Ae ovako:
- Oduvek sam ZNAO ko sam i moje korene (pradeda bio Solunac, jedan deda bio u zarobljeništvu ceo II sv.rat, drugi bio i u četnicima i u partizanima. Obojica ubacili svoj glas u "ćoravu kutiju" (pa imali problema da prehrane porodicu). Ni otac ni mama NIKADA nisu bili članovi Partije (osvetilo mi se kada sam trebao postati Vojni gimnazijalac, pa posle i kada sam studirao). Uvek se slavilo (Đurđic po tatinim, Đurđevdan po maminim) i uvek sam znao koje sam nacionalnosti.
Znači...nikakve privilegije nije moja porodica imala u staroj Jugoslaviji. A ja i moja generacija je pamtimo po mnogo dobrog.
- Po vaspitanju da volimo svoju zemlju i sve ljude (ako su ljudi), po drugarstvu, nesebičnosti generacija da nešto stvore nama koji dolazimo, po buntovnom duhu oslikanom u izboru rocka kao dominantnog zvuka (Cepelini, Deep Purple, Škorpionsi, AC&DC, Juraja hip, ...), po velikim koncertima (Hipodrom 81 i Iron Maiden..), po deljenju cigarete ili flaše vina sa drugarima iz cele Juge, po Atomskom Skloništu na Tašu svakog septembra, po Vladi Jankoviću Jetu i njegovoj emisiji, po igranju basketa i odbojke sa pripadnicima ORA preko leta, po putu u London ili Minhen za muz. opremu, Trstu i Veneciji po garderobu, po letovanju od Bara do Šibenika...etc.
Zašto bi to što znamo korene isključivalo sve to što smo zajedno prolazili ? Ogromnu većinu nas uopšte nije interesovalo ko je na političkoj sceni tada (kunem se da niko iz moje generacije nije imao pojma ko je trenutni predsednik posle Tita).
Nego...što se toliko toga lepog, decenijama uzgajanog, i dobrog srušilo? Zarad današnjih političara? Za sve njih, "džumle", ne bih menjao ni jedan koncert Kerbera (a o stranim bendovima i da ne pričam) .