Sećam se vremena koje je imalo zadatak da mi priča priče. Vreme nije znalo da je to, kad sam ja u pitanju, jako težak zadatak. Iz više razloga, čak i neizvodiv.
Pričam ti priču... o nekoj glupači, pre svega pristojnoj, posle svega naivnoj, a povrh svega poštenoj, kojoj bilo ko, a naročito vuk, lukavstvom, mudrošću i kvarnoćom uspeva i da uzme kapicu i pojede bakicu. I to bolesnu.
O nekoj devojci, bednoj od skromnosti, mučenoj zbog gluposti, kažnjavanoj zbog krotkosti, koja velikim čudom ipak odlazi na bal, i još većim uspeva da izgubi jednu (od dve) cipelice. Naravoučenie: pošalji trapavu budalu na dvor pa kukaj.
Tako se lik za likom, ređa cela menažerija likova. Sve koji od kojeg, da te bog sačuva. Razni prasići, jarići, mačići, kučići, pa čak i patuljci. To ne bi trebalo da bude glupo, jer je zamišljeno i organizovano kao dobro, pravedno i pozitivno. Sve, samo ne pametno.
Međutim, za ono što je zamišljeno da bude zlo, neravedno, negativno i baš glupo, ne postoji ni granica, ni mera. Ne postoji sito kroz koje bi se provukli neizostavni vuk, odvratna maćeha, krvoločna aždaja i zla veštica, od kojih ovi pozitivci, ta predivna avangarda, biva; ubijena, otrovana, pojedena, ili, u najboljem slučaju samo sadistički izmrcvarena. Nekim čudom, uvek sledi hepi end. Za ne verovati.
Hepi end nikada nisam dočekala.
Ne čudi me što sam se uz te i takve priče, još na samim počecima redovno uspavljivala. Jer, bile su mi listom dosadne. Iako druge nisam znala.
Tako sam od najmanjih nogu stekla naviku da brzo i rano zaspim i ne dočekam kraj, prespavavši i početak. A sve ono što ne čekaš i dočekaš, naravno ne možeš ni da doživiš. Opet, u ono što ne doživiš, ako si imalo logičan, nikako ne možeš da veruješ.
Sve u svemu, rem faza, u vreme pričanih mi hepiendova, uskratila je i najmanju mogućnost da makar čujem, ako ne i da poverujem u srećan kraj,
i on tako, pre nego je i počeo, prestade da figurira u mojoj svesti.
Tužan početak za srećan kraj.
Nešto kasnije, nekakvog Mirka i druga mu Slavka, preteče Super i Akšn Mena, takođe eliminisanih već u prvom pokušaju opričavanja, pa od tada do danas ostadoh nezainteresovana i za temu rat i mir. Samo mir to može.
Iz svih pomenutih, a naročito onih koji mi se i ne pominju razloga, morala sam da počnem mnogo da mislim. I brzo. Oba rezultata bila su frapantna. Rezultat ''množine'' pokazao se kao višestruko upotrebljiv i o njemu ima dosta da se kaže, dok rezultat postignute brzine nije zanimljiv za ovakvu vrstu štiva. Pa ću ga možda kao rekord pomenuti u rubrici verovali ili ne nekih novina. Tek da se zna.
I eto odgovora na pitanje koje svo vreme lebdi u vazduhu ''budite ljubazni bar približno koliko ste pametni, pa nam otkrijte tajnu i razrešite misteriju, zašto je kod vas misaoni proces krenuo onda kada mu vreme (još) nije (bilo)?''
Po mojoj gruboj računici, bilo je to otprilike vreme odbacivanja cucle i flašice i laganog prihvatanja noše.. il' recimo slane kašice. Složićete se prerano. I koga sada da optužim za ubistvo mog detinjstva. Koga da okrivim za gubitak bezbrižnosti.
Eto zašto. Morala sam mnogo da mislim kako da je spasim, kako bi što brže smislila nešto bolje, nešto, interesantnije, nešto što me neće naterati da iz dosade zaspim.
I, ko nije počeo, taj nije ni uspeo, a ja jesam. I jedno i drugo.
U mom prebogatom svetu mašte počela su da važe sasvim druga pravila. Drugi zakoni. I sasvim drugi likovi. Tu nije bilo mesta za čarobni štapić, isceliteljski poljubac princa na belome konju, za razne princeze i ugnjetene lepotice, za dvorske, šumske i ostale budale, a ponajmanje za hepi end, koji sam vremenom počela i da mrzim.
Već tada sam znala da sve to ne postoji.
Tako, iz tog znači perioda datira moje nezadovoljstvo praznim pričama. I šupljim takođe.
Sa urođenim ponosom i već tada prepoznatljivim nagoveštajima gordosti, odabrala sam stvarnost. Mislila sam da je to najpametnije i najmudrije učiniti dok ne učinih. Rezultat tog činjenja dugo nije bio vidljiv, a tek danas je jasno čitljiv ako se od gordost oduzme or, i priroda kao umetak A.
To je zajednički imenitelj kako izbora stvarnosti, tako i odabira gordosti, koja moram priznati zvuči impozantno, ali predstavlja jedan od smrtnih grehova. Upravo u lepoti joj je zamka. I upravo tu sam se saplela. Jer ja padam na lepo.
Padam i na fino, ali finoća ne predstavlja baš nikakvu opasnost jer nije među grehovima. Smrtnim. Lakše bi mi, mislim bilo da znam, da bar verujem da mi je to neko drugi izabrao, nego sama, samcita, lično ja.
Lakše u smislu, bolje se podnese kada nam neko drugi raspori utrobu, odere kožu, odseče glavu, polomi i ruke i noge ili zada dvanaest veličanstvenih uboda nožem po čitavom biću i telu, mnogo lakše nego kada bismo, recimo, to isto sami sebi učinili. Zar ne? E, u tom smislu.
Tako sam, samo ogrnuvši se gordošću kao grešnicom, automatski sela u nabrzinu sklepani kanu i bacila i sebe i njega u neku levu pritoku života, u veselo društvo njenih vrtloga, odvratno naraslih travuljina i korova, okružena ajkulama, krokodilima i nekim nepoznatim reptilima. Tu je sve imalo neku drugu dimenziju kao zona sumraka. Nisam se u tome nikada snašla, jer pravila igre nisu ni postojala, a i sve to skupa, nije imalo baš nikakvog smisla. Kao da se odvijalo ispred nekog iskrivljenog ogledala. Ili iza.
Da sam to znala, prvo bih stala. Da bar udahnem. Drugo bih razmislila. Makar štosa radi.
Obzirom da se ovde ipak radi o istini, u ime nje, teško mi je da poverujem, prihvatim i priznam, ipak znala sam. Priznajem.
I uvek bi baš sve bilo isto, i juče i danas i sutra. Osim ako bi se ičim ogrtala danas, bila bi to definitivno bundica ne bludnica. I svakako bih pre polaska, otišla na skraćeni kurs plivanja po vrtlozima i brzacima i obučila se za opastanak međ' korovima i travama.
Ovako sam sapletena već na prvom koraku figurativnog izlaska iz kolevke i ulaska u krevet, tu čudesnu napravu koja je simbolizovala svet odraslih. Naravno, pad je bio neizbežan i neminovan, jer tada još uvek nisam umela ni da hodam.
Oči u oči našla sam se sa stoglavom ažadahom i počela instinktivno da se borim. Na život i smrt. Bio je to nezaboravni susret sa mojim problemima, i sa pitanjem na koje odgovor nikada neću uspeti da nađem. Šta je to u svetu odraslih, što me je toliko mamilo i vuklo. I sludelo.
Biće da je ta kolevka bila jedino mesto moje bezbrižnosti. Sa tim krevetom došlo je, po meni prerano, vreme plaćanja ceha prethodnoj bezbrižnosti. Preveliki ceh za tako premali period. Sigurno ne više od par meseci. Možda i dva para pitaću mamu. Možda će se setiti. Ako se i ne seti vrlo važno. To ionako ništa ne menja.
Elem, iskoračivši (i raskrečivši se, jer je krevet bio prilično dalek) iz te moje kolevke, rekoh nedvosmisleno zbogom i toplom ćebencetu i šarenoj jastučnici mekanog jastuka i čipkanom čaršavu koji miriše na mleko i svim bajkama i svim vilama i čarobnjacima..
i svom malom raju. Kompletnom.
Nađoh se usred pakla svog sopstvenog života, gde za početak dobih iščašene kukove, usled onog raskrečenja.
To već nisam znala. Da jesam, niko živ me ni bičem ne bi naterao da odatle izađem. Iz moje zemlje lepih čuda, iz mog malog, najsigurnijeg brodića. Da sam znala, ali više ne znam, jesam li znala ili nisam.
Upravo užurbanim izlaskom iz nje, ja sam htela nešto da saznam.
Sada, kada skoro sve znam ništa mi više nije jasno.
I samo bi' htela tamo da se vratim.