Moja Priča
Strana 1 od 5 123 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 70

Tema: Moja Priča

  1. #1

    Moja Priča

    Opojni mirisi ispunjavaju nozdrve.
    Sunce prosipa tople zrake po ozarenim ljudima.
    Pod kozu se uvlaci prolece. Jos jedna zima iza nas. Malo drugacija nego pre.
    Espresso, sok, ogroman sank I jos ponesto.
    Malo srece, malo tuge I tople plave oci.
    Sve slucajno I iskreno.
    Nesecam se kad sam prvi put usao tamo.
    A jedno drugo vece pamtim. Nije njoj mesto sa druge strane sanka. Zasto je tako?
    Jace je od mene, morao sam je pitati. “ Odkud da radis ovde ?”. Pita me “ Zasto ?”.
    “ Mogu da za zamislim million drugih za sankom. Ti vredis mnogo vise od njih, nije tebi mesto ovde!” , povredio sam je da nisam znao.
    Proleti jezik, uvek se kajem nakon gluposti.
    Proslo je I to vece.
    Dunav je I dalje klizio niz vojvodjansku ravnicu. Noseni zatisjem I ponekom senom isli smo dalje. Nisu to vremena za hvale I stihove, a vremena dovoljno.
    Nekad je bilo drugacije,
    Delic zivota vredio je mnogo. Skrivali smo se u sobi. Od ljudi, rata I ruznih reci. Drzao sam uplakanu glavu u krilu. Tesio lepim recima bezeci od stvarnosti.
    Nemirne zelene oci trazile su vise, ali nisam znao…
    Bilo je prolece kao I sad. Sa usnulih planina duvali su neki cudni vetrovi. Lica prolaznika nisu sretna, mrak se nadvio nad olimpijski grad. Novi ljudi su dosli na vlast. Sve se menja.
    Setali smo Vilsonovom.
    Pogledi dugi, zaljubljeni. Sunce se igra sa senkama. Zamisljeni, gledamo oblake. “ Zoki !”, tiho izgovara moje ime. Gledam veseli osmeh, “ Vidi, oblak kao srce!”.
    “ Da, Irena, kao srce” !
    Sta li se mota u toj glavici.
    Vetric se igra crvenim uvojcima kose. Ljubim pegavi nosic.
    E, mala pirgava.
    Da, volim je.
    Cinilo se da tisinu proleca nemoze nista da narusi.
    Rezak zvuk zapara zrak. Vrabci sa grana odletese u daljinu. Na drugoj strani obale neko pade.
    Snajper.
    To mi je proletilo kroz glavu. Sakrili smo se iza zidia, koji se nadvijao nad koritom Miljacke. Tisina I uplaseni pogledi su govorili sve. Iz njenih ociju je izvirala reka suza.
    Nemi, bez pitanja cekali smo zatisje.
    U zaklonu smo sedeli par sati. “ Zagrli mi jace “, to je bilo sve sto je rekla.
    Nakon toga nismo komentarisali taj dan, ni da je covek na drugoj obali ubijen ni da smo uplaseni ni da je sve besmisleno.
    Ziveli smo dan za dan radujuci se malim sitnicama.
    Tih dana zivot nije imao vrednst. Skupljali smo se u “AL - kafeu” preko dana, a noci provodili u podrumu , uz gitare I vino.
    Secam se zene koja je svaki dan prolazila pored kafea I isli iza Srpskih tenkova. Znali smo da je muslimanka I to nam je bilo cudno. “ Nano, a zasto svaki dan prolazis pored tenkova”?
    Kaze nam: “ Sine berem zaru za pitu, tamo je najbolja . Pokazem im lozinku I oni me propuste!“.
    Nasmejali smo se. “ Koja je lozinka? “. Na to nase pitanje Nana podignu ispruzena tri prsta I prodje.
    Na pedeset metara od baste kafica Tenk. Mitraljez uperen prema nama, vojnik nezainteresovano naslonjen I zamisljen. Ispijamo kafu, podsecamo se neki proslih dana I bivsih devojaka. Prolecna kisa uzima svoj danak. Prelazimo na sprat kafea. Sedimo nas par sa gazdom I konobarom.
    Prasak stakla nadglasava muziku . Strcali smo dole, a portal izbusen od rafala. Gazda Brko nabaci tuzan osmeh na lice, “Momci ovu turu ja castim” I u ruci drzi flasu Setaca.
    Nazdravljamo nekim boljim vremenima, ako dodju.
    U kafic utrcava vojnik “ Ima li ko povredjen”, jedva je izustio.
    Pogledali smo se, pa onda vojnika “ izresetali “ pogledima.
    “ Jebi ga, otkacio se mitraljez” samo je to rekao. Brko ga zove da popije sa nama, “ Nisi ti kriv sine, Kriva su ova losa vremena.”. Do policijskog casa trazili smo krivicu u Setacu, a potem se kriomice odvukli kucama.
    Bilo je takvih dana kad je samo pice pruzalo zaborav, ali to je kratko trajalo.
    Utehu je pruzala Pirgava.
    Znala je kako disem I sta me cini sretnim. Nismo povredjivali jedno drugo besmislicama. Pustali smo zivot da tece pored nas.
    Komsije su nestajali preko noci. Nakon par dana bi se javljali iz gradova cudnih imena. Tamo gde vladaju neki drugi ljudi I place se u cvrstoj valuti. “ Budale, izlazite iz tog grada, Nesta ce vas preko noci” , stalno su nam to ponavljali. Nisam hteo da ostavim prijatelje AL kafe I malu Pirgavu. Moj su pricali o tome da izadjemo iz ranjenog grada. Nisam slusao, povlacio bih se u sobu ili odlazio sa prijateljima na kafu. No, oni nisu nerazmni kao ja.
    Jutro je savanulo, obasjano suncem I sa osmehom. Pogledo sam Trebevic, okupan u suncu I zelenilu. Podsetio me na neke ranije izlete I cuvenu zicaru.
    Kao I obicno, otisao sam na kafu.
    Sedim u basti, cekam Emira. Konobar Dado donosi produzenu esspreso I mineralnu. Na stolu jos kutija Bonda. “ Dje si Leka! “ , “ Vozdra Teski “ . Moj najbolji drugar je dosao na kafu. Pita me da li idem danas iz grada. “ Da, idem na vikendicu dolazim za par dana” . Njegov pogled je govori sve. Znao je da ga lazem I to sam I ja znao. Precutao je laz. Pricali smo o prijateljima koji su vec otisli iz grada, neki u inostranstvo, neki se preselili na ahiret.
    Tisina.
    Vrabci negde u parku cavrljaju.
    “ Je’l Leka, evo sad ides. Mozda uzmes pusku I pucas na svoj grad, a tamo ja. Bi li mogao pucati? “. Njegovo pitanje me zateklo. Nisam nikad razmisljao o tome. Pa, nas dvojica smo zajdno sve preturili preko glave. Prve cigarete, prvo opijanje, Neke curice smo zajedno “ prevrnuli “ .
    “ Ne Teski, kako bih moga? A , ti prijatelju” .
    Opet ona tisina.
    Izbegava da me p;ogleda u oci.
    “ Leka, Neznam “.
    Te reci su bile umesto pozdrava. Ustao I otisao. Pratio sam ga pogledom dok nije zamakao za zgradu. Sta je razmisljao nisam znao.
    Ni danas, nakon svih ovih godina, nezanam.
    To je bila nasa poslednja kafa.
    Mrak.
    Umiljate rucice na ocima.
    Ljubi me u vrat,
    “ Ko te voli najvise na svetu? “ pita me.
    E, to je moja mala Pirgava.
    Dosla je da me poljubi za sretan put. U ovom tuznom gadu ona je sve sto imam.
    “ Kad kreces? “
    “ Za par sati Irena “
    Gleda me tuzno, “ Ti se vise nikad neces Vratiti! “.
    Niz obraz klize suze. Zamagljen pogled trazi nesto u daljini. Kao poklela srna bez mladunceta, topi se u mom narucju.
    “ Pirgava, vracam se za par dana. Samo da zavrsim sve na vikendici I dolazim.”
    Opet suze.
    Ljubi me, “ Zagrli me jako, kao nikad do sad!”
    Stajali smo par minuta prepustili se osecanjima I plakali.
    “ Upamti, ti se vise nikad neces vratiti, ali mene neces zaboraviti. Neka si sretan I Nadji nekog ko ce te voleti kao ja.”
    Iskrala se iz zagrljaja I otrcala. Otrcala daleko, gotovo u zaborav.
    Bila je u pravu. Nisam se vratio u ranjenini grad, lago sam sebe I druge.
    Stajo sam, gledajuci za njom. Dado me vratio u stvarnost. “ Leka, ‘ajde da nazdravimo I secaj se nas.”. Posljednji Setac je skliznuo niz grlo. Zagrlili smo se kao braca, “ Bez suza “, rekao je. Znam da su svi rastanci tuzni, a meni je ovo najtuzniji.
    Ostavio sam iza sebe sve I otisao u nista.
    Miljacka tece istim koritom, parovi setaju Vilsonovom, Sticu se nove ljubavi.
    Sve je isto, kao I pre. A nista nije za nas.
    Nemirna brda zamenila je pitoma ravnica, a brzu reku lagani, kao uspavan snom, Dunav.
    Stekao sam nove prijatelje, zavolio grad.
    Pirgavu, nisam nasao. Ostala je daleko iza mene. Jos uvek cujem glas I poslednje reci. Rekli su mi da se udala, ima decu. Zivi u dalekom gradu.
    Da li je sretna?
    Izgubi sam drage ljude. Nestali su zauvek u vecnost.
    Ostala je uspomena I secanje.
    “ Ono sto ne boli nije zivot, ono sto ne prolazi nije sreca “, teske ali istinite Andriceve reci.
    Svi se radujemo Bozicu.
    Proslavljamo Hristovo rodjenje, porodica na okupu. Sve ima neku svecarsku nit u sebi . Radova sam se svakom Bozicu, sada Ne.
    Ostavio je na mene svoj pecat prosle godine.
    Gledli smo film, vise I naznam kako se zove, I pusili cigaretu. Mama nas zove na svecani rucak. Gasim cigaretu I pruzam Tati pepeljaru. Spusta pepeljaru na sto, “Zoki , hajde da jedemo, znas kakva je kad se kasni !”. Nasmijali smo se Mami, ne trpi kad nismo svi za stolom. Krenuo je da ustane kada ga je nesto preseklo.
    “ Cale sta ti je?” .
    “ Nije mi nista ! “.
    Pao je na pod I to su bile poslednje reci.
    Sve se desilo brzo, gotovo nestvarno. Zovem Hitnu Pomoc, dajemo vestacko disanje I masiramo srce. Medicinsko osoblje dolazi, nastavlja, daju elektro sokove. Uspevaju da ga povrate I prebacuju u bolnicu.
    Cekamo pred vratima. Izlaze laboranti, tuzno nas gledaju.
    “ Seka, pripremi Mamu za najgore”, to je sve sto sam uspeo reci. Gleda me sa nevericom, nemoze da se povrati.
    Izlazi doktor, nije nista morao da kaze videlo se u ocima.
    “ Zao mi je dali smo sve od sebe, Infrakt Miokarda. Nije bilo pomoci!”.
    Posle se sve odvijalo brzo.
    Nesecam se lica,
    reci utehe.
    Rodbina.
    Sahrana.
    Odlaze.
    Opete ostajemo sami.
    Kao sto je I uvek bilo. Svi su tu da podele bol sa tobom I pomognu. Onda odlaze, a bol moramo sami otkloniti.
    Nije prvi put.
    Uvek smo izlazil u susret svima. Bili tu da podelimo tugu I srecu.
    Vrat su uvek otvorena, pa ljudi smo. Jedni drugima smo najblize.
    Tako je bilo. Mada, nije uzvracano istom merom.
    Nebrojeno puta pokacali smo na pogresna vrata. Trazili za pomoc od ljudi kojima smo pomogli.
    Vrata od celika.
    Bez osecanja.
    Naucil smo da idemo sami kroz zivot.
    Bolje je.
    Lakse.

  2. #2

    Odgovor: Moja Prica

    Vreme neumoljivo tece. Senka bola se vremenom nadvije. Zaboli da trnu zubi, ali prodje. Utehu nadjes u radu, prijateljima, a nekad I zalutas do Setaca. Odvede te do sanka, toplih plavih ociju I neznih reci.
    Sakrijem tugu u ocim I radujuem se.
    Kome?
    Cemu?
    “ Malecka “,
    za mene.
    Nena ,
    za sestre.
    Slucajno, kao u prolazu, video sam te oci.
    Krile su neku tugu, zelju za novim budjenjem I malo radosti.
    Zelio sam vise nego sto sam mogao, pruzao manje no sto je trebalo.
    Krilo se u meni ocekivanje, nada za vecnost.
    Telefon.
    Dva sata ujutro. Dobro poznat broj.
    “ Cao Zoko, sad sam stigla sa posla.”
    Cao Malecka.
    Razgovarali bi dva - tri sata, shvativsi na karaju da smo tek na pocetku.
    Svako veco smo pricali. Razumevanja obostranog. Proziveli smo slicne dogadjaje, doneli iste zakljucke I pitali se zasto?
    Nije bilo vremana da se vidjamo. Imala je svoje obaveze. Previse posla, malo para I poneki sitni prohtev sebi da udovolji.
    Reci su bile nedovoljne.
    Zeleo sam da je grlim, ljubim…
    “ Suvise te volim da mogu da te delim. Pusti mene da tugujem, a ti nadji drugoga.”
    Nije dozvolila.
    Sutra se iskrale sa posla da dodje.
    Zagrlio sam je.
    Poljubila me.
    Ima li ko sretniji?

    “ …sto ne prolazi nije sreca”

    Kratko je trajalo.
    Magija je za trenutak bila tu I nestala.
    Zasto se nikad nije otvorila da primi sve sto nosim u sebi? Pitanje na koje ni Malecka Nema odgovora. Sda je ostala samo tuga.
    Nasao sam prijatelja sa kojim zelim da delim dobro I zlo.
    Volim je.
    Zeleo sam da prozivim ostatak zivota sa Maleckom.
    Zasto?
    Neznam, a mozda je tu tajna.
    Osudjeni smo da patimo I zauvek se borimo za vise I bolje.
    Nesecam se gde je bio pocetak.
    Pamtim jedno vece,
    zanesena spokojem, sretna I mirna.
    Spava u narucju,
    sanja…
    U poslepodnevnim satima autobus klizi niz padine Trebevica.
    Jesen uzima maha,
    poneki list se jos uvek bori da ostane u krosnjama drveca. Polomljena stabla prizivaju ne tako davnu proslost. Rat je ostao iza nas, ali uspomene jos su sveze.
    Predamnom olimpijski grad se lagano sprema za pocinak. Poslednji zraci sunca Obavijaju stadion “ Kosevo”.
    Mir, tisina.
    U srca praznina, tuzna secanja su ucinila svoje.
    Nekad rodni grad, a sad stranac u zivotu.
    Okrecem dobro poznat broj.
    “ Dobar dan, Zoran ovde Emira bih molio”, javila se njegova sestra.
    Kazemi da je Emir na poslu, dolazi posle pet. Da zovem kasnije, pa ako hoce da se javi, javice se.
    Nisam zvao. Granata mu je odnela nogu. Nije se pomirio sa tim. Svi smo krivi sto smo izasli, a on ostao.
    Marin dvor, vece.
    Sedim sa dve najbolje prijateljice. Pijemo kafu nakon toliko godina. Pokusavam da pricam ijekavicom. Neide.
    Smeskaju se . Promenio si govor, ponasanje ali si ostao Isti kao I pre.
    Da, svi smo se promenili. Ulazi u kafic poznanik iz osnovne skole.
    Dje si Leka. Ljubi me cetri puta.
    Gledamo se, “ Zasto Denise? “.
    “ Da nebude ni po tvom, a ni po mom obicaju. “
    Neki se od nas nisu promenili. Ostali su prijatelj kao sto su I bili.
    Za stolom pored nas sede neki momci, Jedan od njih se obraca.
    “ Izvini, mozemo li da se upoznamo? “
    “ Naravno, Zoran”
    “ Amir, drago mi je ?”
    “ Slusaj me jarane. Ovde ima par kafica gde mi, sarajlije, izlazimo. U ostalim lokalima su supci sa brda. Meni je tesko da zivim sa njima I zato odlazim sto dalje, a ti ako mozes nevracaj se u ovaj grad. Malo je onih koji su dobro dosli.”
    Posle sam razmisljao o ovim recima.
    Kasnije sam I uvideo da je upravu.
    Grad je renoviran. Nanovo izgradjen.
    Zgrade , lepse nego pre.
    Ali dusu nisu vratili.
    Ostalo je secanje.
    Kamion stariji no sto sam ja, lagano se bori sa usponima Trebevica. Sve sto je ostalo od vikendice, stalo je u kamion. Selim je u neki drugi grad, gde ce sve krenuti ispocetka.
    Zima se lagano spusta nad olimpijski grad. Nekad od gustog smoga Nismo videli sunce zimi. Sa Jahorine Sarajevo je delovalo kao jezero u zoru.. Izmaglica se uzdize, kao morska pena posle udara od hridi, okupana stidljivim suncem. Sada je grad I zimi okupan suncem. Fabrike nerade I nema vise teskog smoga. Raskrsce, Pale Levo, Jahorina desno. Protivno zeljama I secanjima sofer skrece levo. Tonem u daleke zime provedenih na padinama Jahorine. Ostar vetar u lice, cjelac sneg pod skijama I lude hrabrosti na stazi.
    Negde duboko zakopana slika Vanje izlazi pred oci. Zajedno smo provodili zime na stazi. Smisljali sitne bezobrazluke na skijama da zaplasimo turiste, malo okupamo snegom.
    Vanje vise nema, ratnom vihoru nije uspeo pobeci. Ni danas se nezna ciji je snajperista ubiljezio jos jednu crtu.
    Posle su mi prepricavali reci njegove male seke. Pita mamu zasto place, a ona odgovara : “ Mila placem jer sam izgubila sina, a ti brata! “
    “ Neplaci mama imam ja jos jednog brata , Zorana “
    Posle sam ja plakao,
    za Vanjom, Ninom
    I svima koji su ostali zaboravljeni.
    Vracam se u Novi Sad.
    Spustmo se niz obronke Fruske gore.
    Bljestava svetla trepere. Neobican osecaj u meni.
    Da, dolazim kuci. Sretan sto se vracam nazad.
    Ipak, tvoje dom tamo gde si ti.
    Gde te cekaju. Prijatelji, male radosti.
    I neko ko spava, ususkan u postelju I tek treba da je upoznam.
    Oci je sklopila, utonula u san.
    Glavu je polozila u krlo, levu ruku prigrlia uz sebe. Drudom rukom mazim ostru igustu kosu. Klizim prstima preko lica. Udobno propadam kroz meke obraze, smeska se. Voli neznost I mazenje.
    I sada kad sklopim oci, vidim svaki mladez njenog lica. Pod prstim oscem mladeze na ledjim I meku kozu.
    Tamo gde covek retko kroci, I gde gust borova suma raste, Tamo gde sam bio samo jednom u zivotu, tamo raste jedna I jedina tresnja. Ovim recima jedan satarc je pocinjao svoju pricu. Kao mali samo sam jednom cuo ovu pricu. Ostala je urezana u pamcenje I danas me prati. Starceve prodrno plave oci su me privlacile. Nisam se mogao suzdrzati I netremice sam gledao. Tihim glasom, gotovo jecajem nastavio je pricu.
    Odlazio sam od kuce. Nisam moga izdrzati I gledati bol. Moj stariji brat ozenio je devojku koju sam volio. Otisao sam. Radi sam svugde I svasta. Nemirni vetrovi usli su u vene, nije bilo spokoja. Cesto sam bio gldan no sit, vetrovi su lako prolazili kroz istrosenu odecu. Malo hleba I vode bilo je dosta za srecu. Ako se uz to nadje I malo mesta za spavanje, bilo bi dosta. Prolece je doslo I budje novog zivota bili je znak da se na put prodje. Ispred mene brdoviti predeli, urasli u zelenu borovu sumu. Mirisi proleca, ponekog cveta, smole borove sume sirile su nozdrve. Vodile su me putm neznajuci gde sam se uputio I u koji grad stizem. Sve sam sprije koracao kroz gusto drvece, Nize se saginjao da izbegnem grnje. Na trenutke svetlosti je nestajalo da bi so potom stidljivo probijala kroz krosnje. Bilo je sve teze ici dalje I podne se vec priblizavlo. Umor je lagano savlado ne tako mlado telo I trebvao mi je predah.
    Ucinilo mi se da sam cuo pesmu. Naprezao sam usi, da to je melodija neke mi poznate pesme. Osluskujem, negde ispred mene se cuje sve tise I tise. Nastavljam dalje, nakon par minut izbijam na prolanak.
    Ispred mene, tresnja.
    Mirisno cvece prosuto proplankom izviralo je iz trave. Sve je delovalo skladno I uravnotezeno. Samo je tresnja strcala I ja sa njom. Gotovo neprozirna krosnja, zaklanjala je sunceve zrake. Cvetovi su poceli opadati, poslednji su se drzli ali ne jos dugo. Nagovestavali su plodnu godinu za staru tresnju. Stablo nisam mogao rukama zagrliti, a ipucala plavicasta kora se presijavala. Umoran od hodanja I zacudjen ovim prizorom, popio sam gutljaj vode sa potoka sto je presecao proplanak I seo pod tresnju. Oci se same sklopise I utonuh u san.
    I vreme lagno klizi, proslost ostaje daleko buducnost tek dolaszi.
    Vojska je uzela maha. Odrazila se na mene, moje ponasanje I donela promenu. Promwenui koju je tesko bilo prihvatiti ali..
    Letio sam kao leptir, cvetoivi su bili hrana. izobilje Novog Sada je sirlio svoje riku. Budcjenja u nep;oznatim sobama, veceri sa strancima. Da li je ovo pomirenje sa sudbinom I osuda da cu biti sam, da li je?
    Nervozno cima nogama, grli se rukama oko tela hladno je. Zeli kuci, ali .. Gledam tople oci, hmm, novi cvet?
    U trnutku osetim njen pogled, plave okice tuzno sijaju gleda me ali me ne vidi.
    Odlazim kuci, zeljan vise od pogleda…
    Kao magijom doneseno, poruka na mobilnom:”Jelana 3….. , Zovi danas”
    Prigusena svetla, udobne fotelje I Lela. “Ocekivala sam bilo koga da mi pridje I kaze da je Zoran, a dosao si ti..” Da dosao sam ja, ali si Jeco dosla da TI. Setas zivotnim temama kao cigan violinom, pevas najlepsu pesmu.Ne, ne to nije stvarnost. Sanajm a zivim. .
    Vreme, beskrajni mucitelj, kad je najpotrebniji nestaje I odlazi. Zurimo kuci, zeljni nezvarsenih trazgovora I … razumevanja…
    Hej, pa danas je novi dan. Uspavano ustajem iz kreveta, gledam rasirene kazaljke na satu a ko me pozelio trako rano Jelena???
    Ma jos par minuta cu se leskariti, Osmeh, topao klizi niz misli. Da znam ciji je. Da li veceras da je poljubim, da uikradem deo osmeha… Ma dodjavola, to je samo jedan cvet koji ce uvenuti.
    “ Da li me dugo cekas “?
    Crne pantolone, dzemper iste boje I nezne okice gledaj toplo. Ma budalice, ti sam vec desetak minuta I cekao bi I vecnost samo da dodjes ali, “ Ma kakvi, sada sam dosao”.
    Nekad se pitas kad kazes Volim te, da li volis ili…
    A vecers sam znao da sam zaljubljen. Znao?
    Ma kad sam je prvi put video, znao sam.
    Krijem se medju recima, bezim od osecanja. Zelim da je zagrlim, poljubim.. Moje reci su igracke, odlazi zbunjena. Sedim u autu ispred broja 32. Vec par cigareta je izgorelo. Zasto nisi nasao hrabrost I spusti poljubac na usne? Zasto?
    Siti jutarnji sati nedozvoljavaju da je nazovem. Bezim, povlacim se.
    Da se opet prepustim osecanjima I budem povredjen?
    Odlazim nestajem,
    Vecni kovac srece, vreme, bije bitku. Desna ruka krece ka telefonu a leva je brza I prekorno govori :’ Opet trcis, ponovo si ti koji zeli vise”.
    Zastajem, ma gresim. Sta mogu da pruzim, mozada nekome sve ali Jeci…
    I Vise, ali proslost nadire I povlacim se daleko, daleko od sebe.
    “ Halo, Zoran ovd Jelenu bih molio. Samo ternutak”, Kaze da je dobro, pitam je da se vidimo kaze da nama razloga., pomirila se sa momkom.. Pitaj mene, Dacu ti mi,lion razloga da se vidimo, pruzi cu ti sve da ostanes, a somo jedno da odes.
    Recu ti da se bojmim,da sam bio povredjen, Da puno pruzam ali se ne uzvraca, recu ti da sa tobom magija leprsa vazduhom, rekoa bi ali se ne usudjujem.
    I zato odlazim,odlazim ali zauvek… A znam, da cu se pitati da li zeli da me pozove kao slucajin moj broj okrene…
    Secanja,
    Zapisana od zaborava spasena…
    Niti se nizu, nastavljaju. Sklapam kockice I pisem..
    Dobra noc Banja Luko…
    Ma dobro sad, bilo je kasno poslepodne, Nakon sedam sati truckanja autobusom dosao sam u meni strani grad…
    Da ne dangubim o vojsci, drugovi do groba, staresine, bezanja preko zice…
    Svega je bilo.
    Secam se momka koji je prvi put vido TV.. Ma sa svih strana pridoslice.
    Secam se NJE.
    Imali smo izlaz u grad, skupili se u Dionisu. Malo bilijara, pivo NEKTAR (naravno) I Sanda.
    Oci boje neba trazile su moje, a u meni virovi. Zaboravljao sam........

  3. #3

    Odgovor: Moja Prica

    Na slici je ona, tamna traka prelazi preko njene gole guzice. I to je uglavnom sve.
    Na bilobordu kazu da je to sexy da bas tako treba za Docek.
    Dalje kazu da se ona prethodnog dana izdepilirala. I da je on pozajmio motor od brata, a da njoj nije prijalo da se polu-gola vozi kroz noc.
    Prica se da ga je odgurnla na krevet glumeci strast. On je slozio lice da bude pravi macho.
    Sedeo je i gledao, a ona se skidala. Posto je mnogo pio te noci, u kratkom vremenskom periodu u kome je ona otisla u wc da obrise jos jednom velike usne, on je bespovratno zaspao. Hrkao je kada je usla. Nije bila tako mnogo razocarana jer je snosaj za nju jako bolan. Onako gola i skupljena na krevetu u prohladnoj noci pokusavala je da zaspe.
    Mislila je kako je sve prazno i kako i ne oseca da zivi i kako bilbordi uglavnom ne govore istinu.
    Spavali su dalje par sati do zore i onda su popili jos samo kafu. Boleo ih je zeludac.Oboje.
    A krovovi su se blistali. U vazduhu nesto novo. Devicanska cistoca. Ledeni raj.
    Zbog pijanstva on je bio malo nesiguran na motoru i nije primetio veliki kamion, "Volvo",kako kazu ocevidci.
    Vozac kamiona bese malo nervozan jer je vozio za praznik i zato i nije zakocio bas na vreme. Tockovi su brzo presli preko njihovih tela. Nisu ni osetili da umiru.
    Poruku je izmenio A6quattro, 24.02.2007 u 07:30
    nomen est omen

  4. #4

    Odgovor: Moja Prica

    Voleo sam one tihe dane kada smo odlazili zajedno u krevet, navukavsi prethodno roletne. Napolju bi padala kisa, a nas dvoje bi se smejali, grlili i slusali muziku sve dok nebi postali ponovo ljubavnici. Ja bih je onda grlio, milovao njeno sitno telo, a ona bi od bebe postajala zena i obrnuto. Soba bi se ispunila mirisom znoja nasih tela, a onda bi oboje zaspali. Blazeni, budili bi se ponovo da nesto na brzinu prezalogajimo, sakriveni u tom sarenom koncentracionom logoru u kome svi danas zive, u nadi da smo nevidljivi onom mehanickom gospodaru.

    A napolju su rasle strasne ograde i zidovi. Automobili su tutnjali vec od ranog jutra i mi bismo zatvarali prozor da ne cujemo krik robova, da ne osetimo plac njihovih sitnih, poganih i sebicnih dusa.
    Da, mi zapravo bismo u zatvoru u dvoje, prognanici i otpadnici. Tek samo kucni misevi bi ponekad bili nasi jedini gosti, jer od ljudske sorte nama uglavnom niko nije ni dolazio na vrata, pa smo cutali sakriveni. A, ako bi ipak neko pozvonio ugasili bi svetlo i zacutali da ne vide da smo tu.

    I tako su godine prolazie, odlazili smo leti u pustaru i tamo sretali ludake, slicne nama, ali obicno izbezumljene od samoce. Ona bi se izuvala i hodala bosa da oseti zemlju.
    Lezali bi na travi i posmatrali sunce, krosnje i oblake. Na nebu bi ponekad bilo cudnih slika, cinilo se da se sunce igra sa nama, a u odblescima bi nalazili tajne znake.
    Mozda je to bilo spasenje? Mozda je to bio magicni kljuc za nase izbavljenje? Utociste za proklete ljubavnike. Nismo se dugo pitali.
    U sumrak bi motorom odlazili kuci u nas mir, u utociste nase jazbine. Onda bi pala noc i sve bi utihnulo, a mi bismo se zagrlili u tom sirokom polovnom krevetu.
    I, mozda jednom ili dva puta u toku svih godina ja bih joj rekao da je mnogo volim.
    nomen est omen

  5. #5

    Odgovor: Moja Prica

    Za razliku od Roberta, Marija je bila odusevljena njegovim razvodom. Rekla mu je da ga ima u vidu, da dvadeset i dve godine koliko je bila starija od njega u danasnjem svetu "gde se sve moze" i nisu neka prepreka njihovoj ljubavi.
    "Ti se razvodis, ja cu se razvesti, zamisli, moci cemo da zivimo zajedno i da svaki dan vodimo ljubav". Robert je cutao, ne toliko sto je imao neke posebne planove ili sto je bio protiv vodjenja ljubavi sa Marijom. Vise zato sto nije imao nikakve planove.
    Marija je svejedno bila odusevljena. U globalnom selu u kome su ziveli vesti se brzo sire, pogotovo jer je Marija svim svojim prijateljicama pricala o Robertu, tom cutljivom coveku "koji je razume", "koji je iskusan poznavalac zenskog tela, a i duse". Tako je barem mastala Marija.
    Za Marijin hobi da informise svet o sebi Robert je saznoa mnogo kasnije. Telefon je zazvonio. Cvrkutavi zenski glasic zatrazio je da razgovara sa Robertom:
    "Ja sam", izusti u slusalicu. "Vi ste dakle onaj Robert koji zavodi starije zene". Robert je zanemeo. Glas nastavi: "U ime morala, odlucila sam da vas prijavim Marijinom muzu.
    Sve znam o vama. Mnoge vase intimne tajne."
    Robert je i dalje cutao. Mislio je, ako trazi novac, necu joj platiti, neka me razotkrije. Svedno mi je. jedna neprijatnost u ziovtu vise ili manje.
    "Usrao si se od straha, a?", zapita glas. "Nisam, samo sam zacudjen. Ko si ti?"
    "Znas", rece glas, ja sam Marijina najbolja drugarica, ona mi se poverava. Tako sam saznala sve o vama. Htela bi da te vidim".
    Robert pomisli na novu tetku, neku Marijinu skolsku drugaricu, na "nova iskustva" koja nije zeleo. "Jel'mozemo to da odlozimo", rece on.
    "Ne mozemo, moramo da se vidimo sada" "Pa gde ste vi?" "Ja sam ispred tvog ulaza, govorim na mobilni. Pokreni dupe i silazi!"
    Robert odluci da se prepusti lavini dogadjaja. ionako mu se cinio da odavno ne kontrolise sopstveni zivot. Da se isti otrgao, da ga je izdao, da mu se sve "samo dogadja" u neshvatljivoj igri u kojoj je bio samo pion.
    "Dobro", rece Robert i spusti slusalicu. Obuo je patike i sisao. Tamo na jesenjem suncu stajala je devojka od nekih osamnaest dvadeset godina.
    Robert zausti da nesto kaze, ali onda ugleda njene oci, drske prodorne, plave oci kako ga posmatraju sa mesavinom ljubopitljivosti i prezira.
    Zavrte mu se u glavi. Opet oseti onu slatku mucninu u zelucu. "Posle toliko godina", pomisli. Na cas je zaboravio i brakorazvodnu parnicu i citav svoj protraceni zivot.
    "Ja sam Maja, Marijina cerka", rece najzad devojcica.
    nomen est omen

  6. #6

    Odgovor: Moja Prica

    Robertova zena je mnogo vremena provodila na internetu. Volela je da chatuje i tako je jednom uopznala Martina, koji je bio vrlo zanimljiv covek. Toliko je Martin, Robertovoj zeni bio zanimljiv da je posle mesec dana chatovanja i dva tajna susreta odlucila da se razvede od Roberta i da ode da zivi sa tim Martinom.
    Robertu se predlog nije uopste svideo i isprva je trazio objasnjenje i pokusavao da je odvrati. Celu jednu noc (prve posle njene objave da hoce razvod) su razgovarali u krevetu i ona mu je detaljno objasnjavala kakoje druzenje sa Martinom veoma vazno za nju, veoma dobro za sveobuhvatan razvoj njene licnosti.
    Neke aspekte objasnila je jako detaljno, detaljnije nego sto je Robert zapravo zeleo da cuje. Od nekih pikanterija hvatala ga je jeza i osecao se, slusajuci ih, bednim i ponizenim.
    Razgovor nije bio mnogo plodotvoran. Robert bi pokusavao da je odvrati recima da njega Roberta, ona poznaje, da on moze da se promeni ako ona nije zadovoljna, da Martina ne poznaje dovoljno, da mozda i taj Martin ima svojih losih strana, ali nije vredelo. "Svako za sebe bira najbolje, svako grabi svoju sansu iako me volis, treba da budes srecan sto mi je sa Martinom dobro i uzbudljivo". Na kraju se Robert slozio, predao. Sledeceg dana, Robertova zena je otisla, vodeci sa sobom njihovog sina i malo stvari, u jednom koferu. Za ostatak, rekla je, vratice se sigurno kada se zavrsi brakorazvodna parnica.

    Taj dan Robert nije otisao na posao. Rekao je svima da je bolestan, a kada je pala noc legao je ispred televizora. Okretao je dugo kanale, nije mu se islo u spavacu sobu, nije zeleo da ugleda taj prazni bracni krevet kao i mali krevetac njegovog sina.
    Oboje su mu sada jako nedostajali, tako strasno da mu se cinilo da mu neko pritiska vrhom kisobrana zeludac, tako je to gadan bol bio.
    A na jednom od kanala isao je Robertov omiljeni film o Dzems Bondu. Taj covek nije bio kao Robert, bio je mocan i bogat i slavan, vozio je neobicne automobile, sve mlade i zanimljive zene su jurile za njim, ali, kako je Robert primetio, (Bond) ipak nije imao porodicu. A da je imao, ko zna kako bi on prosao pored sve obuke i sposobnosti koje je imao za zanimanje Tajnog agenta. Bez obzira, bilo je zanimljivo pogledati ponovo taj film, kako se agent u sluzbi Njenog Velicanstva bori protiv raznih negativaca i uspesno ih pobedjuje, slamajuci usput mnoga zenska srca.
    nomen est omen

  7. #7

    Odgovor: Moja Prica

    Sedela je za pisacim stolom.Stara stona lampa bacala je cudan snop svetlosti na njeno umorno lice.U pepeljari isuvise opusaka,pepela,zguzvanih papira.Na stolu nezavrseno pismo.Oprostajno?Mozda.Sta reci,pozdraviti nekog,obecati,zamoliti za oprostaj...Ponoc je odavno prosla,kasno je za nazad.Verovatno je i previse cekala.Posegnu za starim ziletom.Vrela krv poce da obliva njene dlanove.Ostavila je lepljiv trag na odeci.Utonula je u vecni mrak.Otkljucavaju se vrata."Mila vracam se,hocu sve ponovo,volim te!"Nije mu cula glas.Pogled na nju mu je uvukao jezu u kosti.Konacno je njihov odnos postao zahladjen...
    I may not be perfect but I'm always me

  8. #8

    Odgovor: Moja Prica

    Sanjao je isti san.Svakog popodneva.Svake noci.Rosnu dolinu koja je vodila u beskraj.Pruzala mu je spokoj.Ponekad je i bos trcao po njoj.Pio rosu sa poljskog cveca.Bio je konacno ispunjen.Prizeljkivao je samo za sebe.Ljubomorno cuvao.Sve cesce bezao u snove.Totalno iscrpljen nedoumicom sta san znaci,kopnio je u potrazi za smislom.A onda je jednog dana otkrio strasnu tajnu.Dolina mu se poverila.Ona je ustvari svo vreme sanjala njega.
    I may not be perfect but I'm always me

  9. #9

    Odgovor: Moja Prica

    Virio je kroz kljucaonice jos kao dete.Mislio je da se sa druge strane kriju strasne tajne,uzbudljive stvari.Klececi na kolenima upijao je svaki miris.Osluskivao svaki trzaj.Upijao svaku rec.Ziveo tudje zivote.Jednog dana stavise kljuc u bravu.Magicna kutija se zatvorila.Mnogo godina kasnije kupio je televizor.
    I may not be perfect but I'm always me

  10. #10

    Odgovor: Moja Prica

    Razvod i poznanstvo sa Marijom i njenom cerkom, a uskoro kako cemo videti i sa nekim drugim clanovima njene porodice promenilo je Roberta.
    Do tada mracan i udaljen od sebi bliznjih, Robert bese postao jos mracniji, jos dalji. Posao koji ga u biti nije zanimao, sada ga je zanimao jos manje.
    U svetu u kome je ziveo, bez porodice osim posla samcima i nije ostajalo mnogo.
    Veoma cesto drazila bi ga jutarnja erekcija. U mislima nije vise znao da li je sa Marijom, sa Majom, ili sa obe odjednom, u nekom fantasticnom porno cirkusu.
    Ponekad je pomisljao i na svoju bivsu zenu.

    Marija i Maja davale su dovoljno materijala za razmisljanje i oduzimale mu dovoljno vremena putem telefoniranja. Obe su imale svoje ljubomorne ispade, Marija nije znala za vezu sa Majom, ali je Maja znala za Mariju. Ta nesimetrija davala je celoj prici neobicnu draz. Zato je Robert poceo da zabusava, i dok su kolege marljivo radile guseci se u stresu, Robert je proucavao neke, njemu zanimljive sajtove. Nije osecao nikavu grizu savesti, smatrao ih je robovima koji ljube svoje lance.
    Satima je tako citao o tipovima americkih podmornica, posebnostima nebeskih tela kao i o biografijama poznatih licnosti
    Otkrio je recimo da je otac pesnika Dzima Morisona bio neko odvratno vojno lice, admiral koji je na prljav nacin zapoceo vijetnamski rat.Mozda je sin celim svojim zivotom i poezijom zapravo hteo da se osveti ocu, razmisljao je Robert.
    nomen est omen

  11. #11

    Odgovor: Moja Prica

    Maja je na glavi nosila kapu crvene boje. Robert pomisli kako bi vise voleo da vidi samo njenu kosu. Culo se neko dete, glas ga je podsecao na njegovog sina. li to je nemoguce, zakljucio je, sin je kod njegove bivse zene. To je nemoguce. Sagnuo se da sakrije pogled, sto dalje od Majinog. Gledao je dole, u casu crnog vina na stolu.
    Vino se penilo slabasnim mehurima koji su brzon nastajali i iscezavali. Nalikovalo je to penusanje onome kako ilustratori SF prica zamisljaju dinamiku paralelnih univerzuma.
    Pored te case vina stjala je uska konzerva osvezavajuceg energetskog napitka "Crveni bik". Zasto pijes to sranje, pitao je Maju. Zato sto mi treba energija, nemam vremena da jedem.
    Zasto nemas vremena? Pogledaj onu grupicu tamo, rece Maja umesto odgovora. Sta sa njima? To su mi kolege, studenti na akademiji za dizajn. Pa?
    Pa ako stanem, oni ce me preteci. Na akademiji se svi takmice i svako je u ratu sa svakim. Svako hoce da ima sto vise radova, da bi uspeo, da bi ga primetili, da bi se probio, rece Maja u zanosu. Ko da vas primeti? "Fimre? Ma sta vi to u stvari dizajnirate?, upita Robert. Pakovanja, odgovori Maja.
    Koja pakovanja? Recimo pakovanja za jogurt, mleko, pivo. Svako ima svoje radove, trudimo se da budemo sto originalniji, da svoje ideje drzimo u tajnosti, objasnjavala je veoma ozbiljno Maja.
    I zbog glupih pakovanja ne stizes da jedes, koga je briga za pakovanja, prekinu je Robert. Maja je gledala zapanjano. Ali to je moj poziv, to je moja karijera.
    Majo, uspece mozda jedan od vas stotinu, sta ce biti sa ostalima, sta ce biti sa tobom ako ne uspes? Reci cu ti, nastavi Robert, imaces trideset godina, bices nezadovoljna i histericna, puna zlobe i zavisti. Zar tako zelis da zivis? Uopste ne razmatram opciju da ne uspem, kaze Maja. Robert pogleda opet u svoje vino sa koga pena bese iscezla.
    Negde daleko, cinilo mu se, cuo je kako Maja objasnjava: Stvari su se u ovom svetu Roberte promenile otkada si ti bio skolarac. Danas je: Pojesti ili biti pojeden, svet se vrti oko love i seksa, svako mora da izabere.
    Pa dobro, onda seks, rece Robert vracajuci se svesti. Podigao je glavu. Prvo Majin podrugljivi osmeh, a onda, ispod oboda crvene kape gledale su ga one iste drske, plave oci, ali u njima je ovaj put razaznavao samo ocaj.
    nomen est omen

  12. #12

    Odgovor: Moja Prica

    Moj muz je sonja, kaze Marija Robertu, nikada mu nije palo na pamet da izadjemo u ovaj klub, a mene je bilo nekako sramota da odem sama. Robert ne slusa Mariju, zadivljen je organizacijom kluba. Na ulazu je centralni bar u kome su svi veoma elegantno obuceni (Robertu smeta obavezna kravata), zatim garderoba, posle koje su svi elegantno goli ili skoro goli, zatim sobe za hetero sparivanje, pa za homo sparivanje, pa ona sa staklenim zidom za voajere, pa odaja za sadomazohiste u podrumu, zabacena i dobro zvucno izolovana da krici mucenih nebi ometali ostale goste.
    Uvek sam zelela da razvijam svoju seksualnost, a on, njega to nije nikada zanimalo, nastavlja Marija svoj lament gledajuci okolo. Paznju joj na cas privlace lepuskasti i polunagi mladici pored njih, a onda nastavlja:

    "Znas, srecna sam, sto ti Roberte imas tako siroka i moderna shvatanja, sto nisi ljubomoran". Stiska ga za ruku. Dlan joj je znojav. Mozda od straha, misli Robert. Ja bih, ja bih, muci se da izusti. Ja bih Roberte da malo sama procunjam.
    Nema problema, kaze Robert. Posmatra kako kroz polumrak promicu ljudska tela. Sasvim gole zene koje nose samo cipele sa izuzetno visokim stiklama, nabildovani, mladi muskarci, otromboljeni starci, veoma zrele zene i zene u cvetu mladosti. Robert se sklanja u jendu od soba. Na zidu pise, "upotreba kondoma obavezna". Tamo na sofi,
    dva muskarca vode ljubav sa jednom zenom. Ona stenje veoma glasno, a uz zid, nekoliko posmatraca. Neki se sazmozadovoljavaju, neki ocito samo cekaju na svoj red.
    Ovda bas vlada disciplina, razmislja Robert. Onda se trgnu. neko ga lupka po ledjima. Njemu nepoznata, plavokosa zena. Zdravo, ja sam Ana, kaze ona. Hoces da se druzis sa manom? Vazi, kaze Robert.
    Ona ga vodi u sledecu sobu. Mnogo parova tu vodi ljubav simultano, na strunjacama na podu. Nalaze mesto. Zena je snazna i misicava, malo nervozna. Robert ni o cemu ne razmislja, ne razgovaraju mnogo, ona poseze rukom da proveri ima li on kondom. Spustaju se na strunjacu. Kada se sve zavrsilo, Ana pita da li je bilo dobro. Bilo je jako dobro, kaze Robert. Znam, svi mi to kazu, ja svakog vikenda dolazim u Klub, kaze Ana. Voleo bih da te upoznam Ana, voleo bih da cujem tvoju pricu govori joj Robert. Mozda, odgovari ona. Odmah ustaje i odlazi. Strunjaca je znojava. Svi su toliko sabijeni da bi Robert mogao i da dodirne susedne ljubavnike. Ustaje, ugleda Anu gde jos uvek stoji na izlazu sobe. Daje mu papiric. Moj email, kaze. Sada stvarno idem, nastavlja Ana i odlazi.

    Svi odlaze, misli Robert. U glavi mu je nejasno od utisaka, od toliko razlicitih ljudskih vonjeva koji se sire oko njega. Krece ka izlazu. Pored njega prolaze nekave zene u crnom vukuci muskarce na uzicama za pse.
    U magnovenju vidi i Mariju kako sedi na jednom kaucu, nasmejana, egzaltirana. Drzi za ruku jednog od onih lepsih mladica. Robert odlazi do garderobe. Oblaci se.
    Narucuje u baru jednu casu (preskupog) vina.
    Posle pola sata dolazi Marija. Po licu joj se vec vidi da nije bas sasvim zadovoljna uslugom. Kako je bilo? pita Robert. Nista narocito odgovara Marija. Izlaze.
    Noc je prohladna, mesec je visoko. Osvetljava put i krosnje. Vazduh je svez, prodire u pluca kao bajonet. Odlaze prema Marijinom automobilu. Ona psuje. Sta je? upita Robert. Ma, oni mladici, to nije besplatno. Oni rade ze klub i naplatili su mi. Opeljesili su me. Marija pali auto, a Robertu se prispavalo. Tolika lova za jedan jedini put, kako sam ispala glupa, mogla sam za te pare da kupim nove cipele, cuje je jos kako gundja gledajuci mracne senke stabala pored puta. Dok se automobil krece, izgledalo je kao da se i Mesec krece zajendo sa njim. Ovo je dobra i cista noc, misli Robert, zevajuci...
    nomen est omen

  13. #13

    Odgovor: Moja Prica

    Telefon je zazvonio. Robert podize slusalicu. S druge strane zice cuo je ozbiljan glas. Halo, molim vas Roberta. Ja sam Robert. Ovde je Tugomir, Marijin muz, da li mozemo da razgovaramo?
    Robert je na trenutak zanemeo, ali brzo se povratio. Ako je saznao za ono izmedju Marije i mene, ako je to moralo da se dogodi, neka se onda dogodi, nista nije mucnije od cekanja. Mozemo da se vidimo, nema problema, odgovori Robert.

    Tugomir ga je pozvao kod njih, kuci. U cudu je Robert gledao te sobe koje je poznavao iz sasvim druge perspective, kada njegov danasnji domacin nebi bio kod kuce. Ovog puta Marije nije bilo, bese otisla u susedni grad, da trazi odgovarajuce kuhinjske elemente u velikom stovaristu koje je imalo prilicno dobre cene.
    Uveo je Tugomir Roberta u svoju sobu, jedinu sobu koju Robert nikada do tada nije video. Tu, pored malog, isposnickog kreveta, na masivnom, ogromnom stolu, nalazila se velika maketa sa nizom malih zeleznickih pruga, tunela, minijaturnih stanica, gradova, sume od plastelina, mostova i umetnih recica.
    To je moja maketa, na njoj radim vec deset godina, ponosno kaze Tugomir. Sve je tu, elektronske skretnice, detalji. Robert je uocio cak i minijaturnu figuru "supruge sefa stanice". Tugomir je ukljucio prekidac. Maketa iznenada ozive. mali vozovi pojurise tamo i ovamo. Iz dimnjaka male parnjace izlazio je pravi dim. Skretnice su pomerale uz mehanicko kliktanje, sve se kretalo proracunato, savrseno. Licilo je na pojednostavljenu sliku kosmosa kako je u svojoj povrsnosti obicno i zamisljaju akademski obrazovani ljudi.
    Vidite, nastavi Tugomir, nudeci Robertu casu vina. Ja sebe pronalazim u ovom hobiju koji zahteva punu koncentraciju, jednu skoro monasku disciplpinu.
    Kada dodjem s posla uglavnom sam ovde, u ovoj sobi. Tu i spavam. Jedva da znam cime se Zlatko bavi u toku dna.
    Sta mislite sa koliko strpljenja radim na svojoj maketi, na malim ljudima koji zive u njoj, na infrastrukturi, na prostorijama za osoblje, cak sam i stabla u sumi modelirao individualno. Planiram da uz pomoc jedne pumpe za akvarijum naparavim i pravu malu reku, koja bi tekla ispod onog mostica, pokazivao je Tugomir u zanosu. Jedan maleni vozic bas je izlazio iz tunela i nailazio na pomenuti most. Vidite, kaze Tugomir, taj voz prelazi mostic na svakih trideset i osam sekundi, plus minus pedeset milisekundi. Vec godinama radim na tome da gresku svedem na dvadeset ili mozda cak deset mili sekundi. Tacnost je u danasnjem svetu najvaznija vrlina. Ja sam za apsolutnu tacnost, to je moj ideal nastavlja Tugomir.

    Zastaje, potom izusti. Ja sam vas zapravo pozvao da porazgovaramo o Mariji. Robert se sledi. Ocekivao je da se desi nesto sasvim neprijatno.
    Meni je moj hobi vazan, ali vazna mi je i moja zena, ne mogu da je ostavim, nastavlja Tugomir. To je moja zena, da li razumete? Da, prosapta Robert jedva cujno.
    Onda, da budemo direktni, hocu da vas zamolim da je ponekad izvedete, da joj pravite drustvo. Mozda da odete sa njom u neki muzej, na izlozbu cveca ili knjiga, mozda na neki koncert. Ne bih trazio mnogo od vas. Iz njene price shvatam da vas postuje, da u vas ima poverenja, ona je znate tako smerna kao nevina devojcica. znam da nikada od vas nista ne bi trazila. Razume se da ne bi, odgovori Robert nesigurno.
    Tugomir odahnu. Eto vidite, znao sam da cete razumeti. Ja vas eto molim da ponekad izadjete sa njom jer ja ne mogu zbog mog hobija Bice mi zadovoljstvo, odgovori mu Robert.
    Da se kucnemo, predlozi Tugomir. Staklo udari o staklo. reski zvuk na cas ispuni sobu, i naglo utihnu.
    nomen est omen

  14. #14

    Odgovor: Moja Prica

    U sobi za sastanke je sumorno i tiho. Robert i Marija sredjuju liste sa primedbama koje je Marija dobila od klijenata. Ona radi tzv. kontakte sa klijentima,sredjuje njihove zelje i reakcije, razgovara sa njima i posle zajedno sa Robertom sistematizuje njihove zahteve. Posao je dosadan, spor, besmislen Tako i danas. U sobi za okruglim stolom gde je jedini ukras zidni kalendar Posetite Bali. Beli se pesak na fotografiji, u daljini se vide palme i sveobuhvatno more se peni i sunce, blista kao da potvrdjuje da je glavni izvozni artikl pomenute turisticke destinacije.

    Robertu se danas cini da vec decenijama ima ove nedeljne sastanke sa Marijom. Za njega ona ne znaci mnogo, moglo bi se reci da ne znaci za njega nista. Ponekad su istina popricali i o politici ili vremenu, ili o nekim drugom temama, ali uglavnom se radilo o onim, standardnim razgovorima. Marija bi katkada priclala o svojoj vec odrasloj deci, o njihovim problemima, o svojim problemima sa njima ili muzem ili o bolestima. I Robert joj nije nikada zamerao, od zene na pocetku pedesetih nije ni ocekivao nesto drugacije.
    Tako je evo, opet, sagnuti su nad njenim laptopom, pretrazjuju bazu podataka. Robertu se spava. Bas tada, u toj tacki u vremenu, Marija iznenada kaze:

    Znas Roberte, volela bih da budemo prijatelji.

    To nije nikakav problem, odgovara Robert i nastavlja sa poslom. Cute. Marijine kretnje postaju sve nervoznije. Mislim da ljudi koji se dugo znaju treba da budu bliski, da budu prijatelji dopiru do njega Marijine reci. Aha, odgovara Robert. Cute. Ti me ne shvatas, nastavlja ona, zelim da budem blika sa tobom. zelim da Nesto je cudno u Marijnom glasu, nesto sto na trenutak Roberta vraca u stvarnost. Iz prinudne racionalnosti posla u tu sobu, za taj sto, u drustvo te zene koja bi mozda mogla i majka da mu bude. Robrtov um registruje da se nesto neuobicajeno, zabranjeno desava. Da prestaje biti slusalac i postaje protagonista ove scene. Ja hocu ja hocu, pokusava da izgovori zena. Roberta odjednom obli znoj. Oseca kako ga obuzima neko snazno polje. Iz zene kao da izlazi mlaz energije i pogadja ga pravo u grudi. Jedva dise. Toliko je snaznija zenina volja, ili zelja ili ocaj ili. Ne moze da misli. Sasvim lagano spusta celo na sto. Krv mu udara u glavu. Misli. Nije mogao ni da sanja. Marija, koju je dozivljavao kao komad namestaja, zena u menopauzi. Odakle joj tolika energija, strast. zelja, ocaj, bilo sta. Toliko je bilo njegovo neiskustvo, da je uvek mislio da je ovako nesto, uz ovakvu razliku u godinama, nemoguce, skoro neprirodno. Ona se primice. grli ga. Od sledece nedelje ce me premesti, necu te vise vidjati, mazno mu govori. Ne bih mogla da izdrzim to. Morala sam. Pomisao da te vise necu sretati, gledati tvoje oci... Roberta obliva hladan znoj. Oseca kako ga prsti grabe. Kako tone u bezmerni ambis. Udise njen vonj. Njena pljuvacka curi po njegovom licu. Ti si moja prilika, poslednja prilika da ne umrem mnogo pre stvarne smrti, tako sam zeljna, tako sam te zeljna... Robert lagano tone pod sto. Zenino telo klizi zajendo sa njegovim. Dugo klizi. Negde dole klizi. Sve pada. Poslednjom snagom Robert isteze ruku i okrce kljuc u bravi. Svest ga lagano napusta. Vidi jos samo onaj kalendar sa belim peskom i palmama. U glavi mu odzvanja refren neke stare, narodne pesmice: U starom loncu stara koka, od stare koke dobra supa.



    PS
    Ovaj sedmi i poslednji deo price "nase stvarnosti", ustvari predstavlja sam pocetak, uvod u nju. Medjutim, s razlogom sam ga ostavio za kraj. Cela prica, iako otuzna, lisena je svake patetike i ona verno oslikava osobu koja nekontrolisano sklizne sa trake univerzalnih vrednosti. Kako to svrljanje utice da ljudi upadaju iz gresne u gresniju kombinaciju. Neko ce verovatno primetiti kako su pojedini delovi uvredljivi i bezosecajni. Istina, ali misljenja sam da je to bilo neophodno zbog sto vernije ilustracije odnosa medju ljudima!
    .
    nomen est omen

  15. #15

    Odgovor: Moja Prica

    Jaroslav je smatrao da je danasnja moda rezultat zavere pedofila. Ko bi nego pedofili onako utezao devojcice od cetrnaest da bi licile na zene, i zene od cetrdeset da bi licile na devojcice od cetrnaest. Ili se mozda radi o pederima, oni bi da od zena naprave decake.
    Izlozio je svoju pretpostavku jendoj manekenki. Nije ona bila bas top model, ali se slikala za reklamne foldere poznatih robnih kuca. Ipak, bila je ambiciozna i nadala se vecem uspehu.
    Recimo, ove plitke pantalone, nisu li ih smislili zapadni pedofili da bi napakostili zenama sa Mediterana, koje su kao sto je poznato dole malo deblje za razliku od svojih severnih sestara?
    Nije li moda jedno oruzije u ratu zapada protiv islama? Upita je Jaroslav.
    Ne znam, odgovori manekenka. Ono sto znam jeste da sam sinoc pojela kuglu sladoleda i sada moram zbog toga da pretrcim izmedju 14 i 16 kilometara ne bih li odrzala liniju.
    Moram da idem rece logorasici slicna devojka i otrca. Jaroslav ostade da se cese. Nesto tu nije stimalo, nesto krupno, i pored sve ociglednosti njemu neshvatljivo i nepoznato.
    nomen est omen

Strana 1 od 5 123 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Moja pesma je...
    Autor memento u forumu Muška kafana
    Odgovora: 41
    Poslednja poruka: 11.07.2015, 23:00
  2. Moja poezija
    Autor ljuba-trebotin u forumu Poezija
    Odgovora: 584
    Poslednja poruka: 05.03.2014, 13:51
  3. Moja dela na internetu
    Autor sasapet u forumu WWW
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 08.07.2012, 15:30
  4. Moja azbuka
    Autor DrinChe u forumu Druženje forumaša
    Odgovora: 24
    Poslednja poruka: 24.10.2009, 20:22
  5. Kćeri moja Aliji da l' da te dam?
    Autor SQUAW u forumu Društvo oko nas
    Odgovora: 59
    Poslednja poruka: 19.09.2009, 03:13

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •