Raša Popov
Prikaz rezultata 1 do 14 od ukupno 14

Tema: Raša Popov

  1. #1

    Raša Popov




    Raša Popov se rodio u Mokrinu 26. juna 1933, u sada napuštenoj upravnoj zradi "mlina preko pruge". Školu je učio u Mokrinu, Zrenjaninu (Bečkereku, Petrovgradu), Novom Sadu i Beogradu.

    Novinar je bio u dnevnim i nedeljnim listovima, u radio i TV dnevniku, u trećem programu radija i u naučnom i u školskom (pretškolskom) programu televizije. U ulozi "Raše" je u "Fazonima i Forama" i u "Šeširu bez dna" (112 emisija).

    Prvu pesničku knjigu "Dva oka" objavio je kod Nolita u ediciji Terazije 27. Pesme objavljuje potom u Vršcu, Novom Sadu, Kikindi i Zrenjaninu.

    Kao esejista objavio "Duh paorske Vojvodine" ("Pčesa") a prozu o ranom detinjstvu "Bio sam srećni konj" objavio kod "Jov-a", Jovićevića.



    Čovek koji dubokim koracima grabi ka devetoj deceniji, dečak u duši, šarmantan i gospodstven u svojim kerefekama.


    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Raša Popov

    TEMPERATURA


    Bolesna mi je kuća Krov joj kriv ko pagoda
    Dimnjak joj kašlje S prozora nestala lagoda
    Ventilacija vlagu čuva Vazduh ne melje
    Revolucija drma polutrule temelje

    Apotekarka lek mi preventivni podari
    Da se potruju pola veka stari glodari
    Iz grkljana pod strehom da se izdime ptice
    Prauzročnici kućne lagane nesvestice

    Konzilijumi mnogih lekara stalno stižu
    Razvaljuju kapiju prsle crepove dižu
    Uz bleštavilo struje otkidaju vodove
    Lakiraju fasadu žustro stružu podove

    Al ne zna niko što je moj dom naklonjen vatri
    Dal je grozničav on sam il stanar požar snatri

    U Mokrinu, 18. avgusta 1999
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Raša Popov

    R a š a
    P o p o v



    Na večeri s Titom

    Donesu mi u državnu radio-stanicu, gde sam tada figurirao kao zamenik glavnog urednika pretponoćnog programa, pozivnicu sa presovanim žigom. Iz maršalata je. Od tvrđeg je belog kartona. Poziva me na večeru Tito.
    I koverat je na državnom nivou, a večera je u čast i slavu države. Pre frtalj veka Tito se usred rata sastao u bosanskim gudurama sa svojim partizanima, i na razbojištu rasturene i u paramparčad iseckane Jugoslavije ponovo osnovao državu.
    U slavu države, on sad kao njen predsednik zove na večeru i mene i jedan krug svojih pouzdanika. Zadrhtao sam od nekog milja, celog popodneva sam pušio banatske cigare u kratkim, plastičnim picikato muštiklicama, i pokušavao da se uzvisim pred samim sobom. Zamišljao sam mermerne holove glavne državne palate na Novom Beogradu. Uživljavao sam se u svoju ulogu. Proći ću vodoskok, on će te večeri prskati iz sve snage. Inače cevi u grdnom bazenu miruju i rđaju, žabokrečina se hvata, jer kod nas se sve zida carskim stilom, da državi podigne ugled kad dođu stranci, ali se inače štedi na potrošnji vode i struje običnih dana.
    Opominjao sam sebe: pazi kako hodaš tamo, ne smeš grabiti stepenicama. Odgovarao sam samome sebi: znam, moram hodati smerno, krotko, otmeno. Od samog početka moram paziti na utisak. Neka me je zebnja uhvatila: kad budem zadro u dubine, skoro pećinskih šupljina “palate federacije” posmatraće me, a da nisam ni svestan, motrilačke oči svih trinaest tajnih službi koliko ih u državi mora biti. Šta li će oni pomisliti ako ja po svom infantilnom trkačkom nagonu, koji mi se krije u kolenima, ubrzam, kao ono na trkama na šljaki atletske staze u Novom Sadu, na rubu Limana ... Ne, u tome se neću prevariti. Kontrolisaću se sve vreme. To je i red. Učtivost to nalaže, a ne samo status urednika u državnoj radio-stanici. Zato, znao sam, video sam sebe unapred: Moje vitko telo, (imao sam tada devedeset kila) njihaće se lelujavo kao crna senka, sapeta u crni frak...
    Tu mi je pukao mehur fantazije. Ja nemam ni crni sako, a nekmoli frak. Imao sam jedne crne pantalone od štraftiranog štofa, ali njihov kroj je bio trouglast, nije pratio moje telesne krivine, udove i guzove, nego ga je šnajder krpa šio po diktatu nekih zaumnih i samo njemu vidljivih paralelopipeda. Kad ih obučem, iza leđa mi visi crni štraftirani tur u vidu pre džaka nego kese. Dokle god u tome hodam osećao sam se kao da sam u dno čakširetina natovario kilo dve izmeta. I hodao sam više kao patak nego kao “lelujavo obličje”.
    Te sam crne pantalone kupio u Vrnjačkoj Banji onog leta kad su mi se novinarski poslovi zamrsili i počeli me sluđivati. Šefovi su mi člančiće od tri puta po 14 redova pročitavali mračnog i zabrinutog izraza lica. Poneke su mi vraćali, jer im se nešto “nisu činili...” Nikad nisam saznao na šta im se to nisu činili. Jedino sam dobro prolazio kod zamenika glavnog urednika, na koga su me opomenuli da je “britka sablja”, što je značilo nazlobrz i surov. “Pogledaj ti te njegove oči, kao na zejtinu. Kad se upilje u tebe slutiš da si prop'o.” Zvali su ga iza leđa “Mića Mleko”, jer je taj Mačvanin, potekao iz Šabačke gimnazije bio savršeno čist, kao apotekar. Cela je Mačva kao apoteka, a u Šapcu je svirao prvi klavir u Srbiji. Imali su pravo da mu se u očima krije tajna. Bio je brz jer je bio superinteligentan. Samo prva tri meseca me je držao na distanci. U stvari ispitivao me je. A onda je rešio da me oproba: poslao me je na kongres svih istoričara iz desetak il’ dvadesetak naših nacija i vera. Tamo sam kao najbržeg retora otkrio novosadskog istoričara Slavka Gavrilovića. Znao je seljačka i grofovska vlasništva svakog pedlja sremske zemlje. Njime sam bio opčinjen. Uz njega, nekoliko stotina nacionalno probuđenih, ali još nerazjarenih analitičara prošlosti sastalo se u gradu sarajevskog atentata, znači Sarajevu, da ispolje svoju pamet. Mića Mleko, da ga tako sad nazovem, mada ga ja iz divljenja nikad tako nisam zvao, shvatio je u magnovenju da sam mu ja taj novinar koji će biti kadar da od stotinu naučnih referata napravi tri puta po tri, svega 9 minuta govora za tri dana.
    Slao me je posle širom Juge: na Bled na kongres Pen klubova, gde sam video nobelovce Miguela Asturijasa, gospodina Andrića, pa eks muža Merilin Monro, indijanski vitkog Artura Milera, Amerikanca koji oličava asketsku disidentsku inteligenciju sveta, i latinoameričkog komunistu Pabla Nerudu koji je ličio na bonvivana sa vatrenih ulica buenosajreske luke gde se začeo čulni dens tango. Slao me je Mića u Boku Kotorsku na skup svih slovenačkih, srbohrvatskih, muslimanskih i crnogorskih pet stotina izučavalaca ruske revolucije. Takmičili su se u apologetici, ali je treće noći u palati Jugookeanije, na mestu gde je kultno mesto postreljanih izazivača "oktobarske pobune mornara K. und K. flote", kao groteskni čarobnjak ustao Sergej Dimitrijević i saopštio da je Lenjin Krleži u Zagreb poslao dukate da pokrene književni, ali i buntovni časopis za svrganje režima, da njime vozbudi revoluciju u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. Dimitrijević je vikao: "Tako je nastao Pečat!"
    Svi su se izbečili u njega. Nastao je muk. Jer po tome bi ispalo da su komunisti strani špijuni, a omiljeni simbol liberalne leve misli Krleža još najmisteriozniji mister "iks". Poplašen tom tišinom, odbijanjem profesora da uđu u raspravu o dukatima, ja sam reči grotesknog istoričara amatera Dimitrijevića sakrio od javnosti. Morao sam, jer moje srce je bilo opečaćeno. Kod kuće sam imao dva broja Krležinog časopisa "Pečat", bez korica. (Kupac je očevidno dvadesetih godina XX veka korice strgao da mu premetačinom ne otkriju sumnjivu književnost). Kupio sam ih kod Vasilija Jovanovića, najvažnijeg antikvara Novog Sada, i uživao sam u razbijanju paranoje koju pečatovskim tekstovima Krleža izvodi.
    U tom sam zamršenom klupčetu politike i strahova, istine i autocenzure živeo kao novinar, i sve sam se više gojio. Od sasušenog mršavka, cvikeraša, postajao sam gutač cigara i proždirač votke i konjaka, koji će ubrzo biti istisnut iz kafana opasnom drogom zvanom vinjak. Političku neurozu je on najbolje gasio. Sluđivao nas je. Često nam se "kidao film". Idući kući teturali smo se ulicama ne znajući za svet oko sebe. Ali Bog štiti jurodive, a od vinjaka uljuljan, više si od jurodivog. Ili niže.
    Kad sam stigao u Vrnjačku Banju, kako sam iskočio iz autobusa, osetim da mi moje sve tešnje pantalone pucaju, otpozadi, po sredini. Putnom torbom sam zaklanjao pozadinu da mi ne zinu gaće na banjske šetače i šetačice.
    Na domaku velikih hotela, pod najlepšom alejom lipa u Evropi, bio je taj krpa. Utrčao sam, odmah kupio crne, glomazne, vrećaste paralelopipedne pantalone. Potrošio sam akontaciju od naših zleudih dnevnica, i na tom putu sam jeo leba i luka. Ali imao sam crne pantalone. Sad se otkrilo da su pre prosjačke nego novinarske ili nedajbože državne.
    Moja Rada se nije obradovala pozivu iz Maršalata: "Ti nemaš crno odelo, a frak je u ovoj pauperizovanoj civilizaciji nemoguće, pa možda i uvredljivo imati!"
    "Ali jasno ti je" odupirao sam se ja, "da ne mogu na večeru kod Tita ići u odelu koje mi je sa sve cugeherom i sivim štofom kupio i sašio moj baba! To bi mi bilo zamereno!" Rada me je gledala ispod oka. Postao sam joj sumnjiv, kao da se osećam maršalovim pouzdanikom. Nije mogla da poveruje da sam se toliko zabrljao blatom konvencija.
    Objasnila mi je da ni Maršalat, ni Maršal, koji se hvale ukidanjem elitnih klasa, nemaju prava da traže od jednog činovničića, da otkida od usta svojoj deci i da se kicoši radi jednog jedinog jednovečernjeg prijema.
    "Pa to mu dođe kao da svaki dan oblačiš novo odelo!" Žestila se ona.
    Ona je večeru kod Tita, - ma šta! - večeru sa Titom, namerno nazivala "prijemom", što je moram da priznam na pozivnici i pisalo.
    Nisam smeo da joj odam svoje tadašnje potajne misli: zamišljao sam da će nas u državnoj palaturdi biti oko dve stotine ljudi.
    Spremao sam unapred šta ću reći kad mi se obrati predsednik Republike, sam maršal, koji je na ručku kod britanske kraljice u Bakingemskoj palati 1953, sedeo levo od princa konzorta vojvode od Edinburga, Princa Filipa. Dvorani iznesu zlatno posuđe pa s njim i pred kraljevski par i pred Tita. Tito se tad namrštio, pričao mi je to rektor Notingemskog univerziteta. Kraljičin muž, princ Filip ga upita: "Je li vam nešto nije po volji?" A stari radnički agitator, prevejani kadar iz moskovskog hotela "Luks", od Staljina selektovani kadar Kominterne, mu rekne: "I understand, Queen and royal family, there must be some sort of luxury, but the golden plates, in this hungry world, is not it a little bit exaggerated!" Nije li to sa zlatnim tanjirima preterivanje.
    Princ Filip, The Duke of Eddinburg, tata prestolonaslednika Princa Čarlsa, tešeći ga razjasni mu: "You are right, the price of these plates is exaggerated, but I assure you that the plates are made of such a lasting stuff that it pays in the long run." Jeste da su tanjiri skupi, ali su napravljeni od tako trajne građe, da se na duge staze isplate.
    ... Razmišljajući o sebi kao gostu maltene pa kraljevske kuće, bio sam uveren da će nas biti manje od dve stotine, možda samo biranih sto ljudi. On mora onda prići nama, ljudima iz državne radio-stanice, meni i Aleksandru Ackoviću, mom šefu, koji me je izgleda i preporučio protokolu i garantovao za mene kod proveravača iz trinaest tajnih službi. Kad mi Tile priđe, on će na onaj svoj direktni način reći: "Baš voljim što ste došli..."
    Trzao sam se na to. Mada mi je misao bila brža od realnih opomena da se uzdržim od bunila. Ona je već smislila odgovor na Tiletovo pitanje. Odgovarala je umesto mene:
    "Osećam se da je demokratski simptom, što sam se ja, jedan novinar koji je nosio po Beogradu Nagru od 14 kilograma, našao ovde... Neko bi rekao da je ovo carska palata, ali, druže Tito, ovo jeste narodno, otkako ste se obračunali sa potkazivačkim i cinkaroškim zmijurinama koje su nas konstriktorskim grčevima stezale u kromanjonskoj stravi evropske noći..."
    Ja sam izgleda stvarno već, pre ulaska u mermerne katakombe Palate federacije postao lelujavo obličje i već sam u glavi razvijao krležijansku frazu.
    Taj epitet kromanjonska, te imenice noć i strava... Prava strava.
    U tom času je moje potajno ja otkrilo šta ga peče: obračun sa potkazivačkim i cinkaroškim zmijurinama. Otkako sam tri godine pre toga došao u pretponoćni radio za intelektualce, tamo u vrhu države, u najužem obruču oko Tita došlo je do rascepa. Penezića, stvarnog kontrolora, svih državnih tajni, zdrobila je lipa kraj Lazarevačkog druma. Rankovića koga smo mi Srbi smatrali Titovim naslednikom, Tito je pre nešto više od godinu dana oterao iz vrha države. Penzionisao ga je, iako je sam Tito bio 21 godinu stariji! Logika života govorila je da se stariji penzionišu, mlađi rade. Ovde se desilo nešto sasvim obratno!
    Tamo, u taj prostor oko Tita, trebalo je da odem. Sva moja čula su zalupala na uzbunu. Setio sam se jednog skoro zaboravljenog časa kad sam se istinski prestravio. Pet godina pre toga sreo sam Bukvića, jednog od najviših funkcionera tajne državne policije. U želji da se pohvali tajnama i uspesima svoga rada, on meni i jednoj grupi novinara, ispripoveda kako su hvatali, otvarali i čitali sva pisma nekog atomskog fizičara iz Vinče. Taj je išao o trošku države na stalna gostovanja u američke nuklearne institute. "Mi mu postavimo zamke i utvrdimo da je američki špijun". Naravno, detalje o špijunaži Bukvić nam nije saopštio. "Rešimo se da ga uhapsimo. Kako ćemo? Doseti se neko, pa će: -Hajde da zatražimo od maršalata da upute vajnom doktoru i profesoru atomistike, mamicu li mu njegovu, pozivnicu da dođe na večeru sa Titom, to jest na "Svečani Prijem uoči Dana Republike u Palati Saveznog Izvršnog Veća".
    I tako: maršalat poslušno pošalje poziv doktoru profesoru, da dođe na prijem. "Onaj se upicanio, vezao leptir mašnu, nanu li mu naninu... i taman da uđe kroz velike dveri, a naši ljudi pred njega, uhvate ga ispod ruke... A on, zamislite..." tu se naš pripovedač zacenio od smeha, sve prska pljuvačku po nama, "On maše, čime? Pozivnicom od maršalata, onom od krućeg kartona... Sa maršalskim suvim žigom i Titovim faksimilom. -Znate li vi ko sam ja; Pogledajte, evo dokumenta! - Viče, ciči, preti, videćete vi posle.. - Ne brini, znamo mi ko si, špijunčino, a sem toga, ne zavaravaj se, - mi smo maršal! ..."
    Nisam Radi ispričao farsu s maršalskom pozivnicom od malo čvršćeg kartona. Sakrio sam od nje kako su sa "vajnim doktorom i profesorom" odigrali zoološku igru mačke i miša.
    .....Pošli smo u ulicu Sedmog jula, tamo kod Kalemegdana, da potražimo svečano crno odelo. Držali smo koverat s parama, stisnuto u šakama, i strepeli od stanja na tad već bogatom tržištu običnog i paradnog tekstila.
    ........ Maštao sam o zift-crnom fraku sa svilenim lastavičjim repovima. "Rado," ačio sam se, "Hajde da me obučemo kao grofa Bobija ili Rudija... Da ih tamo sve posobaljivam s nogu."
    Crna odela su bila preskupa. Iz radnje u radnju, sve poraženiji smo se vukli. U nekim odelima sam pred ogledalima izgledao kao bure, na nekim su mi ogledalima vatirana, četvrtasta ramena visila niz mišice kao nakrivljene piramide. "Vidim ja, da ćeš ti ići u sivom odelu, ili ćeš kunjati kod kuće", pripremala me je Rada za prekid pazara.
    Ali kod trolejbuskih okretnica u robnoj kući oblepljenoj emajliranim pločicama, našli smo prvo crno odelo koje odgovara našoj koverti sa spremljenim parama, i mojoj pomalo asteničnoj, u svakom slučaju neregularnoj bisti. Štofana ramena su mi se držala uz vrat, baš na mojim telesnim ramenima. Okretao sam se dugo, Rada se mrštila, nešto joj je bilo sumnjivo.
    Ja sam je uveravao da se ugodno osećam, i da je meni taj psi'ićki faktor najvažniji. Prodavci su preko volje pokušavali da nam utrape komplet. Očevidno, bili su pošteni ljudi. Znao sam tu radnju. Tu smo za vreme gadnih nestašica struje kupili kraljicu peći, ali neku čudnu, braon. Marka joj je bila "Preporod", i u garancijskom listu smo otkrili da je to požarevačka firma, kao neki pogon državne tamnice, gde se industrijskim, fabričkim radom uhapšenici preporađaju od svojih moralnih defekata.
    Probao sam i pantalone. Već u kabini iza platnene zavese, gde sve zaudara na znoj, čim sam se stojeći na linoleumu u čarapama uspravio, shvatio sam da su mi nogavice kraće. Izgledao sam kao čaplja u bari. Znao sam Radinu besprekornost. Da oni nama plate ona to ne bi kupila. Rešim se da popustim kaiš. Sakoom ću prikriti da mi tur visi, i šetaću se brzo po pisti pred ogledalom, da mi se nogavice zapliću oko nogu, dok ih vitlam, stepujući pre nego hodajući.
    Govorio sam za vreme te probe neke baljezgarije, uzvikivao sam: "Gle, izgledam kao Fred Aster! Rado, fali mi samo Džindžer Rodžers... Ustvari ti si moja Džindžer!"
    Čak su se i tužni prodavci u socijalističkoj radnji zasmejali. Kupili smo to odelo, i kod kuće videli da ga je proizvela "Ćeba" iz Požarevca.
    U predvečerje državnog praznika uzeo sam taksi do palate federacije. Pored bojenim reflektorima osvetljenog vodoskoka prolazio sam gipko, sve poskakujući. Hteo sam opet telesnim stavom da nadmašim i prikrotim odelo u njegovoj šunjavoj prostoti. Ali ipak sam se osećao kao da sam se ogrnuo u neko ćebe, ili u odelo nasečeno od ćebadi. Tako je magnetski na mene delovao zaštitni znak mog ganc novog zift-crnog kvazi fraka, ispisan na najlonskoj etiketi: "Ćeba".
    Uz stepenice sam išao po planu, jednu po jednu, da budem što državniji. Video sam u masi gospode koja se penju ne samo sivozelene uniforme oficira, što su bili mahom generali, nego sam na svoje zaprepašćenje video i bele uniforme. Bili su to admirali. I danas, posle 35 godina pamtim zdepastu figuru jednog admirala. Ne samo što mu je šinjel nekako visio kao ćebe sa njega, što me je ohrabrilo, jer je bilo očevidno da su i njega odenuli robijaši, nego mu je i pogled, krupnih razrogačenih očiju visio, sav otromboljen, kao poplašen.
    ... "Ah," pomislio sam, "ne verujem da se boji nečega, nego je impresioniran ili ima neke kućne jade, bolesnu decu ili su mu ukrali auto".
    Još sam se više ustubočio, ukrutio sam kičmu. Jer, mislio sam, mi se ovde ne bojimo ničega, mi smo pozvani na večeru iz Maršalata.
    Biće to na socijalnim lestvicama najviši stepenik na koji smo dosad kročili. Možeš misliti, večera sa vođom države, sa čovekom koji je učestvovao kao persona grata na proslavi 4000 godina persijskog carstva u Teheranu.
    I dok sam gledao ka staklenim dverima na vrhu stepenica, kao da se nadam nekoj svetlosti, ugledam Bukvića. Stoji, ukipio se, motri svojim plavim pronicljivim očima (intelidžens servis!), kao da čeka nekog.
    Sevne mi kroz glavu ona misteriozna rečenica: mi smo maršal. Kao u apologetskoj pesmi Radovana Zogovića: svi smo mi Tito, Tito to smo mi svi, i vojska, i zemlja, i gora.
    Udari me dilema: da li da skrenem pogled sa Bukvića, ili da ga pogledam i da mu se javim. Ako skrenem pogled, pa me on primeti, pomisliće da ga izbegavam i da nešto krijem.
    Teško meni onda. A ako mu se javim, on će me možda uhvatiti ispod ruke, i siktavo mi saopštiti "Mi smo maršal, eto već si ga sreo, dalje ni ne moraš. Večerao si svoje. Prijem je završen primljen si..."
    Odluku nisam doneo ja. Nešto iznutra me je navelo da se ćutke nasmešim Bukviću. Ako me vidi, videće me predusretljivog, ako me ne upazi, dobro je i to. Nije me upazio i ja sam ušao u katakombe.
    Tamo je bilo u dve, pa i tri sale, bolje reći hale od mermera, bar dve hiljade ljudi. Zbijeni kao na mitingu. Pošao sam kroz gužvu, i odmah otkrio svog glavnog urednika Ackovića. Sad smo u paru krčili put ka južnoj strani dvorca.
    Odmah sam se razočarao. Ovde nema šansi da mi vođa države priđe lično. A tek ja njemu, ni u bunilu. Sve sam zamišljao pogrešno.
    Acković je bio oprezan. Nije srljao preblizu Titovom kutku. On je odležao dve trećine Drugog svetskog rata u Hitlerovom logoru Dahau, u severnim predgrađima Minhena. Bio je član takozvane "Spreng-kommando", voda za demontiranje angloameričkih bombi od 500 kilograma. Leteće tvrđave su njima tukle centar Minhena.
    "Acko," pitao sam ga radoznalo, "Mora da si još tada, kao mlad čovek upoznao sam centar te lepe varoši!" Da, često je zalazio u centar bavarske prestonice. Evo kako se provodio u Minhenu. Iz lagera, kroz bodljikave žice povedu ih dvojica vojnika. Oni nose puške, pod šlemovimu su. Inače su rekonvalescenti, povratnici sa Istočnog fronta, pa smo im mi dati kao lak pos'o. "Mi nosimo ašove, teške čekiće, budake i pajsere i kao neki bravarski alat. Obično nas sprovedu negde u centar Minhena. Bomba kao crknuti slon leži na asfaltu. Pajserima i čekićima, najpre probijemo asfaltnu koru, pa budacima i ašovima iskopamo rov, dosta udaljen od bombe..."
    "A! Da se sklonite, kad potpalite bombu!"
    "Ne!" kaže Acko, Zaječarac inače. "To je rov za stražare da se sklone. Oni se zavuku u rov, a mi svi kao muve na bombu. A nju ne potpaljujemo, nego je golim rukama demontiramo. Cilj je da se izvuče upaljač, da ne eksplodira."
    "Tebi nijedna nije eksplodirala?" upitao sam ne znajući šta pitam.
    Acković mi je pokazao svoje mršave duge šake. Prsti požuteli od njegove omiljene cigarete žitan, ležali su na stolu kao mrtvi. "Kao što vidiš" smeškao se tužno, "još su živi..."
    U onoj sali Acko nas je zaustavio na bar deset metara od Tita. On je još bio oprezni logoraš, čovek koga su pukim slučajem mimoišli dahauski procesi, (ubijanje konclogoraša od oznaške ruke kad su se vratili kući: jer krivi su što su ostali živi, što nisu spaljeni u krematorijima).
    Preko ramena i kroz špalir zvanica u frakovima u uniformama gledali smo ka jednom od džinovskih prozora. Tamo je pod prozorom, za oniskim stolovima, u foteljama, pod jarkom svetlošću sedeo Tito sa Jovankom.
    Nasuprot njemu sedeo je meni simpatični ćelavac, predsednik savezne vlade, Mika Špiljak.
    Zagrebački purgeraj je na tog predratnog radnika prebaco sve viceve sročene protiv jednog gradonačelnika iz tridesetih, koji je bio šnajder. Mudri i rečiti Nikica Petrak mi je objasnio finese. Purgeri su prezirali i preziru svakog ko zna da rukom nešto napravi. O šnajderu su pričali: on dođe u posjet Veneciji, i daje il sindaku della Venezia veliki novčani prilog za poplavljene! A kad je pošao u ime Zagreba Papi u Rim, rekne mu protokol da će Zagrebu njegova svetost pokloniti jednog pozamašnog Ticijana. Gradonačelnik šnajder dođe na kolodvor, pred polazak za Rim sa velikim kavezom. "Kaj će vam taj kavez?" pitaju savetnici, "Za ticijana", kaže prostak. Sve su to prišili Špiljku, krajem šezdesetih, jer se je drznul da iako nekadašnji radnik bude predsednik vlade. Jedino što je Špiljak kavez za ticijana doneo na aerodrom.
    Međutim, ja sam sa simpatijama gledao pristojnog ćelavka kako se radosno smeši u Titovom društvu. Pokušavao sam da uhvatim suštinu same Titove omanje figure. Ali tajna mi se izmicala. To jeste bila neverovatna koncentracija sile, u jednome čoveku, i činilo mi se da nad njim lebdi neka crna svetlost.
    "Zamisli, Acko," rekao sam svom šefu usred one graje jedno dve hiljade ljudi, "taj čovek jede, eno ga sad pije... verovatno pije onaj svoj i Čerčilov viski on the rocks..."
    Iza leđa mi neko progovori sasvim diskretno, da ni Acković nije mogao da čuje: "Ne omladinac, to nije ni Čerčilov ni maršalov viski. To je naprosto škotski viski."
    Bio je to Bukvić. Ipak me je pronašao.
    Pamtim posle 35 godina da sam na toj večeri ostao gladan. Ne sećam se detalja. Bane Jovanović mi je pre neko veče ispričao, da je one godine kad je on bio tamo s pozivnicom na tvrđem žigosanom kartonu, zakuska bila na dugim stolovima posred najveće sale-hale, i da su se svi pravili da jelo ne vide. Kad je najzad neko dao znak da je "izvolte", dve hiljade generala, admirala, predsednika devet skupština, pandura, ministara, novinara cenzora i niščih upražnjivača samocenzure, primadona i artista, jurnulo ka stolovima i stalo grabiti viršlice i senfove, hajdučke ćevape i Gavrilovićeve salame.
    "Ja sam mislio da će se neki od njih odmaći, kad se nakrka, da otvori pristupa i nama" čudio se još i danas Bane. "Ali ne, oni drugima nisu davali, dok sve nisu slistili." Bane je ostao na toj večeri gladan, baš kao i ja neke od tih godina.
    Bio je to predznak. Jugoslavija je bila bogata trpeza. A ti konzumenti Titove večere, ti jedači proždrljivci bili su gladni iskonskom sirotinjskom glađu skorojevića, i jeli su, jeli, dok sve nisu slistili.

    20/21. april 2002.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Raša Popov

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Raša Popov

    MOJA DUŠA

    Moja duša je staro vino bez pretakanja
    komad bajatog hleba gutanog bez žvakanja
    Moja duša je svoj sopstveni vrag krvopija
    Sama sobom narcisoidno se opija

    Moja je duša mešina stara na šinama
    Komad hleba na milost crnim ptičurinama
    Ona ni ne sluti sve tajne smišljene grožnje
    Po međunarodnom domaćem redu vožnje

    Ponekad ne znam da li duša ta je i moja
    Da li jeste numerisana il' je bez broja
    Samerljivo li je šta daje a šta uzima
    Nit' znam koliki prostor ona zauzima

    Može li je ikoji silnik srpkom popiti
    I kakvim će se bunilom on opiti

    27. februar 2003.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: Raša Popov

    1971.

    Raznosi nas vreli sunčev vetar
    A beskraj nam dalek samo milimetar
    Deca su mozgovi otpali sa tebe
    Odjutros nam tigar po vratima grebe
    Još su tvojoj baki očni kapi krti
    Kad je sanjaš u logoru smrti
    Ispod mozgom poprskanog malja

    Mudrost sveta gde se vidla kolko valja
    Izgorele su škole tvojih predaka
    Ludilo se čita između redaka
    Opet u klupama sede palikuće
    Jedan đak jutros zaboravio um kod kuće
    Evo opet onaj vrući vetar sunca
    Volim tvoje lice kada u snu bunca
    Izgorećemo to znam ko u Pompeji
    Ćutanje strašno ostaće za nama u aleji
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #7

    Odgovor: Raša Popov

    "Kako napisati najgoru pesmu" savetuje Raša Popov



    BEOGRAD - Knjiga "Kako napisati najgoru pesmu" Raše Popova, u izdanju knjižare "Jugoistok", predstavljena je u Udruženju književnika Srbije.

    Delo, čiji je podnaslov "Praktično upustvo za pisanje škart poezije", prošireno je i izmenjeno izdanje istoimene knjige koju je Književno društvo prosvetnih radnika Srbije objavilo 1995. godine.

    Autor kroz ironične tekstove, navodeći "pravila banalnosti" koje pesnici moraju da slede ako žele da napišu lošu pesmu, kao i osobine koje moraju da poseduju da bi to ostvarili, govori ustvari o pravilima pisanja dobrih pesama.

    "Tajne praznoslovlja"


    U poglavlju "Tajne praznoslovlja", Popov upućuje pesnike da koriste što više fraza, praznih reči, da "trtljaju i smušeno govore", da bi na kraju zaključio da sva ta pravila mogu biti suviše teška, ali "ne treba očajavati, jer se rđave pesme ponekad pišu sasvim spontano zahvaljujući umnom ili telesnom diktatu".

    U knjizi se nalazi i 46 crteža i fotografija književnika, naučnika, skulptura, cveća, fabrika, umetničkih slika, koje autor u različitom kontekstu pominje objašnjavajući kako napisati rđavu pesmu.

    naslovi.net
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  8. #8

    Odgovor: Raša Popov

    STOJI JEDNO NJEŽNO LICE ISPOD ŽUTE SIJALICE

    Oko njeno malko suzi
    U providnoj perlon bluzi
    Skrenula je s časnog puta
    Četri pohlepna regruta

    U paperjast divalj trbić
    Prvi jurnu Mitar Grbić
    Ozvezdano mlečno bošče
    Nasmejalo kožno rošče

    Iza šupe od garaže
    Još dvojica milost traže
    A kada je četvrtome
    Ispružila ruke trome

    Taj Đorđević bežat naže
    S tobom bi mi bilo draže
    Malter joj se s kosom mrvi
    Beonjače pune krvi

    Što se ovaj na me strvi
    Žali što ti nije prvi
    A ja bih mu cura plače
    Razbesnelo dala mače

    Stigli su ga uda slaba
    Otac nisi nego baba
    Ko ne služi rok ko stena
    Gori je od smradni žena




    (Pevanija o nepismenom vojniku)

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #9

    Odgovor: Raša Popov

    Geni, geni, je li iz vas niklo

    Geni, geni, je li iz vas niklo
    Što ja ne znam da vozim biciklo?
    Geni, geni, mali sitni molekuli
    Za vas vele da ste sve Herkuli

    Dok spavate u spiralnoj kuli
    Dal' ste ikad šapat ljubavnika čuli?

    Genes, genes, little tiny molecules
    They say that you are Hercules

    Genes, genes, do you know what I like?
    Do you know to ride a bike?
    Are you better in the sexes?
    Does coitus on your wexes?
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #10

    Odgovor: Raša Popov

    POKONDIRENA TIKVA, ne lugubra

    Život nije život, kaže Fema
    Život je propisata šema.
    Neču da mi prosta budne tema
    U kutši otšu belosvecki krem.
    Kad slušam o soveršenstvu, mrem;
    O žitu kad smrde vata me drem;
    Ja sam protiv seljaka i džubra,
    Teoretični cvet kurmaher mi ubra,
    Arrroma mu je slatka, nije lugubra.

    To je šema što je ljubi Fema.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #11

    Odgovor: Raša Popov

    BUNAR

    Otkinuo mi se lanac kojim sam vezan
    Za rotaciono drvo bunarskog točka
    Sasvim sam slobodan i neću biti stezan
    Kao pilićima što vezana je kvočka
    Niti ću ljevati vodom stočno pojilo
    Biću oslobođen prvi kabo avlije
    Odvojen od svega što me je odgojilo
    I od mame što se uvek pita "Zdrav li je?"
    Srećan padam ka dnu konačnog bunara
    Željan da dokonam šta je ispod te vode
    Kriju li se onde diskovi računara
    Na kojima piše gde svrha naša ode

    Znam da će sloboda nagraditi padanje
    Posle kratkotrajne vretenaste ronidbe
    Kroz vodu i kroz blato dna i kroz probadanje
    Oslobođen najzad od podlačke gonidbe
    Jedino mi dušu podmukla sumnja mori:
    "A šta ako je to prolaz u svet još gori?"



    U nedelju 28. aprila 2002.
    After reading John Gould Fletcher's The Well
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #12

    Odgovor: Raša Popov

    Sistemski narod

    Lopatom haos u nas zgrću
    Impregnirani smo smrću
    Naša su usta bleda nema
    Razaraju nam srž sistema

    O da smo narod sirov divalj
    Kraj praiskonskih voda živalj
    Njihove bi nas bombe mlele
    Kao lisice mrave pčele
    Bunar po bunar bi venuo
    Ćovek po čovek bi šenuo

    Ali mi smo sad sistem složen
    Iz jedne peći vatrom ložen
    Iz iste čaše vodom pojen
    Ludilom istim smrtno dojen


    Mokrin, 2.jun 1999.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #13

    Odgovor: Raša Popov

    KIRBAJ I CRNA ZASTAVA


    Biće da je to bilo jednog novembra. Sećam se da mi je bilo hladno, i da je zemlja po ulicama Mokrina bila vlažna. Ispred katoličke crkve neki ljudi kopali su duboku četvrtastu jamu. Bili su to Nemci. Mi smo ih zvali Švabe, jer su bili doseljeni iz krajeva kod izvora Dunava, a to je zemlja Švabija, ili Švabenland.

    Pored jame ležalo je jedno dugo otesano drvo, duže od katarke na srednjem brodu. Ono je bilo spiralno ofarbano plavom, crvenom i, valjda, belom bojom.

    Da. To je bio njihov kirbaj, ili kirvaj. Jedan je viknuo nešto, što je bio znak da je jama dovoljno duboko iskopana. Tad je nastalo nešto što nisam nikad kasnije video: Oko desetorica ljudi, potegli su ono okićeno drvo, podigli mu deblji kraj i dogurali ga do jame. Deblo je upalo u jamu a onda su ga sva desetorica, idući od kapije crkve ka sredini puta na Velikom sokaku, otpočeli podizati uvis. Trojica su naglo počeli ubacivati u jamu iskopane dve gomile zemlje, i drvo su sasvim ispravili. Jednim maljem su nabijali zemlju, da se stub učvrsti u svom položaju.

    Taj stub je nekada bio šumsko stablo, i ovi su ga qudi doneli iz svoje postojbine tamo u Bavarskoj. Oni su ga poboli i uspravili pored svog najsvetijeg mesta, pored crkve. Videlo se da su zadovoljni i da prema drvetu ispoljavaju divljenje i poštovanje.
    Oni su to nekadašnje visoko šumsko drvo obožavali!

    Otišao sam do babe i dede. Tamo sam ručao babinu paradajz čorbu i testo s krompirima. Kad sam krenuo opet kući, preko Velikog sokaka, čuo sam još pre ćoška svirku harmonike i glasno pevanje uz podvriskivanje.

    Oko kirbaja su igrali veseli, malo i odveć veseli, bolje rečeno pijani muškarci. Neki su naprosto urlali od zadovoljstva i neke neizmerne sreće. S njima su, ovoga puta, bile
    i žene. I one su treskale sisama i igrale u nekom zanosu.

    Ja sam tada mogao imati šest godina. Saznao sam u selu od deset hiljada stanovnika, kakvi su običaji naših suzdržanih komšija kojih je u Mokrinu bilo oko hiljadu i sto.

    ******

    Nije prošlo mnogo vremena, ja sam sedeo kod kuće i prelistavao svoju najmiliju knjigu, naš prvi leksikon Sveznanje. Otvorio sam ga na stranici gde je pisalo PIJE I-XI, ime papa u sr. i n.v. Okrenem na papa, i nađem da je to od grčke reči otac, a inače titula rim. ep. kao vidljive glave cele rkat. crkve. Bio sam sam kod kuće. Odložio sam Sveznanje i izišao u naše prvo, cvetno dvorište. Odatle se video toranj katoličke crkve. S visokog prozora na tornju visila je crna zastava. Ta crna zastava me je pomela, i jedva sam čekao da mi se kući vrate moji đaci, Duško i Laza, ili bar mama.
    Za večerom pitam oca: Zašto je na katoličkoj crkvi obešen crn barjak?
    Umro je rimski papa, Pije Jedanaesti.
    Duško se našalio: Papa pije, šta pije?

    Dugo sam posle toga pitao svoje drugove i starije ljude, kako da protumačim to što sam ja prvo čitao o rimskom papi, a onda odmah zatim video crnu zastavu u njegovu počast.
    Niko nije znao da mi objasni šta je posredi.

    Mnogo kasnije kupio sam knjigu Karla Gustava Junga Sinhronitet (Synchronicity). Tamo je pisac objašnjavao da se u životu retke stvari dešavaju u parovima. Tako je na primer u jednoj nemačkoj bolnici, gde knjige o svim pacijentima vode od 1800-te godine, odmah na početku vođenja knjiga, zabeleženo da je jedna majka rodila bebu sa šest prstiju. Sutradan je jedna druga majka rodila istu takvu bebu. Retka stvar se dogodila sinhrono, u paru sa istom takvom retkom stvari. Kad
    je prošlo sto godina, opet jednog dana jedna majka rodi bebu sa šest prstiju, a sutradan jedna druga majka rodi isto. Vrlo retka stvar, dešava se jednom u sto godina, a onda kad se desi, opet bude u paru s takvom sli~nom stvari.

    Kad sam već bio odrastao čovek, dogodilo mi se nešto slično onome s papom Pijem Jedanaestim.
    Sedeo sam uveče u stanu i sređivao svoje pesme. A onda napišem jednu pesmu, pod uticajem pesama praškog naroda:
    u načelstvu podmetnuli bombu.

    Bila je subota uveče. U nedelju nisam otvarao ni radio ni televizor, sav sam se bio dao na pesme. U ponedeljak saznam iz novina, da je ono veče kad sam ja napisao o bombi, u bioskopuDvadeseti oktobar, terorista podmetnuo bombu. Pitao
    sam se: Kako to da ja u isti mah osetim reč bomba. Terorizam je strašan, i sigurno je da ostavlja tragove u mozgovima ljudi.
    Na daljinu stvara slutnju.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  14. #14

    Odgovor: Raša Popov

    KRATKOVIDE ŽABE

    U dnu vrbe korave
    Vrbe sasvim čvorave
    Na dnu reke Morave
    Četri žabe borave
    Sve četiri ćorave
    Vid bi da oporave

    Videćemo slike stare
    Žabe nose naočare
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

Slične teme

  1. Šta mislite o Eni Popov?
    Autor epfc u forumu Spomenar
    Odgovora: 12
    Poslednja poruka: 03.08.2007, 21:54

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •