Unutarnje dete je sastavni deo svakog odraslog coveka, koje, kada se manifestuje spontano i s lakocom, svet odraslih cini kreativnim i zabavnim.
Fantazije decijeg sveta su zaceci virtualnih svetova koje posecujemo i stvaramo kao odrasli. Svoju ceznju za virtualnoscu i lakocom koju ona donosi ispunjavamo na razlicite nacine: sanjareci, citajući ZF - romane, rezirajuci filmove, stvarajuci umetnicke kreacije. Unutrasnja virtualnost slicnu virtualnost trazi spolja kako bi se na svoj nacin povezala sa svetom.
Kako je internet medij sam po sebi virtualan, predstavlja pogodno tlo za mnoge eksperimente. Tako imamo umrezene igrice u kojima igraci medjusobno komuniciraju preko supermoci koje mogu po zelji pridodati ili (zavisno o igri) "zasluziti".
Potoje i internetska poznanstva gde ljudi na temelju malo podataka stvaraju (cesto idealizovnu, odnosno virtualnu) pretpostavku o coveku s druge strane monitora. Komunikacija se u svetu virtualnosti, ustvari temelji na sklonosti fantaziji.
Cak je i ona najrealnija realnost o kojoj mozemo govoriti vec u samoj osnovi virtualna, jer se kontakt s njom odvija preko mozga - naseg primarnog interpretatora stvarnosti. Stoga, virtualnost je tu, nasa je, ljudska i prirodna, ali osim kreativnosti, moze sadrzavati i tendenciju destrukcije.
Destruktivnu (ili autodestruktivnu) virtualnost mozemo povezati sa psihickim mehanizmom znanim kao otpisivanje, pomocu kojeg se ignorise ili umanjuje neki aspekt realnosti.
Otpisane delove stvarnosti osoba tezi reinterpretirati kako bi ih uskladila sa svojom slikom stvarnosti. Takav primer u jednoj od svojih knjiga navodi William Glasser: "Hiljade evropskih umetnika slikalo je Hrista ne kao tamnoputog istocnjaka kakav je ustvari bio, nego kao bledog nordijca, po slici u njihovim glavama".
Kada se u glavi okrene prekidac ispod kojeg pise: "otpisi !" , covek nije svestan da ukidajuci jedan deo realnosti (bilo da je u pitanju nesto u njemu, nesto u drugoj osobi ili u situaciji), ugrozava celovitost vlastite licnosti.
Nakon sto je nesto otpisano, odnosno zakinuto za postojanje, kako bi se uspostavila unutrasnja ravnoteza, potrebno je uzdici neki drugi aspekt realnosti.
Ovaj mehanizam koji je svojevrsni komplementarni odjek otpisivanja mozemo nazivati - grandioznost.
Iz tog osecaja velicine, naduvanosti, cesto izvire potreba da se vlastita slika sveta (kao najbolja ili jedina ispravna) rasprostre na druge.
U sirem kontekstu, virtualna je stvarnost suprotnost stvarnosti koja je nedovoljno promenjiva, obicna, banalna, svakodnevna, zamorna… mozemo naci i milion izraza.
Uzmimo primer Italijana koji za obicnu svakodnevicu koriste rec "tran tran". Iza jednog trana dolazi drugi tran - jedno te isto svaki dan.
Kreativna virtualnost sveta unutrasnjeg deteta tezi manifestaciji, da kroz “tran tran" bude prihvacena i ostvarena. Na taj nacin, kada se ne temelji na otpisivanju, vec na prihvacanju, "tran tran" postaje virtualan i time manje obican, naporan i dosadan, a virtualnost biva oslobodjena, jer isprepletena sa svakodnevicom postaje stvarna.
Iz tog susreta nastaje realnost koja je i subjektivna i objektivna, i unutrasnja i vanjska. Stvarnost koja je zajednicka, a opet za svakog od nas jedinstvena.