Vile ili vestice?
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 16
  1. #1

    Vile ili vestice?

    Za koju varijantu ste se radije odlucivali?Kao klince su nas stalno "bombardovali" raznoraznim bajkama,basnama,pricama za laku noc,a mene zanima u cijoj ulozi ste se radije pronalazili, sa kojim likom iz neke od prica bi mogli da se poistovetite?
    Meni su sve price bile drage i volela sam da ih slusam.Doduse,razocarala sam se kad sam shvatila da princevi na belom konju ne postoje,ali...Najvise sam ipak volela vesticu iz bajke "Ivica i Marica",valjda zbog slatkisa...
    I may not be perfect but I'm always me

  2. #2

    Odgovor: Vile ili vestice?

    Setih se jos jedne od prica,...Zlatokosa i tri medveda,nekako mi je uvek bilo zao onog malog mede,smatrala sam dugo da je Zlatokosa u toj prici bila zla vestica...
    I may not be perfect but I'm always me

  3. #3

    Odgovor: Vile ili vestice?

    Snjezana (snezana i 7 patuljaka)

  4. #4

    Odgovor: Vile ili vestice?

    ex, bash mi se neshto teshko za odluchiti...
    moomoo meee jooouu

  5. #5

    Odgovor: Vile ili vestice?

    Citat makilli kaže: Pogledaj poruku
    Zlatokosa i tri medveda,nekako mi je uvek bilo zao onog malog mede,smatrala sam dugo da je Zlatokosa u toj prici bila zla vestica...
    pa zar nije... jadni mali medo sve mu je upropastila
    You're not your job. You're not how much money you have in the bank. You're not the car you drive. You're not your fucking khakis. You're the all-singing, all-dancing crap of the world.

  6. #6

    Odgovor: Vile ili vestice?

    da i ja sam zlatokosu smatrala negativcem...

    vuk i tri prasica... definitivno moja omiljena bajka


    I'm not evil.... I'm just up to no-good...

  7. #7

    Odgovor: Vile ili vestice?

    ... Crvenkapa ...



    ... ima tu malo pouke/ima puno vukova na putu kroz zivot :....
    ...Koliko god život od tebe traži ozbiljnost, svako treba prijatelja s kojim se može glupirati. ...

  8. #8

    Odgovor: Vile ili vestice?

    nešto izmedju



    Ušušur je bio vilenjak zaljubljen u lepu devojku.
    Kad se ona udala za drugog, Ušušur je začara tako da se sirota devojka utopila u reci. Rastrzan bolom i sam skoči za njom. Želeći se kazniti sveza sam sebe za nogu i ostane živeti na dnu reke.
    Na dan kad počinje jesen i vode se preobrazuju, ispliva i triput zapeva: "ušur, ušur, ušur!" Ko mu čuje pesmu, umreće tu jesen.
    Zaštitnik je mutavaca, melanholičara i ludaka.
    _________Una16

  9. #9

    Odgovor: Vile ili vestice?

    Zlatokosa...Puste mojoj sestri i meni da slusamo bajku i tako se uspavamo...
    ,,Zlatokosa,Zlatokosa!Pusti mi niz prozor tvoju zlatnu kosu."

  10. #10

    Odgovor: Vile ili vestice?

    I ja sam rastao uz bajke. Za razluku od danasnje dece, ja sam imao tu srecu da slusam i bajke od svojih babe i dede i koje na zalost nisu nigde zapisane. Posebno su mi ostale u secanju dve koje se zovu Gvozdenzuba i Vek Amin Grad. Naravno da je u svim tim bajkama bilo i vila i vestica, kao u ostalom i na neki nacin i u zivotu. Jedina razlika je ta sto za razliku u bajkama, gde je postojala neka ravnoteza izmedju vila i vestica pa cak su vile mozda i prednjacile, u zivotu je vila puno, puno manje, ali ih, hvala bogu, ipak ima. Cak i na ovom forumu....
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  11. #11

    Odgovor: Vile ili vestice?

    I mene su zatrpavali bajkama....Najupecatljivija mi je Devojcica sa sibicama...
    I secam se jedne knjige sa predivnim ilustracijama razno raznih sumskih vila, nije to neka poznata bajka, i ne pamtim ni pricu vise, samo gomilu prelepih ilustracija....
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  12. #12

    Odgovor: Vile ili vestice?

    Moj otac je bio živa enciklopedija najrazličitijih bajki, od onih svima znanih do nekih za koje zna samo on i onaj ko ih je izmislio (po svemu sudeći opet on) ... Obožavala sam da me tata uspava, možda i zato što zbog prirode svog posla to i nije činio često, ali verovatnije i zbog tog čarobnog sveta u koji me je uvodio... U tim pričama sam uvek nekako i sama bila "udenuta" kao najlepša princeza, vila, devojka... Čak je i Vasilisa Prekrasna nosila moje ime... Bilo je tako lepo i lako utonuti u san ušuškan u zvuk njegovog glasa i mekoću noći...
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  13. #13

    Odgovor: Vile ili vestice?

    Bajke.............uvek su me nervirale,samo zbog toga sto uvek se srecno zavrse i uvek ima neki lepi princ na nekom belom konju koji spase neku lepoticu.......e zato sam ja uvek navija za vestice.......ma bila sam pravi mali zloca.....
    Vi vidite stvari i pitate „zašto“, a ja sanjam o stvarima kojih nije bilo i pitam „zašto ne“.

  14. #14

  15. #15

    Odgovor: Vile ili vestice?

    Sećam se vremena koje je imalo zadatak da mi priča priče. Vreme nije znalo da je to, kad sam ja u pitanju, jako težak zadatak. Iz više razloga, čak i neizvodiv.
    Pričam ti priču... o nekoj glupači, pre svega pristojnoj, posle svega naivnoj, a povrh svega poštenoj, kojoj bilo ko, a naročito vuk, lukavstvom, mudrošću i kvarnoćom uspeva i da uzme kapicu i pojede bakicu. I to bolesnu.
    O nekoj devojci, bednoj od skromnosti, mučenoj zbog gluposti, kažnjavanoj zbog krotkosti, koja velikim čudom ipak odlazi na bal, i još većim uspeva da izgubi jednu (od dve) cipelice. Naravoučenie: pošalji trapavu budalu na dvor pa kukaj.
    Tako se lik za likom, ređa cela menažerija likova. Sve koji od kojeg, da te bog sačuva. Razni prasići, jarići, mačići, kučići, pa čak i patuljci. To ne bi trebalo da bude glupo, jer je zamišljeno i organizovano kao dobro, pravedno i pozitivno. Sve, samo ne pametno.
    Međutim, za ono što je zamišljeno da bude zlo, neravedno, negativno i baš glupo, ne postoji ni granica, ni mera. Ne postoji sito kroz koje bi se provukli neizostavni vuk, odvratna maćeha, krvoločna aždaja i zla veštica, od kojih ovi pozitivci, ta predivna avangarda, biva; ubijena, otrovana, pojedena, ili, u najboljem slučaju samo sadistički izmrcvarena. Nekim čudom, uvek sledi hepi end. Za ne verovati.

    Hepi end nikada nisam dočekala.
    Ne čudi me što sam se uz te i takve priče, još na samim počecima redovno uspavljivala. Jer, bile su mi listom dosadne. Iako druge nisam znala.
    Tako sam od najmanjih nogu stekla naviku da brzo i rano zaspim i ne dočekam kraj, prespavavši i početak. A sve ono što ne čekaš i dočekaš, naravno ne možeš ni da doživiš. Opet, u ono što ne doživiš, ako si imalo logičan, nikako ne možeš da veruješ.
    Sve u svemu, rem faza, u vreme pričanih mi hepiendova, uskratila je i najmanju mogućnost da makar čujem, ako ne i da poverujem u srećan kraj,
    i on tako, pre nego je i počeo, prestade da figurira u mojoj svesti.
    Tužan početak za srećan kraj.

    Nešto kasnije, nekakvog Mirka i druga mu Slavka, preteče Super i Akšn Mena, takođe eliminisanih već u prvom pokušaju opričavanja, pa od tada do danas ostadoh nezainteresovana i za temu rat i mir. Samo mir to može.
    Iz svih pomenutih, a naročito onih koji mi se i ne pominju razloga, morala sam da počnem mnogo da mislim. I brzo. Oba rezultata bila su frapantna. Rezultat ''množine'' pokazao se kao višestruko upotrebljiv i o njemu ima dosta da se kaže, dok rezultat postignute brzine nije zanimljiv za ovakvu vrstu štiva. Pa ću ga možda kao rekord pomenuti u rubrici verovali ili ne nekih novina. Tek da se zna.
    I eto odgovora na pitanje koje svo vreme lebdi u vazduhu ''budite ljubazni bar približno koliko ste pametni, pa nam otkrijte tajnu i razrešite misteriju, zašto je kod vas misaoni proces krenuo onda kada mu vreme (još) nije (bilo)?''
    Po mojoj gruboj računici, bilo je to otprilike vreme odbacivanja cucle i flašice i laganog prihvatanja noše.. il' recimo slane kašice. Složićete se prerano. I koga sada da optužim za ubistvo mog detinjstva. Koga da okrivim za gubitak bezbrižnosti.
    Eto zašto. Morala sam mnogo da mislim kako da je spasim, kako bi što brže smislila nešto bolje, nešto, interesantnije, nešto što me neće naterati da iz dosade zaspim.
    I, ko nije počeo, taj nije ni uspeo, a ja jesam. I jedno i drugo.
    U mom prebogatom svetu mašte počela su da važe sasvim druga pravila. Drugi zakoni. I sasvim drugi likovi. Tu nije bilo mesta za čarobni štapić, isceliteljski poljubac princa na belome konju, za razne princeze i ugnjetene lepotice, za dvorske, šumske i ostale budale, a ponajmanje za hepi end, koji sam vremenom počela i da mrzim.
    Već tada sam znala da sve to ne postoji.
    Tako, iz tog znači perioda datira moje nezadovoljstvo praznim pričama. I šupljim takođe.
    Sa urođenim ponosom i već tada prepoznatljivim nagoveštajima gordosti, odabrala sam stvarnost. Mislila sam da je to najpametnije i najmudrije učiniti dok ne učinih. Rezultat tog činjenja dugo nije bio vidljiv, a tek danas je jasno čitljiv ako se od gordost oduzme or, i priroda kao umetak A.
    To je zajednički imenitelj kako izbora stvarnosti, tako i odabira gordosti, koja moram priznati zvuči impozantno, ali predstavlja jedan od smrtnih grehova. Upravo u lepoti joj je zamka. I upravo tu sam se saplela. Jer ja padam na lepo.
    Padam i na fino, ali finoća ne predstavlja baš nikakvu opasnost jer nije među grehovima. Smrtnim. Lakše bi mi, mislim bilo da znam, da bar verujem da mi je to neko drugi izabrao, nego sama, samcita, lično ja.
    Lakše u smislu, bolje se podnese kada nam neko drugi raspori utrobu, odere kožu, odseče glavu, polomi i ruke i noge ili zada dvanaest veličanstvenih uboda nožem po čitavom biću i telu, mnogo lakše nego kada bismo, recimo, to isto sami sebi učinili. Zar ne? E, u tom smislu.
    Tako sam, samo ogrnuvši se gordošću kao grešnicom, automatski sela u nabrzinu sklepani kanu i bacila i sebe i njega u neku levu pritoku života, u veselo društvo njenih vrtloga, odvratno naraslih travuljina i korova, okružena ajkulama, krokodilima i nekim nepoznatim reptilima. Tu je sve imalo neku drugu dimenziju kao zona sumraka. Nisam se u tome nikada snašla, jer pravila igre nisu ni postojala, a i sve to skupa, nije imalo baš nikakvog smisla. Kao da se odvijalo ispred nekog iskrivljenog ogledala. Ili iza.
    Da sam to znala, prvo bih stala. Da bar udahnem. Drugo bih razmislila. Makar štosa radi.
    Obzirom da se ovde ipak radi o istini, u ime nje, teško mi je da poverujem, prihvatim i priznam, ipak znala sam. Priznajem.
    I uvek bi baš sve bilo isto, i juče i danas i sutra. Osim ako bi se ičim ogrtala danas, bila bi to definitivno bundica ne bludnica. I svakako bih pre polaska, otišla na skraćeni kurs plivanja po vrtlozima i brzacima i obučila se za opastanak međ' korovima i travama.
    Ovako sam sapletena već na prvom koraku figurativnog izlaska iz kolevke i ulaska u krevet, tu čudesnu napravu koja je simbolizovala svet odraslih. Naravno, pad je bio neizbežan i neminovan, jer tada još uvek nisam umela ni da hodam.
    Oči u oči našla sam se sa stoglavom ažadahom i počela instinktivno da se borim. Na život i smrt. Bio je to nezaboravni susret sa mojim problemima, i sa pitanjem na koje odgovor nikada neću uspeti da nađem. Šta je to u svetu odraslih, što me je toliko mamilo i vuklo. I sludelo.
    Biće da je ta kolevka bila jedino mesto moje bezbrižnosti. Sa tim krevetom došlo je, po meni prerano, vreme plaćanja ceha prethodnoj bezbrižnosti. Preveliki ceh za tako premali period. Sigurno ne više od par meseci. Možda i dva para pitaću mamu. Možda će se setiti. Ako se i ne seti vrlo važno. To ionako ništa ne menja.
    Elem, iskoračivši (i raskrečivši se, jer je krevet bio prilično dalek) iz te moje kolevke, rekoh nedvosmisleno zbogom i toplom ćebencetu i šarenoj jastučnici mekanog jastuka i čipkanom čaršavu koji miriše na mleko i svim bajkama i svim vilama i čarobnjacima..
    i svom malom raju. Kompletnom.
    Nađoh se usred pakla svog sopstvenog života, gde za početak dobih iščašene kukove, usled onog raskrečenja.
    To već nisam znala. Da jesam, niko živ me ni bičem ne bi naterao da odatle izađem. Iz moje zemlje lepih čuda, iz mog malog, najsigurnijeg brodića. Da sam znala, ali više ne znam, jesam li znala ili nisam.
    Upravo užurbanim izlaskom iz nje, ja sam htela nešto da saznam.
    Sada, kada skoro sve znam ništa mi više nije jasno.

    I samo bi' htela tamo da se vratim.
    Pitam se, da li bi mi bilo bolje ...?
    da sam ikada slušala i poverovala u sve one bajke, u sve te Vile, u čarobni štapić i u onaj prokleti hepi end.

    THE PAST IS HISTORY, THE FUTURE IS MISTERY,TODAY IS A GIFT... THATs WHY ITs CALLED " PRESENT "


Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Dvorci i vile u Vojvodini
    Autor cida u forumu Vojvođanski bircuz
    Odgovora: 26
    Poslednja poruka: 04.07.2015, 22:14

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •