Vuk
Prikaz rezultata 1 do 13 od ukupno 13

Tema: Vuk

  1. #1

    Vuk

    VUK




    Vuk (Canis lupus) je vrsta pasa iz roda Canis.



    Osobine

    Veličina i težina vukova se jako razlikuje jer nastanjuju vrlo velika i različita područja.

    Najveći vukovi (žive u šumskim područjima Letonije, bjelorusije, Aljaske i Kanade) dosežu dužinu tijela (od vrha njuške do početka repa) do 160 cm, a rep je dugačak još do 52 cm. U ramenima je visok oko 80 cm a mogu doseći težinu do 80 kg.
    Najmanji vukovi žive na Prednjem Orijentu i na Arapskom poluotoku. Dužina tijela im je oko 80 cm, težina 20 kg a rep je dug oko 29 cm.
    Ženke su oko 2 do 12% manje od mužjaka i 20 do 25% lakše od njih.

    Rasprostranjenost

    Do početka razvitka poljoprivrede i stočarstva vuk je bio najrasprostranjenija zvijer na zemlji. Bio je rasprostranjen u cijeloj Europi i Aziji sve do sjeverne Afrike kao u sjevernoj Americi. U velikim dijelovima tog nekada divovskog područja rasprostranjenosti, a naročito u zapadnoj Europi i sjevernoj Americi, ljudi su ga gotovo iskorijenili. U istočnoj Europi, na Balkanu, u Kanadi, Sibiru, Mongoliji i u manjoj mjeri u Iranu još postoje veće međusobno povezane populacije vukova. Inače, može ga se sresti još samo u malim, međusobno izoliranim zajednicama koje obuhvaćaju i manje od 100 životinja.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Vuk

    Zivotni prostor


    Vukovi žive u velikom broju najrazličitijih okoliša. Zahvaljujući svojoj velikoj prilagodljivosti, uspijevaju živjeti u ledenim područjima Arktika, kao i u pustinjama sjeverne Amerike i centralne Azije. Većina vukova nastanjuju travnata područja i šume. Danas je poznat prije svega kao šumska životinja, ali to je posljedica činjenice, da ga je čovjek vrlo davno istisnuo s otvorenih područja.

    Način života

    Ponašanje i socijalna organizacija

    Iako se ponekad može u divljini sresti jednog usamljenog vuka, normalan socijalni život vukova odvija se u čoporu. Vučji čopor se u pravilu sastoji od roditeljskog para i njihovih potomaka, dakle, riječ je o obitelji. Vukovi (za razliku od domaćih pasa) spolno sazrijevaju tek s dvije godine i za to vrijeme ostaju s roditeljima. Prošlogodišnji mladunci pomažu roditeljima u podizanju sljedeće generacije mladunaca. U normalnim uvjetima, u jesen se vučji čopor sastoji od roditeljskog para, njihovih mladunaca iz prethodne kao i mladunaca iz te godine. S dosizanjem spolne zrelosti, mladi vukovi u pravilu napuštaju teritorij svojih roditelja i kreću u potragu za vlastitim područjem. Roditelji su uvijek dominantni u odnosu na svoj podmladak, pa stoga nema borbi oko dominacije. Do parenja između srodnika u pravilu ne dolazi, čak i kad ne postoji drugi seksualni partner. Pri tome, mužjak je taj koji odbija parenje.

    Razdoblje skotnosti je oko šezdeset dana, a u jednom leglu je u pravilu između troje i sedam (ponekad se dogodi i četrnaest) mladunaca.

    Ishrana

    Osnovu vučje hrane čine veliki biljojedi, pri tome lovi onu vrstu koja je najčešća u području na kojem živi. Na sjevernim dijelovima područja na kojem su rasprostranjeni pretežno love u čoporu sobove, irvase, srne ili neku drugu jelensku divljač. U njihovu lovinu u istočnoj Europi spadaju i divlje svinje. Redovno love i male glodavce kao što su zečevi, kunići, krtice i miševi. U slučaju nestašice divljači, vukovi će jesti i strvinu kao i otpatke.

    vitamine i neophodne elemente u tragovima vukovi ne dobijaju isključivo hraneći se biljojedima, nego i sami jedu biljnu hranu. U vrlo kvalitetnu hranu za vukove ubraja se razno bobičasto voće koje raste na njihovom području, kao i listovi nekog bilja i trave.

    Poslovična proždrljivost vukova spada u područje bajki i legendi. Prema aktuelnim istraživanjima, godišnja potreba jednog vuka za hranom kreće se između 500 i 800 kg po pojedincu. U prosjeku, vuk jede oko 2 kg dnevno, ali se pri tome mora uzeti u obzir i duža razdoblja u kojima vukovi ne uspiju uloviti ništa. Izuzetno, vuk može pojesti odjednom i do 10 kg mesa, ali on iza toga, na drugom mjestu, dio tog mesa povrati i zakopa ga kao zalihu. Mladi vukovi često jedu kukce.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Vuk

    Čovek i vuk


    Domesticiranje vuka


    Danas je dokazano da domaći pas potječe od vuka. Genetička istraživanja su pokazala da se tzv. "pra-pas" odvojio od vuka još prije više od 100.000 godina.

    Jedna pretpostavka je, da se vuk priključio čoveku prije oko 14.000 godina kako bi se hranio ostatcima ljudske hrane. S vremenom je postao pitomiji, a ljudi su spoznali moguću korist od njih (tzv. torf-pas). Prema drugoj pretpostavci, vuk je u početku služio kao izvor mesa, prije nego se spoznalo da kao domaća životinja može biti koristan i na drugi način.

    Kod nekih pasmina domaćih pasa se srodnost s vukom još jako dobro može vidjeti. Psi pratipa (grupa 5 u FCI kasifikaciji) kao što su samojed, sibirski husky, aljaški malamut, kanaanski pas i akita inu pokazuju i danas svojim izgledom srodnost s vukom, kao što je šiljasta njuška, šiljaste i uspravne uši i četvrtasta građa tijela. i neke druge pasmine, kao recimo njemački ovčar pokazuju još određenu sličnost s vukom. Ali mišljenja da to dokazuje njihovu bližu srodnost s vukovima spada u područje mitova.

    Tijekom 20. stoljeća su u Češkoj, Nizozemskoj i Italiji rađeni pokusi s uzgojnim križanjem nekih psećih pasmina s vukom. U međuvremenu se ti pokusi smatraju neuspjehom, jer je kod križanaca u većini slučajeva dolazilo do dominantng izbijanja vučjih osobina, ako što je plašljivost, neprilagodljivost življenju uz čovjeka u urbanim uvjetima.


    Odnos čoveka prema vuku


    Poštovanje


    Veliki broj naroda koji su živjeli od lova su u vuku vidjeli ravnopravnog ili čak nadmoćnog konkurenta čijoj su se spretnosti i izdržljivosti divili i štovali ih. Imena koja su česta u sjevernoj Europi a potječu od naziva "vuk" (Wolf, Wolfgang, Wolfhard) podsjećaju na štovanje vuka prisutno u kulturama naroda lovaca. Osim toga, smatralo se da određeni dijelovi vučjeg tijela imaju i ljekovita svojstva.

    Vuk kao čovekov neprijatelj


    Nasuprot navedenom, u tzv. sjedilačkim kulturama se vuk smatrao neprijateljem koji ubija korisne životinje. Od srednjeg vijeka pa sve do ranog razdoblja novog vremena je odnos čovjeka prema vuku bivao sve više određen strahovima i demoniziranjem vukova. Snažno širenje naselja i poljoprivrednih površina i držanje stoke na otvorenom, kao i naročito, sve do 19. stoljeća raširena, šumska ispaša goveda, ovaca, svinja i konja, dovodila je do velikih gubitaka tih životinja od vukova. Iako su sigurno mnoga izviješća o gubitcima bila neumjereno pretjerana, a dio gubitaka su sigurno izazvali i psi-skitnice, stvarni gubitci kod takvog načina stočarenja su za seljake bili značajni. Ovoj prehrambenoj konkurenciji između čovjeka i vuka, ubrzo se pridružila i konkurencija u lovu.

    Ovakav odnos prema vuku doveo je u zapadnoj i srednjoj Europi do besprimjernih progona, čiji cilj je bio, neovisno o mogućim posljedicama, potpuno istrijebljenje vukova. Vuk je tako, između ostalog, istrijebljen u Velikoj Britaniji (zadnji vuk ubijen 1743.), Danskoj (1772) i Njemačkoj (1904). U južnoj i istočnoj Europi je postojala puno veća tolerancija prema vuku (kao i drugim velikim zvijerima). I tu su, nakon značajnijih šteta, organizirani progoni vukova, ali njihov cilj nikada nije bio uništenje cijele populacije.


    Napadi na čoveka


    Dok su gubici stoke koji se pripisuju vukovina nesporni, napadi na čoveka nikada nisu dokazani. Sigurni dokazi da je zdravi vuk napao čovjeka nikada nisu podastrti, niti u sjevernoj Americi, niti u Evropi.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Vuk

    Ugroženost i zaštita


    U vrijeme kad je vuk u velikim dijelovima Europe bio već iskorijenjen(19. stoljeće), živio je u Mađarskoj, Galiciji, Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni, Srbiji, Rumunjskoj, Poljskoj, Rusiji i Skandinaviji.

    U velikim dijelovima svijeta gdje (još) živi, vukove i danas aktivno progone. Međutim, sve više se jača spoznaja, da vuk ne predstavlja opasnost ni za čovjeka niti za poljoprivredu. Prihvaća se spoznaja, da u okviru zaštite okoliša treba zaštititi i vuka kao dobrodošli sastavni dio faune.

    U Evropi je vuk zaštićen s tri međudržavna dogovora:

    Washingtonskim sporazumom o zaštiti vrsta (CITES, Convention on International Trade in Endangered Species of Wild Fauna and Flora)
    Bernskom konvencijom i
    FFH-smjernicama (Fauna-Flora-Habitat-Richtlinie).
    Sva tri dokumenta predviđaju zaštitu i zabranu trgovine živim vukovima kao i dijelovima njihovog tijela, kao i zaštitu njihove životne sredine te sadrže i obavezu da zemlje koje su potpisnici na odgovarajući način to pitanje riješe i svojim nacionalnim zakonodavstvom.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Vuk

    Vuk u mitovima i književnosti


    Dvojaki karakter odnosa ljudi prema vuku koji je bio istovremeno poštovan ali je i ulijevao strah, odrazio se u mnogim mitovima, bajkama i basnama kao i književnim djelima. U tu grupu spadaju i vjerovanja u vukodlake. U mnogim kulturama, među ostalim neka sjevernoamerička indijanska plemena kao i Turkmeni i Mongoli, se vuka smatra totemom.

    Uzbeci i Huni izvode porijeklo svojih naroda od vuka, a stari Turci su vučicu smatrali svojom pramajkom.

    Prema rimskoj mitologiji je Romula i Rema dojila vučica. Slično vjerovanje je postojalo i u Slovačkoj, a i Kira, osnivača Perzijskog carstva je, prema vjerovanju, othranila vučica.

    U književnosti se vuk pojavljuje u basnama, kao kod Ezopa i bajkama, kao u Crvenkapici braće Grimm.

    U suvremenoj književnosti poznate su priče o vukovima Rudyard Kiplinga (Knjiga o džungli) i Jack Londona (Zov divljine, Bijeli očnjak). U djelu Hermanna Hessea Stepski vuk on se pojavljuje kao simbol usamljenika.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: Vuk

    Jedno malo pod pitanje... shta mislite da li vuk moze da zakolje domacu svinju kapitalca od recimo 250 kg ?? od sala itd.. ?!?

  7. #7

    Odgovor: Vuk

    Citat Sima23 kaže:
    Jedno malo pod pitanje... shta mislite da li vuk moze da zakolje domacu svinju kapitalca od recimo 250 kg ?? od sala itd.. ?!?
    Naravno .. Narochito Vuk Drashkovic, Vuk Bojovic.. Vuk Stefanovic... Zmaj Ognjeni Vuk..i Vuk Rosandic (prvo bi ga smorio pesmom pa bi se vepar sam ubio)..

    Elem, pa dovoljno gladan vuk zashto ne ... njih dva tri skenjaju jelena ..

  8. #8

    Odgovor: Vuk

    Citat Sima23 kaže:
    Jedno malo pod pitanje... shta mislite da li vuk moze da zakolje domacu svinju kapitalca od recimo 250 kg ?? od sala itd.. ?!?
    Kao prvo vuk nikada ne lovi sam. Uvek u čoporu... ide ih bar troje... retko, jako retko se desi da negde luta usamljen. A tad mogu na zemlju da obale i kravu, a ne svinju. Kakve veze ima salo, kada se pusti krv?
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #9

    Odgovor: Vuk

    da ali sam vuk.. kako moze da prodre kroz svinjsku kozu i svinjsko salo.... ?!? i besan vepar nije nimalo naivan... ipak ima kljove... ujed ol ko zna koliko stotina kilograma itd.. da li je bio neki primer.. borbe vuka i debele svinje ?!?

  10. #10

    Odgovor: Vuk

    Ovako Simo, da ti nešto bude jasno, ja ć' od početka. Vuk može da živi bez hrane nedeljama. Za to vreme obično nađe neku životinju koja nije vepar od 250 kg da se prehrani, jer je sam i bira slabije životinje da se ne bi mnogo mučio. Vukovi inače važe za veoma inteligentne životinje Kada lovi nešto što ima rogove ili kljove neće skakati prvo na glavu, nego će mu puštati krv dok plen ne oslabi, a onda će ga jednostavno preklati.

    Znači uglavnom lovi slabije, bolesne ili starije životinje. Te slabije i bolesne jedu hranu ovima koje su zdravije i naprednije. Tako što ih lovi, vuk im ustvari jača vrstu, i tako održava ravnotežu u prirodi. Ne lovi iz sporta nego da bi opstao.

    Kada love u čoporu naprave obruč dozivajući se zavijanjem i upozoravajući druge čopore da kreću u lov i da im se ne mešaju u teritoriju. Kreću se prema plenu tako da ih vetar ne oda, i približiće mu se dosta, a onda krenuti na njega.

    Ako može da ulovi bizona ili jelena ili kravu ili nešto slično a veliko, ne vidim zašto ne bi mogao da savlada svinju. Jedino ako je ta svinja sazidala kućicu od cigala pa joj vuk ne može ništa

    Simo, vuk može da zakolje svinju, ali to neće raditi jer se može najesti i zečeva ako je sam. Opet, neće dugo biti sam, jer svaki onaj koji je sam nađe isto tako jednog samog i onda opet naprave čopor, jer im je to u prirodi.

    Nadam se da sam ti objasnila nešto ovako... plastično... ono "kako može da prodre kroz svinjsku kožu" ću shvatiti kao vic a da li je bilo primera borbe vuka i debele svinje, ne znam, moraćemo da sačekamo da nam se javi neko kome je vuk pojeo svinju
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #11

    Odgovor: Vuk

    Svoje strahove i mastu covek je pretocio u price. Zimske noci prekracivane su pricama o vilama, duhovima, demonima i naravno vukodlacima, a starmajke plasile su neposlusnu decu velikim, zlim vukom koji zivi u sumi i jede nevaljalu decu. Momci su mamili devojke u zagrljaj plaseci ih vukodlacima koji lutaju u potrazi za nevinim devojkama, dok su domacice, protiv tog krvnika, vesale vence belog luka o dovratke. Domacini su siljili glogove koce i izlivali srebrne metke ne bi li se zastitili od vampira i vukodlaka, tog zlog bica, nit' coveka, nit' vuka...
    Vuk, pratilac grofa Drakule, jedno od njegovih oblicja, demon koji pretvara coveka u spodobu vucijeg oblika, bog mrtvih, glasnik smrti, otimac dece...
    Vuk, sumski knez, iskonska, silna zver, neprikosnoveni lovac, nezan i predan roditelj, duh prirode, zastitnik indijanskih plemena, praotac Indijanaca, glasnik bogova, spasitelj Romula i Rema, cuvar slobodne divljine...
    Fikcija ili stvarnost? Dobro ili zlo, ljubav ili mrznja? Vuk jang i jing? I zasto je bas vuk odabran za simbol zla? Zbog cega se covek toliko plasi "praoca'' psa?
    Deo odgovora cuva istorija, a deo, pogadjŽate - ljudska psiha.

    CUVAR IMPERIJE MRTVIH

    Od davnina je covek znao za vuka, divio mu se i postovao ga. Shvativsi njegovu vrednost iskonskog lovca prihvatio ga je kao prijatelja i "stvorio'' od njega - psa.
    Stari Egipcani videli su u vuku bozanstvo i poverili mu, za njih najvazniji zadatak; egipatsko bozanstvo vucijeg lika cuvalo je onozemaljsko carstvo, imperiju mrtvih. Prozvali su ga Anubis, gradili mu hramove, prinosili darove...
    Rimljani su mu, kaze legenda, dugovali sve. Grad, civilizaciju, postojanje... Latini su prvi spoznali i da je vucica nezna majka, bezrezervno posvecena mladima. Ona je, znate i sami, odnegovala bracu Romula i Rema. Ona je stvorila Rim, "veciti grad'' koji joj je vratio dug. Vuk je ostao bozanstvo.
    Ali, Rim je postovao stvoriteljicu. Zauzvrat, majka Natura, postovala je Rim. Stara Evropa (novu i ne pominjem) zaboravila je dug. Rasirila se, pocela da otima. Zato je boginja Natura poslala vuka po danak. Stradale su ovce, stradala telad... Ne seti se covek svoje greske ali zato nadje krivca. I vuk postade bog-izgnanik. Krenuse hajke, pocese i price. Sto istinite, sto izmisljene. A vuk? Sta bi drugo lovac nego da lovi? Lovio je i bezao od coveka ne shvatajuci nikako zasto je progonjen. I zaista, on nije ucinio nista pogresno. Pa, zar je iko, bio to i covek, mogao da ocekuje da jedan mesojed, i to dobar lovac, pocne da brsti travu kao plasljiva ovca? Da covek nije poceo da otima od suma, da nije zasao u tudje loviste, ne bi ni vuk zasao u njegov tor. I tako ljudi proterase vuka daleko, u sume.

    SPOJENE OBRVE I SUDOVI

    Sledeci korak sveopste mrznje prema vuku napravi crkva. Stvori crkva Svetu inkviziciju koja proglasi vuka demonom. I on postade zloduh koji pretvara coveka u vukodlaka. A rec postade - dokaz!
    I gorele su lomace. Spaljeni su mnogi pod optuzbom da su vukodlaci. Cak ni deca ne behu postedjena. Bilo je dovoljno da se dete rodi sa spojenim obrvama. Bio je to navodno znak da je ono, po rodjenju, vukodlak. U stvari, tako verovase verujuci ljudi. A sve to samo zato sto je inkviziciji trebalo sredstvo kojim ce drzati narod u strahu. I umesto onog drevnog rimskog uputstva "Zavladaj, pa vladaj'', srednjovekovna crkva je smislila svoju novu maksimu: "Zaplasi, pa vladaj''. Cak i Vlad Cepes, grof Drakulj, dobi vuka za pratioca.
    Ali, u celom tom hodu ka prosvecenosti i civilizaciji, jedino "siroti'' vuk osta veran prirodi. Nepokoren, lovio je tamo gde nije bilo zla zvanog covek. Ali, taj strah, strah od coveka, toliko se urezao u vuciji svet da ni danas nije iscezao.
    No, nije svuda vuk bio progonjen. U svetu snega i leda, narod koji sebe naziva Eskimima, cenio je vuka. Ne kao boga ili kao demona... Jer, imali su oni odavno svoje demone: zimu, sneg, bele medvede.
    Eskimi su cenili vuka kao izvor snage, izdrzljivosti, snalazljivosti, kao izvor mudrosti. I gledali su kako to on radi. Zatim su ukrstali svoje pse sa vukom i tako stvorili najizdrzljivije pse koji su na funti susenog lososa mogli trcati ceo dan upregnuti u sanke. Stvorili su psa koji je prezirao vatru a spavao u snegu, psa koji je bio sposoban i da u vreme zestoke gladi, sam sebi nadje hranu.
    Zahvaljujuci vuku, severni narodi stvorili su psa o kojem su Evropljani mogli samo da sanjaju. Ali, i tamo, uskoro dodje covek bele koze. I, naravno, sve pokvari. Jer, i tu, na hladnom severu, beli covek poce da lovi vuka koga je cak proglasio i za ljudozdera.
    Covek bele koze nije zeleo da vidi da vukovi nisu napadali zdrave ljude. Oni koji su stradali od vukova bili su vec napola smrznuti, izgladneli kopaci zlata. Oslabljeni od zime i gladi, zateceni u ledenoj pustinji, ti nesrecnici vukli su se po snegu i ledu cetvoronoske, isto kao i zivotinje. Zato i ne cudi sto su ih vukovi napadali, sto su ih zamenili sa svojim prirodnim plenom. No, ljudi nisu zeleli da vide da vukovi nikada ne love coveka. Pa, oni ne love ni zdrave jelene izuzev u vreme velike gladi. Njihov plen su bile i ostale stare i bolesne jedinke. A kad prodje zima i vuciji copor se rasturi na parove, vukovi vise i ne love krupnu divljac, vec onu malu: zeca, tetreba, poneko tele, opet, slabo ili bolesno, ponekog jelena ili losa. Al' ljudi k'o ljudi...

    BELI COVEK, MANITU I VUK

    Ziveo je jednom, mada tvrde da ih ima jos ponegde, narod slobodan i prirodan kao vuk. Zvali su ih Indijanci. Shvatali su i razumeli prirodu, zvali je Manitu. Govorili su:

    "Davno, kada je Manitu stvarao svet, prvo je stvorio ravnice i planine. Zatim reke i jezera. Onda je stvorio nebo, drvece i travu. Posle toga stvorio je zivotinje. Od svake zivotinje Svemoguci je stvorio svoj narod, stvorio je nas. Nas narod nastao je od vuka. Zato deco, postujte vuka kao svog oca, svoju majku. Postujte vuka kao svog brata. Ne smete ga ubiti niti mu bilo kako naskoditi. On je nas totem, nas zastitnik''.

    Postovali su Indijanci vuka, a postovao je i on njih. Medjutim, neizbezni beli covek nije postovao nikoga i nista. Nestali su Indijanci. Zamalo je nestao i vuk.
    Doslo je i novo doba. Kao da se covek malo otreznio i, izgleda, resio da vrati dug. Ali, u svemu tome poce i da preteruje.
    Predugo je vuk bio omrznut. A sada je trebalo da postane - kucni ljubimac. I covek stvori hibrid koga nazva wolfdog, prevedeno: nit' vuka nit' psa. Jer, kad covek vec nije uspeo da pokori vuka, probao je da ga prevari. Ali, strah od coveka dobi tada kod hibrida iznenada novo lice. Wolfdog se pokaza kao - nemoguc ljubimac. Borio se za dominaciju, nametao ukucanima svoju volju. To su najbolje osetili u Kanadi gde su, na kraju, morali da osnuju azil za nesudjene kucne ljubimce. Jednostavno, pririodu nisu prevarili. Predugo je vuk bio proganjan da bi sada dozvolio da bude pripitomljen. Prevario se jednom i postao pas. Zato sada i izgleda da ga je vise nemoguce prevariti.
    Reseni da poprave greske i okaju grehe predaka, Amerikanci su medju prvima poceli da vracaju vuka na podrucja sa kojih su ga isterali. Iz Kanade na Stenovite planine preneli su pet vucijih porodica. Racunali su, ostace vukovi u okvirima terena koje su im oni odabrali. Prevarili su se. Jer, vuku niko ne moze odrediti gde ce da zivi i lovi. Ali, Amerikanci su se tada uverili i kakva je vucica majka.
    Sta se dogodilo?
    Par vukova napustio je odredjenu mu teritoriju. Neki rancer je ubio muzjaka dok se zenki zameo svaki trag. I nasli su je na jedvite jade. Nasli su i mlade. Smestili su ih u zabran i najvise se plasili da vucica ne napusti mlade. Naravno, ona ih nije napustila. Ostala je u zabranu cak i kada je oluja polomila ogradu kroz koju su vucici otisli u novi zivot. Mlade je prihvatio muzjak bez zenke i brinuo se o njima dok im se nije pridruzila jedna vucica.
    Razmislite: da li zivotinja koja gaji takva osecanja prema mladima zasluzuje losu reputaciju i to samo zato sto nece da se pokori coveku? Iskonski lovac, nezan roditelj koji zivi u potpunoj ravnotezi sa prirodom sigurno nije djavolji lik. Nijedna zivotinja ne plasi se coveka kao vuk i nijedna nije ostala blize prirodi.
    Cak je i nosorog redovan cirkuski artista. A vuka, zar ne, jos ne videsmo u cirkuskoj areni...

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #12

    Odgovor: Vuk

    Ko se boji vuka još?


    Kažem vam, za sve je kriva Crvenkapa... Procenite sami. Pčela je opasna po život. Samo u SAD-u svake godine od njenog ujeda život izgubi 75 ljudi! Za razliku od vukova, koji već godinama nemaju na duši ni jednu jedinu ljudsku žrtvu. Ko je taj krvoločni ubica o kome se ispredaju raznorazne priče? Vuk? Svi dobro znamo priču o Crvenkapi, u kojoj ovaj zli stvor naprosto guta malu decu i njihovu baku. U drugim pričama, Satana navlači baš kožu vuka kako bi izvršio neku đavoliju na Zemlji. Teško da će se vuk ikada otarasiti ove loše reputacije stvarane godinama. O zlom vuku ćemo pročitati makar po jednu priču u svakoj dečijoj knjizi, ispevane su čak i opere. U žutim izdanjima često možemo pročitati tragične priče, sa zlim vukom u ulozi glavnog negativca, o bezrazložnim upadima čopora u sela i krvoločnim klanjima. O svemu, po pravilu, informišu `pouzdani izvori`. I tako, od svih divljih životinja na planeti on je, bez sumnje, na najlošijem glasu.

    Istina je, ipak nešto drugačija. Vuk je veoma društvena životinja i naučnici tvrde da je posle čoveka socijalno najrazvijeniji. Čopor je savršeno organizovan i u njemu vlada red i disciplina. Sastoji se od nekoliko pokolenja iste porodice, a predvodi ih dominantan par koji najčešce ostaje zajedno čitavog života [monogamni su]. Broj članova čopora zavisi od veličine teritorije koju naseljavaju, a jedinka obično `drži` od 10 do 25 kvadratnih km. O širenju populacije vodi računa samo dominantan par, tj. samo oni stvaraju novo pokolenje. Vučica je u teranju jednom godišnje [za razliku od pasa] a vučići se rađaju nakon 64 dana. Ženka se porađa u dobro sakrivenoj rupi u zemlji, koju prvih 14 dana uopšte ne napušta. Ostali članovi čopora joj donose hranu. Kada progledaju i malo porastu majka počinje da odlazi u lov a brigu o vučićima preuzimaju mladi vuci iz čopora.

    Za vukove je lov veoma težak posao. Uspešan je tek svaki deseti napad, a žrtve su u većini slučajeva stare, slabe, bolesne ili mlade jedinke, pa nije retko da vuk ponekad gladuje i po dve nedelje. Srećom, njihov sistem za varenje sasvim odgovara ovom tempu ishrane. Vukovi love krupnu divljač, jelene, srne, divlje svinje, ili sitnije životinje kao što su zečevi i miševi jer su lakši plen. Omiljeni teren vukova su velika nepristupačna šumska prostranstva, iako mnogi žive i u veštacki pošumljenim oblastima. Kristofer Primberger iz Organizacije za zaštitu prirode kaže: `Čista je ludost ubiti vuka u šumi, a angažovati se. na primer. za zaštitu tigrova, ili protiv seče amazonskih šuma. Vukovi su, zapravo, plašljivi i često žive u neposrednoj blizini ljudi a da mi to i ne primetimo. Pošto su do nedavno ubijani bez mere i reda, bili su na pragu istrebljenja. Poslednjih godina za njih su se zauzeli i pripadnici mnogih društava za zaštitu prirode i životinja. Zahvaljujuci njima danas ponovo možemo čuti zavijanje vukova u Toskaniji, pred vratima Rima, u francuskim Alpima, i planinama Švajcarske. `U okolini Rima nalazi se, potvrđeno je, najgušca vučja populacija u Evropi, pa se iz tog razloga tamo obavljaju najobimnija naučna istraživanja o životu vukova.

    Ove životinje žive zaista mirno i spokojno, izbegavajući dvoboje, pa čak i susrete sa drugim čoporima. Otuda i priča o usamljenickom životu vuka, vuku samotnjaku. Granice teritorija ne samo da se poštuju, već je ostavljen i neutralni teren između samih granica - da bi se sprečio eventualni susret dva čopora. Svaka jedinka ima različit glas pa nam se zato čini, kada slušamo zavijanje čopora, da su daleko brojniji nego što to uistinu jesu. Vuk ne zavija samo pri punom Mesecu. Zavijanje je njihov način komunikacije kojim signaliziraju gde se nalaze, obeležavajući tako svoju teritoriju i upozoravajući ostale životinje iz okruženja. Za vuka - pridošlicu zavijanje čopora je dovoljan znak da treba da se udalji i da ubuduće izbegava istu teritoriju. Za lov je vuk fizički sjajno `opremljen` pa je tako u stanju da trči brzinom od 40 km/h, održavajuci taj tempo i po 20 minuta. Ove životinje su dobri plivači i kada slede plen u stanju su da preplivaju i neutralni teren zalazeci čak i na teritoriju drugog čopora.

    Iako su veoma plašljivi i izbegavaju ljude, naučnici su imali prilike da prouče i primer suočavanja čopora sa stanovnicima jednog gradića. Reč je o događaju koji se odigrao u Brašovu, gradu centralne Rumunije u samom podnožju Karpata sa oko 350 hiljada stanovnika. Tamo se pojavio čopor vukova, koji je preturao po kontejnerima, tražeći ostatke hrane i lovio zečeve i sitne životinje. Stanovnici su uspeli da snime kako oko 8 sati izjutra vukovi izlaze na ulice, šetajuci se mirno medu ljudima. Nije zabeležen ni jedan slučaj da je `zli vuk` napao ili uplašio nekog od stanovnika.

    Jasmina Knežević
    -životinjsko carstvo-
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #13

    Odgovor: Vuk

    Čovek koji je postao vuk
    Jedan naučnik uspeo je da provede 18 meseci živeći u britanskom nacionalnom parku s čoporom vukova. Čak je, zahvaljujući odlično naučenom režanju, zavijanju i ujedanju, uspeo da postane predvodnik ove vučje grupe i tako sazna sve detalje o njihovom načinu preživljavanja.
    Šaun Elis ne pati od likantropije (bolesnog umišljanja da je postao vuk, čak vukodlak). On je britanski istraživač sklon pustolovini: odlučio je da prouči ponašanje čopora vukova u Nacionalnom parku KOmb Martin u oblasti Dejvon. Zaključio je da će svoj cilj najbrže da ostvari ako postane član vučje porodice, i to sticanjem uzajamnog poverenja, što je prilično hrabar i opasan pristup naučnom istraživanju.Tako je počeo da se ponaša kao pravi vuk: da zavija, reži, liže se, grize, jede sirovo meso... Naravno, tako je stekao i nadimak Čovek Vuk (Wolfman), a o njemu je snimljen i film čovek među vukovima koji je ovekovečio ovo izuzetno iskustvo.
    Biti glavni!
    Prilagoditi se vučjem čoporu nije baš jednostavan poduhvat: kupanje je zabranjeno da se ne bi izgubio osobeni miris koji čoporu omugućava da upamti i prihvati određenu jedinku. A da ga ostali vukovi ne bi savladali ili se s njim borili, morao je da se nametne kao predvodnik, alfa mužjak. Kako? Režeći divlje, grizući opasno, ponašajući se ponekad nasrtljivo i jedući najbolje zalogaje svakog ubijenog plena, baš one koji po zakonima prirode pripadaju glavnom mužjaku: mozak, srce, jetru, bubrege... naravno, sve to presno.
    Redosled pristupa hrani važan je zbog održavanja reda u čoporu, a osvojeno mesto dobro se čuva i brani. Druge jedinke odmah primete i najmanje oklevanje i odmah se bore da zauzmu bolje mesto. Elisu je bilo najteže da jede presnu jetru. Da bi mu pomogli da savlada ovu važnu prepreku, zaposleni u Nacionalnom parku su, pre nego što bi čoporu bacili ubijenu životinju, kuvali jetru pa je ponovo umetali u stomačnu duplju, baš tamo gde ovaj organ inače stoji.Još jedan važan izazov za Elisa bilo je savladavanje načina na koji vukovi međusobno opšte. Naime, "jezik" vukova je veoma složen: sastoji se od različitih položaja tela, izraza lica, pogleda i ispuštanja raznih zvukova (režanja, lajanja, zavijanja, cviljenja). Elis je prvo naučio da zavija što je kako kaže, bilo kao da je učio da govori neki strani jezik. Postoji više vrsta zavijanja, na primer, odbrambeno (niski tonovi), ili zavijanje koje služi da bi se pokazalo gde se neko nalazi (visoki tonovi). Vukovima zavijanje služi da bi članovi čopora opštili na udaljenosti.Zavijanje koriste kako bi se suparnički vukovi prepoznali i izbegli sukobe. Pritom svaki vuk zavija na sebi svojstven način, u zavisnosti od svog položaja u grupi. Predvodnički par, na primer, koristi niske tonove i kratke urlike posle kojih sledi pauza da bi oslušnuli moguće odgovore i odlučili šta da preduzmu s čoporom: da li da nastave sami ili da sačekaju ostale.
    Najveći protivnik - čovek
    Šaun Elis, koji ima 42 godine, odrastao je na farmi s mnogo pasa. Tvrdi da je više voleo da se igra s njima nego s decom. Zatim je počeo da obraća pažnju na vukove koji su živeli u šumama oko farme, pa je početak bavljenja ovim zverima za njega bio samo mali korak dalje. Veliki deo svog života posvetio je proučavanju ponašanja vukova.Nekoliko godina živeo je s Inddijancima Nez Perce u rezervatu u državi Ajdaho (SAD), gde se prvi put približio jednom čoporu. Počeo je da snima zavijanje i urlikanje, kasnije mnogo puta preslušavajući magnetofonske trake, sve dok nije naučio da razlikuje svaki pojedinačni glas. U rezervatu je shvatio da Indijanci znaju mnogo više o vukovima od onoga što su naučnici i istraživači do tada otkrili. Zaključio je da je to zbog toga što Nez Perce žive u bliskom dodiru s ovim životinjama jer s njima dele životni prostor.Elis poslednjih sedam godina proučava vukove u parku Komb Martin. Pre nego što im se u potpunosti pridružio, naučio je da ih prati i prepoznaje, a kasnije je čak izigravao roditelja vučićima koje je majka na rođenju napustila da bi od njih načinio vukove kakvi mogu da opstanu u prirodi, podučavao ih jeziku njihove vrste i pravilima preživljavanja.U vučjem čoporu nije važna jedinka već grupa i disciplina koja u njoj vlada. Svi prihvataju svoje mesto, bez griže savesti prema onima ispod, ili besa i ljubomore prema onima iznad njih. I Elis je morao da se prilagodi krutosti i surovosti ovakvih pravila. Njegov konačni cilj bio je da ustanovi način kako bi vukove odvratio da dolaze u oblasti gde bi bili blizu ljudi. Jer, čovek je i dalje glavni uzrok istrebljenja vukova, smatra se, na primer, da u Italiji danas živi samo 600 vukova.
    Kad se Elis vratio u svet ljudi, svojoj porodici, tri-četiri nedelje imao je muku da počne normalno da se ponaša. Ipak, Elisov postupak podelio je naučnu javnost na dva tabora. Pojedinima je utrt novi put proučavanju prirode, poput onog koji je već ostvarila Engleskinja Džejn Gudal koja je na sličan način živela s čoporom šimpanzi. Ili, poput Amerikanke Dajane Fosi koja se uklopila s gorilama. Drugi smatraju da zarad sticanja objektivnog mišljenja o životinjama nije potrebno da čovek s njima stupa u osećajnu vezu.Na osnovu ovog iskustva Elis je ubeđen da su vukovi, uprkos lošem glasu koji ih bije, veoma pametne, uravnotežene životinje koje poštuju uzajamno poverenje. A ako bi neko hteo da ponovi njegovu pustolovinu? "Ne bi trebalo to da radi" upozorava, "jer je, za one koji nisu dobro pripremljeni, veoma opasno da se umešaju u čopor i pokušaju da ih vukovi prihvate. Oni nisu domaće životinje."
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •