Gledano mojim ocima, ulica je delimicno zamagljena. Ljudi prolaze, valjda idu nekuda, zene prolaze, setaju, cuje se kako neko otvara usta i govori nesto. neko vice; Gospodine, gospodine. Ipak, i pored nivoa opazanja koji me gusi pokretima kose, ruku, nogu, peta, cipela. statika kamenih ploca, statika izloga, cini da se ova gomila nadrazaja pretvara u maglu. Ko sam zapravo ja i otkuda sam stigao ovamo?
Polako se izvlacim iz guzve, ulicom pored starog hotela. Na stolicama sede dva prijatna svodnika i cekaju da padne noc. Moj cilj je negde dole, tako mi se barem cini, i ja skrecem ulicama koje vode nizbrdo... Tamo je nekada bio moj omiljeni lokal, ali ja ne znam vise gde i zato se nesuvislo osvrcem. Toplo je i radnje, butici, poslasticarnice, sve je to poluprazno, vlasnici i radnici sede na stolicama. Iz zvucnika njihovih radio prijemnika dopire neka muzika. A mene pokriva ta magla, i secam se da je postojala radnja.
Oni me znaju, oni bi mi mogli dati odgovor.
Secam se hodnika, zelenog tepiha koji vise izgleda ne postoji. Staklenih vrata koja vode u nekekvu prodavnicu odece. Neka zena je okrenuta ledjima, presvalci se i ja u ogledalu vidim njene grudi, neobicno crvene bradavice... i stepenice me vode do vrata lokala. Kucam, zaluzine su spustene, nema zapravo nikoga i ja se pitam da li lokal radi, nedostaje mi izvesnost, da li radi ili ne i ne mogu vise da se setim imena vlasnika lokala. Zapisujem ipak broj telefona sa vrata "Computer World-a". I onda se okrecem mracnim hodnikom jer nema dalje, jer je mogucnost da na ovo pitanje dobijem odgovor na duze vreme, a mozda i zauvek potonula u maglu iz koje sam izasao i u koju se vracam.
Pokazali su mi vrata stana u kome cu odsesti. To su tamna, lakirana, drvena vrata sa mesingenom plocicom na koju su urezali moje ime. Mislim da je to ta personalizacija o kojoj se toliko prica. Kao kad se personalizuju mobilni telefoni, ili majice, ili registarske tablice ili ekrani kompjutera. Ja sad imam kljuc i ukljucujem se u pojam svojine, sasvim lagano, sasvim smireno. Kao da tonem.
Budim se svestan da je igra zapocela. Neko se igra sa psom koji izbezumljeno kevce i pokusava da laje. To je mali pas. Zakljucujem da se radi o malom psu. Shvatam da igra psu nije prijatna. I to mi pomaze da se probudim. Ovde nema televizora, nema slika koje me inace nadrazuju, nema mogucnosti da se ukljucim u jedan lepsi, gotovo savrseni svet, u kome je sve sjajno i idealno i svi muskarci snazni i idealnih proporcija, a sve zene estetski odredjene i idealnih proporcija, a sve kuce sa crvenim krovom i imaju jos i kamin. I nema trke i slika krvi i mucenja, sto je sve ono na sta sam navikao i sto je svima potrebno, kako je to vec naucno dokazano i kako je sve to vec naucno prihvaceno, i kako se vec smatra da treba, jer i deca vole te snazne emocije, inace ne bi tako priljezno, tako drago gutala sve sto se izliva na njih, sve te prizore sto tako snasno tresu korteksom i menjaju te sinapse unutra, i od toga su ljudi srecni i puni energije i nema drugog nacina da ih se stimulise da krenu na nove radne zadatke prepuni pobednickog elana.
Nema slika ispred mene i nista se ne desava i to je mozda razlog da moje vidno polje ispunjava magla, neko belicasto iskrenje kroz koje se ne vidi i od koga se nista ne da ocekivati.