Svest o pesmi
Posvećeno piscu A.Bosketu
*
Mene ničega više nije stid.
Klonu sunce preko svega. Željen plod
pun je noći. Glas što sebe sanja, zid
otkri u daljini gde zazidan mi brod.
U tom zidu čuvam svoju gordost, pevam
iz te zazidanosti lepše no na slobodi.
Otkud ta moć da sebi odolevam,
a ne odoleše vinogradi rodni!
Je li to čudna želja da se živi
bez sebe? Želja za pesmom bez pesnika?
Od prošlosti i zaborava vreme što se divi
izdajstvu moga zaustavljenog lika?
Da li to znači reći promeni: neću!
I ostaviti pesmu da se sama menja?
Pokloniti sebe životinjama i cveću
i snagu svoju dati gladi crnog korenja?
U ovoj noći mene nije stid
što pevam iz zida lepše no na slobodi.
Sunce mi u peti bridi. Blešti zid
na kraju puta što nikud ne vodi.
**
Reč vatra! ja sam joj rekao hvala što živim
toj reči čiju posedujem moć da je kažem.
Njen pepeo je zaborav. Ako pred tom reči skrivim
pod čelom mi poledica i dan poražen.
Reč krv! najlepša reč koja se ne sme.
A koliko ptica i zveri u krvi mojoj prenoći!
Možda izvan moga srca i nema pesme,
jer krv je vanvremena mastilo bez moći.
Reč žudnja! jedina još smisao ne nađe;
I ptica u paklu kroz tužnu mi glavu.
O gorko more za moje bele lađe
kroz ispisani predeo i verbalnu javu!
Reč smrt! hvala joj što me ne sprečava
da otputujem u sebe ko u nepoznato,
gde ako ne nađem sebe i smisao što spasava
naći ću svoga dvojnika i njegovo zlato.
Reč vatra! ja sam joj rekao hvala što živim.
Reč smrt hvala joj što me još ne preči
da volim samog sebe i da se divim
svojoj ljudskoj moći da izgovaram reči.
***
Verujem da bih mogao da govorim
da izađem iz sebe s nadom na povratak,
makar kroz pustinju do mesta gde gorim,
makar kroz smrt do istinskih vrata.
U pogrešnom rasporedu reči utešno vreme
možda ću naći. Ili ću otkriti
kako je besciljno ljubim ko kiša, kao vreme,
ko onaj što menja reči a ne svet skroviti.
Verujem, mada bez nade ući mora
u noć, u zaborav kroz koji se prostirem,
ta pesma bez zavičaja, ta ptica bez gora,
da smrt svoju ne izdam, da živim dok umirem.
Onaj ko peva ne zna je li to ljubav
ili smrt. Kada miris pomeri cvet,
gde je cvet, da l tamo gde miriše sa ruba
sveta punog a praznog, il tamo gde mu je cvet?
Svaka je pesma prazna i zvezdana,
Ni bol ni ljubav ne može da je zameni.
Ona je sve što mi osta od nepovratnog dana,
Praznina što peva i mir moj rumeni.
Pesmo prazna i zvezdana, tamo,
tvoj cvet mi srce slaže, kroz krv šeta,
ako ga uberem ostavlja me samog,
ako ga napustim za leđima mi cveta.