Smrt i pogrebni običaji
Stav Indijanca prema smrti - koju je smatrao proverom snage samog života - u potpunosti je bio u skladu sa njegovim karakterom i filozofijom. Prema njegovom dubokom uverenju smrt nije bila ništa strašno. Dočekivao ju je sasvim mirno i jedino težio da skonča časno jer je verovao da je to njegov poslednji poklon porodici i potomstvu. Samim tim žudeo je da umre u bici. Sa druge strane, smatrao je da je nečasno biti ubijen u svađi sa saplemenikom. Ako je čovek umirao u svom šatoru, bio je običaj da se njegov krevet iznese napolje da bi njegova duša mogla da napusti telo pod otvorenim nebom.
Ako se zanemari način na koji će umreti, najznačajnije mu je bilo da se oprosti od svojih najdražih, posebno ako je imao malu decu koju je morao da ostavi za sobom da trpe oskudicu. Ljubav koju je Indijanac osećao prema porodici bila je toliko jaka da je duboko žalio za svakim izgubljenim članom iako je bezgranično verovao u duhovnu vezu sa mrtvima.
Spoljašnji znaci žalosti za preminulim bili su daleko prirodniji i uverljiviji od primerene i dobro skrojene crnine karakteristične za civilizaciju belog čoveka. Raspuštali su kosu i sekli je u skladu sa stepenom srodstva sa čovekom koga su oplakivali. Dosledni ideji žrtvovanja lične lepote i ukrasa, odsecali su rese sa odeće i skidali nakit dok su ogrtače i ćebad ponekad skraćivali ili sekli na dva dela. Muškarci su bojili lica u crno a udovice i očajni roditelji preminulog imali su običaj da nanose povrede sami sebi sve dok im ruke i noge ne bi bile prekrivene krvlju. Pošto su se potpuno prepuštali bolu, nisu marili za ovozemaljska dobra i često se događalo da prvom prolazniku poklone svu svoju imovinu - uključujući i krevete na kojima su spavali i šatore u kojima su živeli. Za pokojnikom su naricali bez prestanka sve dok ne bi promukli ili ostali bez glasa. Ovaj melodični i zastrašujući zvuk od koga se cepa srce najviše je ličio na "naricanje" iz keltskih obreda.
U stara vremena Indijanci iz ravnica sahranjivali su svoje mrtve na drvenim skelama ili na platformama koje su postavljali visoko na drveće. Pošto nisu imali oruđa kojima bi mogli da kopaju primerene grobove, to je bio jedini način da tela preminulih zaštite od divljih životinja. Pokojnike su oblačili u najbolju odeću i zajedno sa nešto malo ličnih stvari i ukrasa uvijali u nekoliko ogrtača, a zatim i u pokrov od neštavljene kože. Kao znak posebnog poštovanja, telo mlade žene ili ratnika ponekad su sahranjivali u novom šatoru zajedno sa stvarima za svakodnevnu upotrebu. Pored ovakvog šatora ostavljali su i činiju sa hranom - ne zbog toga što su verovali da duša može da jede i pije ili koristi ono što je koristila u ovozemaljskom životu, već da bi joj ponudili skromne poklone i na taj način odali poslednju počast. Odmah posle sahrane Indijanci su rasturali logor i odlazili na neko drugo mesto da bi mrtvog čoveka ostavili u dostojanstvenoj tišini i samoći.
Indijanci nisu imali neki poseban pogrebni ritual koji su prihvatala i poštovala sva plemena iako su pogrebnu nosiljku uvek nosili odabrani mladi ljudi, a ukoliko je na njoj ležalo telo istaknutog čoveka i najhrabriji ratnici. Bilo je uobičajeno da se za poslednje boravište preminulog odabere uzvišenje koje dominira okolinom jer se sa takvog uzvišenja pružao veličanstven pogled. Ako je pokojnik poginuo u borbi, Indijanci su po veoma starom običaju prislanjali njegovo telo uz stenu ili drvo; prislanjali su ga u sedećem položaju i to tako da bude okrenuto neprijatelju da bi na taj način istakli neustrašivost svog saplemenika čak i u smrti.
Postoji dirljiv običaj koji je najverovatnije nastao da bi se sećanje na preminulog održalo živim i bliskim u ožalošćenom domaćinstvu. Pramen kose voljenog pokojnika uvijan je u neku lepu tkaninu za koju se pretpostavljalo da bi on ili ona voleli da je nose da su ostali u životu. Ovakav "duhovni zavežljaj", kako su ga Indijanci nazivali, kačen je o tronožno postolje koje je postavljano na određeno mesto u šatoru - ono koje je smatrano počasnim. U vreme obroka posuda sa hranom stavljana je ispod postolja, a neka osoba pokojnikovog pola i starosti morala je da bude pozvana posle toga da tu hranu pojede. Na godišnjicu pokojnikove smrti porodica je pozivala saplemenike i delila im odeću i druge poklone i tom prilikom pramen je sahranjivan uz odgovarajuće ceremonije.
Iako su Indijanci verovali u besmrtnost čovekove duše, nisu razmišljali o uslovima pod kojima ona najverovatnije živi u narednom životu. Ideja o "Večnim lovištima" je novijeg datuma i starosedeoci Amerike su je najverovatnije preuzeli od belog čoveka koji je gotovo sasvim sigurno njen tvorac. Primitivni Indijanac je bio sasvim zadovoljan da živi u uverenju da se duša koju je "Velika tajna" udahnula u čoveka vraća onome koji ju je stvorio. Pošto bi se oslobodila okova tela, duša se nalazi svugde; prožimala je celu prirodu, ali se i pored toga često zadrđžavala u blizini groba ili "duhovnog zavežljaja" da bi ostala u vezi sa svojim prijateljima čije je molitve mogla da čuje. Indijanci su smatrali da duša koja se odvojila od tela zaslužuje tako veliko poštovanje da čak ni ime pokojnika nisu izgovarali glasno.
Eddie Plenty Holes, Sioux
1899
Fotograf: Heyn Herman
Fotografije Richarda Throssela:
http://xroads.virginia.edu/~MA02/dan...fessional.html