Stevan Raičković
Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 38
  1. #1

    Stevan Raičković


    Stevan Raičković je rođen 1928. godine u Neresnici (Srbija). Osnovnu školu i gimnaziju učio je u Beloj Crkvi, Senti, Kruševcu i Smederevu, a maturirao je 1947. godine u Subotici. Studirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Prvu pesmu objavio je 1945. godine, a prvu knjigu 1950. Štampao je desetak zbirki stihova (Pesma tišine, Balada o predvečerju, Kasno leto, Kamena uspavanka, Tisa, Prolazi rekom lađa, Stihovi, Zapisi o crnom Vladimiru i dr.), nekoliko knjiga za decu (Veliko dvorište, Gurije, Vetrenjača, Male bajke), a objavio je i prepeve (Šekspira, Petrarke i modernih ruskih i slovenskih pesnika), kao i niz eseja i zapisa o poeziji. Prevođen je na više jezika, a izbori iz Raičkovićeve poezije objavljeni su na ruskom, češkom, slovačkom, bugarskom, slovenačkom, makedonskom i albanskom jeziku. Dobitnik je nekoliko istaknutih književnih nagrada (Sedmojulska, Oktobarska, Zmajeva, "Miloš N. Đurić" i Neven). Godine 1972. izabran je za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti. Od 1947, živi u Beogradu.


    LIVADA



    U ovoj livadi poznajem ja već mnoge vlati.

    Juče je ova, u suton, bila travka svijena.

    Sad ima žute ivice i suve kad ih dirnem.

    Kad gledam iz daljine u zeleno: ona se sama zlati.

    Iznad usana mi je već miris sena:

    Sutra ću i druge izbrojati.

    U ovoj livadi do žbuna ima devet mravinjaka.

    Prođem i gurnem nogom a zemlja se zacrni.

    Onda podignem glavu i gledam igru oblaka.

    Ja znam kolika je livada:

    Kada se raskoračim pređem je u dvanaest koraka.

    Na žbun mogu da stanu tri ptice najviše.

    Kad pođem prema njemu: prvo jedna poleti.

    Pogledam za njom u nebo:

    I dve se izgubiše.

    Onda razbijam glavu na šta me to podseti.

    I najbolje je u suton kad počne mrak da pada:

    Onda mi se učini da šapuće livada.

    Napregnem uho i slušam.

    Meni je sasvim dobro u livadi.

    Sednem na vlati

    I puna mi je duša.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  2. #2

    Odgovor: Stevan Raičković

    POSLE KIŠE



    Nisi sam:

    Pored tebe rastu travke i savijaju se.

    Tri šiljata lista nešto čudno šume.

    Skakavac je skočio sa busena na cvet.

    Otkinut rep guštera je novi stanovnik:

    Niko sem tebe ne zna da se umnožio svet.

    Nisi sam.

    Gaziš trulo lišće bosim nogama.

    Pod petom si prelomio prut:

    Jedna ptica prhnu preko tvoga ramena.

    Prislonio si uho dole:

    Ti bi sad da čuješ pesmu kamena.

    Nisi sam.

    Kome li se tvoje oči smeškaju?

    Možda misliš da te ostavio um?

    Opet gledaš crnu zemlju što se puši.

    Nešto se dešava sad u tvojoj duši.

    Možda ti već čuješ zlatni žitni šum?
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  3. #3

    Odgovor: Stevan Raičković

    Crtanka


    Daj mi dve-tri čiste
    hartije al iste

    i jednu olovku
    da nacrtam plovku.

    Daj mi žutu boju
    da obojim proju

    pa ću njome zatim
    Sunce da pozlatim.

    I plava mi treba
    za komadić neba

    ona će da doda
    vodu radi broda.

    Daj mi posle plave
    zelenu zbog trave

    i zbog skoro trista
    na drvetu lista.

    Sad crvenu novu
    zbog crepa na krovu

    i zbog jednog lica
    i zbog lubenica.

    Daj mi boju belu
    zbog cveta za pčelu

    a i posle njega
    zbog dve grudve snega

    Daj mi boju crnu
    da nacrtam srnu

    da obojim mačku
    da udarim tačku.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  4. #4

    Odgovor: Stevan Raičković

    TAKO JE DOBRO BITI SAM



    Pođem kroz trave do najbliže padine.

    Pronađem obli kamen, sednem, pa ćutim.

    Tako je dobro biti sam: u daljini neko čeka.

    Zagledam se u sunce i polako žutim.

    (U glavi dodam:

    Ispod nogu se igraju ribe, teče reka.)

    Tako je dobro biti sam:

    U zamršenom korovu iza kamena

    Dve ptice se hlade od sunca.

    Dve male ptice!

    Jedna prhne u sunce i senkom mi išara lice.

    Drugu zovem da mi sleti na ramena.

    Tako je dobro biti sam: neko te voli.

    Potrčiš pet koraka i staneš kao kamen.

    Prav, visok, ispod sunca: ti ličiš jedino topoli!

    Stojim.

    Tako je dobro biti sam: u daljim neko čeka.

    Ispod nogu se igraju ribe, teče reka.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  5. #5

    Odgovor: Stevan Raičković

    LIRIKA O VODI



    Kad vode osete da prilazim one postaju mirne,

    Izjednače se sa mnom i ja postajem kao one.

    (Znam: to mi se tako samo učini. Ali to je duboko

    u meni,

    Toliko duboko da poverujem da je tako.)

    Evo ih: sada imaju moje oči i zamišljeno gledaju,

    Imaju moje ruke i ne znaju šta će s dubinama.

    I moje noge imaju: i stoje zapanjeno

    Sa ohladnelim stopalima ukočenim na dnu

    Gde raste mali kamen, zemlja, spirala trave

    I dva okrugla sjaja potonula iz mene.

    Sad: idu mi u susret dve ribe i belasaju snegom

    slabina

    I baš kod prstiju se lome i grade pravi ugao.

    ... Meka je mahovina vode i guta moj potiljak

    Dok mirno otplovljujem kao stablo tišine.

    Jedan prst svetlosti, pružen iz daljine sunca,

    Pokušava da mi obnaži oči i pronađe gledanje.

    Dole, ispod mene, sad već nevidljive ribe

    Stvaraju geometriju koja se za tren rastura.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  6. #6

    Odgovor: Stevan Raičković

    BALADA O PREDVEČERJU



    Pošli ste izvan grada u predvečerje da umirite

    oči

    I ostali ste sasvim sami.

    Niste ni znali kako tišina voli nepoznate da

    rani iz nevidljive puške

    I dugo ste uzalud naprezali oči

    Da protumačite arhitekturu ptica koje su letele.

    Predugo ste uzalud bili svijeni prema zemlji

    Kao polomljen luk:

    Hteli ste naivno da uhvatite baš onu kap

    vremena

    Kad se nedirnuta travka popela u vis za novi

    milimetar.

    Pošli ste u predvečerje:

    Niste ni znali

    Da vas ramena bole od nevidljivih krovova

    Da su vam ruke teške od ne sasvim prirodnih

    ljubavi

    Pomislili ste da vam se u sluhu nešto događa

    A zaboravili ste da ste za sobom povukli zidove

    jedne jako navikle ulice.

    Pošli ste u predvečerje:

    Išli ste polako

    I tek ste odjedanput shvatili da to nije vaš

    korak iako su noge sasvim vaše.

    Išli ste polako:

    Samo sad još laganije

    Skoro kao da ne idete.

    Stali ste

    A učinilo vam se kao da i dalje idete korakom

    koji nije vaš korak.

    Pošli ste izvan grada u predvečerje da umirite oči

    I sada ležite u travi

    Iako znate da ste hteli samo da sednete.

    Pored vašeg uha

    Jedna travka je prilično šumno porasla za

    milimetar

    - Vi ništa niste čuli.

    U vazduhu su dve ptice obeležile krilima

    skromnu umetnost

    - Vi ništa niste videli.

    Pošli ste u predvečerje

    I sada iz trave krišom otvarate oči

    I čini vam se da vas još uvek neko nišani iz

    nevidljive puške.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  7. #7

    Odgovor: Stevan Raičković

    LJUDI SE BUDE BEZ ORUŽJA



    Ljudi ulaze u kuće. Otvaraju kutiju sećanja.

    Zatvaraju svoje prozore.

    Onda još malo

    Kao krišom

    Gledaju kroz zavesu na asfalt u zaklaćeni krug

    Bačen sa neke lampe.

    Iza reke

    Ljudi ulaze u kolibe od blata

    Malo povijenih leđa.

    Slušaju

    Tu negde iznad čela

    Sad već samo

    Pomalo

    Igru vazduha i trske.

    Na utabanoj travi

    Između naselja i grada čija su imena zagonetke

    Koje neko postavlja

    Vojnici

    Tamni od sna

    Slažu oštre piramide od pušaka.

    Onda uhodaju u šator pognutih glava kao da se

    klanjaju.

    Inače

    Svuda okolo

    Ptice se pretvaraju u lišće.

    Zmije sasvim uspešno imitiraju pukotine na kori.

    Vode i ribe se mimoilaze

    Svako ka svome snu.

    Vetar je svoju providnu kožu razapeo o padinu brda

    Čiji se profil topi u tamnom vazduhu.

    Pod nebom

    Počinje da traje iz korena

    Jedno prekinuto sećanje svako na svome uzglavlju.

    Onda polako

    Zvezde naviklim znakom najavljuju metamorfozu

    I nevidljivo

    Tiho se iza kulisa menjaju uloge.

    Lišće se pretvara u ptice.

    Zmije i pukotine se pomiču svaka ka svome cvetu

    Svaki cvet ka svom suncu.

    Sad se već zna šta je vazduh

    Šta nije.

    To je već brdo u svojoj očiglednoj sigurnosti.

    Vetar se odlepio i mili svoj prvi korak

    Svoj nesigurni milimetar.

    Inače

    Svuda okolo

    Pod krovom od lima

    Pod krovom od trave ili od barske trske koja

    zviždi

    Iza providnog stakla koje se osvetljava

    U kamenim grudima zidova tako šarenim pola od

    sna i pola od kreča

    Otvaraju se oči svih živih.

    Mali

    Ponovo nevini krugovi.

    Trenutak je kratak i treba ga naprečac uhvatiti

    za uzde.

    Ljudi se bude bez oružja.

    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  8. #8

    Odgovor: Stevan Raičković

    PESMA TRAVE



    Imaju trave jednu misao tešku kao kamen

    Jer one meni kažu: "Ne treba tvoja pesma.

    Lezi u nama. I sklopi ruke, gde bilo, pod glavu.

    I ćuti. Dugo ćuti dok ne zaboraviš govor.

    I posmatraj mirno breg sasvim udaljen, i plav,

    Što duboko ćuti. I digni oči polako sa brega

    U oblak, tako nemiran i beo, nezaustavljen u nebu.

    I spusti oči sa oblaka u sebe. I zaustavljen sam

    u sebi,

    Leži. I ćuti sa očima u sebi pod oblakom kraj brega.

    Zbunjen od mraka u sebi, pogledaj, i obično shvati

    (Obično, kao što nas vetar slučajno zaklati):

    Nad bregom nema oblaka. Breg ćuti sam, malo crn

    od sutona."

    Ležim u travi visokoj i neodređeno mislim.

    Mrav jedan na mom kolenu kao na bregu čovek.

    Nemiran, mrav stoji. Ja ćutim. I to je moja pesma.

    Sasvim zamišljen, ležim u travi. Trave šume

    teško kao kamen.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  9. #9

    Odgovor: Stevan Raičković

    NOVEMBAR



    Jesen ulazi u grad sa one strane gde je voda

    I gde je trava i stablo. Tamo postoji i klupa

    Sa koje su ljubavnici otišli.

    Za ljubav više krova nema.

    To su jednostavne stvari i one se ponavljaju.

    Postale su sasvim obične u našoj navici,

    Kao kad skidamo šešir

    Ili kao "Dobro jutro, kako ste"

    Ili "Dajte mi novine"

    Ili tako nešto, samo tužni je.

    Kad jesen ulazi u grad, ona zakuca i na vrata

    moje pesme,

    Prođe kroz pusti hodnik i nastani se u srcu.

    Prvo tiho po odajama razmešta stvari koje je

    donela

    (Ona je stroga i savesna na poslu).

    Zatim prekrsti ruke i gleda u moje oči.

    Posle se već učini da to i nije tako jednostavno

    kao "Dajte mi novine"

    Ili tako nešto, samo tužni je.

    Obućar stoji u vratima male radnje i misli na

    promašeni život.

    Iza poslednjih zidova, na ledini,

    Vojnici kopaju manevarski rov

    I prevrnuta zemlja se crni od vlage. Neprimetno

    udaljen

    I sasvim primetno zamišljen

    Oficir malog čina, a već sed: seća se legende o

    vojskovođi.

    Žena u dvospratnici preko puta gleda u

    crvenkasti list kako plovi

    I pokušava da se seti detalja:

    Tako se peo uz stepenice

    I slično odlazio u ponoć.

    (Inače: ceo nameštaj tone u maglu

    klimakterijuma.)

    Pesnik koji nije hteo više da bude nežan

    Ponovo je prekršio zakletvu

    I radi na ciklusu o lišću.

    Inače je sasvim obično.

    Ljudi skidaju šešir i govore "Dobro jutro".

    Pijaca se seli u korpice od tankog pruća koje

    krstare.

    Niko nije primetio kad se to zavesa odškrinula

    Ali se sada dobro vidi da neko kroz staklo gleda.

    Po trotoarima čistači vuku kamen za uvenulu

    zlatnu piramidu

    I deca pale kadionicu od lišća.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  10. #10

    Odgovor: Stevan Raičković

    BALADA O UCVETALOM BADEMU



    Iz blizine sam hteo da vidim ucvetali badem.

    Bio je lep i lilav u golom brdu, i neobičan.

    Bio je kao okrugla kap pene. Kap daljine.

    (Inače: bio je to čitav krug od lišća

    Sa razbacanim tačkama tek probuđenim za oko.)

    Daljina je ostala daljina od bogzna kojeg proleća.

    Postala je možda još samo sećanje

    Kao pruga selica kad se slomije i neprimetno udvoji.

    Na polovini blizine podigle su se oči

    Baš kad je u vazduhu umirala ptica od starosti:

    Ta mala smrt i ja i ucvetali badem

    Zašto smo zaklopili trougao crn tako usred svetlosti?

    Ruke su od toga bile nesređene.

    Kosa se učinila da počinje da tamni.

    I uzalud su oči tražile petu stranu.

    Stopala su se tiho ukopavala.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  11. #11

    Odgovor: Stevan Raičković

    TRENUTAK



    Eto

    I to baš sada

    Kad smo do grla siti pesme

    I ležimo tako prirodno svako na svojoj postelji

    svako u svojoj travi

    Skoro kao mrtvi što leže nekoliko spratova pod nama

    Ili čak još dublje jednostavni

    Otprilike

    Kao oni mrtvi koji leže za nekoliko spratova pod

    njima

    Eto

    Dolazi stara kiša

    (Slučajno baš ja kažem)

    Obična kiša

    O

    Kiša koja se cedi niz koncentrični list

    preko puta

    Niz pobrkanu krljušt jednog krova

    Takođe preko puta

    Niz staklo

    Niz jedan šešir preko puta

    I mi prestajemo da budemo baš sasvim prirodni

    Ili bar neki prestaju

    A i to je dovoljno

    Čak premnogo

    Čujemo neki mali šum koji se provlači kroz

    prozor ili kroz iglene uši

    Šum koji zvoni kao razapeta žica

    Šum koji bruji

    Koji se produžava i vraća čas tamo čas ovamo

    Mali šum

    Pa veliki

    Šum mali

    Jedna grdna nesloga

    Čas u ulici

    Čas u nama

    Nesporazum koji samo bruji a ima daleko veću

    ambiciju

    (Mogli smo ležati svako u svojoj travi)

    Eto

    Tu možda leži poreklo naše zabune

    (Slučajno baš ja kažem)

    Tu

    Ili negde oko toga

    Tu možda leži poreklo naše zabune.



    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  12. #12

    Odgovor: Stevan Raičković

    USPAVANKA ZA ŠKOLJKU



    Spavaj

    U kolevci od peska spavaj

    Pod strašnim svetom vode spavaj

    U algama u spirali mahovine spavaj

    Spavaj na uzglavlju belutka što sam

    ga hitnuo

    Spavaj snom belim od kamenja i zvuka

    Bez žute pesme sunca spavaj

    Potonulo zrno tišine spavaj

    Noć je spavaj

    Spavaj uspavanku uspavaj

    Dan je

    Spavaj

    Ja sam

    Spa-

    Vaj.

    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  13. #13

    Odgovor: Stevan Raičković

    BALKON



    U ovom sutonu

    Jedan čovek stoji na balkonu

    I posmatra u plavičast prostor ispod sebe

    I na početku

    Rasejano nabraja stvari koje mu ulaze u oči

    I stvari koje samo kucaju na neka njegova vrata

    I ne ulaze.

    I evo

    Čovek već dobro razlikuje u svojoj glavi

    Zatamnjene površine iskošenih krovova

    Od razbacanih kvadrata svetlosti

    Koja obnavlja svoj limunasti život u prozorima

    I desno

    I levo.

    Smešta pod svoje čelo

    Malo okrnjenu sliku jednog zdepastog drveta

    I sliku visokog dima

    Koji se na putu do zasvetlucale zvezde pomešao sa

    vazduhom.

    Čovek na balkonu predoseća

    I to upečatljivo

    I neke detalje

    Koji se uporno dešavaju iza neprovidnih zidova

    U tek zatvorenim kockama.

    Vidi jednu smračenu pticu kako nestaje iza ivice

    I još mnogo

    I još bezbroj drugih stvari koje se skoro

    i očigledno prelivaju preko ruba pamćenja.

    I njegova glava

    Postaje mala već za sve te stvari

    I njegova samoća

    Postaje velika za njega samog u njoj

    I neodrživa.

    On gleda sa balkona

    I plavičast prostor ispod njega otkriva jedan

    zamršen svet asocijacija

    I čovek oseća da su

    Možda sve dotad nespojive stvari

    Prebacile nevidljive mostove između svojih i

    tuđih namera.

    Čovek je raširio jedine ruke koje ima

    Hteo bi da objasni svom gradu zagonetku koja je

    još iz dubine vremena postavljena

    Ali se u trenutku

    U tankoj pukotini između odluke i dela

    Setio nekih stvari

    Između ostalih i Ikara

    I njegov mu se lik sad širi pred očima

    Brzo i okruglo

    Kao trag bačenog kamena u vodi

    I čovek steže ogradu ispred sebe

    I oseća hladovinu od gvožđa

    I naslanja se na zid.

    Čovek zatvara oči.

    Hteo bi bar nekoliko reči da kaže

    Ali ih pesnici još nisu izmislili.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  14. #14

    Odgovor: Stevan Raičković

    U JEDNOJ ULICI



    Postoji jedan čovek u jednoj ulici

    Koji svakoga jutra u određeno vreme

    Otvara svoja vrata sa pohabanim lukom

    u vrhu

    I zatvara ih jednim naglim pokretom

    I odvaja se od njih i odlazi

    Sa takvim izrazom na licu i u svemu

    Kao da su to bila tuđa slučajna vrata

    Iza kojih je nekom greškom ili zabunom

    Samo za jednu noć zalutao.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  15. #15

    Odgovor: Stevan Raičković

    ČOVEK S KIŠOBRANOM



    Reč je o čoveku koji tek s vremena na vreme

    I to naročito onda kada je nebo u mozaiku

    od oblaka

    Prolazi ispod naših prozora

    Kraj naših vrata

    I drži u ruci kišobran sa izlizanom

    braonkastom drškom

    Jedan sasvim zatvoren tamni kišobran

    Kao uvijeno crno jedro.

    Čovek se ne osvrće na one koji ga gledaju iza

    zatvorenih prozora, iza otvorenih vrata

    On gleda u dno ulice

    Daleko

    U jedini otvor koji raste

    I poštapa se o kišobran koji ravnomerno "tup"

    odjekuje.

    Čovek ide polako

    Kao da plovi sa uvijenim crnim jedrom

    Na nekom neosetnom tihom vetru

    Malo preterano uspravljen kao da je sa ukočenom

    kičmom

    I gleda u svoju nevidljivu tačku koja počinje

    Tek malo docnije da se širi

    Kao neko naglo pomeranje prečnika

    U plodu koji se neprirodno raskrupnjava.

    I na svom kraju

    Još malo docnije od toga

    Horizont se bešumno otvara kao raspolućen nar

    u daljini

    I čovek vidi i to reljefno

    Sa najsitnijim detaljima

    Kao da se baš sad dešava cela ta fino izrezbarena

    slika:

    Daleka putovanja

    I svoj veliki život.

    Vidi sebe

    Oslonjenog pomalo

    O čupavu mahovinu jednog stabla na levoj obali

    Eufrata:

    Maslinasta voda usporeno otiče

    I rani se sumrak meša s krikom ptice

    I glasom visoke divljači koja nevidljivo

    krstari.

    O beduini

    I kristalni pucanj nad peskom

    I pad

    I malo olovo koje se rascvetava u leđima kao

    topla ruža...

    Na kraju grada

    Čovek prolazi ispod poslednjih prozora

    Pritiska izlizanu dršku i poštapa se još

    upornije

    I onda staje

    I gleda u poslednji oblak

    I čuje utišano kako ožiljak u kičmi pevuši

    O velikom životu koji se naglo zatvara u svoju

    daleku tačku

    U svoj nar.

    Evo ga opet kako ide ispod naših prozora kraj

    naših vrata

    Vraća se

    I kišobran "tup" odjekuje

    Sad neravnomerno i malo tiše nego ranije.

    Ljudi se iza prozora tiho osmehuju:

    Čovek je opet izmišljao svoju istoriju

    Daleka putovanja i uvenulu ružu u leđima.

    Pred jednom trošnom se kućom zaustavlja

    Pred zidom

    Iza koga je boravio sve svoje prohujale godine u

    nedogled

    Krišom se osvrće u trenutku

    Gleda u čisto nebo bez i jednog oblaka

    Gleda u kišobran

    I nestaje zbunjen u vratima.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Mira Alečković
    Autor starsica u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 25
    Poslednja poruka: 08.06.2016, 13:47
  2. Matija Bećković
    Autor Bishop u forumu Književnost
    Odgovora: 56
    Poslednja poruka: 29.09.2014, 17:07
  3. Stevan Vladislav Kaćanski (1829-1890)
    Autor natasabog u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 07.02.2014, 22:37
  4. Stevan Stojanović Mokranjac
    Autor Leonard Peltier u forumu Muzika
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 09.07.2008, 11:37
  5. Profit i troškovi nezavisnosti
    Autor Bacanin u forumu Spomenar
    Odgovora: 20
    Poslednja poruka: 04.12.2007, 15:11

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •