Bili smo porodično kod bake pa nas je podsetila na neke događaje iz detinjstva koje smo zaboravili
Poželela sam da ponovo budem dete, u tom istom dvorištu, na istom plavom biciklu, a jedina granica je bila nebo.
Nedostaju mi ta vremena i sve u vezi njih, i igračke i ljudi i osećanja a očigledno su nestala i neka sećanja....
Kad bi meni dali kišobran, ja ga ne bih potrošio sam
pola mesta ja bih dao nekom, ko je dobar a slučajno sam.
Saznanje da ti niko na svetu ništa ne može jer je tvoj tata najjači čovek... Jači čak i od policajca... Miris maminog parfema... Šare na zidu koje je pravila ulična svetiljka šaljući trake svetlosti kroz spuštene roletne... Miris štrudle sa makom, tek izvađene iz rerne... Ukus toplog mleka iz šolje sa slikom Mikija Mausa... Politikin Zabavnik i papirne lutkice koje sam isecala iz njega... Miris sira i mladog luka koje je tetka donela sa pijace... Nanini saveti o lepom ponašanju za stolom... Moja stolica sa prečkicom uz pomoć koje sam mogla lakše da se popnem... Golubovi sa našeg tavana... Čak i tetka Radojka, lajava komšinica od koje sam uvek zazirala jer je imala zlatan zub... Baba Najlonka, koju smo tako zvali jer je stalno skupljala neke kese i izgledala kao čudo vanzemaljsko sa obaveznim šeširom na glavi uz sirotinjsku odeću... Čika Mile poštar koji nije propuštao da me štipne za obraz u prolazu... Tetke iz Subotice, pravi dar sa neba malenoj devojčici koja se pretvarala u uvo slušajući novosti iz "daleka" ispričane pevuckavim, subotičkim naglaskom... Fotografije sa venčanja moje nane i dede, nekih rođaka koje ni na primer ne znam ko su, ali izgledaju fenomenalno onako uparađeni za slikanje... Nedostaje mi puno šarenih sličica moga detinjstva, koje samo ponekad, kao sad, bljesnu poput svetlosti šibice, a onda zgasnu pod naletom nekih novih vetrova...
nije dotakla ništa što bi moglo da boli
njene ruke su bele kao led
njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje
...fali mi malo uzbudjenja pred predstojeće dogadjaje,znate ono:...još dva puta spavam i idem ...
I may not be perfect but I'm always me
Da, baka i okupljanje kod nje za bozic, slave, praznike.... igranje do mile volje, mastanje o tome kad cu da odrastem i nosim stikle, drugarice iz komsiluka i jos mnogo toga....
Nedostaje mi...
Ona ... moja snaga,moja volja, moj smeh,moje sve...
Nedostaju mi svi oni dani,koji su bili tako obicni tada,
a tako mi nedostaju sada...
Nedostaju mi one setnje ... nase setnje...
Nedostaje mi i ona jesen,koju sam zamrzela ,jer mi je
odnela nesto moje...
Nedostaje mi ovih dana Ona ,moja,jako mi nedostaje...
Ona moje sve...
nedostaje mi:
moj plisani meda koji bi sad imo 12 godina da ga mama nije bacila
moja solja za kafu koju sam slomila...........
i kutija za nakit koju mi je poklonila baka.........
Vi vidite stvari i pitate „zašto“, a ja sanjam o stvarima kojih nije bilo i pitam „zašto ne“.
nedostaje mi bezbriznost to je sigurno.
Najveca vlast je vladati sobom.
nedostaje mi Velika bara izmedju detelinare i novog naselja i one hladne zime kad je bilo leda za klizanje na njoj. Kao i dudovi na tom putu.
Igracke sam skoro sve sacuvao ali nisam stripove.
Deca sa kojima sam se igrao i koja su sada vec matorci i kao takvi nema ih vise nema ni u starom delu grada.
Jedino je masta ostala kao i snovi
...zasticenost...
-mnogo mi je vremena trebalo da shvatim da sam porasla-
...ali jos nisam odrasla...
Nedostaje mi bezbrizni osmeh...
Life is a mystery to be lived,not a problem to be solved.
Nedostaje mi malo onog dečijeg oduševljenja, nebitno čime, ali ona iskrena radost.
Sada mi je sve nekako očekivano i predvidljivo.Teško me je iznenaditi.
Kad bi meni dali kišobran, ja ga ne bih potrošio sam
pola mesta ja bih dao nekom, ko je dobar a slučajno sam.
nedostaje mi radovanje malim stvarima.......ono kao kupi mi tata lutku i ja srecna cele nedelje..
Vi vidite stvari i pitate „zašto“, a ja sanjam o stvarima kojih nije bilo i pitam „zašto ne“.
nedostaje mi 5 godina detinjstva koje mi je život oteo i naterao da prerano odrastem..
Osmeh je kriva linija koja ispravi sve..skoro sve..