Svest i samosvest
Strana 1 od 4 123 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 50
  1. #1

    Svest i samosvest

    Pre izvesnog vremena citao sam jedno stivo i to me je podsetilo na moju artikulaciju istovetnu tom stivu prilikom razgovora sa dvoje prijtelja pre nekih pola godine.
    Uopste me ne zanima kako ce na ove reci reagovati neko ko anarhista nije. Jer, dovoljno je postaviti samo dva pitanja svakom da bi se dobio jednoznacan odgovor; osoba moze biti ili nesamosvesna ili anarhista.
    Iako prica pocinje relacijom ekvivalencije izmedju samosvesti i anarhizma, nikako ne znaci da je deklarisanje anarhistom ulaznica za samosvest. Kao sto i nije neophodno da se samosvestan covek deklarise kao anarhista (iako ce iz mog sistema vrednosti biti anarhista).
    Pitanja koja valja postaviti svakom ko za sebe tvrdi da je samosvesno bice a da nije anarhista su:

    1) Da li smatras da je prihvatljivo da jedno ljudsko bice vlada drugim?
    2) Da li smatras da je prihvatljivo da jedno ljudsko bice ima ekonomsku moc nad drugim ljudskim bicem?

    Iako su ova dva pitanja u srzi jedno, namerno sam ih razdvojio zato sto postaje toliko ukorenjeni mitovi da se sa jedne strane vladanje jednog ljudskog bica nad drugim smatra losim, dok se ekonomska vlast ne smatra losom. Eto, to je prirodno. I ne samo to. Do te mere je taj mit usadjen, da retko ko uopste to postavlja sebi kao pitanje.
    Nema price sa onim ko smatra da su medjuljudski odnosi uredjeni na osnovama borbe za opstanak, tj.,da su ljudi zivotinje. Jer, onaj ko tako nesto smatra, sam(a) sebe stavlja u poziciju zivotinje. A sa zivotinjama se ne prica. Mozemo se klonuti krupnih zverki, mozemo se boriti za opstanak ugrozenih vrsta, mozemo cak i sprovoditi eksperimente u cilju uspostavljanja primitivne komunikacije sa onim inteligentnijim. Ali, ravnopravno ne mozemo razgovarati. Jedino ako nesto ne pomuti nase humanocentricno stanoviste o intelektualnoj superiornosti ljudi na Zemlji, s tim da je to jedna druga prica.
    Isto tako nema nikakvog stvarnog razgovora sa ljudima koji potvrdno odgovore na prvo, drugo ili oba pitanja. Sa njima se moze pricati o vremenu ili hemijskim procesima, ali ti su ljudi, iako u sebi mogu sadrzati bezbroj izuzetnih ljudskih osobina, po svom stavu vrlo bliski onim o kojima sam pricao redak iznad. Njima je prihvatljivo da uzimaju stvari u svoje ruke i odlucuju o buducnosti drugiih ljudi. Oni za sebe smatraju da su bozanstva i da je ceo zivot jedan mit kome su oni srediste. Ti ljudi NISU SAMOSVESNI.
    Pomislio sam da medju antiautoritarnim liberalima postoji puno ljudi koji su vrlo bliski anarhistickim stavovima. Na svoje neprijatno iznenadjenje, poceo sam dobijati upravo darvinisticka opravdanja za kapitalizam. Da su takvi ljudi manjina, mesto bi im bilo u psihijatrijskim ustanovama. Nazalost, oni su vecina danasnjice.

    Jedino sto imam da kazem posle takvih razgovora jeste da me takav stav tera da ponekad imam razumevanja za ono sto Al Kaida radi. Jer, prilagodili su se dobro svetu u kom jaci opstaje, iako taj svet oni nisu stvorili; iako nasilje ne podrzavam.
    A kad neko odrecno odgovori na oba pitanja, a za sebe kaze da anarhista nije, onda cu se zadovoljiti time da takvu osobu licno smatram anarhistom. I bice mi drago sa njom saradjivati.
    Jos je samo potrebno pronaci kakvih je osobina samosvest kod anarhista.
    nomen est omen

  2. #2

    Odgovor: Svest i samosvest

    Kada govorimo o zahtevima radnika, prica se ponavlja: vece plate, manje maltretiranja, bolji uslovi rada itd. Sistem je sebi stvorio neprijatelja koji u stvari radi za njega. Naravno, ljudi su se borili i ginuli u ratu protiv kapitalizma, uvereni da menjaju svet. Ali sistem je uvek imao stitinike protiv revolucije. Postavljajuci se fleksibilno, ispunjavajuci uslove koji su od njega zahtevani, postizao je mir u kuci i nastavak proizvodnje. Posle svake bitke je mogao da odahne i kaze: nisu se setili "onoga". A to "ono" je uvek bilo trajni prestanak proizvodnje, bez postavljanja uslova. To je jedino sto je ikada moglo da nanese stetu kapitalistina. Smena vlasnika nikada nije donela neko bitnije poboljsanje radnicima i obicnom svetu. Poboljsanje uslova rada je uvek trajalo kratko i bivalo zamenjeno novim, jos gorim uslovima (dodavanje poslova, smanjenje plate, do samog ukidanja radnih mesta).

    Sistem se slicno ponasa i u ostalim (svim) sferana drustva. Poboljsava uslove pojedinih grupacija, da bi zatim te uslove ponistio na sirem planu (npr. povecava plate zenama za isti posao, a onda svima smanji platu, ne samo zenama, ili posadi jednu sumu za slikanje, a posece dvadeset). Ali grupacije decenijama raspredaju pricu o toj "pobedi" bez obzira sto im opste stanje nije nista bolje, cak je i losije.
    Povladjujuci specificnim zahtevima, odredjenim grupacijama, sistem izbegava da poboljsa opste uslove zivljenja, jer je to previse skupo za njega, to je ono sto bi ugrozilo njegov opstanak.
    Naime, kako to da "standard" vazi samo za deo populacije, da samo odredjeni procenat ljudi ima zdravstvenu zastitu, automobil, stan ili kucu? Dati svima isto bi bilo pogubno za sistem. Ne bi imao ko da radi, ko da grize da dodje do tih "ideala". Sweat shopovi su najocigledniji primer balansiranja kapitala.

    Recimo, ovaj sistem nikada nece ispuniti zahteve zena za oslobodjenje od ropstva. One mogu biti suvise opasne ukoliko im se da za pravo ili osete da mogu nesto da promene. Njihov intelekt i osecaj za nepravdu nije kompatibilan sa kapitalizmom, i moze imati razorno dejstvo. Kapitalizam je muski klub, i samo one koje postuju pravila tog kluba mogu da napreduju. Zato ih treba drzati u njihovim kavezima domacice ili suprkurve koje je za nju napravio sistem, koliko god je to moguce. Na to se trose ogromna novcana sredstva. Jos uvek se juri za perifernim problemima dok sustinske stvari (intelektualno i fizicko robovanje muskarcu i domu, napustanje sopstvenih ljudskih karakteristika zarad ucestvovanja u markentiskoj utakmici i ponovno fizicko i intelektualno robovanje, ovoga puta sistemu) niko ne dotice. Ali ni one, kao ni radnici, nisu jos uvek zatrazile "ono" sto bi bilo smrtonosno za stubove sistema. Slobodu, pravo na sopstveno telo, slobodu svoje dece, nezavisnost od "muzeva". Ja, licno, zivim za taj dan. Za sada, one traze samo da budu "ravnopravne" da ne budu vise robovi druge klase, nego da postani isto sto i njihovi muskarci, prvoklasni robovi. A to im sistem malo po malo dopusta, tek da budu mirne. To je jos jedan kavez za njih, kavez poslovne zene, emancipovane vladarke svog zivota. Koja uz to placa porez.

    Pandan radnickom odustajanju od proizvodnje, za zene bi bio potpuni odustanak od podrske muskarcu (odrzavanje doma), zavodjenja istog, kao i radjanja dece u svetu robova, odnosno ispunjavanja drustvene uloge koja joj je nametnuta. Zene, kao i radnici, kao i muskarci, kao sva ziva bica na ovom svetu, kao i sve grupacije, imaju svoju ulogu u odrzavanju sistema, i bez napustanja te uloge, bez bacanja scenarija (po mogucstvu zapaljenog) u lice rezisera, niko nikada nece biti slobodan. Pri tom nije dovoljno samo prestati sa brijanjem nogu. Mada se sa tim moze poceti.

    Izbijanje i ishod revolucije je obrnuto srazmeran strahu od onoga sta ce biti posle. Sto smo vise uplaseni za svoje pozicije u ovom sistemu, sto se vise drzimo onoga sto smo izabrali za sebe i sto smatramo svojom nezavisnoscu, manji ce nas doprinos revoluciji, propasti kapitalizma, biti. I pitanja kao sto su: sta cemo posle, koja ce biti uloga moje manjine-vecine, hoce li se, po prirodi stvari, neke podele pojaviti i u novom drustvu, ta pitanja treba ostaviti za posle. Zene su recimo uplasene da ce opet doci u podredjeni polozaj jer ce se od njih ocekivati da radjaju, kuvaju, peru. To niko ne zna. Podela poslova ce ici po licnom nahodjenju, i tako ce ce i pronalaziti partneri, formirati grupe. Ako se neka zena izjasni da hoce da radja i kuva, neka se tome posveti. Opet, to nije priroda stvari, nego njen izbor. Isto kao sto ce biti onih koje ce voleti da putuju, lencare, love ili vode ljubav po ceo dan. Zato treba unistavati taj strah od promene. Sigurno ce biti i nemilih dogadjaja u toku ili cak posle revolucije, ali teskoce treba prevladati, strpljivoscu, razumevanjem, saosecanjem, ljubavlju. Gubim dah dok ovo ispisujem: toliko verujem u ljude. U njihovu sposobnost da prevazidju usadjene strahove od nepoznatog.


    Neko ce se upitati "gde su tu muskarci". Na zalost, vecina njih su izgubljeni slucajevi. Zadrigli u kapitalizam, u robu, u golf i pornografiju, oni vise nemaju ni intelektualne ni osecajne mogucnosti da se osveste i okrenu ledja sistemu. Vecina belih kragni (ljudi iz gradova zaposlenih u upravnoj ili pratecoj industriji) toliko veruje u sistem u kome zive da je svaki razgovor o tome nemoguc. Ne retka su busanja u kapitalisticka prsa, makar se radilo o crvima na najdonjoj lestvici tog gornjeg dela hijerarhije. "Kapitalizam nikada nije bio bolji" "nikada nismo imali vise" "nasa deca imaju svetlu buducnost". Ne mogu da konstatujem da su u zabludi, jer je to sve istina u svetu u kome oni zive. Mada procentualno ne prelaze 15-20 % stanovnistva (po mojoj slobodnoj proceni) oni ne vide sta se desava u stvarnom, velikom svetu, ili to vide filtrirano, kroz medije, koji uvek posezu za najgorim mogucim pricama, plaseci te jadnike da bi i njima moglo nesto tako da se desi ukoliko ne postuju pravila. U tim sferama, BUNT ne postoji. Kada bi sutra bio donet zakon po kome su duzni da svakog ponedeljka budu izlozeni fizickom mucenju na poslu, ti ljudi bi nastavili da rade, a lista cekanja za njihove poslove bi se samo produzila. Fight Club je fikcija koja doprinosi ublazavanju frustracije, i prikazuje BUNT kao moguc, dakle, jezikom sistema, NEPOTREBAN. Sve frustracije iz muskarcevih 30-tih prestaju da vaze sa dolaskom 40-tih, sa porodicom, kreditnim karticama, kucom, autom i penzionim osiguranjem. Taj strasni prelaz iz snova u stvarnost, iz mladosti i zrelost, iz tako reci levog u desno je jos jedna zamka koju sistem vrlo vesto koristi da bi nas kontrolisao. Ne sme se zaboraviti da je psihologija osnovni faktor manipulacije koju kapitalizam vrsi nad nama. Biti muskarac u ovom svetu znaci dostici najvisi nivo ljigavosti, jer samo tako mozes avanzovati, materijalno prosperirati, postati ljubimac svog gazde.

    Zato, bez obzira koga ce ovo povrediti, treba iscepati listu prioriteta, odustati od borbe za "bolje uslove" zivota u ovom sistemu. Nikada nista necemo dobiti od njega, ma koliko nas on zavodio. U trenutku kada pomislite "evo, do juce sam nosio dzakove, a danas sedim u kancelariji" znajte da je za vas kasno. Iz kancelarije se direktno ide na groblje. Zivot je ponisten. Rad oslobadja samo tako sto ti skracuje robovski vek. Pre odes u svoj robovski raj.
    Samo potpuno, tupo, beskompromisno okretanje ledja sistemu. To je jedini prioritet koji sebi mora postaviti svako ko hoce da vidi makar i jedan slobodan dan u svom zivotnom veku.
    Pitanje je "kako to postici? Pravog odgovora nema, ili ga nema dovoljno uopstenog da bi vazio za svakog ponaosob. Neke smernice se same namecu (odustajanje od konzumerizma, izlazak iz kola informacija) ali to ne kazuje mnogo samo po sebi. Ne dodiruje specificnu situaciju svakog pojedinca, ili je ne definise dovoljno. Takve opste stvari su samo pocetak privatne revolucije, posle koga nas ceka citav jedan zivot koji valja organizovati. Ono sto nedostaje je edukacija u specificnim domenima, kao sto su, recimo, proizvodnja hrane i odece, prepravljanje odece, optimizacija potrosnje vode i struje ili potpuni prelazak na kisnicu i na drvo kao ogrevni materijal. Zatim prakticni saveti iz svakodnevnog zivota: o pravljenju hleba, pranju vesa, provodjenju veceri bez televizora. O mimimalizaciji troskova zivljenja i samim tim, minimalizaciji rada potrebnog da bi se takav zivot podrzao.

    Aktivisti cesto propovedaju anarhiju kroz razlicite vidove partijskih zadataka ili ocekivanog ponasanja sledbenika. To stvara dogmu, to uvodi hijerarhiju, strancarenje i nema veze sa slobodom koju ocekujemo. Umesto toga, treba davati liste primera iz sopstvenog ili tudjeg iskustva, neprestano dopunjavati te liste, ohrabrivati ljude da doprinose svojim iskustvima. Samo prosirivanjem tih takvih spiskova, koji nude alternativu potrosackom pogledu na stvarnost i njihovim predstavljanjem gde god se moze, mozemo privuci paznju ljudi koji su siti kapitalizma, a ne znaju na koju stranu da se okrenu. Anarhisticki katalog ili almanah, koji bi davao pregrst prakticnih saveta, specificnih i izvodljivih, pomogao bi da se prosiri baza onih koji bi bilo prijemcivi na ideju o revoluciji. Pokazati da je moguce ziveti cak i bez masine za ves, bez telefona. Takve stvari treba da stoje ispred ideoloskih predikata, ispred zahteva da se uradi ovo ili ono. Teorija konspiracije ili prepustanje stvari slucaju nece dovesti do zeljenih rezultata. Sa druge strane, lista knjiga i tekstova treba da se prosiri i da se stavi akcent na prakticne stvari, na savete, resenja koja iskljucuju robno-novcani sistem. Ne treba zaboraviti da nisu svi ludi koji teze za promenom ideoloski potkovani, niti su svi zainteresovani da citaju suvoparnu literaturu. Siguran sam da medju prakticarima postoje oni koji ce mnogo vise doprineti revoluciji nego vecina nacitanih revolucionara. Prvi put kada sebe neko distancira kao elitu, kao one koji znaju, revolucija je propala.

    Treba imati u vidu i to da je rec anarhija tokom vekova i kroz citav zivot jednog coveka bila koriscena u krajnje negativnom kontekstu i da je jako tesko da se uopste privuce paznja onih koji bi nesto da urade ali zaziru od politickog aspekta tih poteza. Treba raditi na preokretanju te predrasuede, na afirmaciji pozitivnog aspekta bezvlasca, slobode, mogucnosti da se zivot prozivi drugacije nego kao rob. I svi drugi epiteti se moraju ili menjati ili afirmisati u pozitivnom svetlu. Primitivizam, piratstvo, sindikalizam, sve nazivi koji su ili izmisljeni od strane sistema ili im je naknadno dato negativno znacenje. Pritom se ne radi o kompromisu. Uporedo sa demistifikacijom anarhizma, treba ici ka radikalnom zaostravanju svih mogucih sukoba sa sistemom. Ne radi se ni o kakvom P.R.-u koji bi prikupio glasove za nasu stvar. Radi se o skidanju mraka, crne boje, depresivne i apokalipticne predstave o anarhiji koju joj je sistem odavno prilepio. Mada vecini anarhista (posebno muskarcima) prija epitet mracnog, opasnog buntovnika, treba se otvarati i ne dopustiti tu vrstu marginalizacije, kakvu je na manjem prostoru i u drugacijoj sredini doziveo PUNK, na primer, ili Black Panthers. Sistem jedva ceka na grupe obelezenih, cudnih mladih ljudi, koji, na kraju dana, samo opravdavaju njihovu demokratiju. Treba izbegavati suptilne zamke spektakla, koje ne moraju uvek da budu u obliku novca.
    Sloboda ceka.
    nomen est omen

  3. #3

    Odgovor: Svest i samosvest

    Pertpostavimo da neka ljudska zajednica (pleme, klan, grupa, narod) zivi u ekoloskoj ravnotezi sa svojom okolinom. To znaci da broj stanovnika neke oblasti ne raste vec se
    odrzava na nivou koji ne steti okolini pomenute oblasti. Primetimo da zajednica u stanju ekoloske ravnoteze sa okolinom moze opstajati iskljucivo delovanjem oblikujucih sila, bilo kulturom, tabuima, obicajima (pa cak teoretski i zakonom), ili usled veoma teskih klimatskih uslova (zivot u pustinji, u blizini polova itd).Broj stanovnika se odrzava na stalnom nivou bilo primenom kontrole radjanja, bilo usled konacnih resursa (zivot na ostrvu, u pustinji, itd).

    Pretpostavimo da jedna druga zajednica nema obzira u unistavanju prirode. Ona problem viska stanovnika resava ekspanzijom, prosirenjem teritorije, osvajanjem i genocidom. Ova zajednica je po svojoj prirodi veoma brojna. Ona, buduci da je u ratu sa prirodom i okolinom neprekidno poboljsava svoje oruzije i orudje. Ona ima tehnologiju.
    U slucaju kada u svooj ekspanziji druga zajednica naidje na prvu, ekoloski prihvatljivom nacinu zivota je odzvonilo.

    Ovaj proces jeste neprekidna konstanta ljudske civilizacije i danas su preostala samo poneka plemena, u veoma izoovanim predelima koja jos uvek zive u ekoloskoj ravnotezi.
    Radi se dakle o dve strategije prezivljavanja. Naravno kroz istoriju imamo citav spektar drustava cija je ekspanzija bila brza ili sporija. Primena tehnologije implicira neprijateljski stav prema prirodi i obrnuto. Samim tim sto je za tehnologiju neophodno rudarstvo, krcenje suma i time sto tehnologija omogucava porast broja stanovnika.

    Ekonomska i svaka druga ekspanzija jeste dakle samo jedan moguci put, jedno resenje sa problem prenaseljenosti, onda kada ljudska grupa pobedi okolinu i sopstvene regulacione tabue. Strategija ocuvanja okoline i ravnotese, veoma uspesna na duzi rok uvek gubi pred kratkorocnom strategijom progresa.

    Kapitalziam je naravno krajni proizvod, krajnji nacin zivota ekspandirajuceg drustva. U njemu je ekspanzija ne samo sreedstvo za resenje problema prezivljavanja vec i osnovna ideoloska premisa. Ekspanzija postaje sama sebi cilj. Cak i relativno mali broj ljudi koji zivi u kapitalistickim, razvijemim zemljama moze svojom potrosnjom i snagom primera koji cini da se nanjih ugleda vecina stanovnistva Zemlje, izazivati ogromnu ekolosku stetu.

    Ljudski zivoti su kratki. Strategija pojedinca i drustva koji se priklanja "potrosnji sada" nije nelogicna, ali je strategija gubitka za citavu vrstu. Nacin zivota podredjen ekspanziji, ludilo drustva stvara nenormalnog pojedinca koji je i u licnom zivotu okrenut ekspanziji (usavrsavanju). Neravnoteza bez koje ne bi bilo ponude i potraznje siri se kao bolest.
    nomen est omen

  4. #4

    Odgovor: Svest i samosvest

    Svedoci smo necega sto niko nije predvideo: umire socijalna drzava. Noz joj je zaboden u grlo i njen ropac nikome neda da spava. Jos svega nekoliko udisaja vazduha pomesanog sa sopstvenom krvlju i ta ce drzava, uzdanica onih koji su se nadali mirnoj socijalnoj revoluciji, zauvek otici u istoriju koja ce je se, podilazeci svojim gospodarima, nerado secati, i to uvek samo kao necega na sta su kapitalisti bili primorani.

    Ova smrt se jednako slavi medju gazdama kao i medju levicarima: jedni slave cistotu dolazecih profita, drugi se raduju ogoljenom, surovom licu kapitalizma. Svi znaju da je dosao kraj sveta kakav smo gledali u proslom veku: nema vise podele na nas i njih, na leve i desne, na "komunizam" i "kapitalizam". Sve je sada jedno, sve je isto. Kada i poslednja clanica novog poretka iskljuci aparate kojima se odrzavao zivot socijalne drzave, svet ce uci (ili ce izaci) u novu epohu ukidanja brige za nezaposlene i siromasne.
    Pitanje je da li ce se time nesto promeniti u nasim zivotima? Hocemo li biti osudjeni na smrt od gladi ili cemo se ubijati da bismo preziveli? Hoce li biti moguce da oni ostanu u svojim udobnim foteljama, dok nasa deca traze koru hleba? Kakav ce biti scenario ta ere bez socijalnih davanja? Naravno, sve zavisi gde cemo se u tom trenutku nalaziti.
    Ako smo deo neke drzave - korporacije, ako smo sebi obezbedili mesto u hijerarhiji, mozemo sa sigurnog mesta da posmatramo udaljavanja nas od onih manje srecnih. Onom broju potrebnih radnika koji je neophodan privredi koja se zamrzla u razvoju, novi poredak ce ici na ruku i ucinice sve da ko hoce da radi, ima sve sto je potrebno da bi radio. Samo sto rad nece vise biti isti: vec sada su razradjeni sistemi za maksimalno iskoristavanje raspolozive radne snage. Radnici u fabrikama na Zapadu ce dobiti sve sto traze, u zamenu za apsolutni rad i poslusnost. Jedino izbor van toga ce biti napustanje fabrike/korporacije i prelazak u geto nezaposlenosti.

    Onima koji nisu te srece/nesrece da rade, ostace da se sami snalaze. Jos neko vreme ce drzava da ih dotira, koliko da im omoguci da eventualno pokrenu neku investiciju, neki mali bisnis, ili tek da trose ono sto se proizvodi, do momenta dok Azija i Istocna Evropa (sa Rusijom) ne postanu trzista u pravom smislu reci. Tada ce domaca potrosnja postati nepotrebna, dakle nezaposleni ce biti izbaceni iz sistema. Sudbina mnogih fabrika ce biti zapecacena: niko nije lud da proizvodi kod kuce kad moze u Indiji ili Kini, pod mnogo povoljnijim uslovima. Sistem ce se odrzavati podsticanjem stanovnistava da se na bilo koji nacim ukljuce u potrosnju: zona potrosnje ce uvek ostati ista, samo je pitanje da li ce joj osiromasene mase okrenuti ledja ili ce uloziti sve svoje snage da u njoj ostanu ili ponovo u nju udju. Beznadje ce biti, najverovatnije, zamenjeno borbom za goli zivot, sto znaci borbom za ponovni (ili prvi) ulazak u zonu potrosnje.

    Kapitalizam ovog novog tipa racuna da ima sirovina i radne snage u trecem svetu za jos nekih 1000 godina odrzavanja na vlasti. Do tada ce vec iskrsnuti neki novi model koji ce ih odrzati na povrsini. Oni ocekuju velike migracije stanovnistva u oba pravca, od potrosnje ka proizvodnji i obrnuto. Nista novo, reklo bi se, ali zamislite ekomomski krizu iz ere depresije razvucenu na jedno pedeset generacija. Vec bi se nasao nacin da se ljudi zabave i da se to stanje proglasi "normalnim".
    Da li zbog toga treba zaliti za starim? Nikako. I staro, kao i novo, imaju istu svrhu i intezitet. Dok je u doba hladnog rata, welfer drzava sluzila kao bafer izmedju "socijalizma" i "kapitalizma" danas nema potrebe za tim. Kada bi neko rekao da se tada bolje zivelo nego danas ili sutra, trebalo bi mu reci: Sto se sistem vise razvija, ljudi zive sve gore. Nije 20. vek bio neko poboljsanje u odnosu na 19. ili 18. vek, cak naprotiv. Ako se vidi koliko ljudi je umrlo od ratova, bolesti i gladi, 20. vek prednjaci nad svim ostalim periodima zajedno! Nece biti drugacije ni sa ovim, ili sledecim vekovima, ukoliko se nesto radikalno ne promeni, umesto da se ostavlja onima na vlasti da nam kroje sudbinu.
    nomen est omen

  5. #5

    Odgovor: Svest i samosvest

    Buntovnici ne predstavljaju nikoga. Samo sebe same. Samo svoje zivote, samo svoja gola tela. Pretenzija da budu vise vodi ih u hipokriziju, jer covek i nema nista osim svog tela i svog zivota. Kada su bili deca, mnogi buntovnici su slusali svoje roditelje kako se zale na sefove, posao i dnevnu rutinu zivota posvećenih Masini. Kada su odrasli, isti buntovnici su nastavili da mastaju o tome da ce svet koji su oni licno zamislili biti pravedniji i bolji, da je dovoljno da se nasa pokornost Masini, nase dnevne obaveze prema njoj drugacije raspodele. Koga oni predstavljaju? Kome treba prica po kojoj ce sve biti dobro ako neko drugi bude cistio kanalizaciju. Dok postoji kanalizacija, bice i cistaca kanalizacije. Dok postoji masovna proizvodnja postojace i robovi na pokretnim trakama.

    Mali covek, u cije ime buntovnici govore ne voli ih. Mali covek Latinske Amerike voli slobodne ekonomske zone, mesta uz ganicu izmedju USA i Mexica u kojima ekonomija cveta a pojmovi kao sto su godisnji odmor, bolovanje ili zdravstveno osiguranje ostaju trajno nepoznati. Ko je doveo malog coveka u slamove velikih gradova? Niko. Dosao je sam. Mali covek je mogao biti nezavisan i odvojen od blagodeti civilizacije, ali nije zeleo. I on je gledao TV, ion zna da oni koji "uspeju" voze skupa kola i imaju bazene.Sta reci o malom coveku Kine koji zivi u kapitalizmu pod upravom komunisticke partije, o stotinama miliona koji mastaju o Sreci posedovanja stvari. Zar da im zamerimo? Gladan ne veruje sitom, i obrnuto.
    Pobunjenici mastaju o svesti i oslobodjenju. Mali covek, radnik sofisticiranih fabrika masta o penziji, o mogucnosti da kupi prikolicu ili karavan kojim ce kada ostari da bezbrizno putuje. Celavi, istetovirani, izbuseni, kriminalcima slicni radnici jedne svetski poznate fabrike kamiona kojima je kosa otpala zbog rada sa agresivnim lakovima i bojama su na svoje stanje sasvim ponosni. "Mi smo klub zilavih", kaze jedan od njih. Omiljena filozofska tema radnickih kantina (koje vecina nasih buntovnika zapravo i ne poznaje vec su o tome samo citali u teoriji) jeste: sta bi radio kada bi dobio pedeset hiljada dollara. Odgovori su mastoviti i neoriginalni.

    Mali covek zaista uziva u svom polozaju. Svejedno da li se drustveno ekonomski sistem u kome zivi naziva socijalizam, kapitalizam, feudalizam ili robovlasnicki sistem, mali covek uziva i zadovoljan je. Da nije zadovoljan, buntovnici ne bi bili u manjini, nesto bi se promenilo. Mali covek radi na pokretnim trakama, dopusta da mu tejloristicka ekonomija unisti telo, dopusta da mu ekonomski zakoni uniste porodicu, prijateljstva ili seksualni zivot. Mali covek vredno radi na poljima robovlasnika, mali covek cereci i na tocku muci druge male ljude koji su se pobunili. Malii covek cuti dok mu u ranu zoru Staljinovi policajci odvode komsije. Mali covek upravlja gasnim komorama. Mali covek projektuje gasne komore, a kada se vrati sa posla njegova supruga je presrecna, jer zaboga, on je postao Glavni inzenjer (za projektovanje gasnih komora). Mali covek srecno otima stanove, zemlju zivot pripadnicima druge nacije sa kojima su do skora ziveli zajedno. Mali covek je srecan. Malom coveku bunt nije potreban. Mali covek hoce da prezivi. U nekim juznoameričkim plemenima status muskarca odgovarao je broju jaguarovih zuba na ogrlici. Postojali su i odredjeni tabui, i ako bi ga neko video da pomaze svojoj zeni u pripremi rucka, nas mali covek plemena gubio bi status Velikog lovca. Danas ne treba loviti jaguara. Moguce je posedovati automobile marke "Jaguar". Zelja malog coveka za statusom je demokratizovana. Medjutim u doba naseg lovca, covek je mogao da ode negde drugo, da negde u sumi nadje kutak za sebe i svoje istomisljenike. Mogao je da se pobuni. Sada ume vise nema, sva sredstva za proizvodnju su u rukama svetske Masine.

    Zato buntovnik koji se bori "u ime malog coveka" nema nikakvih izgleda. Mali covek je prozreo takve pobuenjike. Mali covek mrzi mastare koji bi da mu oduzmu sigurnost i miran zivot do penzije. Zna mali covek o cemu se zapravo radi: Lenjin je preuzeo masinu od Cara. U Barseloni 1936. su se anarhisticke fabrike takmicile u proizvodnji nastavivsi da konkurisu jedne drugima. Anarhisticki kapital (državni kapital ) privatni kapital. Svejedno je, neko uvek cisti govna. Vesanje, streljanje, elektrcna stolica. Izaberite sami.

    I tako dolazimo do teskog pitanja: Sta je to autentican bunt? Moj skromni odgovor je: To je ona bunt koja dolazi iznutra, iz tela. To je slepa pobuna tela, pobuna vezanog konja, pobuna zivotinje u nama, pobuna neplemenitog divljaka, nemoralna pobuna, pobuna sluzi i izlucevina, Pobuna kojoj nista nije sveto, pobuna koja i ne zna da je pobuna. Pobuna koja je nezna i pobuna koja je divlja. Pobuna je i majka koja mazi svoju bebu, otac koji je srecan samo zato sto mu je sin napravio prvi korak. Prihvatanje postojanja bez drustvene ambicije sklole, usavrsavanja i ostalih agentura Masine. Obicno postojanje po sebi je dovoljno retko da je postalo pobuna.

    Do sada se ni jedna pobunjenicka ideologija nije osvrtala na ovako opisan oblik pobune. Na ono sto se stvarno stvara bunt u nama. Jer, malom coveku koji se plasi, koji umire besan i bolestan od rutine, koji bunca u krevetu od frustracije, koji muci i biva mucen od strane drugih malih ljudi treba objasnjenje za njegovo stanje. Australske domacice na prozaku, frustrirane devojcice na dijetama, mucenici plasticnih operacija u ime Estetike. Oni cekaju odgovor u Masini koju sami grade. Izlazna strategija jednostavno ne postoji. Ljubavi nema, ako hocete samo uzmete i otmete. Resenja nema u logici trzista, u jeziku kojim se obracamo i koji je u nama porodila kartezijanska nauka i dve hiljade godina ovakve civilizacije. Dakle, slepi smo robovi ukinutih svakodnevnica.
    nomen est omen

  6. #6

    Odgovor: Svest i samosvest

    Osnovni problem upornog ne pokretanja revolucije ne nalazi se u snazi sistema, niti u blagodetima Civilizacije kojima smo okruzeni. Problem nije ni u nerazumevanju nekih buducih odnosa, niti u previse usitnjenoj masi "wanna be" revolucionara. Osnovni problem, i to je stvarno problem koji se mora razresiti ukoliko ne zelimo da crknemo radeci bez vode i bez vazduha, jeste u cinjenici da velika vecina "pobunjenika" smatra da neprijatelj nije Civilizacija, nego njen produkt (ili nusprodukt) Kapitalizam.

    Cak i medju najzescim oponentima Kapitalizma mogu se naci oni koji, kada se dodje do vidjenja drustva posle revolucije, zastanu, pa malo vrate film, pa onda pocnu da brane neke od tekovina Civilizacije, ako ne i celu Civilizaciju, sa izuzetkom tog izroda, Kapitalizma. Lepe su fabrike, lepi su putevi, avioni i letovalista, obrano mleko i telefoni, samo da nam nije gazda da nas sibaju. Neki velicaju kompjutere, neki fakultete, neki ne bi znali da zive bez mobilnog i knjiga. A svi su "revolucionari".

    Ubedjenje da Kapitalizam nije neodvojivi deo Civilizacije, da ga je moguce otcepiti i baciti bez da se odbace i neke druge tekovine, je cesto i vrlo popularno medju oponentima sistema u kome zivimo. Gotovo da nisam sreo anarhistu da se ne drzi nekog od dostignuca Civilizacije ko pijan plota. A "anarhista" je mozda najzesci buntovnik danasnjice. Ni jedan od njih, pak, ne moze da zamisli svoj zivot, a kamoli drustvo ili planetu bez odredjenih pogodnosti, komoditeta na koje je navikao.

    Dugacak je spisak stvari i odnosa koje ljudi nose u srcu i za koje misle da bi pod nekim drugacijim drustvenim okolnostima bili od koristi i za njih i za zajednicu u kojoj bi ziveli. Ne radi se, pri tom, samo o velikim stvarima, kao sto su fabrika i fakultet, nego i o udobnim dusecima sa svemirskom tehnologijom, automobilima na elektricni pogon, samovlazecim vibratorima, patikama koje same hodaju, i slicnom, neobjasnjivim i nepotrebnim cudima Civilizacije.

    Vrlo je jednostavno odrediti korene takvog pristupa. Tehnologija koja zamenjuje stvarnost, zamenjuje i roditelje u sve vecem procentu od momenta kada smo rodjeni. Sve funkcije koje su nekada obavljali majka i otac i bliski rodjaci danas obavljaju TV i druga cudesa tehnologije. Ono sto najvise strada u tom sve "normalnijem" procesu jeste vaspitanje, obrazovanje zasnovano na ljudskim vrednostima, na osecanjima. Veze izmedju ljudi pucaju dok smo jos deca: one se nikada vise nece obnoviti. Kada konacno postanemo odrasli, tehnologija, sistem i spektakl je sve sto poznajemo. Hajde neka neko pokusa da nam oduzme sve to. Griscemo vise i jace, ubijacemo koliko god treba, samo da ostanemo u dometu elektricne energije, magnetskih talasa svih vrsta, novih automobila i udobnih kuca. Da nam neko da da biramo izmedju davno napustenih roditelja i udobnosti, zna se sta bi vecina odabrala. Nasa svest radi na struju; gotovo da ne postoji svetlo osim elektricnog u njoj. Kada neko spomene zvezdane noci i pranje na ruke odmah se strecnemo i reagujemo kao pecinski ljudi. Priroda je neprijatelj i prirodni, slobodni ljudi su nepozeljni.

    Jer, nasa svest se, uprkos ili zahvaljujuci tehnologiji nije daleko odmakla od preistorijskog coveka, zbunjenog i uplasenog gromom, vetrom i drugim cudima strasne "prirode". Cak je taj neandertalac hrabriji od nas, jer je on isao ka toj prirodi, upoznavao je, a mi od nje bezimo i sakrivamo se iza svojih celicnih zavesa i ispod betonskih pokrivaca.

    Ta vestacka veza izmedju nas i "dostignuca" Civilizacije je nesto sto smatramo dragocenim, nesto sto nam odredjuje mesto, ulogu i cenu u drustvu u kome zivimo. Kada bi nam neko to oduzeo, postali bi "nista", odnosno primitivci, pecinari. Jer kompjuter i automobil ne predstavljaju nas samo kao dobrostojece pojedince u siroko osiromasenom drustvu, nego predstavljaju i vrhunac naseg intelekta, nasu sposobnost da upravljamo tim mocnim masinama. Nas intelekt nista ne moze tako dobro da reprezentuje kao mogucnost da snimimo mali film svojim mobilnim telefonom, da postignemo maksimalam broj poena u najnovijoj video igrici, ili savladamo novi, "user friendly" softver, koji ce podici cenu nasem intelektu. On se meri i sposobnoscu snalazenja u toj hijerarhiji slika i ideja koja uvodi mir u nase glave, za razliku od haoticnih, prejakih i nepotrebnih osecanja koja se javljaju u komunikaciji sa drugim ljudima.

    Kada kazemo Civilizacija, podrazumevamo sve sto je postignuto u poslednjih 10000 godina, svi "pronalasci" sva otkrica teritorija, sva uterivanja boga bezboznicima i opismenjavanja divljaka. Podrazumeva se da nema razlike izmedju pronalaska tocka i otkrica Amerike: i jedno i drugo su stvari bez kojih covecanstvo ne bi doslo do ovih visina razvoja, do ovog nivoa intelekta. Mi bi smo bili divljaci da kojim slucajem Tesla nije izumeo naizmenicnu struju ili da nema motora na unutrasnje sagorevanje. I takve stvari, obicno, ne podrazumevamo pod tekovinama Kapitalizma, nego su to proizvodi Civilizacije, necega sto bi se svejedno desilo, kad-tad. Mi uporno propustamo da uspostavimo vezu izmedju svih tih pronalazaka i robovlasnickog sistema u kome zivimo. I da nije bilo Egipta, Kine, Rima, Hriscanstva i Islama, opet bi se sve dogodilo bas ovako, i imali bismo sve nase igrackice da nas zabavljaju i greju u dugim zimskim nocima. Civilizaciju smatramo nevinom, nezavisnom od ugnjetavanja, izrabljivanja i masovnog ubijanja kojima obiluje njena istorija. Ona nije kriva za genocide, rusenja, zagadjenja... Krivac je jedino taj izrod, Kapital. Da se on nije pojavio, svi bi smo bili srecni i veseli u svojim domovima sa grejanjem na gas, u svojim dzipovima, ispred svojih LCD ekrana.

    Da, postoji razlika izmedju dobre i lose tehnologije, izmedju aparata za disanje i tenka. Razlike ima izmedju nuklearne podmrnice i nuklearne elektrane. Izmedju penicilina i bojnih otrova, izmedju dinamita i genetski modifikovane hrane. Postoji razlika ali postoji i uslovljenost. Bez jednih ne bi bilo ni drugih, kao sto bez Civilizacije ne bi bilo mnogih bolesti pa ni potrebe da se one lece. Vest od pre nekoliko godina: "Americki naucnici su otkrili nesto sto podseca na rak na ostatcima nekog indijanca starim 5000 godina". Sta su oni sposobni da nam prodaju, i u sta smo mi sposobni da poverujemo.

    Kapitalizam nije sistem za sebe. On nije tek tako postao ni iz cega. Nije on slucajnost, niti je put ka humanijem drustvu. On je samo jedan od proizvoda bolesne Civilizacije, izgradjene na krvi onih koji je nisu prihvatali i kozi planete koja joj nije kompatibilna. Kapitalizam je samo poslednji i najuspesniju (za sada) stepen iscrpljivanja sirovina i snage kako iz planete, tako i iz coveka. On moze da traje veoma dugo, ali moze da bude lako smenjen nekim novim sistemom koji ce pomoci u produzavanju Civilizacije i zastiti njenih tekovina. Piramide, pomorski putevi, stospratnice i kanali ispod mora ce ostati mera velicine ljudskih sposobnost i posle Kapitalizma, i ka takvim dostignucima ce covek teziti dokle god bude Civilizacije. Makar morali da je prenesemo negde u svemir, jer sva ta cudesa zahtevaju energiju koja premasuje mogucnosti nase planete i nas kao iscrpljenih baterija.

    Jer, Civilizacija je pronasla savrseni nacin da opstane. Prezentujuci sebe kao nesto napredno, nesto jako vredno, nesto sto nas cini razlicitim od ostalih zivih bica i drugacijih civilizacija (koje je redovno unistavala ili izolovala) ona se uvukla pod nasu kozu, terajuci nas da je branimo kao sto bismo branili svoje gole zivote. Mi to i cinmo, cak i kada shvatamo da svet u kome zivimo nije nas, da nesto mora da se menja. Ali cak i najdrasticnije promene koje prizeljkujemo, zaustavljaju se pred nekim stvarima koje bi da zadrzimo, pa se "revolucije" najcesce zavrsavaju na prostom sminkanju Civilizacije, necemu sto se na kraju ponovo vrati na njene dobro utabane puteve. Ta bolest koju svi nosimo, bolest Civilizacije, je nesto sto stoji na putu sustinskih promena. Ona nas zaslepljuje pred mogucnostima da sagledamo i organizujemo zivot van njenih tekovina, bez megalomanskih cudesa, putovanja u svemir ili tehnologije. Bolest komoditeta, bolest sigurnosti, bolest linije manjeg otpora. Njeni okovi i otrovi nas cine njenim robovima, ma koliko se mi osecali revolucionarima. Jer kada se probudimo u svom toplom domu i pomislimo kako je zivot lep, slobodni smo sve do trenutka kada se latimo cigarete, popijemo prvu kafu. Ne moramo ni da krenemo na posao ili fakultet/skolu a vec smo ustali u odbranu Civilizacije.
    nomen est omen

  7. #7

    Odgovor: Svest i samosvest

    Radnicka klasa u savremenom kapitalizmu vise nije neprijatelj kapitalista: ona je njihov saradnik i njihov sledbenik. Radnicka klasa, zavedena olaksicama koje je dobila gotovo bez borbe, gleda u svog idola rasirenih ociju. Ovako hrabra izjava mozda izgleda bezobrazno, ali nas njena istinitost zauvek ostavlja tuznim.Jer, ako pitate radnika u Mancesteru ili u Bostonu, Melburnu ili Pekingu da li bi vise voleo da bude "na vlasti" a i dalje da radi ili da bude na vlasti a da ima nekoga da radi za njega, uvek bi izabrao ovo drugo. Burzoaska pozicija je vrhunac dometa radnicke klase, i to je bila i pre svih propalih revolucija, to je bila od postanka "radnistva". Cinilo se, istina, da se radnik bori protiv gazda i poretka, ali bi on, svaki put kada bi imao priliku da dodje do konkretnih razultata u toj svojoj borbi, vesto i oprezno izvukao prste iz vatre i pristajao na "bolje uslove", "vece nadnice", i slicno. I opet se vracao na isto mesto sa kojeg je krenuo, u fabriku. Njegov izbor je predstavljao pobedu za gazde, nikako za njega i njegove drugove, ali je on to video kao jedini izlaz, jedinu alternativu gladi, siromastvu, padu na drustveno dno. Niko se nije usudjivao da postavi pitanje postojanja fabrika i njihove toliko uzdizane nezamenljivosti.

    Danas se strajkovi na Zapadu dizu zbog dva procenta povecanja plate, nikako za rusenje sistema. Radnici vole sistem i cuvaju ga. Njihovi krediti zavise od sistema i od zadrzavanja posla. Stoga ne zatezu mnogo. Radnik vise nije skroman; on zeli sve. On zeli da bude gazda. Njegova svest se razvila u svest onoga ko poseduje i kao takva ona nema druge zahteve osim da poseduje vise i kompletnije. Rad je nekada bio “izlaz” iz stanja gladi, danas rad predstavlja stepenik ka burzoaskim dobrima, ka vecoj kolicini robe i sigurnijoj buducnosti. Svaki radnik se nada da ce on ili njegova deca skupiti dovoljno novca ili dobara da mogu da se izdignu iznad "radnistva". On grabi sve sto mu se da. Skoluje decu da bi bili iznad njega, da bi ostvario svoje burzoaske ambicije barem kroz svoje naslednike. Razlika izmedju razvijenih i manje razvijenih sredina, sto se toga tice, stoji samo u vremenu koje je potrebno da se dodje do zeeljene pozicije u drustvu materijalnih vrednosti. Na zapadu je to moguce uciniti u dve generacije, ponekad i u samo jednoj. U manje razvijenim zemljama proces je nesto duzi, ali uvek dolazi do krajnjeg cilja: burzoaske pozicije. Pitamo se: Kako je to moguce? Gde je ona revolucionarna snaga, onaj potecijal, onaj proleter? Zar je moguce da ga je kapitalizam toliko korumpirao da vise nema zelju da se za bilo sta bori osim, povremeno , za vece nadnice? Odgovor se, naravno, ne svidja levicarima, jer je pozitivan i oni to znaju. Cak sta vise, oni su aktivno ucestvovali u pravljenu tog scenarija, pristajuci uvek na manje nego sto su, u neka revolucionarna vremena, mogli dobiti. Praveci se da predvode revoluciju, levicari su vodili kontrarevoluciju. Oni su, zarad vlasti, promenili radnicku klasu i pripitomili je. Proleterijat kakav je postojao u 19. veku vise ne postoji. Radnici su postali polukapitalisti i svoj izlaz vide jedino u punoj kapitalistickoj poziciji.

    Ko je onda danas "radnik" u kapitalizmu? Ko zamenjuje one koji su avanzovali u burzuje? Odgovor ce se uvek pronaci u rastucim gradovima, u umiranju sela, u migraciji stanovnistva iz podrucja sa velikim natalitetom u podrucja gde natalitet stagnira. Danas svaka razvijena zemlja ima razradjene siteme uvoza radne snage, sto sa sopstvenih teritorija, sto iz nerazvijenih zemalja. Popuna mesta u fabrikama se vrsi gotovo automatski: kako generacije radnika odlaze u penziju ili na visa mesta u hijerarhiji, tako na njihova mesta dolazi nebrojeno mnogo novih radnika, zeljnih dela istog kolaca, dakle zdravstvenog i penzionog osiguranja, kredita, onoga sto oni vide kao jedinu mogucnost za odlepljenje od dna, sto vise ne podrazumeva (za radnike) umiranje od gladi. Time se populacija koncentrise na male prostore, gde je moguce manipulisati cenama radne snage, kontrolisati kreditne aktivnosti radnika, i sistemom otpustanje-zaposljavanje drzati imaginarni prst na obaracu, kao opomenu za svakog ko pomisli da moze da ne radi a da bude privilegovani clan zajedinice.

    Jer, radnici su postali privilegovani. Mi nemamo zbog cega da ih zalimo. Oni sami sebe vise ne sazaljevaju. Oni rade i gomilaju. Kako se kapitalizam razvija (tamo gde nije jos dostigao neoliberalnu fazu), on unpred udovoljava zahteve radnika za boljim uslovima rada. On ne moze da dopusti, i u najvecem broju slucajeva u tome uspeva, da iskrsnu problemi izmedju radnika i uprave. "Socijalno, zdravstveno i redovna plata" su najnizi standardi a radno vreme se krece od 35 do 60 sati, kako ko izvoli. Plate su dovoljne da se "lepo zivi", znaci trosi, planira buducnost, razvija neki privatni biznis koji ce doneti ekstra dohodak. I ustedjevina za skolovanje dece, za otplatu stana, kuce, kola, svega sto ce novoj generaciji pomoci da korakne jednu stepenicu vise, i, sa boljim obrazovanjem, otplacenom kucom, bude sigurnija u razvoju sopstvenog kapitala. Ali, to ne znaci da radnik voli rad, samo da pristaje na njega zarad privilegija koje moze da kupi novcem za koji je rad prodao. U prvoj zgodnoj prilici ce radnik odustati od rada, samo da mu ona iskrsne (prevremena penzija, nasledstvo, sopstveni biznis, dobitak na lutriji, …)

    Kako vecina radnika danas pripada nekom specijalizovanom sindikatu, on pristankom na uslove rada potpisuje ugovor da ce postovati propise i sindikata i kompanije za koju radi. Sindikat i kompanija su oni koji pregovaraju o poboljsanju (ili pogorsanju) uslova rada (vecinom o visini nadnica). Radnik mora da se povinuje zelji vecine, koja se izglasava jednokratno, putem delegata. U doba revolucionarne krize, radnici deluju kao jedno telo, bez individualnih ispada (bar ne javnih, s obzirom da se unistavanje masina ili alata nikada ne radi u lice gazdama). Ali duboko u srcu svakog pojedinacnog radnika nikada nije bio povrtak na posao pod "boljim" uslovima. To su uvek bile zelje uprave i vlasnika fabrika. Radnik je potajno zeleo da se vise nikada ne vrati u taj pakao!

    Identifikacija radnika sa sopstvenim radom (u smislu u kome se zanatlije ponose svojom vestinom, npr.) je postala nemoguca onog momenta kada vise nije bio sposoban da vidi proizvod svog rada kao nesto sto bi mogao da upotrebi u svakodnevnom zivotu. Reklo bi se da je radnik, videvsi kolicinu robe koja izlazi ispod njegovih ruku, poceo da zazire od te robe i procesa u kojem ona nastaje. Zbog kolicine, ta roba mu se ogadila, a oseca i prezir prema njoj, sto joj umanjuje vrednost u njegovim ocima, samim tim umanjuje i vrednost rada koji je ulozio u proizvodnju te robe. Prenosno, radnik prezire i samog sebe zbog ucesca u procesu proizvodnje te otudjene stvari. Onaj deo rada koji odlazi na trziste sa proizvodom, za radnika je zauvek izgubljen. Ako zeli da povrati taj rad, on mora da ode na trziste i, za novac kojim je placen, kupi proizvod koji smatra delom svojih ruku. Drugi nacin, a to je ono sto mu je obecano od strane levicara, je da prisvoji plod svoga rada i njime raspolaze kako zna i ume. Ali, buduci da je u procesu proizvodnje vec izgubio odnos sa proizvodom (nije ga pravio za sebe) radnik ga ne zeli. On ne zna sta bi s njim i sama pomisao da "raspolaze" sa necim sto je za njega kao licnost neupotrebljivo, vise ga plasi nego varijanta po kojoj on raspolaze jedino novcem, sa kojim moze da kupi ono sto mu je "zaista" potrebno. Radnik se dela rada koji odlazi na trziste u obliku proizvoda odrice i on ga ne registruje emotivno. On pristaje na uslove u kojima prodaje svoj rad.

    On svoj rad posmatra kao robu na pijaci, kojoj kaci cenu izgradjenu uslovima trzista, a ti uslovi nikada nisu u vlasti radnika. Dakle, radnik pristaje na pravila koja niti postavlja, niti je u stanju da ih bitno menja. Tu dolazi do potpunog prezira rada od strane radnika, s obzirom da ni proizvod ni cena njegovog rada ne zadovoljavaju njegove potrebe kao ljudskog bica. Jedini izlaz iz tog corsokaka je u robi za koju zamenjuje dobijeni novac: sto je vise ima, radnik se "oseca bolje". Tako se (vestacki) zatvara emotivni krug, i ukida potreba za pobunom protiv ne samo rada, nego protiv bilo cega sto se oko njega desava. Pretvaranjem svoje kvalifikovanosti u trzisnu vrednost, on sve vidi kao trzisnu vrednost. On dakle pocinje da razmislja kao burzuj, kapitalista. Antagonizam izmedju njega i vlasnika fabrike vise ne postoji; oni su, svako na svom nivou, isto. Gazda tezi da za ono sto poseduje dobije sto vecu kolicinu novca, a radnik radi to isto sa jedinim posedom koji ima - svojom radnom snagom. Obojica dobijeni novac pokusavaju da upotrebe na najbolji moguci nacin. Kupuju robu, ulazu u akcije, nekretnine, automobil... Jedino osecanje koje radnik ima u odnosu na svog poslodavca nije vise mrznja, nego zavist. U tom smislu, radnik u ovom stadijumu kapitalizma ne nosi onu iskru koju je nosio radnik 19. veka ili prve polovine 20, koji je radio za goli zivot, za hranu, i istinski mrzeo svog eksploatatora.

    Trziste, koje se razvilo u megalomansku azdaju u poslednjih 50 godina, zahteva sve. I od svakoga. Niko ne biva postedjen te posasti. Trziste koje je sposobno da u roku od jedne decenije konzumira pola Evrope i Rusiju, da u dve decenije potpuno apsorbuje celu Aziju nije snaga sa kojom je moguce boriti se. Radnik nije samo lobotomiran od strane medija, on je potpuno konzumiran od strane trzista i u njemu vise nema nicega revolucionarnog. On ne vidi drugi izlaz osim utapanja u trziste i eventualnog potpunog prelaska na stranu kapitalista. Socijalizam je propao. Kina je poklekla (o Rusiji da ne govorimo). Jedina nada za komforan zivot je Zapad. Go West. Gde god da ga ima...


    To be continued...
    nomen est omen

  8. #8

    Odgovor: Svest i samosvest

    ... Niko od vodja i teoreticara revolucuje jos nije ponudio nesto drugo, nesto bitno drugacije. Fabrike su vec bile u rukama radnika i oni nisu znali sta bi s njima. Fabrike na Zapadu danas su visokoproduktivne, sterilne sredine u kojima se radnik ne oseca kao kod kuce, ali zato zna sta ga kod kuce ceka.

    Da li je moguce da smo pokusali sve u poslednjih 200 godina samo da radniku priblizimo njegov rad i ubedimo ga da radi za sebe? Da li je tako nesto moguce ili je ono sto americki radnici imaju najveci domet "radnistva"? Ja bih rekao da jeste. Radnici u Mancesteru, Bostonu, Melburnu ili Pekingu zele da neko drugi za njih radi. To je osnova njihovog pojmanja sopstvenog polozaja. Vece nadnice i bolji uslovi rada su pozeljni i oni su im na raspolaganju. Ali to nije prvo sto im je na pameti kada razmisljaju o onome sto bi stvarno zeleli. Oni jesu vaspitani u maniru rada i trzista ali njihove zelje, naravno, idu iznad toga. Covek je ono sto vidi. Odnosno on tezi da bude ono sto vidi. I, uprkos svim zabranama, kompromisima i sudarima koje dozivljava na tom putu, on na kraju zaista postaje ono sto vidi. Makar kroz svoju decu, makar za nekoliko generacuja. Kapitalizam je to omogucio radniku, u nekoj za kapitalizam razumnoj meri. Niko drugi nije uspeo da odrzi obecanja radniku. Kapitalizam je uspesno odigrao poslednji potez u utakmici izmedju klasa. Ispunio je sve zelje radnika, i ponudio mu, makar na dugackom stapu, nesto drugacije od upravljanja fabrikama i kontrole nad sopstvenim radom. On mu je ponudio da ne radi. Kako se niko drugi toga nije setio, ostaje nerazjasnjeno.

    Jer, bez obzira na sve promasaje u poslednjih 200 godina, niko se, ni levicari ni anarhisti, nije setio da obeca radnicima da nece morati da rade. Rad je bio (i ostao) tabu, fetis, nesto oko cega nema razgovora. Rad je Bog. Samo vi radite, imacete samoupravljanje, radnicke savete, sve ce na kraju biti u vasim rukama, a onda cete ici u fabrike uzdignuta cela, i radicete za ponosom. I zaista treba biti veliki vernik da bi se to progutalo, da nam ta hostija ne bi zastala u grlu. Rad je stvorio coveka. Rad je stvorio Kapitalizam. Nije li krajnje vreme da covek omrzne rad i srusi poslednji zid koji stoji izmedju njega i slobode? Ili zaista rad oslobadja? Ili religiski apekt "stvaranja u znoju tela svog", koji je danas zamenjen naucnim floskulama o radu kao uslovu za razvoj i pojedinca i drustva, je li to bila i ostala obmana za niz generacija koje su, svesno ili nesvesno, podrzavale kapitalizam, niz koji nikako da se zavrsi? Jesmo li kult rada ustanovili kao odbranu sistema ili odbranu sebe samih od, dalekobilo, promena koje zahtevaju nae ucesce? Je li zaista jednostavnije nastaviti sa radom i iz prikrajka posmatrati sta se dogadja, ili prestati jednom za uvek sa hranjenjem zveri energijom koje sve manje ima i krenuti u avanturu zvanu sopstveni zivot?

    Naravno, tvrdokorni levicari imaju dosta lepog da kazu o radu, i naravno da bi uvek pitali, cak u slucaju i da priznaju svoje promaaje,
    Sta bi covek radio, kada ne bi radio? Kakav bi svet bio bez fabrika, bez masovne proizvodnje? Da li bi se vratili u pecine i provodili dane skupljajuci hranu? Iako su sva ta pitanja valjana, treba izaci izvan kapitalistickih odnasa i okvira da bi bilo moguce razumeti odgovore na njih.

    Prvo treba da se shvati da masovna proizvodnja nije jedini nacin da se prehrani stanovnistvo. Masovna proizvodnja ne postoji da bi hleb dospeo do naeg stola. Uzroci njenog postojanja leze u pohlepi sistema koji jedini ima koristi od nje. Prehrana stanovnistva u gradovima je samo nusprojekat koji isto tako (lukavo nema sta) donosi profit. Isto vazi i za stanovanje, odevanje i ogrev. Drugo, sve sto danas funkcionise u gradovima moguce je odrzavati sa 2 sata rada dnevno svih trenutno zaposlenih. Razlika do 8 ili 10 ili 12 sati odlazi u svemir, ratove, istrazivanje novih sistema za efikasnije eksploatisanje prirode i ljudi, i, u zadnje vreme, za kupovinu svega sto je, nekim cudom, ostalo u vlasnistvu drzave.

    Kapital danas kupuje svet, i nas, radnike, zajedno sa njim. On koristi visak naseg rada da bi nas bolje posedovao. Ako se nekim cudom slozimo i svi pristanemo da radimo samo ta dva sata dnevno i uvedemo status quo na razvoj, hoce li to biti krajnji domet covecanstva? Jesmo li stvoreni za nesto drugo, uzvisenije? Koga briga! Posle odredjenog vremena, i ta dva sata dnevno ce postati previe.

    Covek sa toliko slobodnog vremena zeli samo jedno: vise slobodnog vremena, vise slobode. Sloboda, vise nego bilo koje drugo stanje svesti, izaziva zavisnost i ko je jednom okusi "skida" se jedino smrcu. Naravno, levicari ce uzviknuti "takva sloboda znaci lenjost" ali takve tvrdnje su proizasle iz kulta rada koji oni jos uvek gaje. Dakle, ljudi u svetu sa dva sata rada dnevno ce taj rad smatrati robijom. Borice se protiv njega i traziti nacine da ga izbegnu. Kako nece biti pozicije kapitaliste koju vrednim radom mozes da kupis, ljudi ce se okretati svojoj kreativnosti, pronalazice svoje jedinstvene puteve za izbegavanje rada, nalazice istomisljenike sa kojima ce graditi sisteme anti-rada, izdvajace se od onih koji zele da rade ostavljajuci znak pitanja na svoje upraznjeno radno mesto za sve one koji su u nedoumici. Takvi ljudi ce ziveti i u gradovima i na selima, i u pecinama i na vodi, kako god i gde god pozele. Kao jedini vlasnici svog rada, oni ce moci da ga uloze gde god zele, a za ocekivati je da ce ga uloziti u ono gde je najpotrebniji: u organizaciju sopstvenog zivota. Nekima ce za to trebati vise od dva sata dnevno, nekima nece biti potrebno ni toliko. To ce zavisiti od individualnih zelja i sposobnosti. Ono sto je bitno, je da ce sa tog rada zauvek biti skinuta cena, i da nece vise nikada biti vrsen pod prisilom, pod pretnjom.

    U takvom drustvu ne moze postojati visak rada, pa ni direktna posledica takvog rada roba namenjena trzistu, a onda ni trziste ni profit, odnosno kapital. Nepostojanje viska rada dovodi u pitanje i opstanak fabrike, koju je potrebno odrzavati. Zbog toga sto ne izlazi iz kruga obezbedjenja zeljenih uslova zivljenja, rad koji bi postojao u takvom okruzenju ne bi mogao biti nazvan radom, nego bi prosto bio samo jedan deo izabranog nacina zivota. On ne bi mogao da se reflektuje u stvarima, pa tako ne bi postojala ni privatna svojina. Gomilanje stvari ne bi obezbedjivalo bolji status u drustvu, pa prema tome ne bi imalo svrhu (osim ako se ne radi o ekscentricnoj zelji za skupljanjem kamenja ili starih cipela, na primer).

    Ukidanje rada bi u istom momentu ukinulo obe "konfrontirane" snage: i proleterijat i kapitaliste. Prvi bi postali slobodni ljudi sa pravom da o svom zivotu odlucuju po svom nahodjenju, a drugi bi morali da se odreknu svog privilegovanog polozaja i prihvate poziciju onih prvih.
    Bogatstvo ne bi bilo moguce ogradjivati, vec bi se ono pravilno razlivalo na stanovnistvo date regije. Izdvajaje iz sredine u kojoj nema novca, ogradjivanje bogatstva, ne bi bilo ni opravdano ni moguce. Covek ne bi imao od cega da bezi i sta da brani. Sa nestankom privatne svojine, nestala bi ubrzo i pohlepa.

    The end
    nomen est omen

  9. #9

    Odgovor: Svest i samosvest

    U najboljem od svih najgorih svetova, u razvijenom gradjanskom drustvu, neki zive od rada kao kompjuterski programeri, inzenjeri ili pesnici. Drugi su radnici gradske cistoce ili radnici u kanalizacije. Ovakvo stanje stvari smatra se sasvim logicnim - trziste nagradjuje talente, dok jedni imaju talenta za poeziju, drugi imaju talenta da odgusuju zacepljene cevi. Ne zaboravite, trziste nagradjuje talenat, ne samo trziste vec i pozitivna nauka, postulati koji se ne smeju i ne mogu dovesti u pitanje. Cak ni umetnici sirokog duha, cak ni pesnici, ni oni ne dovode u pitanje ovakvo stanje stvari, ono je jedino moguce i opste prihvaceno samim im sto bi eventualna promena i zamena uloga sa radnicima cistoce bila jednostavno receno neprijatna.

    Pretpostavimo da se radi o skolskoj spremi. Onaj sa visokom spremom zavrsice u udobnoj kancelariji, onaj koji u skoli nije postizao rezultate zavrsice kao cistac. Da li su vas roditelji plasili ovom opcijom kada ste bili mali? Dali su vam govorili da treba da ucite? Da li ste ucIli da ne biste postali djubretari? Ili ste ucili da bi mama i tata bili srecni? I li zbog znanja?

    Da vidimo sta je to znanje? Od apstraktong znanja opstacete samo kao deo akademskih stala. Od znanja koje donosi profit mozda nesto zaradite na trzistu rada. To su one bolje skole, zanimanja koja vrede za posle. Dakle, apstraktno ljubljeno znanje jeste poznavanje cInjenica, manipulativnih tehnika i postupaka koji se mogu profitirati na trzistu. Pa cak i ako radite dobrovoljno znanje niste stekli jer vas je skola spremala za dobrovoljni rad. Skole ne postoje zbog humanizma i dobrovoljnog rada. Svrha skole jeste kondicioniranje i proizvodnja novih generacija koje ce biti spremene da u krvu, znoju i suzama opsluzuju Masinu, da proizvode i prodaju, da se medjudsobno kolju oko zivotnog prostora i oko novih trzista. Krajnje logicno, i mala deca znaju da je to zivot i da u tom smislu i nema necega drugog sto bi bilo zivot. Niko jos nije preziveo bez Trzista i vestina potrebnih za nastup na istom. To je dakle znanje, jedino korisno znanje. Poznavanje vestine lova nece vam koristiti u situaciji kada su divlje zivotinje uspesno istrebljene. Trziste je svuda, i dok je nekada i bez zznanja vezanih za trzise bilo moguce preziveti, sada je to sve manje slucaj.

    Udobna, sigurna egzistencija moguca je samo preko ledja drugih. Ko se ikada, barem i najminimalnije bavio poljoprivredom to zna - nekoliko kisnih dana dovoljno je da se zetva upropasti. Zato postoje zalihe, geneticki manipulisani usevi, ratovi i reklame. Ukratko sve sto je stvorio uplaseni i uplakani majmun. Ta ekspanizija, gomilanje, analne fiksacije, to je znanje koje je majmun izmislio da se sacuva od gladi u uslovima kada priroda daje sve manje jer je ima sve manje.

    I ovo stanje traje hronicno jos od antickog doba i ranije. Napredak jeste napredak u gomilanju, o metodama da se odgodi konacni ekonomski kolaps. Rat, pljacka, ugnjetavanje, represija logicni su i predvidivi koraci jedne vrste koja je izgubila meru. Uzroke ovom ponasanju nalaze moralisti u svemu i svacemu, od fasitickog zaklinjanja na prociscenje, tlo i krv do liberalnog teoretisanja o totalitarizmu. Anarhisti mastaju o Oslobodjenju, komunisti i socijalisti o drustvu. Ideologije se razlikuju, ali postoji jedna konstanta koja se provlaci kroz sve njih: neki su programeri, inzenjeri i pesnici, drugi su.. (vec pogadjate). Sve u svrhu gomilanja jer sapiens je samom sebi otezo uslove prezivljavanja svojim naucnim i tehnoloskim dostignucima a prosta pohlepa dovedena na pijedastal vrline ucinila je ostalo. Da se posluzimo otrcanom metaforom: to je kao da ste u lokomotivi bez vozaca, uplaseni putnici trude se da istu lokomotivu sto vise ubrzaju, njihovi pokreti su panicni, kolju se i krve da bi dosegli polugu za regulisanje brzine. Pobednik u toj borbi dobija povlasticu da ubrza masinu.

    Kakva apokalipticNa slika. Pako, ponor. Odatle nas ne mogu izbaviti pesnici, umetnici, anarhisti lli ekonomisti. U bilo kojoj teoriji ili pesnickoj slici u kojoj joP postoje gradske ulice moraju da postoje i cistaci ulica. Gradjani ne mogu bez grada, kanalizacije, berberina, prostitutke. skole, sadomazohizma, krofni, bureka, palacinki. Gradjani ne mogu bez majstora koji izradjuje kaveze u kojima se zaklucani njihoviomiljeni kanarinci. I nikada necemo znati i mati kompletan spisak zelja jednog gradjanina u potrazi za dobrim i udobnim zivotom.

    Spiritualci, zene srednjih kasnih godina. Svi oni mastaju o dalekim egzoticnim mestama na kojima je z1ivot jos uvek radost. Divno je biti turista, dovno je kada vam donose koktele poluobnazeni robovi ili robinje, ali divna je i vasa masta. Tako daleko od podele rada, a tako blizu.
    Cak i polivaci ulica imaju pravo na godisnjji odmor, iluzija je potpuna. Sapiens (razumni) se ne seca da je bio rob kada koristi usluge robova. Sasiens ima znanje, on zna da je dobro letovati u Turskoj. On hoce da uspe, njemu je sve jasno.

    Sve i jeste jasno. Guru i trzista odasilju milione poluslika u vase tople domove. Tamo je barem sve jasno. I vi biste da uspete. Logicno. Nafta je sve skuplja, masina se trese. Iz zadnih redova (Deboard) dopiru povici: Kada ce se sve ovo zavrsiti Mozemo li da napustemo pozoriste.
    Mali Alexa ne zeli da bude ni obucar ni Princ. Ali svet u kome je to moguce ne postoji vise. Svet naseg pre1ivljavanja svet je princeva, obucara, vrhunskih manekenki, fudbalera i vojskovodja. Ne biti nesto, nemati to znanje da se bude nesto izvan je domena zamislivosti.
    Apetiti su sve veci. Vasi apetiti. Vi niste kao Jakuti u Sibiru koji odbijaju savrsene, najlonske ribarske mreze i zadovoljavaju se svojima, svojerucno napravljenima od prirodnih materijala da ne bi bili suvise uspesniu ribolovu i istrebili svu ribu. Tako su zaostali ti Jakuti. Mi nismo takvi, mi smo bas fancy i sexy.

    Ali, ali, ali bunite se vi. Nauka ce nas spasiti, znanje. Znanje o proizvodnji mikro cIpova, znanje o bolestima, znanje o manipulaciji prirodom. Znanje koje meni i vama omogucava da budemo pobunjenici i anarhisti i da svakodnevno sa sebe ne spiramo smarda uglednog gradjanstva.
    Moram da vas razocaram, Spasa nema. Suvise ste cekali da vas pomiluje ruka imaginarnog Oca. Ali tata vas zapravo mrzi i molitve su bile uzalud. Mozda nikoga nije ni bilo, samo vas strah. strah od sume, strah od prirode i svega zivog. Preostaje nam bolan i neugodan kraj.
    nomen est omen

  10. #10

    Odgovor: Svest i samosvest

    Zapad je u krizi. Kapitalisticka ekspanzija, motor razvoja zapdnoevrospskih sila vec petsto godina polako se usporava. Kolonijalna osvajanja, imperijalizam, "industrijske revolucije" svetski ratovi, "tehnoloske revolucije", telekomunikacije, internet.. sve je vec upotrebljeno. Sa druge strane nekada beskrajnih "trzista" uspravljaju se nove sile Kina i Indija, Malezija, Brazil..., a i druge zemlje treceg sveta pocinju da konkurisu Zapadu. Stara prica u kojoj se u kolonijama proizvode sirovine, a visokotehmoloski proizvodi na teritoriji kolonijalnih sila vise ne vazi. Sada se nesuprot starim vremenima vecina proivodnje zapravo nalazi izvan teritorije bivsih kolonijalnih i finansijskih sila. Nekadasnje kolonije su zahvaljujuci “anucnotehnoloskom razvoju i sirenju tehnologije” sada u stanju da naprave sam oruzija koja odbijaju svaku mogucnost ponovne rekolonizacije. U nekim drugim slucjevima se stare poklonici starih ideologija (radiklani Islam) suprotstavljaju sirenju neoliberalizma svojim, nimalo naivnim metodima. U isto vreme cena nafte vec drugu godinu za redom raste, cak i u letnjim mesecima a pohlepa, osnovni motiv kapitalizma
    (i kanaonizovanog “slobodnog” pojedinca i gradjanina) polako sece granu na kojoj sedi jer se u cilju smanjivanja troskova proizvodnje i radna mesta sele iz Evrope i Amerike ili bivaju ukinuta usled automatizacije.

    Kineske kompanije pocinju da kupuju strateske sirovine kao sto je nafta unapred. Ovaj nacin razmisljanja, toliko stran slobodnim individuama zapada, ostavlja bez odgovora politicke i druge anliticare. Onomad kriza i otpori americkog establismenta oko pokusaja jedne kineske drzavne kompanije da kupi jednu americku naftnu kompaniju pokazuju svo licemerje jedne ideologije koja vec petnaest godina neprikosnoveno drzi svet u svojim sakama. Prodati kompaniju i biti dosledan dogmi Trzista ili zabraniti prodaju i ocuvati "nacionalne interese" tj. Interese krupnih vlasnika kapitala? Svaki ishod opasno narusava temelje liberalne ideologije.

    Stalni gubitak radnih mesta snizava "zivotni standard" stanovnika "bogatih" zemalja koji je opet neophodan za stimulisanje potrosnje. Bez potrosaca nema ni proizvodnje, ali kakvog smisla ima vise teorija i sve teorije zapadnih ekonomista ako su proizvoidjaci neki drugi, ako profiti vise nisu pod kontrolom bivsih kolonijalnih gospodara? Odgovor na ovaj problem jeste budjenje nacionalizma. Prvo kod osiromasenih slojeva stanovnistva na Zapadu, a kasnije i kod tzv "elite". U pitanju je strah, samo strah da ce nesto morati da se da, da je neprekidni usponi "strela progresa" bila jedna gnusna laz koju su zdusno sirili trgovci, industrijalci i njihovi univerzitetski placenici. Nema za sve, enam nafte, vode, hrana a ni ostalih sirovina za sve.

    Stvari ce nam biti daleko jasnije ako pogledamo kako je proces ekspanzije zapoceo. Vec od dvanaestog veka Evropa postaje prenaseljena usled "primene najnovijih tehnoloskih dostignuca". Previse dece se radja, a premalo umire. Kuge i ratovi ne mogu da zaustave ovaj trend. Uvodjenje robonovcane privrede i upotrebe novca cIne stvari jos gorima. Desetinu prinosa zita lakse je dati lokalnom feudalcu nego na trzistu zaraditi odredjenu kolicinu novca koja se zatim ima platiti u obliku poreza. Pocinje napustanje sela i punjenje gradova, tj pretvaranje slobodnih i neslobodnih seljaka (kmetova) u proletere. (U Istocnoj Evropi ovaj proces traje i danas pod blagoslovima prosvecenih neoliberalnih elita).

    Stanovnistva je od sesnaestog veka sve vise, drzavna ratna masina postaje veoma skupa (topovi, brodovi) i drzave pocinju da finansiraju kolonijalnu ekspanziju. Ubrzo im se pridruzuju i privatnici. Pocinje trgovina robljem u kolonijamaa, a na domacem terenu se neposlusne mase (narod) polako disciplinuju i redukuju na nivo jednodiemnzionalnog coveka danasnjice. Osvajaju se nova trzista. Izbijaju i ratovi oko istih, ali kapital nalazi put i nacin da prodre do malog coveka da ga ucini svojim poklonikom. Mali covek veruje u nacela ekspanzije: neprekidni rast, progres i razv... Estetika postaje dostupna sima, a sa njom i masovna proizvodnja i potrosnja ideologija, stvari, ideja (slobodna ljubav, feminizam, Harry Potter, anarhizam, situacionizam, sindikalizam, primitivizam, prozak, religije, depresije, individualizam, antipsihijatrija, socijalziam, komunizam, fasizam itd)

    Sada je tome dosao kraj. Zatvaranje trzista za kineski tekstil znaci odstupanje od nacela liberalizma. Kapitalizam pokusava da se vrati u svoju prvobitnu. Merkantilnu fazu. Prica je bila lepa dok su anglosaksonski i zapdnoevropski trgovci mogli da prodaju svoju robu gladnim masama Azije i Amerike. Kada je terbalo tu su bile mocne flote da uniste druge "civilizacije" ili zastite trgovinu robljem. Ponekad bi sav posao bio zavrsen prodajom zemlje za staklene perle kao u slucaju dilova sa nekim plemenim americkih indijanaca. Ili, ako trgovina ne bi uspela obavljan je genocid pod pokroviteljstvom "plavih bluza". Ili "crvenih mundira".

    Ali sada je prica zavrsena. Za to ne znaju jos jedino placenici ne-vladinih organizacija po Istocnoj Evropi. Kraj ekspanzije bazirane na nafti, selidba radnih mesta, suzavanje trzista, pad "standarda" bice uvod u nove sukobe i ratove oko energenata i sirovina. Jedna eksplozija stanovnistva u Evropi) dovela je do jednog shvatanja po kome je covek coveku apstraktni gradjanin (Evropa) ili vuk (u slucaju domiantnog hobsovkog anglosaksonskog fasizma). Ovo shvatenje stimulisalo je trgovinu, razvoj, "progres", "obrazovanje", "zdravstvenu zastitu", "nauku"i druge tekovine civilizacije. A nafte, nema pa nema, ni za americke idividualisticke nadljude, niti za kolektiviste kineskog kapitalistickog razvoja. A nema je ni za mlade siromsveta koji zele da se obrazuju, uce, putuju i razvijaju se. Nema je dovoljno ni za chat ni za traktore, a bice je sve manje.

    I ovim, ovim sukobom oko sirovina ce na srecu groteskna pojava homo economicusa ne zemlji biti zavrsena. Ovo bice, nesposobno da na drugi nacin redukuje svoje rezmnozavanje, zeljno produzenja individualnog zivota koje mu garantuje zdravstvena zastita, poseegnuce za sredstvom koje najbolje poznaje -r atom. I kao sto se to u slucaju nekih ostrvskih plemena cini svake dvanaeste godine, kada ekspanzija stanovnistva postane tolika da ni ubijanje devojcica, ni klanje svinja vise ne mogu da odrze populaciju u granicama odrzivog, i "moderni" covek odlucice se za ovu opciju koja sigurno i u kratkom vremenu smanjuje broj stanovnika. Mali problem je to sto su u medjuvremenu "naucno" razvijena oruzja tako smrtonosna, da sanse za novi ciklus i povratak prvobitnom blagostanju sakupljckog drustva nece biti.
    Zato je krah neoliberalne ekspanzije samo neizbezan stepen, prekretnica koja oznacava da jedno srednjovekovno resenje za preneaseljenost nefukcionise.
    nomen est omen

  11. #11

    Odgovor: Svest i samosvest

    Studenti su cesto zainteresovani za snizenje troskova studiranja. Ali studente zavrsne godine ovo pitanje ne dotice mnogo, oni se vec brinu o zaposlenju i rade uzurbano diplomski. Trudnicama je ovo pitanje jos manje interesantno, njih najvise zanimaju uslovi porodiljskog bolovanja. Homoseksualci uglavnom ne razmisljaju o poradjanju, tu grupu zanimaju problemi diskriminacije kojima su u ponekim zmeljama izlozeni. Prava homoseksualaca nisu na umu bolesnicima koji su pak, zaokupljnei pitanjem sopstvenog zdravlja i cenama medikamenata. Pogotovo stariji ljudi, koji su zbog slabosti organizma cesto bolesni, sto i nije neka briga onih od dvadeset do dvadesetpet godina koje opet zanimaju neke sasvim druge stvari, recimo putovanja na zanimljiva mesta na kojima bi mogli da nadju partnera ili partnerku. Ovo tesko pitanje, narocito zaostreno u doba emancipovanih licnosti sa bezbrojnim, dinstinktnim hobijima i interesovanjima u pogledu konzumacije medijskih sadrzaja ne tangira one koji vec imaju partnere. I tako dalje...

    Gore opisani koloplet kolektivnog (raz)mimoilazenja i individualne patnje nazivamo principom odvojenih interesa. Ovaj princip predstavlja jednu od osnova liberalnog kapitalizma. Jednostavno, svaki pojedinac se svojim atributima vezanim za starost, pol, imovnski ili bracno stanje odredjuje kao jedinka vezana za "svoje" interese. Interesi su ono sto ga/je odredjuje, interes je njegv ili njen identitet. On ili ona eventualno i privremeno dele odredjene interesa sa drugim pojedincima (npr. bolesni homoseksualac ce osim za prava homoseksualaca biti zainteresovan za stanje u bolnicama), ali se interes ne dozivljava kao nesto sto ga ujedinjuje sa drugima, on/ona dozivljavaju sopstevni interes kao nesto sa licnim pecatom, nesto unikatno i u skladu sa postmodernom politickom retorikom, nesto krajnje "kreativno".

    Princip odvojenih interesa zahteva trzisno svesne individue, postojanje ovog principa eliminise svaku ideju o licnoj zrtvi radi kolektivnog dobra, On omogucava drustvenu fragmentaciju i trosenje eventualne energije protesta ili nezadovoljstva. Jer, ako si ti nezadovoljan, ja sam zadovoljan, ja sam upravo kupio/la, novi BMW, ja nisam ono sto ti jesi, ja nisam bolesnik/homoseksualac/trudnic... Ja sma nesto unikatno i vazno, ja cu vec pronaci neki sopstveni interes, svojom potrebom za nekim posebnim interesom pomoci cu ekonomiju, oni koji nude usluge vezane za "novi interes"vec ce naci put do mene i pokusati da ga mi ih prodaju…

    Otuda "sloboda izbora" i istoimena dogma. Naravno da su svi slobodni da se bore za svoje interese, naravno da su razliciti interesi drustveno priznati. Izvoriste licnog identiteta ionako jeste samo uloga, odnosno jedna od uloga koje su ponudjene na trzistu. Recimo, mlada, obrazovana, emancipovana zena sa istoka Evrope koja svoj identitet nalazi u likovima poznate serije "Seks i grad" nije nista manji plagijator identiteta od poslovnog muskarca koji vikendom vozi kabriolet i uziva u zavidnim pogledima prolaznika.

    Kako prevazici princip odvojenih interesa? Na zalost, psiholoske i ekoloske promene do kojih dovodi upraznjavanje ovog principa su ireverzibilne i traju dok se ne potrosi sva energija potrebna za upraznjavanje istog. Upravo zbog toga, jedno drustvo koje je preslo na liberalni kapitalizam ne vraca se nikada nazad ili spontano prestaje da biva liberalnim i kapitalistickim. Ono ostaje liberalno sve do potpunog iscrpljivanja prirodnih resursa. Ova cinjenica nam uliva optimizam, slom liberalnih drustava bice posledica teske ekoloske krize i eventualna drustvena organizacija koja potom usledi nece biti u stanju da se koristi "naucnotehnoloskim resursima". Oni ce naime u tom momentu biti iscrpljeni, a osnovna energija koja ce se koristiti bice ona, akumulirana u misicima ljudi i eventualno ukrocenih zivotinja. Naravno broj ljudi, ukupan broj pripadnika vrste homo sapiens bice daleko manji nego danas pa oni nece moci da ukrote dovoljno zivotinja cime ce nivo nepotrebne patnje biti svakako manji nego danas.
    nomen est omen

  12. #12

    Odgovor: Svest i samosvest

    "The dispossessed", oni kojima je oduzeto. Oni koji nemaju nista, ni svoje lance, pa ni sebe. Ko su oni?

    Vratimo se unazad. Shvatanje sebe samih oduvek je bilo podlozno uplivu vladajuce ideologije. A animistickom svetu pluralizma dusa, covekovo Ja jeste jedna od mnogih dusa, koje imaju i ostala ziva bica, kao i nezive stvari i nebeska tela. U ovakvom svetu, individualno delovanje, interakcija sa stvarima i zivim bicima implicitno poseduje jednu metafizicku, sakralnu notu. Ubistvo zivotinje znaci i odredjenu interakciju sa dusom ove zivotinje, odredjeno shvatanje "drugog kao sebe", odredjeni nivo empatije.

    "By cherishing the life forces in all natural objects and depending on nature for sustenance, believers in animism abhor any actions that destroy the integrity of the environment."

    Da li su ljudi iz animistickih drustava bili "bolji", da li su se teze odlucivali na zlocin?
    Uplivom teologije, covek postaje "igracka bogova", "orudje gospodnje" i "rab boziji". Njegov/njen zivot nije vise odvojen po sebi vec je uvek "u odnosu na" neki asptraktni princip, u temelju ideoloski princip. Hriscanstvo zadrzava delimicno predjasnje forme empatije, pa pretnja paklom za one koji cine zlo takodje utice na ovozemaljsko delovanje pojedinca ako ne putem empatije, onda usled straha od strasne kazne posle smrti.

    Srednjevekovni covek, dakle jeste ogranicen ovim dogmama. On trazi oprostaj pre odlaska u rat, da bi tamo nekaznjeno ubijao (recimo nevernike). Sa usponom protestantizma i pomeraja ka apstraktnom, nepersonalnom, neljudskom Bogu, ova realnost postaje sasvim ogoljena. Kako je protestanski Bog drugo ime za profit, ovaj bog je racunovodja. Kolicina prikupljenog novca jeste merilo bozije milosti. Ovo je bog trgovaca i bankara. Ovo je bog kapitala. Oni insistira na aktivnom ucescu u drustvu, na individualnom razvoju i individualnoj odgovornosti.

    Telesna empaija i odnos tela potpuno se gubi u (neo)liberalnom kapitalizmu. Ljudi su dovedeni u pozicije posmatraca. Njihov zivot jeste predstava i desava se u odnosu na trenutno stanje na pozornici na kojoj glume virtuelni oblici. Shvatanje tela je eksternalizovano: obracanje paznje na deo sebe odvija se u trenutku i na nacin koji odredjuje spektakl. Recimo, potreba muskaraca da koriste kozmetiku, njihova novostvorena opsesija istom radja i oblikuje se pod uticajem industrije. Muskarci obracaju paznju na svoje lice u trenutku u kome se likovi na globalnoj pozornici (reklame) pocinju brinuti za svoj izgled. Nista sto se dogadja nije slucajno, zelje nisu interne, njihov izbor je spolja, izvan tela.

    Homo sapiens je izvrnut, oni vise nema za sta da se uhvati, pa ni za sebe samoga. Postavlja se pitanje, sta uciniti u situaciji u kojoj je statisticka vecina (koja oblikuje drustvena kretanja) u potpunosti opcinjena ovim razvojem i slepo ga sledi.

    Da bi se dobio odgovor na ovo pitanje mislim da je neophodna:

    - Propaganda usmerena na razotkrivanje prirode Spektakla
    - Konzervacija i sirenje kulture internog dozivljaja
    - Obracanje paznje na disanje, hodanje gutanje, jebanje, spavanje i sve ono sto spektakl (jos) nije oduzeo
    - Cenzura eksternog upliva i borba protiv kulture!
    nomen est omen

  13. #13

    Odgovor: Svest i samosvest

    Kada se za nekoga u zapadnim zemljama kaze da je "japi" (yappie - young american professionals), misli se na mladog radoholika u sivom odelu sa kravatom koji izuzetno dobro zaradjuje provodeci u kancelariji najmanje deset sati dnevno, koji nikad nema vremena, non-stop telefonira i stalno nekud zuri.

    Ako taj isti termin primenimo na srpskog biznismena, dobicemo pomalo izokrenutu sliku: mladog obrazovanog coveka sa jednim ili vise mobilnih telefona koji je sve ulozio u svoj spoljasnji izgled, zaradjuje tek toliko da moze sebi da priusti pristojno odelo i koji se nada da ce njegovo vreme tek doci. Mladi srpski biznismen nema svest o tome da je ovaj koncept, nastao u Americi krajem osamdesetih godina, uveliko napusten zato sto je imao bumerang efekat. Nema svest ni o tome sta znace veliki obrt novca, rizik na berzi, menadzerska bolest ili problem delegiranja odgovornosti, sto je video u americkim filmovima i serijama. Srpski japi pokret pojavio se sa ekspanzijom mobilne telefonije, novih tehnologija i marketinske industrije, i izbacio je armiju visokoobrazovanih mladih ljudi koji govore strane jezike, lice jedni na druge i strogo postuju rigidna japijevska pravila odevanja. Al' opet mimo sveta. Biti mlad i lep, nositi odelo, kravatu i mobilni telefon nije vise u trendu na zapadu - japiji pripadaju proslosti, kao hipici.

    "Mladi srpski japi" zaposlen je u nekoj stranoj firmi ili nekoj od malobrojnih uspesnih domacih korporacija, a da bi uopste mogao pomisliti za sebe da je japi neophodno je da zaradjuje najmanje 500 evra mesecno. Zabranjeno mu je da prica o svojoj zaradi, zivi sa roditeljima jer nema svoj stan, vozi deset godina star automobil, i masta o uspehu. Ono sto ga cini japijem jeste pakovanje - odelo, kravata i mobilni telefon, i motivacija - uspeh, bogatstvo i moc. Postoji tako citava generacija mladih poslovnih ljudi koji se lepo oblace i urbano izgledaju. Japi pokret u Srbiji, uslovno receno, predstavljao je odbranu od poseljacenja koje nam se desavalo u poslednjoj deceniji. Sa druge strane postoje novokomponovani srpski bogatasi u firmiranim odelima koji se po stilu i nacinu komunikacije ne razlikuju od prosecnog italijanskog mafijasa. Proces ucenja po modelu je prirodan, ali je u srpskom slucaju to samo puka imitacija, i u najmanju ruku je smesno. U uslovima zbrke u citavom vrednosnom sistemu, nije lako izgraditi profesionalni identitet. Japi nacin razmisljanja i odevanja, koji je zapravo pubertet profesionalizma, ne treba kopirati vec uklopiti u svoj model. Poslednju deceniju u Srbiji je izvestan broj ljudi presao iz jedne klase u drugu, i to ne svojom zaslugom. Opste prihvacen japi pravac, pored mnogo losih, ima i nekoliko dobrih strana: japiji su cisti, uredni, vredni, tacni i govore svetske jezike. Treba podsetiti na to koliku vaznost imaju domace vaspitanje, profesionalni protokol, licna i profesionalna etika, politicka, ekonomska i emocionalna pismenost. To je ono sto ce danas - sutra svet ocekivati dolaskom na srpsko trziste, a ne poslednji modni krik u odevanju i najnoviji model mobilnog telefona.

    Fenomen nazvan "japi" nastao je s usponom mladih i ambicioznih ljudi koji su se naglo obogatili na svetskim berzama u Njujorku, Londonu, i Tokiju. Americka kultura je izbacila model "kako se postaje uspesan", i veliki broj mladih ljudi je zahvaljujuci tom modelu uspeo da predje iz radnicke u srednju klasu preskacuci letvice drustvene hijerarhije. Medju pripadnicima aristokratije i izuzetno bogatih ljudi nema japija. Psiholozi tu pojavu nazivaju meritizam - uspeh je ostvaren sopstvenom zaslugom. Osnovne vrednosti koje su mladi japiji postavljali sebi jesu uspeh, bogatstvo i moc, a sve ostalo, ukljucujuci i privatan zivot, bilo je nevazno. Osnovnu karakteristiku japija predstavlja preokupacija detaljima, striktno odredjenim nacinom odevanja i robovanje prepoznatljivim markama i predmetima. Japiji su izuzetno samostalna i agresivna bica nedovoljno fleksibilna, sklona autoritatirnom nacinu ponasanja. Iako su deo tima, imaju problem delegiranja odgovornosti. Oslanjaju se iskljucivo na sebe jer misle da ce ih drugi ljudi izneveriti.

    Smatra se da je njihovu pojavu prouzrokovalo izuzetno takmicarsko skolstvo u zemljama kao sto su Amerika i Japan, koje je forsiralo profitabilna zanimanja: berzu, nove tehnologije, informatiku. Vrednosti iz porodice takodje su uticale na formiranje nove generacije poslovnih ljudi. Dolazili su uglavnom iz provincije zeleci da postignu vise od svojih roditelja i predju u visu klasu. Japiji su desubjektivizovana ljudska bica koja svoje prijatelje, cak i roditelje, posmatraju kao objekte. Stalno zure, nemaju privatan zivot i cesto ne znaju sta ce sa sobom za vikend. Stepen takmicarskog medju njima bio je na vrlo zavidnom nivou. Godinama nisu odlazili na godisnji odmor sve ubedjujuci sebe da tako treba, a desavalo se da su ih bosovi i na silu terali da koriste slobodne dane. Japiji su sagorevali na poslu, i vrlo brzo poceli da pate od osecaja da im je “casovnik iscurio”. Cesto se moglo cuti ne mogu vise da se zaljubim, i suocavali su se sa saznanjem da su sustinske stvari promasili. Kao posledica takvog ahedonizovanog nacina zivota pojavile su se depresija i sklonost ka lekovima, a kasnije i bolest dijagnostifikovana kao menadzerska bolest (cir, infarkt, tahikardija) ili pad imunoloskog sistema nazvan - yappie flue. Japiji su imali neverovatan odnos prema novcu. Naime, nisu ga trosili na zadovoljstva, osim na trendovske predmete i na putovanja, a cuvali su ga iskljucivo za katastroficne situacije tipa “ako mi jednog dana otkaze bubreg”, napamet su znali cenovnike najboljih klinika. Ostati mlad i lep po svaku cenu bio je imperativ japi kulture, te su boginji mladosti prinosene zrtve u vidu privatnog identiteta (zatezanje lica i tela, vestacki zubi). Kod cele jedne generacije istrosenih mladih ljudi suocenih sa fizickim i psiholoskim problemima narcisticka kultura pokazala je nakon nekog vremena bumerang efekta.

    Poucen iskustvom, zapadni svet je napustio “kakodalogiju” (kako da postanete uspesni u deset lekcija) i kult mladosti. Pojavio se novi pravac - “ejdzizam”, u kojem su strucnost i iskustvo, a ne mladost, osnovni poslovni kvaliteti. Nakon velikog buma na trzistu, japi generacija je prekrsila striktna modna pravila koja je sama postavila uvodjenjem manje formalnog nacina odevanja. Pomama za robnim markama je ostala, ali je tradicionalno englesko odelo zamenjeno udobnijim italijanskim. Za poslovni svet koji je po pravilu nemastovit, kreatori su prvo na mala vrata uveli neformalni petak ( Casual Friday), kada se od zaposlenih nije vise ocekivalo da nose strogu poslovnu uniformu. Neformalni petak je potom poeo da ulazi u strukturu nedelje i u potpunosti razlabavio kodeks oblacenja. Novi japiji poceli su da glume nonsalanciju noseci ogranicene serije poznatih brendova - preskupe patike sa potpisom ili sat marke Cartier Tank model iz 1932, i tim detaljima su naglasavali svoju pripadnost odredjenoj grupaciji i polozaj u drustvu.

    U metastazi poslovnog odevanja stiglo se do novog trenda, nazvanog rip-off, koji nije direktno vezan za japi svet vec za sredinu koja ih okruzuje. Rip-off je skupa ulicna moda, nasumicni odabir detalja bez stilske ujednacenosti, i ne moze da se iscita kao jedinstven kod. Novi modni trendovi poceli su polako da osvajaju scenu, ali cesto u potpuno pervertiranom obliku. Dobra strana rip-off mode je sto su kreativci kojima strogo odelo smeta u poslu najzad dobili legitimno pravo da skinu blejzer i pojave se na poslu u majici. Los primer predstavljaju pevacice koje uz zavijajuci melos ripaju u nekakvom stajlingu koji podseca na Madonu, sa kaubojskim sesirom na glavi.

    Stajling novih srpskih biznismena u vecini slucajeva je komican, i ne razlikuje se mnogo od stajlinga folk pevacica. Mnoge srpske biznismene aktuelni modni trend trajno dezorijentise i daje im lazni osecaj zmijolike lukavosti i krokodilske odlucnosti. Tzv. srpski japiji nose skupa firmirana odela, ali ih upropascavaju detaljima: drecava, plisana futrola za mobilni telefon, kais koji ne pridrzava pantalone vec predstavlja simbol platezne moci, duboki dekoltei i previsoke stikle, kolicina i raspored plemenitih metala...
    nomen est omen

  14. #14

    Odgovor: Svest i samosvest

    Ljudi su spremni svasta da urade u ime oca: da se buse iglama, da zavrse fakultet, da zapcinju ratove, da siluju, da se cele noci mole bogu, da se bicuju, da postanu anarhisti, da podignu revoluciju, postatanu feministkinje ili borci za prava homoseksualaca... Otac cuci duboko u nama, stvarni otac ili impersonalni otac - lika drustvenog poretka. Uloga oca u oblikovanju represivne svesti sastoji se u uslovljavanju tipa nagrada/kazna. Ulogu oca moze uspesno odigrati i biloska majka.

    Dolazimo do politicke definicije oca: Otac je bilosko ili fiktivno bice koje obavlja funkciju uslovljavanja jedinke u smislu postovanja i reprodukcije represivnog drustvenog poretka. Za razliku od bioloskog oca koga jedino interesuje prezivljavanje njegovog potomstva, politicki otac brine se za drustvenu poziciju i drustvenu kompatibilnost svojih potomaka. On to ne cini zbog njih, on to cini zbog sebe! Bioloskom ocu, najvaznije je da njegovo potomstvo zivi, politicki otac putem pretnji, ucena i trikova trudi se da njegovo potomstvo bude sto bolje uklopljeno u postojeci drustveno politicki sistem.

    Mala digresija:
    Preci jednog barona iz mog susedstva imali su nekada pravo "prve bracne noci". U tom smislu oni su vremenom postajali bioloski ocevi bar jednog dela svojih podanika. Baronovi preci su jos pre vise do hiljadu godina poceli da akumuliraju kapital, ogradili su sumu, sebi su dali za pravo da sprovode zakon u svom domenu. Dok su im podanici bili nepismeni, pored svakog objekta koji bi neposlusni podanik mogao otudjiti ili ostetiti, postavljana je plocica sa prizorom odgovarajuceg telesnog kaznjavanja. Seljak koji bi pozeleo da sece baronovu sumu mogao bi da racuna da ce biti vezan za pomenuto drvo i biti siban do krvi.

    Gore opsiani patern nalazimo i danas u skolama, armijama, fakultetima, porodicama, revolucionarnim pokretima i fabrikama. Sibanje vise nije neophodno. Posle dugogodisnjeg jebanja od strane barona i njegovih drugara, svetska populacija prihvatila je ideju da je baron koristan, da je "dobro" slusati stvarnog ili nevidljivog oca.

    Zato volimo Barona, mastamo da postanemo kao i on. Imaginarni, nedostizni otac poseduje automobile, putuje u trope, ima smisla za humor, pije najbolja vina. Svi bi da budu kao on i da piju vino iz bontonom propisanih casa. Mogucnosti su beskrajne. Ali se jedino beskopromisnom pokornoscu pojedinac moze pribliziti Ocu.

    Revolucionar koji dize revoluciju, cini to da bi sebe postavio na mesto Oca. Revolucionar postavlja sebe i postojeci drustveni poredak u ravan poredjenja pred nekim imaginarnim nad-Ocem. Komunista smatra da je ono sto on zastupa blize ideji istorijske nuznosti koja zauzima mesto prethodnog Oca. Kao u Frojdovoj paradigmi majmunskog copora, stari Otac biva ubijen da bi na njegovo mesto dosao novi. Liberalni filozof gnusa se ideja solidarnosti, smatrajuci da je "dobro da je bolje" da se drustvo do kraja pokori kapitalu. U ovom smislu kapital ima ulogu oca. Kondicionirani inzenjer mrzi radnike koji su "lenji". Godine uslovljavanja u njega su usadile ideju o visoj estetici oca kojoj se on zrtvovao i kojoj svi treba da se zrtvuju.
    nomen est omen

  15. #15

    Odgovor: Svest i samosvest

    Nekada se sanjalo o drugim stvarima. O mirnom zivotu, lencarenju, puno vremena za decu i prijatelje, puno seksa... O nekakvom lagodnom zivotu koji nije uvek podrazumevao rad, sticanje, napredovanje... Priznajem da se ja ne secam kada je to bilo, ali znam da je bilo. Iz prica.
    Danas se sanja drugacije. O osvajanju, napredovanju, dokazivanju, podmazivanju... O prevarama toliko suptilnim da lice na usluge i pomoc... Kao kada ti ponude zaposlenje u dobroj companiji i ti mislis da letis, kupujes nova kola, kucu , ides na Viza odmor... Kud ces bolje. Cini ti se da svet postoji samo zbog tebe. A samo te jedan korak deli od procepa bankrotstva, bede. Jedan mali, za svet beznacajni otkaz. Cak i da se on ne desi, ti ostajes u vrzinom kolu spletki ucena i obmana. I mislis ne da je to najbolje, nego da je jedino. Ili kada svojim intelektom iscedis neku stipendiju ili donaciju, pa mislis da si neki nadcovek koji je zajebao masinu, a navlacis se na kokainsku sisu bez koje ti nema zivota.

    U danasnjim gradovima nema zivota van sistema. Te velike crne rupe usisavaju svu snagu, i fizicku i intelektualnu, i od toga prave sarenu lazu za svakoga. I svako ima drugacuju sarenu lazu. Ja sam kao dete mislio da je to lopta za plazu. A vi? Covekovoj emocionalnoj nezrelosti (usled pogresnog specijalnog vaspitanja) prilagodjen je citav sistem obmana koje sljaste i zavode i smiruju, izbegavajuci tako tantrume. Cak i kada smo sigurni da je sve pogresno, kada vidimo prevaru, uvek postoji nesto sto nas zadrzava uz skute drage majke civilizacije, tu gde je sigurno. Zato u gradu nema izuzetaka. Oni nisu moguci. Za svakog ima mesta. Cak i ako maksimalno talasas. Sto je retko.

    Tu se vracamo na snove: Oni su uvek ispunjenje zelja. Samo sto danasnji stanovnik grada sanja o dobitku na lutriji, o otplacenoj kuci, udobnom namestenju, krugu poznanika koji te postuju, lepoj zeni (bogatom muzu), pametnoj deci, sjajnim kolima itd... Ko zna o cemu "aktivisti" sanjaju, ili intelektualci... Bilo sta da je, od ovoga je sveta. Mozda povremena sorka sa pandurima, ili objavljena knjiga punih malverzacija, ili internet stranica sa 10000 pogodaka dnevno? A u medjuvremenu, sljaka, "od neceg mora da se zivi". Snovi danasnjeg stanovnika grada su jako blizu cuvenom americkom snu. On ne zna da sanja izvan domena civilizacije. Niti da vrednuje nesto sto nije na trzistu. Avangardni filmovi, rodne studije, rasprave o ovome ili onome, glas za ovo ili protiv onoga, za svakog ponesto, kao u Starbucks-u ili prodavnici telefona. Ja cu vanila kapucino i Nokia, sa anorho zacinima odozgo. A ja moku sa belom cokoladom i dosta pene, LG Chocolite i feministicki toalet papir.

    To je sustina. To je taj novi covek. A nije bilo revolucije. U stvari, bilo je: milioni malih laznih revolucija koje ne znace nista osim novih suptilnijih prevara, takozvanih ispunjenja snova. O cemu sanjaju kapitalci znamo. Narkomani mogu sebi da dozvole i da budu pristojni i kultivisani, cak i da ponognu "koliko mogu". Problem je u tome sto cvrsto drze svoju poziciju moci i ne pada im na pamet da se toga odreknu. Po cenu ljudskih zivota. Isto rade i intelektualci, aktivisti i sponzoruse: drze svoja bogom dana mesta i dice se svojim uspehom, lagodnim zivotom izvan "mejnstrima" (pomerajuci time granice tog istog mejnstima). I opet je to skopcano sa odredjenim pozicijama moci, ucestvovanju u datim aktivnostima. U desetkama koje nikome nista ne znace ali napajaju nas ego, cine nase mame ponosnima.
    Ispunjenje nasih snova podrazumeva recikliranje ili cak ponovni pronalazak "naseg nacina zivota" te fasisticke foskule koja nas drzi zajedno. Sve je zamenljivo, potrosno osim "naseg nacina zivota". I bez obzira na manifestni oblik, svaki pojedinacni san ima taj isti cilj.
    nomen est omen

Strana 1 od 4 123 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Da li postoji ekoloska svest medju nama
    Autor jole futog u forumu Društvo oko nas
    Odgovora: 53
    Poslednja poruka: 12.08.2018, 07:34
  2. Neurologija: SVEST
    Autor SQUAW u forumu Nauka i tehnologija
    Odgovora: 17
    Poslednja poruka: 16.02.2012, 12:56

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •