Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.
Ne vredi jednostavno je to jedan kolegijum i oni ce uvek podržavati jedni druge... Tako je svuda...
Jedino ako je direktorkina stolica "uzdrmana" ona ce delovati...u protivnom promeni obdanište ili školu ako ti ne odgovara...
Uf... stvarno ne znam kako bih reagovala da je to uradila mom detetu...
Verovatno bih joj unishtila svaku mogutjnost da bilo gde nadje posao! To minimalno...
Katastrofa shta rede deci....
Setjam se da je mene uchiteljica istukla shto nisam donela svesku od proshle godine i da sutradan nisam htela da idem u shkolu. Moji na to nisu reagovali, ali bih ja svakaako reagovala.
Kasnije sam istoj uchiteljici ( u 3. razredu) ochitala takvu bukvicu pred celim odeljenjem da je ostala shokiranaa i nikog nije udarila do kraja 4. razreda. Pa puklo mi!
Kasnije je otishla u penziju...
Ali sad, u 21. veku da neko decu tako matretira, pa zgromila bih ga. Definitivno. Da vidimo moze li mene da tuche. A ne maleno stvorenje.
Moras prihvatiti poraze i pobede,
moras se navitji na tugu i sretju,
moras da volis i da te vole,
moras biti deo stvarnosti,
ipak,
nikada ne napustaj svoje snove!
Bolesnika ima svuda... Ali, najbolnije je kada takvi bolesni umovi čuvaju i vaspitavaju decu. Ili leče. Šta god.
Imala sam sličnu epizodu sa vaspitačicom mog sina.
Koliko znam, ona je bila suspendovana. Ne znam da li zauvek, ili na neko odredjeno vreme. Nadam se - zauvek.
Ne biti mrtav nije to i biti iv.
Koliko iz teksta vidim i pretrazio malo i internet, vaspitacica je kaznjena ali se smatra da moze dalje da obavlja svoj posao.
Ostaje da prihvatim sud onih koji su na poziciji sa odluce o tome.
Interesantno je da u nekim tekstovima na netu se spominje samo lepljenje selotejpq preko usta, na ovoj temi se vec spominje tuca, a na nekim komentarima vec se pise o vezivanju selotejpom!
Opet je to nasa zelja za senzacijom! Problemi se ne resavaju silom i negodovanjem vec konstruktivnim predlozima.
U mojoj porodici ima mnogo pedagoga i odgovorno tvrdim sledece:
1. Ne sme se unistiti karijera sposobnog pedagoga zbog jedne jedine greske. Ubice, pa cak i utajivaci poreza dobiju sansu za popravni od zivota!
2. U ovom bolesnom i prljavom drustvu u kojem zivimo, roditelji (pricam o skoli a ne o obdanistu) su nepodnosljivi. Vaspitaju svoju decu protiv autoriteta, protiv osobe koja bi ih ucila, da deca to dozvoljavalju. Znaci dete se ponasa nepodnosljivo, na to bi nastavnik da reaguje, a cesto je onemogucen jer njega stiska direktor kod koga roditelj ide negodovati.
Nije lako biti pedagog. I budimo/budite iskreni: Kada bi pedagog vase dece zaradjivao 3x vise od vas, vi bi se njemu obracali sa puno vise postovanja! Tada bi jedno tako plemenito zanimanje bilo cenjeno u drustvu!
Ne opravdavam zalepljivanje usta. Moja vaspitacica je pre 34 godina meni na isti nacin zalepila usta. Bila je mlada, neiskusna. Na neki nacin i ja sam doziveo traume. S tim da ja nisam smeo ni svom roditelju reci da sam dobio kaznu i obdanistu jer bi me u najmanju ruku bar izgrdili.
Kada sam posle par godina slucaj ispricao svojoj majci, pedagogu, nije odobravala postupak ali nije se preterano ni uznemiravala. Postojala su mnogo losija deca od mene...
Gospodine, vase dete se plazi na mene!
Biterlemon je napisao komentar, po meni, onako kako i treba.
Šta dodati još, pa kriterijumi za izbor zanimanja koja se odnose na čuvanje i vaspitanje dece trebaju biti na mnogo višem nivou u smislu prover psihičkih i ostalih osobina budućih pedagoga.
Roditelji treba da shvate da rođenjem deteta nisu završili sav posao, očekujući da će im neko drugi vaspitavati decu.
Ovo nije opravdanje za pomenutu vaspitačicu, ali pored većine divne dece, postoje i ona nemoguća, međutim postoje razni načini, legalni, za amortizovanje takvih ponašanja.
In vinas veritas
Mislim da je problem na drugom mestu. Pedagoški radnici su dovedeni u poziciju da budu PARTNERI deci, što nije dobro (vidi se). Deca kao deca, zloupotrebljavaju u masi slučajeva tu poziciju i uz blagonaklonost roditelja (a ima li koga neobjektivnijeg od njih), počinju tu poziciju da zloupotrebljavaju. Naravno da ima izuzetaka kada neko ne zaslužuje da bude u prosveti, ali to mora da se sistemski rešava. Došli smo dotle da pedagogiju završava "svako" ... tu se problem rešava 99%!
Jeste da danas i Kurta i Murta zavrsavaju Uciteljski fakultet, ali ne treba covek da bude Zuhar da bi bio dobar pedagog. Ja sam izmedju srednje skole i fakulteta radio godinu dana sa decom u jednoj skoli i deca su mi bila odlicna, neki su dobili i nagrade na takmicenjima. Ali posle radnog dana cim stignem kuci ja zovem roditelje da pitam zasto dete nije doslo na cas, ili ako postoji bilo kakav problem ja zovem, ili ako mi se neki drugi nastavnik pozali da dete ne radi na njegovom casu ja zovem... Dakle, potrebna je dobra komunikcija sa roditeljima, neki su zainteresovani za saradnju, neki ne ali i sa takvima se mora razgovarati jer to je tvoj posao. I mora postojati dobar pristup deci, i saljivo i ozbiljno, uciti ih i jedno i drugo, prilagoditi se svakom detetu a opet svakog od njih uvoditi u jedinstven sistem kako se sutra ne bi izgubili. Sve to zahteva dosta energije i puno posvecenosti, zelje da se posao uradi na najbolji moguci nacin, da se svakog dana postigne napredak, a ne da se otalja kao sto se kod obicno cini.
Ja samo hocu da kazem da su mnogi roditelji prave pametniji od pedagoskih radnika i da najbolje znaju sta je njihovoj deci potrebno i kako ih treba vaspitavati, pa postavljam pitanje, sto ih onda oni ne cuvaju? S druge strane svi su kao "prijatelji" sa svojom decom a nisu svesni kako deci ne treba prijatelj nego roditelj, osoba sa autoritetom. O pedagoskim radnicima pricaju pred decom lose stvari, svak ima neku zamerku a deca to upijaju kao sundjeri i tako pedagoski radnik gubi autoritet. Sta nama nedostaje, generacijama koje su ponekad dobile po guzici kada su uradile lose stvari? Postali smo uprkos svemu vredni radnici, bez trauma od batina koje smo ponekad dobili. Ove nove generacije roditelja stvaraju neradnike i narkomane, cast izuzecima kojih je sve manje....
Videcete
Kao prvo, ne zavrsava Kurta i Murta Učiteljski fakultet vec studenti koji daju skoro 40 ispita Plus nije na odmet napomenuti da reformu na tom fakultetu rade stručni saradnici iz Finske (a njenu poziciju u sistemu obrazovanja ne treba posebno istaci)
Drugo, komunikacija sa roditeljima se ne ostvaruje zivkanjem svakog dana , vec stvaranjem svesti da u obrazovanju njihovog deteta oni nisu pasivni učesnici...da je njihova angazovanost bitna za sveukupno obrazovanje deteta...
Ko je za jednu voznjicu
Moj suprug je prosvetni radnik i znam da časove ne otaljava.
Isto tako dobro znam da jako lepo prenosi znanje,
sa mnogo upornosti i strpljenja.
Zašto upotrebljavate tu ružnu reč ''otaljavati''.
Nemojte da generalizujete stvari.
Što se tiče zivkanja telefonom ,
ne mogu da verujem da praktikujete takav način komunikacije.
Zar ne postoje dani kada roditelj može da dođe, da porazgovara sa razrednim strešinom, eventualno čuje mišljenje još nekog profesora?
O čemu uostalom mi ovde pričamo?
O Vašoj posvećenosti i, ili tamo nečijoj neposvećenosti...
Da, što se fakulteta tiče, ako ste ga završavali...
Trebalo bi da znate da ni jedan fakultet nije ''lak''...
Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.
Ja sam svoje dete bila svojevremeno prebacila iz jednog vrtića u drugi, upravo zbog toga sto sam bila nezadovoljna radom jedne vaspitačice. Kad je sin poceo da mi sa 4 godine reaguje na grupu dece tako sto stisne pesnice i spreman je za "fajt", shvatila sam da imamo veliki problem. Inače je pre odlaska u tu grupu bio miroljubiv i voleo je da se druzi sa vršnjacima. Došao je jednog dana izgeban i modar, i odmah sam reagovala. Tukla su ga dva blizanca. Pitala sam vaspitačicu o cemu se radi, na šta je ona rekla da ne treba da brinem, da ce ona blizancima poseći nokte, jer njihova mama verovatno ne stiže jer je zaposlena, a njih je dvojica!! Kad sam nastavila da joj objašnjavam kako ne želim da moje dete bude u agresivnom okruženju, iskritikovala me je da ne smem od njega da pravim "slabića", da je život "džungla", i da opstaju "najjači". Imala je pravilo da svako treba da uzvrati udarac, ukoliko ga primi, čak je to i podsticala. "Ako te neko udari, vrati mu." I tako su se deca u toj grupi tukla na kamare, i uvek je neko nekom bio dužan, i vraćao mu... Posle rečenice upućene mom detetu: "Pa što si miš, pa se tužakaš mami?", rešila sam da ga nikad više tu ne vratim.
Prebacila sam sina u pola školske godine u drugu grupu, u drugi vrtić. Tamo je u početku on bio problematičan i teško se socijalizovao. Medjutim, ta vaspitačica je shvatila o čemu se radi, imala je strpljenja i naučila ga je kako da se u grupi dece smiri, opusti, i počne da se druži. Mi smo kod kuće takođe puno razgovarali sa njim, upućivala sam ga na drugu decu po komšiluku, organizovali druženja, i trud se na kraju isplatio. Na kraju te godine, posle samo par meseci, on je u anketi medju decom bio izabran za "najboljeg druga". Bila sam presrećna... Toj vaspitačici svaka čast, biću joj uvek zahvalna.
Medju prosvetnim radnicima ima raznih ljudi, svakako stvari ne treba uopštavati. Problem je i sistem obrazovanja, prema kojem nije uvek moguće reagovati, niti zaštititi dete od evidentnih manjkavosti. Roditelji se i ustručavaju da reaguju jer brinu da će navući gnev na dete, i da će im se to vratiti kroz loše ocene i osvete sujetnih predavača. Isto tako ima i raznih roditelja koju deca kod kuće ne zanimaju, nego očekuju da ih vrtići i škole vaspitaju umesto njih. Institucije Saveta roditelja su u tom smislu jako važne, i mogle bi imati veći uticaj, ukoliko se ljudi pravilno organizuju i reaguju. Pojedinačne reakcije, na žalost, nemaju neku težinu. Akcijom Saveta roditelja je recimo iz jedne škole zamenjen priučeni predavač veronauke, jer je deci govorio da će ići u pakao ako galame, pretio im pečenjem u paklu i djavolima... Ima svega... Nekad je zaista potrebno reagovati...
Vrag odneo šnalu...