Posle završenog prvog razreda gimnazije u Srbiji, školovanje sam (silom prilika) nastavila u Parizu. To je bilo sedamdesetih godina prošlog veka. Tada su Francuzi (đaci) imali srpski kompleks. Gde god je bilo Srba u školi, Francuzi su bili ispod njihovog nivoa, potpuno frustrirani.
Sve je to tumačeno srpskom "prirodnom inteligencijom", "nebeskim poreklom" i td. Ali, ne i radom, učenjem, zalaganjem.
Francuzi, poznati po upornosti, trudu, zalaganju, uspevali su, nekako, da dostignu približno naš nivo. A mi, poznati po "uspavljivanju na lovorikama", nismo se, baš, mnogo trudili da zadržimo distancu koja nam je omogućavala "kačenje" epiteta "iznad, vrhunski, nenadmašni...". Uljuljkivali smo se na već poznatom statusu "pametni" i, kao po običaju, utopili se u svakidašnje.
I gde smo sada? Cene naše stručnjake po svetu, ali oni su se, kao stručnjaci, oformili u Srbiji. Da li bi bili toliko priznati da su učili u inostranstvu, zajedno sa domaćinima? Teško. Jer, mi smo uljuljkani u shvatanju da smo najpametniji, pa ne moramo mnogo da radimo i da se trudimo, a oni koji smatraju da se samo radom postižu uspesi, nas uveliko preskaču.