Sergej Aleksandrovič Jesenjin - Strana 3
Strana 3 od 7 PrvaPrva 12345 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 31 do 45 od ukupno 95
  1. #31

    Odgovor: Sergej Aleksandrovič Jesenjin

    MAJČINO PISMO

    Što mogu reći još
    u času tome,
    i na što treba
    odgovora dati?
    preda mnom tu,
    na stolu sumornome,
    još leži pismo
    što ga posla mati.

    Ona mi piše:


    "Ako imaš volje,
    doputuj golube
    na praznike k nama.
    Kupi mi šal,
    a ocu gaće bolje-
    u kući vlada oskudica sama.

    Nikako ne volim
    što si poeta
    što si dočekao
    ove slavne dane.
    Draže bi mi bilo
    da od ranih ljeta
    išao si za ralom u poljane.

    Ostarjela sam već
    i nemam daha.
    Da nisi otišo
    iz doma svoga
    uz mene bi sada
    bila snaha
    i zibala bih
    unučića koga.


    No ti si djecu
    sijo na sve strane
    i ženu svoju
    drugome si dao.
    Bez drugova i doma,
    svoje dane
    u krčmama si ludo
    prokockao.

    Što je to s tobom,
    moj ljubljeni sine,
    bio si tih i blag
    i svi su meni
    isticali te tvoje vrline,
    govoreći: koliko je sretan
    otac tvoj Aleksandr Jesenjin!

    No ispunio nisi
    naše nade.
    i zbog toga je
    bol u duši veći,
    jer ocu tvome
    zalud na um pade
    da pjesmama ćeš
    mnogo novca steći.

    No ako stečeš--
    stran je tebi dom.
    gorčine zato
    u mom pismu ima,
    jer dobro znadem
    po slučaju tvom:
    da novaca ne daju pjesnicima.

    Nikako ne volim
    što si poeta,
    što si dočekao
    ove slavne dane.
    Draže bi mi bilo
    da od ranih ljeta
    išao si za ralom u poljane.

    Mori me briga
    i bijede se bojim.
    Ni konja više nema.
    No da si ti u domu
    imali bismo svega,
    a ti sa umom tvojim
    i mjesto predsjednika
    u Volispolkomu

    Tad bi se živjelo mirno,
    nitko nas dirao ne bi,
    i ti ne bi znao
    za taj umor cio.
    Učila bih ti ženu
    da prede samoj sebi,
    a ti bi kao sin
    utjeha naša bio."

    ...

    Ja gužvam pismo,
    samoća me peče.
    Zar izlaza nema
    na putu zavjetnom?
    No što mi dušu mori
    ja ću da izrečem
    ja ću da izrečem
    u odgovoru svom.


    prevGolob)

  2. #32

    Odgovor: Sergej Aleksandrovič Jesenjin

    ....


    Veceri plave, u vece sjajno,
    Beh nekad i mlad,i lep beskrajno.

    Sve nepovratno i naglo se vinu
    Pa odlete...daleko...i minu...

    Srce se hladi,blede oci,moci...
    O ,plava sreco!O, vi, svetle noci!

  3. #33

    Odgovor: Sergej Aleksandrovič Jesenjin

    Sve što živi ožiljak ima

    Sve što živi ožiljak ima
    još iz detinjstva, poseban, ran.
    Da nisam pesnik, ja međ svima
    bio bih hulja i lopov znan.

    Mršav i rasta odveć malena,
    međ decom bio sam uvek heroj,
    često, često nosa razbijena
    ja sam se vraćo pod krov svoj.

    Uplašenoj majci, kad pred nju banem,
    reč ceđahu usne krvavo-tmaste:
    Ništa, de! Spotakoh se o kamen,
    a već sutra sve će da zaraste.

    Pa i sada, kada se bez traga,
    onih dana krv vrela smirila,
    nespokojna neka drska snaga
    na poeme se moje izlila.

    Na već zlatne literarne hrpe;
    i u svakom retku što se vije
    ogledaju se nekadanje crte
    kavgadžije, nemirka, delije.

    Ko i nekad imam hrabrost mušku
    al nov korak moj se drukče sluša...
    Dok mi nekad razbijahu njušku,
    sada mi je sva u krvi duša.

    Ne govorim više majci okrvavljen,
    već tom šljamu što cereć se raste:
    Ništa, de! Spotakoh se o kamen,
    a već sutra sve će da zaraste.

  4. #34

    Odgovor: Sergej Aleksandrovič Jesenjin

    AUTOBIOGRAFIJA

    Rodio sam se 1895. godine, 21. septembra, u Rjazanskoj guberniji, srezu Rjazanskom, Kozminskoj oblasti, u selu Konstantinovu.
    Kad mi je bilo dvije godine dali su me na odgoj prilično imućnom djedu po majci, koji je imao tri odrasla neoženjena sina s kojima sam proveo skoro čitavo djetinjstvo. Moji su ujaci bili prijeki i smioni momci. Kad mi je bilo tri i po godine posadili su me na konja bez sedla i potjerali ga u galop. Sjećam se da sam se gadno uplašio i čvrsto sam se držao za grivu. Zatim su me učili plivati. Jedan me od njih (ujak Saša) uzimao u čamac, udaljavao se od obale, skidao s mene rublje i bacao me u vodu, kao štene. Uplašeno i nevješto pljeskao sam rukama i sve dok se ne bih zagrcnuo on je vikao: "Eh! Mrcino! Nisi ni za što!" "Mrcina" za njega bijaše ljubezna riječ. Kasnije, u osmoj godini, drugome sam ujaku često služio kao lovački pas i plivao po jezeru za ustrijeljenim divljim guskama. I po drveću sam se dosta dobro verao. Među djecom, uvijek sam bio kolovođa, velika svađalica i vječito pun ogrebotina. Za nestašluke me psovala jedino baka, a djed me ponekad i sam podstrekavao na tuču govoreći baki: "Ti mi ga, ludo, ne diraj, tako će ojačati". Baba me neobično voljela i njenoj nježnosti nije bilo granica. Svake su me subote kupali, sjekli mi nokte i uljem za kandilo mazali kosu, jer nijedan češalj nije ulazio u kudrave vlasi. Ali ni ulje nije mnogo pomagalo. Uvijek sam se drao koliko me grlo nosilo, pa čak i danas subotom imam neko neprijatno osjećanje.
    Tako je proteklo moje djetinjstvo. Kad sam odrastao htjeli su od mene stvoriti seoskog učitelja i zbog toga su me upisali u bogoslovno-učiteljsku školu, da bih kasnije završio i Moskovski pedagoški institut. Srećom, to se nije ostvarilo.
    Stihove sam poceo pisati rano, u devetoj godini, no svjesno stvaranje počelo je u šenaestoj ili sedamnaestoj. Neki stihovi iz tog vremena nalaze se u zbirci "Uranak".
    U osamnaestoj godini začudilo me što časopisi ne objavljuju pjesme koje sam im poslao, i otputovao sam u Petrograd. Tamo su me veoma srdačno dočekali. Najprije sam vidio Bloka, zatim Gorodeckog. Kada sam ugledao Bloka s mene je kapao znoj, jer sam prvi put vidio živa pjesnika. Gorodecki me upoznao s Kljujevom o kojem do tada nisam ništa čuo. Postali smo veliki prijatelji, iako se u mnogo čemu nismo slagali.
    Tih sam se godina upisao na univerzitet Sanjavskoga, ali poslije godine i po ponovo sam se vratio na selo.
    Od suvremenih najviše su mi se svidjeli Blok, Bjeli i Kljujev. Od Bjeloga sam mnogo naučio u pogledu forme, Blok i Kuljev naučiše me lirici.
    Godine 1919. objavio sam s nekim drugovima manifest imazinizma. Imazinizam je bio formalistička škola koju smo htjeli uvesti. No ta škola nije imala temelja i ugasila se sama od sebe, ostavivši za sobom istinu o organskim slikama u poeziji.
    Mnogih svojih religioznih stihova i pjesama odrekao bih se sa zadovoljstvom, no one imaju veliko značenje kao put pjesnika do revolucije.
    Od osme godine baba me vukla po raznim manastirima i zbog nje su se u nas stalno skupljali kojekakvi bogomoljci i bogomoljke i pjevali pobožne pjesme. Djed - naprotiv. Taj je volio potegnuti. I stalno je nekog đavola slavio.
    Kasnije, kad sam otišao iz sela, dugo mi je trebalo da se snađem.
    U godinama revolucije sav sam bio na strani Oktobra, no sve sam primao na svoj način: sa stanovišta seljaka.
    U formalnom smislu sve se većma okrećem Puškinu.
    Što se tiče ostalih autobiografskih podataka - oni su u mojim pjesmama.

    Sergej Jesenjin

    Oktobra 1925. godine



    Ne padaj, gori zvijezdo moja

    Ne padaj, gori zvijezdo moja,
    nek svjetlo studeno svjetluca.
    Jer tu na groblju iza hvoja
    ni živo srce već ne kuca.

    Ti sjaš ko august i ko breze.
    Tišinu polja svako veče
    prekida plač i jecaj jeze
    ždralova koji letjet neće.

    I glavu podižući trudnu,
    sa onih brda koja sjaju
    ja opet čujem pjesmu čudnu
    o domu svom i rodnom kraju.

    I zlatnožuta jesen gusti
    iz breza siše sok i sada,
    za sve što ljubljah i napustih,
    sa lišćem plače koje pada.

    Ja znadem, skoro, sudbo moja,
    a nitko nije kriv zacijelo,
    na groblju nekom iza hvoja
    i moje pružit će se tijelo.

    Ugasit će se nježni plamen
    i srce ludo u prah prijeći.
    I drug će stavit sivi kamen
    sa nekoliko vedrih riječi.

    I posljednji kad časi budu
    ja za sebe bih reći htio:
    on volio je rodnu grudu
    ko krčmu onaj što je pio.

    1925.
    (Golob)


    U mojoj Ispovesti Mangupa iz šesetpete, Matice Hrvatske nalazi se i singlica, pozadi, u džepu koji je prišiven za unutrašnji deo korice Na jednoj strani V. Aksjonov recituje na ruskom Majčino pismo, Odgovor i Kačalovljevu psu, a na drugoj Sergej Jesenjin recituje svoje stihove iz pesme o Pugačovu
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #35

    Odgovor: Sergej Aleksandrovič Jesenjin

    I. D. RUDINSKOM

    Iskru je svoju zlatnu
    Bacilo sunce vrelo
    I moju dušu hladnu
    Toplinom je proželo.

    I sad mi želje vruće
    Potajna nada prati:
    I moji ubuduće
    Dani će tako sjati.

    Toplota svud se budi,
    Ozari svetlost mene.
    O prošlom moje grudi
    Ne gaje uspomene.

    Jače od moje krvi
    Ni dan ni plam ne gore.
    U duši sija prvi
    I topli plamen zore.

    ***
    Noć je tamna, noć besana,
    Kraj reke ću sam da lunjam.
    Po reci, u peni vala,
    Raspasala pojas munja.

    Na bregu se brezi-sveći
    Mesec oko tela svio.
    Pođi, srce, svojoj sreći,
    Pesme glas da slušaš mio.

    Devojačka tela mlada
    Raspire li žar moj vreo,
    Zaigraću s pesmom tada
    I skinuću s tebe veo.

    Po zelenim odajama,
    Mekim sagom tamne gore,
    Vodiću te padinama
    Sve do same rujne zore.


    ***
    Od Tanjuše lepše cure ne beše u selu tom,
    Imala je crven porub na belom haljetku svom.
    Kraj jaruge iza prošća ide Tanja pred sam mrak.
    A u magli s oblacima igrao se mesec mlak.

    Dođe momak, pokloni se, kudrava mu kosa ta:
    "Oprosti mi, draga moja, al uzeću drugu ja ..."
    Sva preblede, kao pokrov, ohladi se izgled njen,
    I Tanji se razvi kosa, ko zmija kad traži plen.

  6. #36

    Odgovor: Sergej Aleksandrovič Jesenjin

    Forma



    Na prozoru cveti
    Cvatali.
    Setna pesma leti,
    Chhujes li?
    Setna pesma leti.
    Pa shta s tim?
    Ja tvoj mladezz lepi
    Chesto snim.
    Ti si nezzna, ljubo,
    A ja jak.
    Celivam ti grubo
    Usne mak.
    Lakshe, glavo luda!
    Stani, daj......
    Zaboravi, huda,
    Prichekaj.

    I ona je ludica,
    Kao sve.......
    Zato je Sneguljica
    Bajka, gle.

    1924.




  7. #37

    Odgovor: Sergej Aleksandrovič Jesenjin

    ***



    Nemoj likovati, nemoj da se smejesh,
    Ja sad volim drugu, do tebe mi nije.
    Ta i ti znash sama, priznaj makar sebi,
    Niti tebe vidim, niti dodjoh k tebi.
    Samo prodjoh mimo, pa sam usput hteo
    Zirnuti kroz prozor, otvoren je bio.


    1925

  8. #38

    Odgovor: Sergej Aleksandrovič Jesenjin

    Ispovijest mangupa



    Ne može sav svijet
    pjevati, ni da jabukom
    do tuđih nogu pada.

    Ovo je najveća ispovijest
    jednog mangupa do sada.

    Ja se namjerno i raščupan i nesan,
    glave nalik petrolejskoj lampi, smucam.
    Ja volim da kroz ogoljelu jesen
    vaših mračnih duša zasvjetlucam.
    Ja volim kada na mene se sruči
    ko žestoka kiša kamen poruge.
    Ja samo čvršće stisnem u toj tuči
    mjehur kose, poput prsle čvoruge.

    I tada mi se u živ spomen vrati
    šibljikav prud i sipljiv šumor jova,
    i da negdje žive otac moj i mati,
    kojima sada nije do mojih stihova;
    a kojima sam drag ko krv i raž u polju
    ko proljetni dažd pod kojim livade zelene.
    I vilama bi pošli na vas , da vas kolju
    za svaku ružnu riječ i povik protiv mene.

    O jadni, jadni seljaci!
    Zacijelo poružnjeste, patite
    u strahu od boga i pokislih usijeva.
    O, kad biste mogli shvatiti
    da je vaš sin najbolji
    pjesnik u Rusiji!
    Zar niste nad njim zebli kad je bosim
    nožicama gackao kroz kal jesenjih mlaka?
    A sad cilindar nosi,
    i cipele od laka.

    Al u njemu plamsa stara narav
    seoskog vragolana i lole.
    On se svakoj kravi s cimera mesara
    izdaleka klanja da ga leđa bole.
    I kad na trgu kočijaše spazi
    te se sjeti smrada gnoja s rodne oranice,
    on je pripravan pomesti svakoj razi
    rep ko šlep vjenčanice.

    Ja volim zavičaj.
    Ja tako volim zavičaj!
    I mada mu tuga rđom vrba soči,
    drage su mi blatne svinjske njuške
    i zvonka kreka žaba u gluhoj noći.
    Od sjećanja na mladost tiha bol me muči
    i travanjski sumrak sanjam, svjež i snen.

    Vidim gdje pred vatrom zore čuči,
    željan da se ugrije, naš klen.
    O, kako sam često krao jaja vranja
    verući se uza nj, do gnijezda gore!
    Je li i sad isti, pun zelena granja,
    Je li i sad svježe snažne kore?

    A ti, moj dragi,
    vjerni šarove?
    Od starosti i sipljiv i slijep,
    ne nalaziš njuhom ni vrata ni torove
    pa dvorištem lunjaš, podvinuvši rep.
    O, i sad me nestašluk naš veseli,
    kad sam znao majci čitav hljeb ukrasti,
    da bismo ga naizmjence jeli,
    bez uzajamna gađenja, u slasti.

    Isti sam kao prije.
    U srcu sam isti kao prije.
    Na licu cvatu oči ko različak u raži.
    Dok zlatnom steljom stiha zemlju krijem,
    još bih nešto nježno htio da vam kažem.

    Laku noć!
    Svima laku noć!
    Utihnu u travi mraka kosa zore.....
    Volio bih danas, kad se veče stiša,
    s prozora i mjesec da....
    Sjaju plavi, sjaju tako plavi!
    U tom plavetnilu tko da mrijeti žali.
    Pa što, ako cinikom se pravim
    vješajuć o zadak fenjer mali?
    Pegazu moj stari, dobri, isluženi,
    treba li to meni tvoj lagašan kas?
    ja sam došao ko majstor nesmiljeni
    da štakore pjesmom slavim, a ne nas.
    Moja tikva kosom vedro
    šiknu kao rujan vinom.

    Želim biti žutim jedrom
    U zemlju koju plovimo.

    1920.
    (Gerić)

  9. #39

    Odgovor: Sergej Aleksandrovič Jesenjin

    ***



    De, ljubi me, jache ljubi,
    ma krv poshla, ma boljelo.
    Ne slazze se srce vrelo
    s hladnom voljom dusha grubi'.

    Prevrnutu chashu, koja
    sred veselih sad se sivi -
    man'mo! A', znaj, draga moja,
    na zemlji se jednom zzivi!

    Okom, shto ti se ne muti,
    pogle maglu, punu memle:
    u njoj mjesec, ko vran zzuti,
    sad se vije iznad zemlje.

    De, ljubi me! Tim me sluzzi.
    Gnjil mi spjeva pjesmu svoju.
    zna se, gore, taj shto kruzzi,
    vec osjeti i smrt moju.

    Gube se i sahnu snage!
    Mrijeti - nek se ne probudim!
    Al' do kraja usne drage
    htio bih i ja da ljubim.

    Sve uz snove plave, bujne,
    stid i smutnja nek prohuji,
    uz shum njezzni treshnje rujne -
    "Ja sam tvoja!" - neka bruji

    I nek blista chasha, koja
    s malo pjene josh se sivi
    Pi' i pjevaj, draga moja,
    na zemlji se jednom zzivi!

  10. #40

    Odgovor: Sergej Aleksandrovič Jesenjin

    Hajd,Ljubi Me,Makar Kradom



    Hajd, ljubi me, makar kradom,
    Sve do krvi, de, da grcam.
    Ne slazze se s voljom hladnom
    Vreli nemir moga srca.

    Prevrnute chashe, redom,
    Sred veselih nisu za nas.
    Jer, znaj draga, samo jednom
    Na zemlji se zzivi danas!

    Gledaj mirno, kao u dan,
    S maglom sivom pogled zdruzzi -
    Mesec, kao zzuti gavran,
    Ponad zemlje sada kruzzi.

    Hajd, ljubi me! Hocu tako.
    Trula je sad moja sreca.
    Gledaj tog shto kruzzi kako
    I smrt moju vec oseca.

    Malaksava snaga pusta!
    Umreti - i korak gubim!
    Sve do kraja draga usta
    Ja bih hteo, eh, da ljubim.

    I san plavi nek me sretne,
    Smutnje moje nek prohuje,
    U shapatu treshnje cvetne
    "Ja sam tvoja" - nek se chuje.

    I nek chasha pice sveto
    Prospe preko dana sivih...
    Pij i pevaj, mila: eto,
    Samo jednom sad se zzivi!

  11. #41

    Odgovor: Sergej Aleksandrovič Jesenjin

    Jesenjin Puškinu

    Maštajući o moćnome daru
    onog što je ruske sudbe plam,
    stojim ja na Tverskom* bulevaru
    i govorim tiho sebi sam.

    Plavkast, skoro beo ko bagrenjak
    u priči je kao magla ta...
    O, Aleksandre, ti bi obešenjak
    kao danas mangupčina ja.

    Al' zabava draga, lepršava,
    sliku tvoju nikada ne skri.
    I u bronzi koju skova slava
    gordom glavom treseš opet ti.

    A ja stojim kao pred pričešćem.
    Odgovor ti govorim ko jad:
    - odmah bi od prave umro sreće
    kad bih bio tvoje sudbe sad.

    No osuđen na gonjenje večno,
    još ću dugo tu da pevam ja,
    da bi jednom i pevanje stepsko
    zazvonilo kao bronza ta.



    Tverski bulevar* - jedna od glavnih arterija Moskve. Na njemu je nekad bio i Puškinov spomenik, odakle je, na putu prema Vaganjkovskom groblju, 31.12.1925. krenula posmrtna povorka s Jesenjinovim kovčegom.

    "Pre nego što smo sahranili Jesenjina na Vaganjkovskom groblju, mi smo s njegovim kovčegom obišli Puškinov spomenik.
    Znali smo šta radimo - Jesenjin je bio dostojan naslednik Puškinove slave", pisao je 1957. godine poznati ruski romansijer Jurij Libedinski.

  12. #42

    Odgovor: Sergej Aleksandrovič Jesenjin

    Majakovski je imao dve sestre, Ljudmilu i Olju, koje se pominju i u poemi "Oblak u pantalonama". Ni Jesenjinova ljubav prema sestrama Jekaterini (Kaći) i Aleksandri (Šuri) nije bila ništa manje nežna i bratska. Pored svega ostalog, sestre su bile i ona stalna veza sa selom, sa zavičejem, o kome ni u časovima najvećih iskušenja i kriza nije prestajao da sanja. Ali ne samo ljubav i nežnost, Jesenjin je prema sestrama često osećao i zavist pošto su kao mlađe, uz to komsomolke, znale lako da uspostave kontakt s novim vremenom nastalim posle pobede Oktobarske Revolucije, dok je on, kako je i sam priznavao, "jednom nogom bio u prošlom". Ta nesposobnost da se uključi u novi život zemlje onako kako je želeo, podsticana alkoholom i skandalima, od kojih je, svakako, znatan broj bio izmišljen, stvorila je od njegovih poslednjih godina pravi pakao. Pa ipak, upravo u tom periodu nastaju njegove najnežnije pesme. jedna od njih je i ova, posvećena sestri Šuri.



    Zapevaj mi onu pesmu kradom
    što je negda pevala nam mati.
    Ne žaleći za iščezlom nadom
    i moj glas će moći da te prati.

    O, znam dobro i pamtim... tako je,
    uzbuđuj me, diraj, uz šaptanje -
    ko da čujem ja iz kuće svoje
    u tom glasu sve nežno drhtanje.

    Ti mi pevaj, de, i ja ću biti
    s istom pesmom, ko ti, uz te krike,
    i ovlaš ću ti oči zaklopiti -
    i videću opet drage like.

    Ti mi pevaj. Radost je nestrta -
    što voleo nisam nikad sam
    i vratnice jesenjega vrta
    i opalo lišće s višnje... šljam.

    Ti mi pevaj sve da me podseti:
    i neće me mrštit brige ružne.
    Slatko je to, i lako, videti
    staru majku i kokoši tužne.

    Zauvek sam zbog magle i rose
    zavoleo brezu i stas znan,
    i njezine divne, zlatne kose,
    i laneni njezin sarafan.

    Zato duši nije teška veza -
    uz tu pesmu i pred vinskom čašom
    čini mi se da si ti ta breza
    što stajaše nad kolibom našom.

    13.09.1925. Moskva

    Prevod: M.M.Pešić

  13. #43

    Odgovor: Sergej Aleksandrovič Jesenjin

    Preprodavci cigareta

    Sumor ulica beskrani',
    Studen i smet do smeta.
    Obešenjaci očajni
    S paklima cigareta.

    Ulične skitnice - ti su
    na grozne tuče skloni,
    A džeparoši svi su
    I vedri lopovi oni.
    Na trgu Njikitske - jedni,
    A drugi na Tverskoj samo.
    Stoje uz zvižduk setni
    povazdan oni tamo.
    Zna svak burdelj reona
    Kad vreme, ulučiv, strasno -
    Čitaju Pinkertona
    Uz čašu piva glasno.
    Nek je gorko od piva
    I bez tog - pijanstvo je blisko.
    Svak od njih Njujork sniva
    Svak bi u San Francisko.

    Zatim, na mraz beskrajni
    izlaze, dok mori seta,
    Obešenjaci očajni
    s paklom cigareta.

    1923.

  14. #44

    Odgovor: Sergej Aleksandrovič Jesenjin

    PISMO ŽENI

    Vi pamtite,
    vi, naravno, sve pamtite,
    kako sam stao
    do zida, uz vratnice,
    a vi se ushodali sobom, plamtite,
    i nešto mi resko
    sipate u lice.

    Govoraste tada
    o rastanku, jer patite
    od boli što vam zada
    moj život, lud i mlad;
    vi treba da se posla latite,
    a moj je put -
    sve dublji, dublji pad.

    O, najdraža!
    Niste me voljeli.
    Vi niste znali da sam ljudskim zlom
    zaludan kao konj i da su boljeli
    zli udarci u hodu skliskim tlom.
    Vi niste znali
    da se ne znam vratiti,
    da mi vidik magla i naš vihor skriva;
    da baš zato patim što ne mogu shvatiti
    kud srljamo i šta se zbiva.

    Kad smo sučelice -
    ne vidi se lice.
    Veliko se bolje vidi s odstojanja;
    kad uzavre more nemilice -
    brodu nema opstojanja.

    Zemlja je - brod!
    Ali netko s njom
    iznenada u život novi,
    uz pomaman vihor i uz treštav grom,
    veličanstveno zaplovi.

    I tko na ovoj zipkoj palubi
    još nije povraćao, vikao il pao?
    Malo tko tu razigralu bi
    oluju podnijeti bez posrtaja znao.

    I ja sam tad,
    uz urlanja sve grublja,
    ali zrelih, muških shvaćanja,
    sišao do na dno potpalublja
    da ne gledam ljudska povraćanja.

    To dno je bilo -
    ruska krčma, znam.
    Nad čaše sagibah se s bolom,
    da sasvim uzvraćen i sam
    dokončam se alkoholom.

    O, najdraža!
    Ja sam vas mučio,
    a vama je sjala bol
    u umornim očima
    kad sam javno i pred vama bučio
    dokrajčujući se sablažnjivim noćima.

    No, vi niste znali
    da se ne znam vratiti,
    da mi magla i naš vihor vidik skriva;
    da baš zato patim
    što ne mogu shvatiti
    kud srljamo i šta se zbiva.

    ...................................

    Sad je sve to daleko.
    Ja više nisam kakav sam bio.
    Niti mislim, niti osjećam po staru.

    O prazniku bih istom nazdravio:
    čast i slava kormilaru!

    Danas mi je
    navala nježnih misli obuzela svijest.
    Sjetih se vašeg umora, o, moja tugo,
    i evo sada hitam
    da vam javim koju vijest
    o sebi, kakav bijah,
    kakav jesam i koješta drugo!

    O, najdraža!
    Reći bih vam rad -
    nisam se u ponor sunovratio.
    U sovjetskoj sam se zemlji sad
    u najžešćeg suborca prevratio.

    I nisam više onaj
    koji bijah tada;
    ne bih vas mučio
    kao prije.
    Za zastavu slobode
    i svijetloga rada
    niti do Lamanchea daleko mi nije.

    Oprostite...
    Ja znam, promijeniste se i vi -
    vaš muž je sada uman, ozbiljan;
    vama se u našem vrtlogu ne živi,
    pa ni ja vam više
    nisam potreban.

    Živite tako
    kako hoće sreća,
    i nad prošlost možda nadseni.
    S pozdravom,
    uvijek vas se sjeća
    vaš poznanik

    Sergej Jesenjin

    1924.
    (Gerić)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #45

    Odgovor: Sergej Aleksandrovič Jesenjin

    Pesma o keruši
    Ovu pesmu je posebno voleo Maksim Gorki. Prilikom jednog njihovog susreta, kada je Jesenjin velikom proleterskom piscu pročitao svoju "Kerušu", ovaj nije ni pokušavao da sakrije suze. Gorki je tada i zapisao da je Jesenjin organ koji je priroda stvorila da opeva svoju tugu.



    Kačalovljevom psu
    Kačalov - jedan od najvećih glumaca u istoriji ruskog pozorišta koji je prijateljevao sa mnogim pesnicima svoga doba. Kod Kačalova je često navraćao i Jesenjin, često sa suprugom Isidorom Dunkan, čuvenom američkom balerinom.



    (Podaci iz zbirke pesama "Puškin - Jesenjin". Stara, dobra izdanja... )

Strana 3 od 7 PrvaPrva 12345 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Aleksandar Aleksandrovič Blok
    Autor SQUAW u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 11
    Poslednja poruka: 06.05.2012, 14:45
  2. Sergej Cetkovic
    Autor bebagm u forumu Domaći spotovi i tekstovi
    Odgovora: 22
    Poslednja poruka: 07.12.2008, 19:15

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •