Sergej Aleksandrovič Jesenjin
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 95

Hybrid View

Prethodna poruka Prethodna poruka   Sledeća poruka Sledeća poruka
  1. #1

    Sergej Aleksandrovič Jesenjin



    Sergej Aleksandrovič Jesenjin
    (1895-1925)

    Rodjen je septembra 1895. godine u selu Konstantinovu, u Rusiji. Kako je sam govorio, detinjstvo mu je proteklo: 'Kao i kod svih seoskih derana". Zaista, detinjstvo je proveo na selu, uz stari ruski sat, i blistavi samovar u "niskom domu sa plavim oknima". Za njegov dalji rad najzasluznije je skolovanje na univerzitetu gde je upoznao mnoge pesnike koji ce kasnije uticati na njega. Uvek je govorio da njegovim pesmama ne treba predgovor, jer posle citanja svaki ce citalac vec sam sve shvatiti, mada su se mnogi trudili da ga proprate kritikom. Sergej nikoga nije ostavljao ravnodusnim. Ljudi su ga ili voleli ili mrzeli. Cesto je sedeo sam i zamisljen, uz casu zestokog pica i "safo" cigaretu, pa su ga mnogi proglasavali cudakom ili cak alkoholicarem. Neki su cak i zazirali od njega jer je bio prilicno preke naravi. Neshvacen i progonjen sa mnogih strana, nemogavsi vise da se bori, i ne videvsi izlaza iz otuzne svakodnevice, Sergej Aleksandrovic Jesenjin, izvrsio je samoubistvo 28. decembra 1925. godine u hotelu "Angleterre" u Lenjingradu. Pred samoubistvo, sopstvenom je krvlju napisao jednu od svojih najlepsih pjesama, Do vidjenja druze moj.
    Poruku je izmenio SQUAW, 04.04.2006 u 16:34
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Sergej Aleksandrovič Jesenjin

    DO VIĐENJA DRUŽE


    Do vidjenja druze, dovidjenja!

    U zivotu ima mnogo zala

    svaki korak prati nova patnja

    na ovom svijetu srece nemam ja.


    Do vidjenja! Tiho gasnu svijece

    pred moj put u mrak i vjecni san.

    citav zivot cekah malo srece

    al' u noci ipak ostah sam...


    Do vidjenja bez stiska, bez rijeci

    cemu bol i vrelih suza zar?

    Za nas nije nista novo mrijeti

    ni sam zivot nije nova stvar!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Sergej Aleksandrovič Jesenjin

    PESMA O KUJI

    Jutros je kuja pri štali,
    gde rogoz se zlati pod gredom,
    oštenila sedmoro mladih,
    riđih štenadi redom.

    I jezikom, sve do tmine,
    mati ih češljala nežna;
    od trbuha njene topline
    voda se topila snežna

    A uveče, kao i vazda,
    kad koke na legala kreću,
    tmuran je stigao gazda
    i strpao štenad u vreću.

    Trčati snegom je stala
    sledeć mu tragove hoda
    i dugo uz val do vala
    hladna se mreškala voda.

    A kad se od trcanja vruća
    i znojna probi kroz sene,
    njoj se mjesec vrh kuća
    ko njeno pricini štene.

    U plavet je zurila jasnu
    i cvilila nasred druma,
    a mesec na putu kasnu
    sakri se iza huma.

    I tiho, kao kad s brega
    za bacenim kamenom kreće,
    ko zlatne zvezde sred snega
    kotrljahu oči se pseće.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Sergej Aleksandrovič Jesenjin

    TI NE VOLIŠ I NE ŽALIŠ MENE


    Ti ne voliš i ne žališ mene,
    nisam više mio srcu tvom?
    Gledajuć u stranu strast ti vene
    sa rukama na ramenu mom.

    Smiješak ti je mio, ti si mlada,
    riječi moje ni nježne, ni grube.
    Kolike si voljela do sada?
    Koje ruke pamtiš? Koje zube?

    Prošli su ko sjena kraj tvog tijela
    ne srevši se sa plamenom tvojim.
    Mnogima si na koljena sjela,
    sada sjediš na nogama mojim.

    Oči su ti poluzatvorene
    i ti sanjaš o drugome nekom,
    ali ljubav prošla je i mene,
    pa tonem u dragom i dalekom.

    Ovaj plamen sudbinom ne želi,
    plahovita bješe ljubav vruća--
    i ko što smo slučajno se sreli,
    rastanak će biti bez ganuća.

    Ti ćeš proći putem pored mene
    da prokockaš sve te tužne zore.
    Tek ne diraj one neljubljene
    i ne mami one što ne gore.


    I kad s drugim budeš jedne noći
    u ljubavi, stojeći na cesti,
    možda i ja onuda ću proći
    i ponovo mi ćemo se sresti.

    Okrenuvši drugom bliže pleći
    ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
    "Dobro veče", tiho ćeš mi reći.
    "Dobro veče, miss", i ja ću tako.

    I ništa nam srca neće ganut,
    duše bit će smirene posvema --
    tko izgori, taj ne može planut,
    tko ljubljaše, taj ljubavi nema.


    1925.
    (Golob)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Sergej Aleksandrovič Jesenjin

    ŠTO SAM? TKO SAM? JA SAM SAMO SANJAR


    Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
    čiji pogled gasne u magli i memli,
    živio sam usput, ko da sanjam,
    kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

    I tebe sad ljubim po navici, dijete,
    zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
    zato usput, ko što palim cigarete,
    govorim i šapćem zaljubljene riječi.

    "Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
    a u duši vazda ista pustoš zrači;
    ako dirneš strast u čovjekovu biću,
    istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

    Zato moja duša ne zna što je jeza
    odbijenih želja, neshvaćene tuge.
    Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
    stvorena i za me i za mnoge druge.

    Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
    vezan protiv želje, utonem u sjeti,
    nikad neću da te ljubomorom gušim,
    nikad neću tebe grditi ni kleti.

    Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
    čiji pogled gasne u magli i memli,
    i volim te usput, ko da sanjam,
    kao mnoge druge na toj zemlji.

    1925.
    ( Gerić )
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: Sergej Aleksandrovič Jesenjin

    O PROBUDI ME...


    O, probudi me rano sutra,
    strpljiva, brižna moja mati!
    Poći ću iza humke puta
    dragoga gosta dočekati.

    Ja vidjeh danas kraj gušćaka
    širokih kola trag u lugu.
    Vjetar ispod šatre oblaka
    vije njegovu zlatnu dugu.

    Proći će sutra u ranoj zori,
    kaput-mjesec prignut pod granom,
    a kobila će da vijori
    crvenim repom nad poljanom.

    O, probudi me rano, mati,
    osvijetli naš sobičak uski.
    Govore da ću ja postati
    uskoro slavni pjesnik ruski.

    Tebe i gosta ću opjevati,
    našu peć, krov i pijevca, brava...
    Na pjesme će se prolijevati
    mlijeko tvojih riđih krava.

    1917.
    ( Vitez )
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #7

    Odgovor: Sergej Aleksandrovič Jesenjin

    PISMO MAJCI

    Jesil' ziva, starice moja?

    Sin tvoj zivi i pozdrav ti salje.

    Nek' uvecer nad kolibom tvojom

    Ona cudna svjetlost sja i dalje.



    Pisu mi, da vidjaju te cesto

    Zbog mene veoma zabrinutu

    I da ides svaki cas na cestu

    U svom trosnom starinskom kaputu.



    U sutonu plavom da te cesto

    Uvijek isto prividjenje muci:

    Kako su u krcmi finski noz

    U srce mi zabili u tuci.



    Nemaj straha! Umiri se draga!

    Od utvare to ti srce zebe.

    Tako ipak propio se nisam,

    Da bih umro ne vidjevsi tebe.



    Kao nekad, i sad sam njezan,

    I srce mi zivi samo snom,

    Da sto prije pobjegnem od jada

    I vratim se u nas niski dom.



    Vratit cu se kad u nasem vrtu

    Rasire se grane pune cvijeta.

    Samo nemoj da u ranu zoru

    Budis me k'o prije osam ljeta.



    Nemoj budit odsanjane snove

    Nek' miruje ono cega ne bi !

    Odvec' rano zamoren zivotom,

    Samo cemer osjecam u sebi.



    I ne uci da se molim. Pusti !

    Nema vise vracanja ka starom.

    Ti jedina utjeha si moja,

    Svjetlo, sto mi sija istim zarom.



    Umiri se ! Nemoj da te cesto

    Vidjaju onako zabrinutu,

    I ne idi svaki cas na cestu

    U svom trosnom starinskom kaputu.

  8. #8

    Odgovor: Sergej Aleksandrovič Jesenjin

    RASTANAK

    Vece crne obrve natuce
    Usnule ptice pred kanonom stoje
    Da nisam mladost popio juce
    Da se juce nismo rastali nas dvoje

    Zaboravi mracne sile
    Sto me bez milosti kidale i klale
    Lik tvoj njezni i oci tvoje mile
    U dusi su mi jedino ostale

    Pa i ako se zaljubim u drugu
    I s njom ljubljenom, shvati
    Pricacu o tebi svoju tugu
    I kao nekad opet drugom zvati

    Pricacu joj o nama koje kuda
    I o zivotu sve sto bude htela
    Glavo moja neizmerno luda
    Do cega si ti mene dovela

  9. #9

    Odgovor: Sergej Aleksandrovič Jesenjin

    CVILI HARMONIKO

    Cvili, harmoniko. Puca glava...
    Naviru zvuci vodoplavni.
    Pij sa mnom, kučko šugava,
    Pij sa mnom.

    Obljubili te, opoganili -
    Pripadaš ulici.
    Zašto mokriš tim plavim pogledom?
    Hoćeš po gubici?

    U baštu bolje idi, strašilo,
    Da plašiš vrane.
    Do bola si me zajašila
    Na sve strane.

    Cvili, harmoniko. Cvili, stradijo.
    Pij, mešino šuplja.
    Ja bih onu sisatu radije-
    Još je i gluplja.

    Među ženama nisi mi prvina.
    Ja sam vas mnogo.....
    Ali sa takvom, kao ti, strvinom,
    Prvi put smogoh.

    Što bolnije, to bučnije,
    Čas tu, čas tamo, bez traga.
    Ja neću da se ubijem,
    Idi do vraga.

    Sa vašom psećom skućnicom
    Vreme je da se oprostim.
    Draga, ja plačem, mučim se,
    Oprosti....Oprosti....


    ili

    Vezi, harmoniko. Čama mori... Čama...
    S pristiju se lije zvuk u valu tamnom
    Lumpuj sa mnom, ti mešino sramna.
    Lumpuj sa mnom

    Obljubiše te, uprljaše sasvim
    Ta stiskanja muška.
    Zašto gledaš tako tim izbljuvkom plavim?
    Zar te svrbi njuška?

    U vrt tebe treba, da poput strašila
    Tamo plašiš vrane.
    Do jetre si same mene domašila,
    Muka s obe strane.

    Vezi, harmoniko. Zvuk nek usitni se.
    Lumpuj, vrećo šuplja.
    Ja bih rađe onu, gle kakve joj sise-
    A još je i gluplja

    Nisam tebe prvu od žena oprob'o,
    Znam žene ko groš:
    Ali sa strvinom poput tebe, s tobom,
    Nisam nikad još.

    Čas tu, a čas tamo, čuj dreku sve veću
    Što je više bola...
    Ne, svoj život prekratiti neću
    Idi do đavola.
    Poruku je izmenio Kalina, 06.03.2009 u 21:56 Razlog: citati viska...

  10. #10

    Odgovor: Sergej Aleksandrovič Jesenjin

    TI NE GLEDAJ PREKORNO U MENE

    Ti ne gledaj prekorno u mene,
    Ja od tebe ne krijem prezrenje,
    Ali volim tvoje oči snene
    I u njima lukavo iskrenje.

    Činiš mi se tako tiha sada
    Kao neko ko se plenu krade.
    Volim liju kada se prikrada
    Vrebajući gavranove mlade.

    E, pa vrebaj, ja te se ne bojim.
    Samo, da ti ne utrne žar?
    Još ni jedna s hladnim srcem mojim
    Nije mogla da postane par.

    Čuj, ne volim ja to tebe, mila,
    Ti si samo odsjaj one prave,
    Jer sa mnom je uvek ona bila
    Čije oči ko nebo su plave.

    Neka ona na tebe ne liči,
    I na izgled nek je hladna sva,
    Ali hodom svojim neobičnim
    Dušu meni potrese do dna.

    Takva neće da bude u seni,
    Ona uvek svu dušu nam traži,
    Ti čak ni bol ne nanese meni
    Svojom nežnom i lukavom laži.

    Ali ipak, preziruć te sada,
    Ja ću jedno priznanje da dam:
    I da nema tog raja i ada -
    Njih bi čovek izmislio sam.


    ~

  11. #11

    Sergej Aleksandrovič Jesenjin

    Odlomak

    Kada s drugim budes jedne noci,
    U ljubavi stojeci na cesti,
    Mozda i ja onuda cu proci,
    I ponovo mi cemo se sresti.

    Okrenuvsi drugom blize pleci
    Ti ces glavom klimnuti mi lako,
    "Dobro vece" tiho ces mi reci,
    "Dobro vece, miss" i ja cu tako.

    I nista nam srca nece ganut,
    Duse bit ce smirene posvema,
    Tko izgori taj ne moze planut
    Tko ljubljase taj ljubavi nema.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  12. #12

    Odgovor: Sergej Aleksandrovič Jesenjin

    Sve što živi ožiljak ima

    Sve što živi ožiljak ima
    još iz detinjstva, poseban, ran.
    Da nisam pesnik, ja međ svima
    bio bih hulja i lopov znan.

    Mršav i rasta odveć malena,
    međ decom bio sam uvek heroj,
    često, često nosa razbijena
    ja sam se vraćo pod krov svoj.

    Uplašenoj majci, kad pred nju banem,
    reč ceđahu usne krvavo-tmaste:
    Ništa, de! Spotakoh se o kamen,
    a već sutra sve će da zaraste.

    Pa i sada, kada se bez traga,
    onih dana krv vrela smirila,
    nespokojna neka drska snaga
    na poeme se moje izlila.

    Na već zlatne literarne hrpe;
    i u svakom retku što se vije
    ogledaju se nekadanje crte
    kavgadžije, nemirka, delije.

    Ko i nekad imam hrabrost mušku
    al nov korak moj se drukče sluša...
    Dok mi nekad razbijahu njušku,
    sada mi je sva u krvi duša.

    Ne govorim više majci okrvavljen,
    već tom šljamu što cereć se raste:
    Ništa, de! Spotakoh se o kamen,
    a već sutra sve će da zaraste.

  13. #13

    Odgovor: Sergej Aleksandrovič Jesenjin

    AUTOBIOGRAFIJA

    Rodio sam se 1895. godine, 21. septembra, u Rjazanskoj guberniji, srezu Rjazanskom, Kozminskoj oblasti, u selu Konstantinovu.
    Kad mi je bilo dvije godine dali su me na odgoj prilično imućnom djedu po majci, koji je imao tri odrasla neoženjena sina s kojima sam proveo skoro čitavo djetinjstvo. Moji su ujaci bili prijeki i smioni momci. Kad mi je bilo tri i po godine posadili su me na konja bez sedla i potjerali ga u galop. Sjećam se da sam se gadno uplašio i čvrsto sam se držao za grivu. Zatim su me učili plivati. Jedan me od njih (ujak Saša) uzimao u čamac, udaljavao se od obale, skidao s mene rublje i bacao me u vodu, kao štene. Uplašeno i nevješto pljeskao sam rukama i sve dok se ne bih zagrcnuo on je vikao: "Eh! Mrcino! Nisi ni za što!" "Mrcina" za njega bijaše ljubezna riječ. Kasnije, u osmoj godini, drugome sam ujaku često služio kao lovački pas i plivao po jezeru za ustrijeljenim divljim guskama. I po drveću sam se dosta dobro verao. Među djecom, uvijek sam bio kolovođa, velika svađalica i vječito pun ogrebotina. Za nestašluke me psovala jedino baka, a djed me ponekad i sam podstrekavao na tuču govoreći baki: "Ti mi ga, ludo, ne diraj, tako će ojačati". Baba me neobično voljela i njenoj nježnosti nije bilo granica. Svake su me subote kupali, sjekli mi nokte i uljem za kandilo mazali kosu, jer nijedan češalj nije ulazio u kudrave vlasi. Ali ni ulje nije mnogo pomagalo. Uvijek sam se drao koliko me grlo nosilo, pa čak i danas subotom imam neko neprijatno osjećanje.
    Tako je proteklo moje djetinjstvo. Kad sam odrastao htjeli su od mene stvoriti seoskog učitelja i zbog toga su me upisali u bogoslovno-učiteljsku školu, da bih kasnije završio i Moskovski pedagoški institut. Srećom, to se nije ostvarilo.
    Stihove sam poceo pisati rano, u devetoj godini, no svjesno stvaranje počelo je u šenaestoj ili sedamnaestoj. Neki stihovi iz tog vremena nalaze se u zbirci "Uranak".
    U osamnaestoj godini začudilo me što časopisi ne objavljuju pjesme koje sam im poslao, i otputovao sam u Petrograd. Tamo su me veoma srdačno dočekali. Najprije sam vidio Bloka, zatim Gorodeckog. Kada sam ugledao Bloka s mene je kapao znoj, jer sam prvi put vidio živa pjesnika. Gorodecki me upoznao s Kljujevom o kojem do tada nisam ništa čuo. Postali smo veliki prijatelji, iako se u mnogo čemu nismo slagali.
    Tih sam se godina upisao na univerzitet Sanjavskoga, ali poslije godine i po ponovo sam se vratio na selo.
    Od suvremenih najviše su mi se svidjeli Blok, Bjeli i Kljujev. Od Bjeloga sam mnogo naučio u pogledu forme, Blok i Kuljev naučiše me lirici.
    Godine 1919. objavio sam s nekim drugovima manifest imazinizma. Imazinizam je bio formalistička škola koju smo htjeli uvesti. No ta škola nije imala temelja i ugasila se sama od sebe, ostavivši za sobom istinu o organskim slikama u poeziji.
    Mnogih svojih religioznih stihova i pjesama odrekao bih se sa zadovoljstvom, no one imaju veliko značenje kao put pjesnika do revolucije.
    Od osme godine baba me vukla po raznim manastirima i zbog nje su se u nas stalno skupljali kojekakvi bogomoljci i bogomoljke i pjevali pobožne pjesme. Djed - naprotiv. Taj je volio potegnuti. I stalno je nekog đavola slavio.
    Kasnije, kad sam otišao iz sela, dugo mi je trebalo da se snađem.
    U godinama revolucije sav sam bio na strani Oktobra, no sve sam primao na svoj način: sa stanovišta seljaka.
    U formalnom smislu sve se većma okrećem Puškinu.
    Što se tiče ostalih autobiografskih podataka - oni su u mojim pjesmama.

    Sergej Jesenjin

    Oktobra 1925. godine



    Ne padaj, gori zvijezdo moja

    Ne padaj, gori zvijezdo moja,
    nek svjetlo studeno svjetluca.
    Jer tu na groblju iza hvoja
    ni živo srce već ne kuca.

    Ti sjaš ko august i ko breze.
    Tišinu polja svako veče
    prekida plač i jecaj jeze
    ždralova koji letjet neće.

    I glavu podižući trudnu,
    sa onih brda koja sjaju
    ja opet čujem pjesmu čudnu
    o domu svom i rodnom kraju.

    I zlatnožuta jesen gusti
    iz breza siše sok i sada,
    za sve što ljubljah i napustih,
    sa lišćem plače koje pada.

    Ja znadem, skoro, sudbo moja,
    a nitko nije kriv zacijelo,
    na groblju nekom iza hvoja
    i moje pružit će se tijelo.

    Ugasit će se nježni plamen
    i srce ludo u prah prijeći.
    I drug će stavit sivi kamen
    sa nekoliko vedrih riječi.

    I posljednji kad časi budu
    ja za sebe bih reći htio:
    on volio je rodnu grudu
    ko krčmu onaj što je pio.

    1925.
    (Golob)


    U mojoj Ispovesti Mangupa iz šesetpete, Matice Hrvatske nalazi se i singlica, pozadi, u džepu koji je prišiven za unutrašnji deo korice Na jednoj strani V. Aksjonov recituje na ruskom Majčino pismo, Odgovor i Kačalovljevu psu, a na drugoj Sergej Jesenjin recituje svoje stihove iz pesme o Pugačovu
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Slične teme

  1. Aleksandar Aleksandrovič Blok
    Autor SQUAW u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 11
    Poslednja poruka: 06.05.2012, 14:45
  2. Sergej Cetkovic
    Autor bebagm u forumu Domaći spotovi i tekstovi
    Odgovora: 22
    Poslednja poruka: 07.12.2008, 19:15

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •