PISMO ŽENI
Vi pamtite,
vi, naravno, sve pamtite,
kako sam stao
do zida, uz vratnice,
a vi se ushodali sobom, plamtite,
i nešto mi resko
sipate u lice.
Govoraste tada
o rastanku, jer patite
od boli što vam zada
moj život, lud i mlad;
vi treba da se posla latite,
a moj je put -
sve dublji, dublji pad.
O, najdraža!
Niste me voljeli.
Vi niste znali da sam ljudskim zlom
zaludan kao konj i da su boljeli
zli udarci u hodu skliskim tlom.
Vi niste znali
da se ne znam vratiti,
da mi vidik magla i naš vihor skriva;
da baš zato patim što ne mogu shvatiti
kud srljamo i šta se zbiva.
Kad smo sučelice -
ne vidi se lice.
Veliko se bolje vidi s odstojanja;
kad uzavre more nemilice -
brodu nema opstojanja.
Zemlja je - brod!
Ali netko s njom
iznenada u život novi,
uz pomaman vihor i uz treštav grom,
veličanstveno zaplovi.
I tko na ovoj zipkoj palubi
još nije povraćao, vikao il pao?
Malo tko tu razigralu bi
oluju podnijeti bez posrtaja znao.
I ja sam tad,
uz urlanja sve grublja,
ali zrelih, muških shvaćanja,
sišao do na dno potpalublja
da ne gledam ljudska povraćanja.
To dno je bilo -
ruska krčma, znam.
Nad čaše sagibah se s bolom,
da sasvim uzvraćen i sam
dokončam se alkoholom.
O, najdraža!
Ja sam vas mučio,
a vama je sjala bol
u umornim očima
kad sam javno i pred vama bučio
dokrajčujući se sablažnjivim noćima.
No, vi niste znali
da se ne znam vratiti,
da mi magla i naš vihor vidik skriva;
da baš zato patim
što ne mogu shvatiti
kud srljamo i šta se zbiva.
...................................
Sad je sve to daleko.
Ja više nisam kakav sam bio.
Niti mislim, niti osjećam po staru.
O prazniku bih istom nazdravio:
čast i slava kormilaru!
Danas mi je
navala nježnih misli obuzela svijest.
Sjetih se vašeg umora, o, moja tugo,
i evo sada hitam
da vam javim koju vijest
o sebi, kakav bijah,
kakav jesam i koješta drugo!
O, najdraža!
Reći bih vam rad -
nisam se u ponor sunovratio.
U sovjetskoj sam se zemlji sad
u najžešćeg suborca prevratio.
I nisam više onaj
koji bijah tada;
ne bih vas mučio
kao prije.
Za zastavu slobode
i svijetloga rada
niti do Lamanchea daleko mi nije.
Oprostite...
Ja znam, promijeniste se i vi -
vaš muž je sada uman, ozbiljan;
vama se u našem vrtlogu ne živi,
pa ni ja vam više
nisam potreban.
Živite tako
kako hoće sreća,
i nad prošlost možda nadseni.
S pozdravom,
uvijek vas se sjeća
vaš poznanik
Sergej Jesenjin
1924.
(Gerić)