Branko Miljković - Strana 2
Strana 2 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 56
  1. #16

    Odgovor: Branko Miljkovic

    LAZA KOSTIĆ


    "Oprosti, majko sveta, oprosti
    što naših gora požalih bor".
    Da li ćemo je noću u povratku noći
    u povratku cveta u povratku sna i gora
    na zbunjenom horizontu u gorkom kristalu nemoći
    od naše žeši i mrtvog anđela gde se skamenila mora
    Lice svih doba u očekivanju vatre da l će moći
    da sačuva uspomenu na nju od zaborava i prostora
    Neka Veliko Sazvežđe u smrti tvojoj zanoći
    O pusti žali i žalosna mora
    Koji su predeli u tvome srcu sada?
    Mrtva je a negde još traje dan, o laste
    Svi mrtvi su zajedno bio si pun mračnih nada
    U pustinji si što u praznoj svetlosti raste
    dok u dvostrukoj tišini slepe je oči slute
    Santa Maria della Salute
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  2. #17

    Odgovor: Branko Miljkovic

    DIS


    O moje sunčano poreklo ta potonula krv
    Neka se zaboravi prijateljstvo drveća i ptica
    Neka se zemlja razvenča sa suncem Žica
    od vode prodenuta kroz uši bolja je nego crv
    Otišao Izašao na vrata kojih nema
    U svim vodama zeleni psi me traže
    Ovde niko ne dolazi odavde niko ne odlazi, tople laži
    poljubaca zakopa u pesak ova pustinja gde se sprema
    krvožedna tišina koju svojom ljubavlju hraniti treba
    u ovom izobličenom prostoru čija smo polomljena
    rebra
    iz čijeg ramena čudovišne ptice vire
    Ruko ispružena prema drugoj obali kloni
    Ako smo pali bili smo padu skloni
    Ovde je noć što se životu opire.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  3. #18

    Odgovor: Branko Miljkovic

    TIN


    S druge strane groba živi zvezda kuca
    I zapaljeni vetar na početku dana sniva
    Noć u mome glasu više ne doziva
    prostore izgubljene koje poseduju sunca
    Krv moja zaspala pod kamenom ne bunca
    zbog pakla iz zemlje iskopanog ko živa
    Ovde kamenje peva i ptica se skameni siva
    Ovde su svi prvi put mrtvi iza poslednjeg sunca
    O zašto smo tako sami i slabi i krti
    Dok se zemlja okreće oko svoje smrti
    negde ispod zemlje zri tišina zla
    Najzad sam dovoljno mrtav ništa me ne boli
    Drvo se naginje nad zaboravom nema šta da se voli
    Neka niče cveće iz prokletog zla
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  4. #19

    Odgovor: Branko Miljkovic

    MOMČILO NASTASIJEVIĆ


    Umesto zvezde slavuj iz nekog zida
    što se od nje razlikuje tek oblikom i maštom.
    predeo kome sam se privoleo, plaštom
    čuva svoju providnost za one koji vide.
    Neka muzika čudna nečujna iznad gorja
    razmešta predmete u prostoru i staje
    kad zapljusne tajna mramorja sred morja:
    dozivano nedozvano šta je?
    O nežna maglo koja me izdvajaš,
    evo vraćam se čist na svoje prvobitno mesto.
    Tišino u svetoj senci što snove moje vajaš
    hoćeš li primiti to telo ukleto,
    koje nastanjujem poslednji i prvi
    zatočenik odbegle tajne i svoje krvi.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  5. #20

    Odgovor: Branko Miljkovic

    GORAN

    Noć suviše velika za moje zvezdano čelo
    u nekim šumama crnim nepoznatim
    I drvo je reklo nemoj Jutro moje belo
    ime ti svoje ostavljam kad ne mogu da se vratim
    Pčele sleću na leš koga nema
    Zvezde odlaze u prostor crnim stepeništem
    Moj je završen dan. Al se na počinak ne sprema
    san moj iz brda gde mrtav sebe ištem
    Ovde dole svako svoju tamu ima
    Moj mrak je senka ptice. O neima
    puta kojim bi do mene mogla doći
    Ko proleće koje zaboravi da cveta
    sad ležim mrtav na severu sveta
    Smrti ljubomorna najveća moja noći!
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  6. #21

    Odgovor: Branko Miljkovic

    ARILJSKI ANĐEO



    O ANĐELU I ZIDU

    I

    Zauzme svoje mesto između sedam zvezda kada prestaje vatra i zbivanje i počinje
    čisa kristalizacija podarena u smiravanju. Anđeo usamljen na zidu, možda on
    stvarno postoji u zidu, ali kada nije na zidu, on je sen! U svojoj prvobitnoj
    ozbiljnosti smanjuje vidljivost nekim stvarima. Tada počinje lutanje, osetim
    da se menja struktura mojih čula i da umesto čela imam jednu jedinu misao.
    Ne postoji trijumf izvan nesreće. Dok smo to saznali neprimetno smo zamenili sebe.
    Tako smo stvarno pretvorili u mit, da docnije posumnjamo u njega.
    Ali jedan pesnik koji je dugo stajao ispod zida u koji je bilo nemoguće posumnjati, valjda
    zbog njegovog gor ukusa i tvrdoće, prepoznao je svoje lice bezbroj puta seljeno
    na jednom srpskom srednjovekovnom anđelu. Onda on stvarno postoji između elemenata
    i odnosa koji poravnavaju svet, postoji u čistoj mogućnosti kao čudo i vernost silama koje su iza zida.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  7. #22

    Odgovor: Branko Miljkovic

    II

    To mogu da objasne samo vode koje ne teku, taj mirni lik kada prestaje vatra
    i zbivanje i počinje kristalizacija. I mada je supstancija tih zvezda oko glave
    nematerijalna, one pripadaju čovekovom prostoru. Ali to lice ostaje najbolji
    dokaz zelenog sunca i viđenih škorpija. Iza toga lica nečija krv čeka da bude
    rođena i ona će prepoznati to lice. U srcu se pali svetlost koja obećava da
    će sve biti viđeno i sagledano u sećanju i budućnosti i u sebi samo. Dotle treba
    sačuvati svoje oči koje gledaju sa nekoga zida i čuvati se oslepljenja i zaslepljenja.
    Nisam prvi koji se plašim da ne oslepim zabrinut za dubinu svoga oka kad gledam
    u jezero ili u prostor. A ništa nije teže nego gledati čitavu večnsot sa nekog zida.
    I najviše nam pri tom nedostaje praznina gde ne struji krv i gde bismo
    smestili svoje predstave o eventualnom božanstvu. Ipak ništa nije izgubljeno,
    jer praznina je to čega nema. Ali ima nešto oko njegove glave ono što je čista
    lepota i neprevaziđena vrlina, a slično je praznini.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  8. #23

    Odgovor: Branko Miljkovic

    III

    Ovaj konkretni Anđeo, osvetljen sam sobom iznutra, da je u pustinji rekao bi:
    šta će mi nada ako ne da sačuvam ovu pustinju. Da siđe sa zida, rekao bi:
    ovo je predeo koji produžuje ljubav.

    Anđele gorki praznine i snage,
    Kad ukaza se sunce kakav nije
    Svet, gde je nevoljen, jače ću voleti drage,
    Dok plod posejan u paklu na nebu ne sazrije,
    Ako namere dobre srce voću
    Podari, kakvom vatrom vođeni idu,
    Dok pčela stavlja žaoku u slatkoću
    Za smisao leta na iskusnom zidu.
    O, opija me vatra tako trezna
    Oko tvoje glave ko proleće!
    KO tebe nije video taj ne zna
    Sebe, ko tebe ne vide taj neće
    Nikuda stići, jer beskrajan je put.
    Gle mesec bliski iznad rujnog cveta
    Dobi oblik srpa: lepota je smrt
    Gde vrlina otkri mogućnost uzleta.
    Nepomičan si, zato te ne mogu stići;
    Tako blizu mene drugi vazduh dišeš
    dok silazak u dubinu obećava sve više
    Zvezda na koju treba se tek navići.
    Divno praznoverje što izmišljaš krila
    Oslepljenom vazduhu u toj sažetosti,
    Tvoja je mladost pre svih mladosti bila
    I ostala na zidu ko slika milosti.
    O sretna mladost koja proći neće!
    Da bi bio razumljiv srcu osta
    Mlad u izdvojenom danu koji posta
    Svetlost što me miri sa večnim prolećem.
    Prah ružama taknut do mirisa se vinu
    Na zvezdanoj promaji gde mi dan odškrinu
    Vatru, vatru, slepo to obožavanje
    Elemenata, koje sagore sopstvenu
    Budućnost i sunce pretvori u senu
    Nebeskoga bilja pred mračno svitanje.
    Ti me zgušnjavaš na mesto gde padoh,
    Iza poslednje misli poslednja nado!
    Tvoja čula sebe osluškuju, svoju
    Nestvarnost, svoju beskrajnu uspomenu;
    Tvoja praznina svet i zvezde krenu
    u čudno poimanje tog duha u Broju.
    Sričem fosil tvoga imena u suši
    Vere i lažnog rasta lažnoj duši,
    Jer i da te nema, praznina u kojoj
    Zamišljamo te, ipak, nikad ne bi
    Prestala da nas opija, u sebi
    Uvek druga prevarenoj srži mojoj.
    Da nisi anđeo koga strah moj kroti
    Čudovište bi bio u svoj lepoti
    Čije poreklo u mojoj je želji
    Da uništen budem tamo gde postaje
    Moja nemoć moja snaga koja daje
    Istinu rečima u lažnoj povelji.
    Zbog tvoje nadmoći ostah pust i sam,
    Što snih zaboravih, pa me prože plam,
    Dok na kraju tvog imena bukti baršun
    ptice što prelete svet unazad varav
    Do mirisa ruže u kamenu. Bar šum
    Naslikane grane da pomeri narav
    Bilja! Kako da te sačuvam od tuđih
    Misli u meni, dok bivam sve luđi
    Za vrednu gorčinu, šuplje dvojstvo lika,
    Čiji je rast odjek budućnosti prazne
    Što podatno traži načine prolazne
    Da bujalsot svoju neprolazno slika.
    Još malo i zaćutaću pred tobom,
    Dok bdiš onocvetno nad ispražnjenim grobom,
    Anđele pred neumoljivom lepotom kraja
    Gde je mir i zrelost pesmu zamenila,
    I mramor gde mramor večne vode spaja
    Sa kamenom kome izrastaju krila.
    Sve što postoji teži nejasnosti,
    Galeb oponaša litice plahosti,
    što vrtlog odrazi samo vrtlog biva;
    Ima li dokaza lepote pomerene.
    Čulom u nebiće koje zaodene
    Oblikom bekstva stvarnost što se skriva?
    Oh naše srce kog dostojni nismo
    ni onda kad najmudriji mi smo,
    dok budni pred onim što nas snom prevlada
    Ne zavapimo: milosti! To pelud
    Nekorisnog pada na nevinost belu
    Cveta treznog čije ime posta nada.
    O anđele blagi uprkos svojoj moći,
    Il upravo zbog nje, vatro sa svojom noći,
    Kako se zbi divno da biće ti izbegne
    Mesto koje bi izvan tebe bilo,
    Jer zabunom sve se zbilo što se zbilo
    A sjaj koji kasni najdublje dosegne.
    Naše ime neće berbu doživeti
    Svega što može sebe da seti.
    Pojedinačno nas, joj, unerazumi;
    Opšte nas zaslepi. Zabuna je sličnost.
    Moje lice tone u čudnu bezličnost
    Koja mermerom svoje oči umi.
    Ah, nado koju vrisak zna izreći,
    Teskoba i griža, pre no mir u sreći,
    Slabi smo i lomni kao list liskuna
    I ne usuđujemo se da budemo drukčji.
    preselili smo cveće pod rep zmiji,
    A ipak nam je duša nada puna.
    Daj lobanju praznu za preživele laži;
    Neizbežni dodir sna i praha traži
    Imena posna trostrukih odraza.
    Vlastito me srce porazi. O, krah,
    Kad krv svoju buri podmećem, i plah
    Penjem se na vrh presahnulog mlaza.
    Vratiće te vreme. Klečaće i vlati
    Ko u Matječi, na gori što pati,
    Dok te u dubini preuređuju zvezde,
    Koje ne vidiš, al vidiš zvezdanost
    Presvislu u vodi bez čari što zanos
    Tvog srca troši za hridine trezne.
    Moja te ljubav pretvori u nešto
    Što se ne može voleti. Al vešto
    Tvoj kostur prazno prepozna sazvežđe.
    Ko će preživeti Plod, ako ga bude,
    Sićušan ispod drveta, kog lude
    Pokušaše tresti u zore sve bleše.
    Tu vrsta tla progovori sa grane
    Zavedena od sunca u nepojmne dane,
    Kada znam šta mi okružava vid,
    Al ne znam sunce što ga ispunjava
    Na ulasku u zemlju koja spava
    Sanjajući trule lobanje i zid.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  9. #24

    Odgovor: Branko Miljkovic

    Prazno je dublje. Jao, vreme, gde te
    Plamen preseca. Osporeni svete!
    Nije li strašan let koji je dokaz
    Praznine u stvarima. Cvet umesto oka
    Isto sunce vide. Slepo slepim samo
    Videti možeš. Zaleđeni plam
    Ogledalo posta onome što sanja.
    Oblik je vrline strela ugledanja
    Što svetlost raskopča orlu ispod grla:
    Zapamćena zimo bit je neumrla
    Jao, vreme, ustah, al se ne probudih;
    Šta to videh, šta to sanjah, pa sad ludim,
    Asketska ružo, seni oplođena
    Cvetom, krv ti zajmim, a sam bivam sena.
    Tu nema sunca, jer sve sobom zrači
    Mesto uzalud pokušano. Jači
    Postaje koji svoju slabost spozna,
    Cvet šupljom rukom otkinut. O grozna
    Sviralo koja presađuješ vlati
    Iz pitome doline na liticu što plamti!
    Gluv da čuje nemoć kako vešto svira
    Šupljinu frule iznutra i pepeo dodira
    Sluh sažet zvezdom uspomenu zgusnu
    Prepriča rosu i nevericu usnu
    Mameći sene iz svirale prazne
    Iščezlim danom. Jao, reči razne
    Isto znači. Nikad cvet ne mogu reći
    Ako ne mirisah necvet mnogo veći.
    Najbliži dan je koji prođe davno,
    Smirenost seni primaknuta slavno.
    Jao, vreme strmo izraslo iz lažnog
    Susreta čuda u umu. Nevažno
    Sprema u svemu viđenom poraze
    Oku i uhu dok sazvežđa silaze
    Kroz levak cveta u zemlju, prestrogo
    štivo korenju. Tu sam iznemogo.
    I više vatre posta sunce zlobe,
    Zlatni početak otrova i teskobe.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  10. #25

    Odgovor: Branko Miljkovic

    Sve je nestvarno dok traje i diše;
    Stvaran je cvet čija odsutnost miriše
    I cveta, i cveta već odavno nema;
    Bespućem do nade pesnu mi priprema,
    Kad izdan još volim onu koja spava.
    uspomeno zlatni praže zaborava!
    Iz presađenog otrova dan raste i sprema
    Početak lepote, a lepote još nema:
    U prekomernosti i izobilju se gubi.
    Lepo je manjkanje u sebi što ljubi
    Prazninu i mesto još neoporavljeno
    Od odlaska anđela, svislo bilje. Seno
    Na tragu odlutalog cveta čije ime
    Miriše izvan vrta i vodi me
    Do čistih mesta, nestvarnih bez nade,
    Ružo pomerena najslađi moj jade,
    O kako divno traješ izmerena
    Svojom odsutnošću, odvažno mislena.
    Vatro bezbolna, a žestino daha
    Onog čega nema, primedbo mog praha,
    što prista na sebe, ali nade pun,
    Zbog koje je svaki svršetak nepotpun,
    Odsevom cilja neprozirnost smiri,
    Uvredu gline suncu, sjaj raširi.
    Zid mutni što se pod freskom otrezni
    I ojača prazni zanos neoprezni,
    Nek lepše od zvuka sluti mi suštinu,
    gubljenje vida i put u dolinu.
    Jer i pad je let dok se ne padne
    U sebe; a tamo - nema nas, već gadne
    Kljuju nas ptice i ruglo smo svima:
    Ko nema više srca taj ga ima.
    I pakao je ljubav kad dozrevanje oka
    Ružu u sliku pretvori, duboka
    Rasanjanost da joj ludi miris kroti
    I oduzme srce vedrini i lepoti,
    Jer ako krajnosti isto sunce doji
    Suvišno je srce gde pesma postoji.
    Providnost lepotu opsednu da plane
    Kad prezirom kazni sve izlišne dane
    Gde dosada je vrlina bez nade
    Pepeo odbleska koji upoznade
    Ispražnjen jug i posvećene ruže
    Sjajem nove zvezde za prestare muke
    Kad pakao je ljubav i isti oganj gori
    U zločinačkom srcu i na gori.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  11. #26

    Odgovor: Branko Miljkovic

    Biljko, pomešanost smešnu zemlje i vode
    Kažnjenu blatom, blago prezri cvetom.
    Al pristani na svet koji zvezde vode
    Izlasku mutnom s bezbožnim poletom.
    Srce rodi ponoć glave, al izbavi
    Sebe anšelom kada vreme stade.
    I oplođen prahom mutni cvet objavi
    Pomeranje porekla, dan veći od nade.
    Biljka te misli; moj um se iseli
    Smelo u cvet koji ironično gleda
    Lobanju praznu. Ko pticom isceli
    Ponor proleću bezazlenost preda.
    Ružom pogrešno i nežnije kazana vatro,
    Proleće proše i niko se ne stidi
    Da preostale dane kao budućnost vidi,
    Koju preletaju gmizavci s ptičjom maštom.
    Preporađanjem ispiraj sjaj svetu
    I zvezdi koja ponore zataji;
    Neka se trulež otrezni u cvetu
    Nepoznat nesvesnoj ruži koja sjaji.
    Držiš u ruci vatru kao da je
    To nešto stvarno, anđele sa zida,
    Na ulasku u zavičaj koji daje
    Lobanju trulu za zlato mog vida.
    Primi i cvet koga preziru ljiljani
    Zapamćene mudrosti u susret mom prahu.
    Istinske su reči tužne; pravi dani
    Prazni. U prašini trag nađi uzdahu!
    Kao oni što se oslobodiše ljubavi
    Ljubeći silno, sići će jednom prazan
    U svet polutame, gde zaborav plavi
    Polja, a zvezde tamani zaraza.
    Trešnjo neverice bez oblika srca
    Ljudskog, zvezdane padavice vruće,
    U poljupcu se ništavnost koprca,
    A put je samo upoznato bespuće.
    Iz srca mi slavuj izmami gora,
    Pa prazan klečim pred onim što pade,
    Sred nepokretnih vetrova i mora
    Praznih: pakao - predeo bez nade!
    Šumor bez šume i cvrkut bez ptice,
    Prazno što je traje; ne čuje se što jeste.
    dok s mrtvog oca skidam nasleđeno lice
    Vatrom se zveri i zvezde pričeste.
    Čista reč koja kaže sebe manom
    Izbeže tvom biću, al upozna zoru;
    Dovrši ti nebo u neiskaznom,
    Da ti ime čeznu ostrva u moru.
    Da umesto mene pati, pesme eto!
    Ispražnjeno srce još je uvek živo.
    Za veliko sunce u kamenu sažeto
    Kristal isturi prozirnost ko sečivo.
    Kamen je potčinjen govoru i zimi.
    O reči koje rečeno potkupi!
    Zvezdo, moj pakao i moje srce primi
    Ugašenom rukom što beskraj iscrpi.
    Oslepljenom rosom u nadanje i veče
    Vara me azur poklonom tebi sličnim
    I strah stvarniji od onih što kleče
    U strahu od promena pred zlom nepomičnim.
    Odgovaraju vode odraženo
    I dan pronađen pre nego što sine;
    Početak sveta vide poraženo
    Ime svetlosti koja svetom mine.
    A tvoja milost puteve odvodi
    U ružičnjake jasne, sestro krina,
    Izmenjena zvezdama odsutnim u vodi
    Nad kojom lebdi njezina dubina.
    Pjan od udaraca srca još teturam
    Na Jugu bez Mora što preplivah ga ipak,
    Jer nestvarnost je jača i najžešća je bura
    Na moru kog nema, a huči i đipa.
    Zvonke ruke pružam gradu koji spava
    Pometenih jezika, sa suncem u bari,
    Uzidanih majki u zid muških glava,
    S anđelom u voću i oku što stražari.
    Lukavstvo pozajmljenih događaja,
    Neizrecivo a naučeno ko vreme,
    Varko, u tebi udes i slučaj spaja,
    Gde preraste sliku i sjaj uspomene.
    Nek ti ime čeznu ostrva u plimi,
    Anđele, i pesma koja mesto mene
    Pati, jer pakao i moje srce primi,
    Da bela iznutra crnim tragom krene.
    Pomeranje porekla dan veći od nade
    U kalemljenom plodu reči slutim,
    Ponor u ruci anđela što stade
    S vatrom na ulasku u zavičaj mutni.
    Da dan pronađe pre nego što sine,
    U oku i voću tamni obris raja,
    Nestvarnost punu volje i žestine
    Koja u nama kob i slučaj spaja.
    Glavo sve dalja od srca mom prahu
    Trulež u cvetu otrezni i celu
    Noć kroz predele bez nade, u strahu,
    Prazno i zemljano vapi zvezdu belu.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  12. #27

    Odgovor: Branko Miljkovic

    UTVA ZLATOKRILA

    (1959)


    FRULA


    Groznice nežne poremećenog cveta
    Slutiš. Gle, bilju klanjaš se opet.
    Tragom pjanog jutra i iščezlog leta
    Požuri, opevaj pre praznika svet.
    Ponovi dan zbog nezahvalnog tela
    Što suncu uzvraća senkom i pesmu kvari.
    Vrati čoveku usamljenu pticu:
    Pod praznim nebom plaču sokolari.
    dozovi utve s gora u predanje.
    Sastavi čula pesmom da ne venu
    U noći tela. Nek bude sve manje
    Vidljivog da ostvariš uspomenu.
    Prazniš mi koleno i uzimaš srce
    Žuri, krug opevaj, nesreću prevari
    Smederevo otvori, ptici se dodvori
    Pod praznm nebom plaču sokolari.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  13. #28

    Odgovor: Branko Miljkovic

    GOJKOVICA


    I tako budućnost mračnoj nadi posta
    Sužanj i talac zlo životu verno.
    Grlicu opeva kamenje što osta
    U predelu koji raste lakoverno.
    Jesi li živi stub grad il mrtva
    Beli bedem dojiš prevaru sve veću?
    Prazno ime nade i prelepa žrtva
    U zidu bez zvezda pravedno se sreću.
    Tela čistijeg od izgubljenih reči gori
    Dan posle vremena koga se svi boje.
    Noć niz bojanu otiče u tvoje
    Srce prodano nesigurno zori.
    Trgovci časni što kupuju vatrom
    Iz tvojih ruku istinito blago
    Na tvome telu grad crtaju jatom
    žrtvenih ždralova umiljatom snagom.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  14. #29

    Odgovor: Branko Miljkovic

    ZOVA


    Iz zove koja se sobom zabavlja
    Predelom slepim poguban je poj.
    Izdajstvo i bruka ko pesma se javlja:
    Uspomena traje u nameri zloj.
    Cveće nas ogovara, šuma se prikrada
    Našoj nakaznoj samoći. Nema tajne.
    Svirala se ruga. Rugoba i čežnja
    Izijednačiše se pred kraj leta. Sjajne
    zablude vatre ništa ne savlada,
    Intrige sunca u plodovima glasnim.
    Sirene biljne pustolove mame
    I čine svet smešnim i opasnim.
    Reči su izdajstvo, truljenje sunca vajnu
    Slast ploda kukavičlukom označi.
    Mulj i progonstvo zvezda koje tajnu
    Kazaše ponoru bezvučno pomrači.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  15. #30

    Odgovor: Branko Miljkovic

    BOLANI DOJČIN


    Je li istinito ono što je stvarno
    Il samo vlada? Pobednici beže.
    Prazan je praznik biće je utvarno
    Dok dostojni šetnje kroz vrt mrtvi leže.
    Sunce je bolest i slabost je strela
    U snu odvojeni vodom dok se mrznu.
    U visini vatre hladno je bez tela.
    Ko pojede svoje srce taj se drznu
    Da pesnik bude predelu bez pamćenja,
    Cvet nedovršen kad proleće već prođe.
    Svet će spoznati onaj ko ga menja.
    Slabi su pozvani da postanu vođe.
    Dozivaj pepeo bez straha jer nema
    Pepela već amo plamen koji spava
    U kamenu mutnom što potajno sprema
    Izlazak sunca iznad mrtvih glava.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

Strana 2 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Branko Ćopić
    Autor yige_gui u forumu Književnost
    Odgovora: 20
    Poslednja poruka: 02.02.2015, 15:31
  2. Branko Radičević
    Autor ARIJEVKA u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 20
    Poslednja poruka: 02.02.2014, 16:10
  3. Branko Ve Poljanski
    Autor zosim u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 4
    Poslednja poruka: 30.07.2013, 22:55
  4. Antun Branko Šimić
    Autor lunejuvenal u forumu Jugoslovenska poezija
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 04.03.2012, 19:08

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •