Aristotel (384-342 g. prije nove ere) u svom delu "Historia animalium" nabraja osam pasmina, a medu njima i "MALITAIE CATELLUS". Callimachtus (310- 240 g. p.n.e.) prvi tačno opisuje domovinu tog psa tvrdeći da je to otok Melitae na Jadranu ispred dalmatinske obale. Suprotno njima Strabon (63-24 g. p.n.e.) tvrdi da pasmina potiče sa otoka Melite između Sicilije i Afrike. Međutim isti pisac spominje da je takvog psa imao rimski guverner otoka Melte, kojeg je zvao Issa. Tako se upravo u antičko doba zvao otok Vis, koji je s Mljetom, Hvarom, Korčulom i Lastovom bio kolonija, pa postoji verovatnoća da je pas nabavljen s tog područja. Ovo su samo neki od temeljnih dokaza porekla pasmine, a kasniji su istoričari s više ili manje dokaza ponavljali prethodne iskaze.
Italijani, nedovoljno poznatu činjenicu da je pasmina poreklom sa Malte, koriste kao zemlja standarda (Standard N- 65 PCI 1.1.1981. Italijanska pasmina).
Pasmina je bila jako popularna i raširena po svim zemljama Sredozemlja, pa i po Evropi, a britanska kraljica Viktorija postala je ljubitelj ove pasmine te je doprinela njenom širenju preko kontinenta u zemlje pod dominacijom britanske krune. Uporedo s istorijskim prikazima nastanka ove pasmine u literaturi se spominje više imena maltezae, malteški pas i mljetski pas. Viševekovnim uzgojem ova se pasmina iz tipa patuljastog špica razvila u patuljastu pasminu lepo oblikovane glave, duge bele dlake. Uzgojem su takođe smanjene uši i rep, te je to danas pasmina izuzetne lepote s mnogo prijatelja, koja se uzgaja u čitavom svetu. Izuzetnu ljubav i simpatiju izaziva njegova veličina, bistar izraz, veselost i živahnost, te izrazito dobar karakter. Uz to ova pasmina doseže znatno dužu starost nego ostale pasmine. Zapravo, jedini problem kod ovog krasnog psića je činjenica da svaki dan treba odvojiti vreme za njegovo uređivanje, ako se želi da njegova lepota dođe do pravog izražaja. U uzgoju ove pasmine posebno treba paziti na veličinu i težinu samog psa tako da one ostanu u okviru standarda pasmine, jer na žalost često susrećemo prevelike i preteške jedinke. Takođe veliku brigu treba posvetiti pigmentisanosti njuške i kapaka.