Vaše prvo dramatično sećanje... - Strana 2
Strana 2 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 51
  1. #16

    Odgovor: Vaše prvo dramatično sećanje...

    1. 18 meseci....... rodio mi se brat i moji otishli u bolnicu po njega i majku, a mene chuvao deda..... ljudi moji, plakala sam nezaustavivo sve vreme, kao kisha ( slutila sam zlo ) a nikad nisam bila plachljivo dete. Deda muchenik nije znao chime da me zavara i kako da zaustavi toliki plach.

    2. 2,5 godine...... setjam se jedne rodjake kako viche na mene i brata jer pravimo haos,a baba lezi na krevetu, neshto joj nije dobro.

    3. 3 godine; sahrana gorepomenute rodjake..... ja nisam pila nishta osim soka, ali u opshtoj guzvi niko od mojih ukutjana nije bio tu kad sam trazila da mi daju da pijem neshto. Jedna rodjaka mi da chashu vode, a ja gucnem, ukontam da je voda i onako bezobrazno, iz sveg srca ispljujem onu vodu na tepih, u sred sobe... rodjaka provrishtala..... a onda naishao deda i objasnio im da ne pijem nishta sem sokitja


    i tako.......
    za sve ostalo sam vetj bila veja pa se i vishe setjam
    Moras prihvatiti poraze i pobede,
    moras se navitji na tugu i sretju,
    moras da volis i da te vole,
    moras biti deo stvarnosti,
    ipak,
    nikada ne napustaj svoje snove!

  2. #17

    Odgovor: Vaše prvo dramatično sećanje...

    Ne secam se bas tacno svih detalja, imam neke fleseve u glavi...u jednom momentu igram fudbal sa bratom, a vec u drugom placem pod vodom i pokusavam da vicem mama, ali ne mogu jer sam potonula i puna sam vode...
    Elem, moji nas poveli na pecanje, brat i ja smo igrali fudbal, ustvari kao igramo fudbal, on shuta a ja cichim i pokusavam da stignem loptu. Odjednom sam potrcala i od zabokrecine na vodi sam valjda mislila da je trava i samo je bilo bluc brboc i nema mene. Jedva su me povratili kad su me izvukli.
    Eto, to je nesto sto nikad necu zaboraviti.
    Umro je Ajnštajn, umro je Tesla...a i meni nešto nije dobro

  3. #18

    Odgovor: Vaše prvo dramatično sećanje...

    Pa nije baš dramatično, meni bilo super, skotrljala sam se niz betonske stepenice, nekih 20-ak komada, u rođenoj kući, pamtim mamu koja stoji na dnu istih i vrišti, i strinu koja stoji pored nje i drži se za glavu bez reči.

    A pravo dramatično su barikade, leto 90-te, 91-ve ne sećam se više, vozimo se kolima moji roditelji i ja, iz jednog mestašca na jadranskoj obali i ulazimo u naše nekadašnje selo, pored Knina, mrak, tišina, presečeno stablo na putu i iz žbunja izlazi naoružan čovek. Moj tata otvara prozor od kola i izgovara famoznu rečenicu:"Mi smo ti i ti (naše prezime koje je skroz prepoznatljivo srpsko prezime)". Čovek govori da smo dobro došli i uz pomoć kolege sklanja stablo sa puta. Znam samo da sam posle toga pitala tatu šta bi bilo da je čovek sa puškom, možda bio njihov a ne naš? Neverovatno kako mozak ljudima može da otkaže u nekim važnim situacijama... Dramatičan je bio i dan posle kada je zvanično proglašeno ratno stanje, zvonjava crkvenih zvona, preplašeni ljudi, žene koje plaču, zaboravljaju decu, skrivanje u brdima tu noć...
    "...There is a crack in everything. That's how the light gets in..."

  4. #19

    Odgovor: Vaše prvo dramatično sećanje...

    Bilo je leto 1986godine, ja klinac oko 3 godine, a ćale mi kupio igračku automatske puške, koja je imala mehanizam za stvaranje ogromne buke-imitirajući pravu pušku-(naravno tiše). Ulicom je prolazio svaki dan prodavac lubenica-neki čiča s konjskom zapregom kojom je vukao prikolicu (špediter) punu lubenica. Rešim ja da dok ćale spava istrčim na ulicu iz kuće, i upucam konja. Tako je i bilo. Izleteo ja na put, pravo ispred konja, i počeo da pucam (tj.da drčim igračkom). Konj se uplašio (više od iznenedjenja što sam ja banuo pravo pred njega nego li od buke) i propeo se na dve noge, počeo da njišti , a ja navalio još brže da pucam, i da mu se podvlačim pod noge kako bi mu lakše pucao u stomak - jer vidim da ga još nisam ubio (naravno igračka samo drči, a nigde nema ni m od metkića). Prednje noge mu prolazile i mahale tik pored moje glave .Gazda u panici povuče uzde, i konj poče da pada, a ko za baksuz ja mu se baš u tom momentu provukao na stranu na koju on pada . Čiča više tu ništa nije mogao da odradi. Medjutim, nekom srećom nije me zakačio pri padu (dobra životinja-verovatno je I sama nadljudski pokušavala da me izbegne). Ja sav ponosan što sam upucao konja, gledam u ćaleta koji trči da me pomeri od konja koji mlatara nogama i pokušava da se pridigne, roveći kopitama zemlju. Prikolica preturena u kanalu pokraj puta, lubenice se rasule , mnoge i popucale, a čiča pao s prikolice, digo se i počeo da se dere na mene iz sveg glasa , i da mi .... sve po spisku. Što je najgore, i ćale mu se pridružio, i dobio sam i po . To mi je ostalo u sećanju kao jedan od najstarijih dramatičnih dogadjaja kojeg se sećam. A bilo je i pre toga dosta drameatičnih situacija, al ja ih ne pamtim, samo ih znam iz priča koje su mi roditelji i rodbina pričali-objašnjavajući mi kakav sam Nestaško bio .
    ...................

  5. #20

    Odgovor: Vaše prvo dramatično sećanje...

    Sećam se ogromnog stepeništa ( tako mi je tada delovalo ) i maminog i mog munjevitog silaska... Dom zdravlja je bio udaljen 50 - ak metara od naše zgrade... još uvek čujem vrištanje ia zapomaganje jedne žene - moje strine... koja je... izgubila sina - mog brata, kog sam volela onako dečje - svim srcem...
    Sećam se sahrane... kao najmlađa svi su me nosili tamo - amo... ili je to meni tako delovalo... bio je avgust... kiša je padala - kao da se Nebo otvorilo... Bila sam u zagrljaju brata od tetke... sećam se njegove kožne jakne i kapljica kiše, pomešanih sa mojim suzama...
    Posle mamine smrti - 4. godine kasnije znam da sam upitala kumu: ''Zašto mi Bog uzima one koje najviše volim? '' Odgovorila mi je da Bog za svoj vrt uzima najlepše cveće...
    Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.

  6. #21

    Odgovor: Vaše prvo dramatično sećanje...

    Imao sam nekih 2 godine, tek prohodao, ostao nasamo s bratom blizancem u sobi. Paznju mi je privukao TV i poceo sam da se penjem na policu na kojoj se on nalazio. Uspeo sam da srusim TV na brata, jedna ivica ga je zakacila i ostavila mu beleg na glavi i na tom mestu mu neraste kosa. Ne secam se sta je bilo posle toga, al slika parketa mi je ostala u secanju.

    Sledeci dogadjaj se desio kad sam imao 6 godina, brat i ja smo posli izvan sela da pravimo dedi drustvo dok radi neke poljske radove. U blizini se nalazilo jedno brdo, to nas je privuklo, resili smo da se popnemo na njega sa strmije strane. Brat je krenuo prvi, ja za njim, on je uspeo da se popne, a kod mog poslednjeg metra odronilo se jedan deo zemlje i ja sam ostao da visim i nisam mogao da se popnem, a nisam imao ni snage. E tad sam pomislio da cu poginuti, jer jedino sam mogao da se pustim i da padnem s ne male visine. Brat mi je zatrazio ruku, posle ubedjivanja sam ga poslusao i uspeo je da me izvuce.

    Mislim da se iste godine desio i sledeci slucaj, vracajuci se iz skole, bilo je zimsko vreme, sneg je pao kao nikad, i nama klincima je bilo zanimljivo da skacemo u sneg, narocito u kanale pored puta. E prilikom jednog skoka, ja sam nezgodno pao i nisam mogao da ustanem, bio je dubok sneg, noc i sva sreca sto se posle nekog vremena jedan covek pojavio i izvukao me iz snega.

    Zatim sledi jedan događaj s letovanja na Srebrnom Jezeru, tad sam bio u osnovnoj skoli, otisao s bratom na pecanje na Dunav, pecali smo sa strmog keja i meni se desilo da skliznem u Dunav, betonski deo u vodi je neverovatno klizio i vukao me u dubinu, pored straha od te vodurine nisam hteo da pustim iz ruke stap koji mi je stric dao pre letovanja, brat je dotrcao i uspeo da me dohvati i izvuce.

    Bilo je jos strahova i situacija, al oni su bezazleni i kad sad pogledam pomalo smesni, ali tad su bili neverovatno veliki.
    Treba znati da se prvi poljubac ne daje ustima vec ocima.

  7. #22

    Odgovor: Vaše prvo dramatično sećanje...

    imala sam otprilike tri godine. otac mi je stigao kuci u pijanom stanju i poceo razbijati oko sebe sve sto mu je doslo pod ruku. na kraju je dohvatio moju majku i poceo ju daviti. secam se da je poplavila u licu i secam se kako je konacno popustio tek kada smo sestra i ja stale izmedju njih. te smo noci spavale u podrumu. nazalost te su scene postale gotovo svakodnevne...
    Tajne su tu zato da ih neko nasluti...Postoji reč koja vredi tek kad se odćuti...

  8. #23

    Odgovor: Vaše prvo dramatično sećanje...

    Decembar '82..........Hladno je i pada sneg. Nalazimo se na sahrani moga dede koji je inače bio visoko odlikovani oficir (skoro narodni heroj).

    Otac me drži uz sebe, svi plaču a meni nije jasno zašto. Jedino što znam da mi je hladno i da mi se piški - hoću kući da gledam crtaće. I gde je sada deda? - pomislih u sebi. Zašto on nije došao da se smrzava sa nama?

    Neki likovi u uniformama smaraju sa nekim govorima o nekom čoveku koji je (bar po priči) bio strava. Frustracija u meni raste jer mi nije jasno što svi plaču i tako me tužno gledaju. Počasni vod ispaljuje plotune u vazduh par puta. Svi mi prilaze sa rečima: "Eto ga dedin naslednik". Meni ništa nije jasno i počinje da me hvata nervoza i strah. Od nemoći i nerazumevanja situacije počinjem da plačem.

    Kada sam kasnije shvatio šta se izdešavalo i čemu sam prisustvovao........ćutao sam jedan vremenski period.......

    Danas sam ili previše brbljiv ili previše ćutljiv - nema sredine . A svi oni koji su govorili:"Eno ga dedin naslednik" su se mnogo prevarili. Naravno, otišao sam u civilnu vojnu službu na šok i zaprepaštenje mnogih ljudi. Medjutim, to tako liči na mene

  9. #24

    Odgovor: Vaše prvo dramatično sećanje...

    Ne znam tacno koje je godine bilo. Imala sam 2-3 godine. Keva je tad prvi put isla u Njemacku. Ja skoro i nisam bila svjesna da ona ide na 3 mjeseca. I tek kasnije kad sam skontala da je toliko vremena necu cuti,pocela sam da placem...
    Isto sam se sa oko 4 godine skotrljala niz stepenice,i,hvala Bogu nista mi nije bilo...
    And even though you're fed up, you got to keep your head up.

  10. #25

    Odgovor: Vaše prvo dramatično sećanje...

    To je bilo kad sam vozila tocak i sam napravila sudar sa ficom.Sa male ogrebotine sam prosla ali moglo je da bude katastrofalno nije bio brz a ja sam vozila de na jednu stranu pa na drugu a on me je zabelezio .Nisam bila mala 14 godina ali tada nisam bila svjesna da mogu da napravim takvu gresku posto to je bio put kada redze su prolazile kola ali i to se slucuje

  11. #26

    Odgovor: Vaše prvo dramatično sećanje...

    Moje prvo dramatično sećanje je vezano za jedan davni istorijski događaj. Naime, verujem da spadam u poslednje ili retke osobe mojih (srednjih) godina koja je rasla uz javovorov zvuk gusala. Pošto se moj deda junačio na Solunskom frontu kao dobrovoljac, posle rata je dobio komad zemlje u Vojvodini i relativno kasno, u odnosu na druge slične koloniste, je konačno došao u Banat iz Hercegovine i sa sobom, naravno, doneo i gusle...

    E, upravo te gusle su bile uzrok moje prve patnje. Moj ujak je kao dobar sin svog oca bio dosta vešt guslar i meni je kao svom omiljenom nećako često guslao. Prvo su to bile šaljive i nezgrapne hercegovačke pesmice, da bi to vrlo brzo prešlo u narodne junačke pesme i ja sam ih sa uživanjem slušao, posebno one kako Marko tamani svoje neprijatelje...

    Ali, jedne večeri, potpuni obrat. Na repertoaru je bila pesme Boj na Kosovu (ili kak se već zvala). Nisam mogao da verujem svojim ušima pošto sam shvatio da su nas Turci potpuno razbili u toj bici. Mojoj patnji nije bilo kraja. Nije pomoglo ni to što je Miloš ubio Murata, kao ni uveravanja roditelja i ujaka da je to bilo jako, jako davno. Plakao sam kao kišna godina i tako sam i zaspao žaleći izginule Jugoviće, Kosančića, Toplicu, kneza Lazara i ostale...
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  12. #27

    Odgovor: Vaše prvo dramatično sećanje...

    kad sam prosuo kanticu crne farbe na pantalone a samo sam hteo nesto da napisem na jednom zidu. Farba mi je umazala i cipele. A kako je sve dalje proslo i ne secam se vise sta je bilo sa cipelama i pantalonama ali sam ruku danima sakrivao u skoli ma cela saka mi je bila skoro crna pa jos izgrebana od cetke za ribanje.

  13. #28

    Odgovor: Vaše prvo dramatično sećanje...

    Kao najmladja sestra sa dosta brace u siroj familiji.. dobro je sto prezivih najranije detinjstvo.
    Stavili su me u naduvanu unutrasnju gumu od, valjda, traktora i otisnuli ka sredini velike vode. Secam se kako tonem i gutam mutnu vodu i kako me necija ruka hvata za kosu i vuce ka povrsini. Secam se caletovog bojazljivog smeska dok otvaram oci.. uzas.

  14. #29

    Odgovor: Vaše prvo dramatično sećanje...

    Kao mlađahnoj Sosi, nenavikloj na visine, uspelo mi je da padnem i skotrljam se sa raznih uzvisina... Pa sam se tako kotrljala niz jedan fruškogorski obronak, sa onog velikog spomenika na Zlatiboru, malo i po Trebeviću... Onda su moji rešili da je sigurnije da me vode na more...
    Ostade mi uspomena nalik na kakvu plavo-zelenu centrifugu... Trava, lišće, nebo, trava, lišće, nebo...

    Jedna od ozbiljnijih trauma je bila kad je u "Kapelskim kresovima" poginuo Dimjnačar...
    Vrag odneo šnalu...

  15. #30

    Odgovor: Vaše prvo dramatično sećanje...

    Јутро, Сунце не може још увек да пробије маглу... Таласи мутног и прљавог Дунава ломе кичму на прамцу брода који се снажно пробија узводно према Шаренграду. Влага је напала кости и осећам како се низ шлем цеди ка леђима. Не гледам преко нишана сваки дан....очекујеш да неком постанеш сваког момента мета...кроз главу ти пролази већ увежбано шта и како поступати.

    Да, то је право место са кундак, пушка је тако добро у згибу рамена....осећам да лежи као да смо рођени заједно, дишем успорено и мирно, тек осетим ритам срчаних откуцаја!
    Заустављамо се .... следи команда....укрцавамо се у чамац ..... фиксирама коту 13ХХ...., освајамо обалу Дунава, тамна флека постаје све препознатљивија.....искачем до колена у Дунав, довлачимо чамац до обале где од раније лежи укочен човек.... гледам га, лежи потрбушке, није цео! Шокиран сам, туга ми испуњава душу и тада по први пут кроз моју главу пролази мисао "Боже, грозне ли смрти"....
    Живима по заслузи, мртвима по обичају

Strana 2 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Šta je prvo što uradite kad dođete na forum?
    Autor SQUAW u forumu Druženje forumaša
    Odgovora: 184
    Poslednja poruka: 04.12.2015, 18:22
  2. Prvo, na šta pomislite, kada se probudite ujutro..
    Autor Goga u forumu Pričaonica
    Odgovora: 261
    Poslednja poruka: 28.05.2013, 13:43
  3. Prvo presađivanje jetre u Vojvodini
    Autor SQUAW u forumu Spomenar
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 02.07.2008, 13:43
  4. Prvo pa muško - a drugo?
    Autor Goga u forumu Spomenar
    Odgovora: 25
    Poslednja poruka: 08.12.2007, 07:58

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •