AUTOBIOGRAFIJA
Rodio sam se 1895. godine, 21. septembra, u Rjazanskoj guberniji, srezu Rjazanskom, Kozminskoj oblasti, u selu Konstantinovu.
Kad mi je bilo dvije godine dali su me na odgoj prilično imućnom djedu po majci, koji je imao tri odrasla neoženjena sina s kojima sam proveo skoro čitavo djetinjstvo. Moji su ujaci bili prijeki i smioni momci. Kad mi je bilo tri i po godine posadili su me na konja bez sedla i potjerali ga u galop. Sjećam se da sam se gadno uplašio i čvrsto sam se držao za grivu. Zatim su me učili plivati. Jedan me od njih (ujak Saša) uzimao u čamac, udaljavao se od obale, skidao s mene rublje i bacao me u vodu, kao štene. Uplašeno i nevješto pljeskao sam rukama i sve dok se ne bih zagrcnuo on je vikao: "Eh! Mrcino! Nisi ni za što!" "Mrcina" za njega bijaše ljubezna riječ. Kasnije, u osmoj godini, drugome sam ujaku često služio kao lovački pas i plivao po jezeru za ustrijeljenim divljim guskama. I po drveću sam se dosta dobro verao. Među djecom, uvijek sam bio kolovođa, velika svađalica i vječito pun ogrebotina. Za nestašluke me psovala jedino baka, a djed me ponekad i sam podstrekavao na tuču govoreći baki: "Ti mi ga, ludo, ne diraj, tako će ojačati". Baba me neobično voljela i njenoj nježnosti nije bilo granica. Svake su me subote kupali, sjekli mi nokte i uljem za kandilo mazali kosu, jer nijedan češalj nije ulazio u kudrave vlasi. Ali ni ulje nije mnogo pomagalo. Uvijek sam se drao koliko me grlo nosilo, pa čak i danas subotom imam neko neprijatno osjećanje.
Tako je proteklo moje djetinjstvo. Kad sam odrastao htjeli su od mene stvoriti seoskog učitelja i zbog toga su me upisali u bogoslovno-učiteljsku školu, da bih kasnije završio i Moskovski pedagoški institut. Srećom, to se nije ostvarilo.
Stihove sam poceo pisati rano, u devetoj godini, no svjesno stvaranje počelo je u šenaestoj ili sedamnaestoj. Neki stihovi iz tog vremena nalaze se u zbirci "Uranak".
U osamnaestoj godini začudilo me što časopisi ne objavljuju pjesme koje sam im poslao, i otputovao sam u Petrograd. Tamo su me veoma srdačno dočekali. Najprije sam vidio Bloka, zatim Gorodeckog. Kada sam ugledao Bloka s mene je kapao znoj, jer sam prvi put vidio živa pjesnika. Gorodecki me upoznao s Kljujevom o kojem do tada nisam ništa čuo. Postali smo veliki prijatelji, iako se u mnogo čemu nismo slagali.
Tih sam se godina upisao na univerzitet Sanjavskoga, ali poslije godine i po ponovo sam se vratio na selo.
Od suvremenih najviše su mi se svidjeli Blok, Bjeli i Kljujev. Od Bjeloga sam mnogo naučio u pogledu forme, Blok i Kuljev naučiše me lirici.
Godine 1919. objavio sam s nekim drugovima manifest imazinizma. Imazinizam je bio formalistička škola koju smo htjeli uvesti. No ta škola nije imala temelja i ugasila se sama od sebe, ostavivši za sobom istinu o organskim slikama u poeziji.
Mnogih svojih religioznih stihova i pjesama odrekao bih se sa zadovoljstvom, no one imaju veliko značenje kao put pjesnika do revolucije.
Od osme godine baba me vukla po raznim manastirima i zbog nje su se u nas stalno skupljali kojekakvi bogomoljci i bogomoljke i pjevali pobožne pjesme. Djed - naprotiv. Taj je volio potegnuti. I stalno je nekog đavola slavio.
Kasnije, kad sam otišao iz sela, dugo mi je trebalo da se snađem.
U godinama revolucije sav sam bio na strani Oktobra, no sve sam primao na svoj način: sa stanovišta seljaka.
U formalnom smislu sve se većma okrećem Puškinu.
Što se tiče ostalih autobiografskih podataka - oni su u mojim pjesmama.
Sergej Jesenjin
Oktobra 1925. godine
Ne padaj, gori zvijezdo moja
Ne padaj, gori zvijezdo moja,
nek svjetlo studeno svjetluca.
Jer tu na groblju iza hvoja
ni živo srce već ne kuca.
Ti sjaš ko august i ko breze.
Tišinu polja svako veče
prekida plač i jecaj jeze
ždralova koji letjet neće.
I glavu podižući trudnu,
sa onih brda koja sjaju
ja opet čujem pjesmu čudnu
o domu svom i rodnom kraju.
I zlatnožuta jesen gusti
iz breza siše sok i sada,
za sve što ljubljah i napustih,
sa lišćem plače koje pada.
Ja znadem, skoro, sudbo moja,
a nitko nije kriv zacijelo,
na groblju nekom iza hvoja
i moje pružit će se tijelo.
Ugasit će se nježni plamen
i srce ludo u prah prijeći.
I drug će stavit sivi kamen
sa nekoliko vedrih riječi.
I posljednji kad časi budu
ja za sebe bih reći htio:
on volio je rodnu grudu
ko krčmu onaj što je pio.
1925.
(Golob)
U mojoj Ispovesti Mangupa iz šesetpete, Matice Hrvatske nalazi se i singlica, pozadi, u džepu koji je prišiven za unutrašnji deo korice
Na jednoj strani V. Aksjonov recituje na ruskom Majčino pismo, Odgovor i Kačalovljevu psu, a na drugoj Sergej Jesenjin recituje svoje stihove iz pesme o Pugačovu