Svest i samosvest - Strana 3
Strana 3 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 31 do 45 od ukupno 50
  1. #31

    Odgovor: Svest i samosvest

    Unutarnje dete je sastavni deo svakog odraslog coveka, koje, kada se manifestuje spontano i s lakocom, svet odraslih cini kreativnim i zabavnim.

    Fantazije decijeg sveta su zaceci virtualnih svetova koje posecujemo i stvaramo kao odrasli. Svoju ceznju za virtualnoscu i lakocom koju ona donosi ispunjavamo na razlicite nacine: sanjareci, citajući ZF - romane, rezirajuci filmove, stvarajuci umetnicke kreacije. Unutrasnja virtualnost slicnu virtualnost trazi spolja kako bi se na svoj nacin povezala sa svetom.

    Kako je internet medij sam po sebi virtualan, predstavlja pogodno tlo za mnoge eksperimente. Tako imamo umrezene igrice u kojima igraci medjusobno komuniciraju preko supermoci koje mogu po zelji pridodati ili (zavisno o igri) "zasluziti".

    Potoje i internetska poznanstva gde ljudi na temelju malo podataka stvaraju (cesto idealizovnu, odnosno virtualnu) pretpostavku o coveku s druge strane monitora. Komunikacija se u svetu virtualnosti, ustvari temelji na sklonosti fantaziji.

    Cak je i ona najrealnija realnost o kojoj mozemo govoriti vec u samoj osnovi virtualna, jer se kontakt s njom odvija preko mozga - naseg primarnog interpretatora stvarnosti. Stoga, virtualnost je tu, nasa je, ljudska i prirodna, ali osim kreativnosti, moze sadrzavati i tendenciju destrukcije.

    Destruktivnu (ili autodestruktivnu) virtualnost mozemo povezati sa psihickim mehanizmom znanim kao otpisivanje, pomocu kojeg se ignorise ili umanjuje neki aspekt realnosti.

    Otpisane delove stvarnosti osoba tezi reinterpretirati kako bi ih uskladila sa svojom slikom stvarnosti. Takav primer u jednoj od svojih knjiga navodi William Glasser: "Hiljade evropskih umetnika slikalo je Hrista ne kao tamnoputog istocnjaka kakav je ustvari bio, nego kao bledog nordijca, po slici u njihovim glavama".

    Kada se u glavi okrene prekidac ispod kojeg pise: "otpisi !" , covek nije svestan da ukidajuci jedan deo realnosti (bilo da je u pitanju nesto u njemu, nesto u drugoj osobi ili u situaciji), ugrozava celovitost vlastite licnosti.

    Nakon sto je nesto otpisano, odnosno zakinuto za postojanje, kako bi se uspostavila unutrasnja ravnoteza, potrebno je uzdici neki drugi aspekt realnosti.

    Ovaj mehanizam koji je svojevrsni komplementarni odjek otpisivanja mozemo nazivati - grandioznost.
    Iz tog osecaja velicine, naduvanosti, cesto izvire potreba da se vlastita slika sveta (kao najbolja ili jedina ispravna) rasprostre na druge.

    U sirem kontekstu, virtualna je stvarnost suprotnost stvarnosti koja je nedovoljno promenjiva, obicna, banalna, svakodnevna, zamorna… mozemo naci i milion izraza.

    Uzmimo primer Italijana koji za obicnu svakodnevicu koriste rec "tran tran". Iza jednog trana dolazi drugi tran - jedno te isto svaki dan.

    Kreativna virtualnost sveta unutrasnjeg deteta tezi manifestaciji, da kroz “tran tran" bude prihvacena i ostvarena. Na taj nacin, kada se ne temelji na otpisivanju, vec na prihvacanju, "tran tran" postaje virtualan i time manje obican, naporan i dosadan, a virtualnost biva oslobodjena, jer isprepletena sa svakodnevicom postaje stvarna.

    Iz tog susreta nastaje realnost koja je i subjektivna i objektivna, i unutrasnja i vanjska. Stvarnost koja je zajednicka, a opet za svakog od nas jedinstvena.
    Poruku je izmenio A6quattro, 10.01.2008 u 15:51
    nomen est omen

  2. #32

    Odgovor: Svest i samosvest

    Krenemo li se spustati duboko dole, u nezadovoljstvo, u patnju, u frustraciju. Dozvolimo li sebi da se u tamnoj, izolovanoj pecini svog unutrasnjeg sveta na trenutak smirimo i osetimo otezalu nepokretnost koja poput crne rupe guta svetlost zivota. Dignemo li ruke od svega shvativsi da je zivot nemoguce kontrolisati jer nije mehanicki, da ga je nemoguce oblikovati jer nije od gline i da ga je nemoguce razotkriti jer nikada nije ni bio sakriven. U dubokoj bespomocnosti pred tajnom zivota dogadja se krajnja kapitulacija. Tamo dole, gde potraga zavrsava jer se cini kao da nikada nije ni zapocela - klijaju izdanci saosecanja.

    Ako je ljubav visina, saosecanje je dubina. Ako je ljubav plod vrha stabla, saosecanjenje zapocinje u semenci koja je, nakon sto je spoznala kako je to biti u srcu ploda, pala i prekrila je zemljana tama. Da semenka nije pala u tamu podzemlja, ne bi nikada proklijala izdancima saosecanja. A bez njenog klijanja nikada ne bi bilo stabla.

    Tako je u srcu ljubavi saosecanje, a u srcu saosecanja ljubav. I sasvim je svedno oseca li se saosecanje prema drugome ili prema sebi, jer u samom korenu - to je saosecanje prema coveku. Kada nije otvoreno, kada nije ozivljeno kroz kontakt s drugima, saosecanje prerasta u samosazaljenje.

    Isto tako, ljubav koja ne prepoznaje druge, vec ih vidi samo kao ogledala za samu sebe, nije ljubav vec samoljublje.

    "Narcis ili ostaje zauvijek zarobljen u svetu samozaljubljenosti", pise Jeremy Holmes u knjizi Narcizam, "ili se oslobadja spona nepoznavanja sebe (sto povlaci i nepoznavanje drugih), ali pod cenu smrti".

    Narcis se, ogledajuci se u vodi, zaljubljuje i zeli li ostvariti svoju ljubav, jedino sto mu preostaje je uroniti u samoga sebe i - utopiti se.

    Pricu o Narcisu mozemo shvatiti kao parabolu o nasim vlastitim (cesto savrsenim) slikama samih sebe u koje se zaljubljujemo i koje pred nama samima ili pred drugima zelimo odrzati na zivotu ne shvacajuci da to cinimo po cenu vlastite autenticnosti.

    Investirajuci sebe u reprezentativne slike sebe, odvajamo se, pravimo raskorak izmedju onog kakvi jesmo i kakvima bismo se hteli prikazati. Sebi ili drugima - svedno je, jer kada slika sebe uzme maha, istinski dozivljaj sebe prestaje biti vazan i stvarna osoba postaje pasivni promatrac, procenitelj trenutne vrednosti slike.

    Udaljivsi se od svog izvora kako bi oziveo sliku koja sama po sebi nema zivotne energije, covek gubi na spontanosti i prirodnosti izrazavanja sebe. Zato, da bi otkrio novi sloj svoje licnosti, da bi zaplovio nivoom svesnosti koja zivot cini dostupnim i prisutnim, nuzno je da se tu i tamo utopi. Jer, na kraju krajeva zivot ce uvek preziveti. To mu je u prirodi.
    nomen est omen

  3. #33

    Odgovor: Svest i samosvest

    Muzika i nase savremeno doba donosi mnoga poboljsanja i mnoge olaksice, ali i zahteva i uzima svoj tribut. Muzika je dospelala u grupu zrtava razvoja nase civilizacije i pati vise nego bilo koja druga umetnost. Neko ce se verovatno zapitati kako, kada se nosioci muzike prodaju, kopiraju, piratizuju i prikazuju vise nego ikad i u danasnjem vremenu svako ima u internetu nepresusan izvor muzike? Ali izmedju ostalog upravo to i unistava muziku.
    Covecanstvo postaje svedok i krivac za njeno unistenje iako toga nije ni svesno. Muzika je delom izgubila svoju funkciju i nastavlja vrtoglavo da je gubi.

    Cak i stari Grci (kao filozofska konstatacija antike) su prepoznali da je zadatak muzike mogucnost da prodre u skrivene, duboke i naizgled nedodirljive sfere ljudske psihe. Tako je muzici dodeljen vrlo vazan, zahtevan i odgovoran zadatak. To dozvoljava muzici da opusti, naljuti, ali i promeni coveka i pruzi mu pregledan pristup sopstvenim emocijama koje do tada nije umeo da razume. Ona ulazi u coveka i menjajuci na trenutak njegovu psihicku konstituciju, daruje mu novi pogled na svet, uvodi ga u ekstazu koja obuzima koliko i emocije toliko i telo u svoj njihovoj velicini i coveka vodi novim duhovnim oblastima, oplemenjujuci sve sto je oko njega. Tako je njena svrha u tome da oplemeni ljudska osecanja i da novu zivotnu energiju.

    Koliko puta se ovo desilo modernom coveku? Mnogima nikad, mnogi slede masu koja ni sama nezna zasto prati neki "muzicki" trend. Retki su pronasli nesto za sebe. Najredji su oni koji su u muzici pronasli nacin zivota i istinski interes. Nazalost ili na sreću? To ne mogu da odgovorim, ali je moguce reci da covek kroji uticaje medija, drustva... gubi pravo na samoopredljenje.
    Muzika vec (pre)dugi godina gubi svoje znacenje, a postala je i masovni medij komercijalne prirode, ciji konzum gubi svaki smisao institucije, rituala i unutrasnje vrednosti. Retki su slucajevi koji su napravili izuzetak, a jos redji oni kojima danasnji masovni stav prema umetnosti nije pomrsio racune.
    nomen est omen

  4. #34

    Odgovor: Svest i samosvest

    Privatni posed je sustina neuroticne licnosti, jer ona dozivljava svet samo u kategorijama kontrole i posedovanja. Ona zna samo za "moje" i "tudje", za unutrasnje (nadzirano, zauzdato) i vanjsko (neprijateljsko, traumaticno). Zato se njen zivot svodi na beskonacno sirenje ove nadzirane sfere, jer posed je ekstenzija licnosti. Zato ona ne shvata da moze i drukcije. da ne postoji samo "restrikcija privatne svojine" i "pravo raspolaganja privatne svojine", vec i jedna razlicita orentacija po kojoj posedovanje nema nikakvo znacenja.

    Patoloski narcis se oseca ili superiorno ili inferiorno, za njega nema "jednostavno postojim". Tako je sa svim psihickim bolesnicima, oni jedino vide svoju neurotsku potrebu.

    U knjizii "Imati ili biti", Fromm odlicno opisuje razliku izmedju dve potpuno suprotne orijentacije.
    Na jednoj strani imamo degenerisanu osobu ciji su intuitivni, senzualni i emotivni kapaciteti atrofirali s obziromi da su odseceni od svesti i intelekta, a mentalne sposobnosti znatno reducovane jer nisu u kombinaciji sa osecajima - sa unutrasnjim razumom i mudrosti koju nose mozdane strukture stare preko 500 miliona godina.

    Inteligencija disociranih/rascjepljenih licnosti je strasno plitka, kao i njihovo shvatanje osnovnih pojmova u zivotu. Oni naprosti ne mogu znati sta je sreca, jer mnogi od razloga iz kojih "vredi ziveti" jednostavno nisu unutar njihova raspona cuvsta.

    Zanimljivo je da bi u neko skoro vreme, kao posledica neceg sto traje 10-12 hiljada godina, moglo doci do diferencijacije ljudske populacije u dve razlicite vrste: jednu geneticki predodredjenu za vodstvo, znanje, napredak u hijerarhiji, etc., a drugu bioloski uslovljenu za potcinjenost, tezak rad, ovisnost i plitke osecaje zadovoljstva.

    To se ne bi zvalo prirodna, ni umetna selekcija, vec "breeding" (ukrstanje). Naime, odavno je poznato da ljudi biraju partnere slicnog statusa, slicnih stavova, slicnih ambicija, cesto sa vlastitih radnih mesta. Tako ce lideri, znanstvenici, biznismeni, sefovi..., teziti da ostanu u svom miljeu.
    Breeding je mnogostruko brzi od prirodne selekcije, mozemo ga pratiti, on se dogadja i ovog casa na masovnoj skali.

    Covek je evoluirao kao slobodno bice, predodredjeno za autonomiju, za zivot u malim grupama (prosirenim porodicama, plemenima). Njega obiljezava ta mrznja prema dominaciji i potcinjavanju, kao i gadjenje prema vlasnistvu, egoizmu i aroganciji. On nije gospodar niti rob, iako civilizacija zatvara ljudska bica upravo u ta dva kaveza, te dve kategorije, koje ustvari nisu apsolutne suprotnosti, od samog njenog pocetka.

    Egalitarizam i hijerarhija su manje vise geneticki odredjene, sto je vidljivo iz ponasanja razlicitih zivotinja. Moguce je da upravo genetske promene, koliko god sitne, omogucuju nekim ljudima da lakse prolaze kroz sistem, da budu povodljiviji, zadovoljniji i poslusniji, da ne teze autonomiji. U jednoj polu-zatvorenoj populaciji vrsi se pritisak u smeru progresa, vodjstva , inicijative, bescutnosti..., a u drugoj (masovnijoj) populaciji selekcijski pritisak usmerava ka izdrzljivosti, pasivnosti i ovisnosti, jer takvi najbolje prolaze, imaju vise potomaka etc. Ako je tako, onda vec sada imamo morloke i eloije, dok izvorni ljudi (homo sapiens ) izumiru.

    Naravno da to izgleda preterano simplisticki. Sigurno je da deo genotipa koji odredjuje emocije nije jos promenjen, da su sve temeljne psihicke crte lovaca - sakupljaca prisutne i kod modernih ljudi. Ali mozda postoje i neki bioloski aspekti pripitomljavanja. Ako smo pripitomljavanjem u 10000 godina selektivnim ukrstanjem redukovali mozak psima, ovcama i kravama za 10-2o procenata, mozda je tako i sa nama. Naravno, u nekim krajevima je pritisak bio jaci nego u drugima.
    nomen est omen

  5. #35

    Odgovor: Svest i samosvest

    Kada bismo krenuli nabrajati sve oblike manipulacije s kojima se svakodnevno susrecemo, na kraju bismo se morali zapitati, postoji li uopste nesto sto nije manipulacija?

    Dok hodamo ulicom, na udaru smo precizno osmisljenih sadrzaja reklamnih raznih poruka. Dok slusamo radio ili gledamo TV, mislima nam kolaju stavovi vodecih politicara, a dok se spremamo na posao, umom nam vitlaju unutrasnji dijalozi sa zamisljenim sefovima.

    Postavlja se pitanje: sta je zapravo od svih tih unutrasnjih sadrzaja nase, a sta njihovo? Sta je ono sto bismo mogli nazvati svojom psihom, licnoscu, bicem, a sta ono sto nam je, od okoline nametnuto kroz procepe nasih perceptivno-umno-emotivnih supljina?

    Brojna istrazivanja iz podrucja razvojne psihologije pokazala su da su coveku urodjene samo dve reakcije straha: strah od jakog zvuka i strah od iznenadnog gubitka podloge. Po svemu sudeci, bojati se svega ostalog, ucimo odrastanjem.

    Medjutim, nakon sto prestanemo biti nezasticena novorodjencad, nakon sto prestanemo biti mali Alberti i navrsimo godinu, dvije, trideset, pa i pedeset - sto je glavno oruzje takve vrste manipulacije? Deda mraz, lepa zena, vlasnik vrucih kupki vecnog pakla ili ono najgore od svega - nas vlastiti strah?

    Strah moze biti, kako na individualnoj, tako i na globalnom nivou, izrazito efikasno oruzje psiholoske manipulacije. Neki od cestih psihickih poremecaja savremenog coveka se zasnivaju upravo na paranoidnom osecaju izmanipulisanosti od strane velikog, svemocnog, hladnog stroja s kojim je poistovecen ceo vanjski svet.

    Michael Moore je u svom poznatom dokumentarcu Ludi za oruzjem izvrsno prikazao nacine na koje se, lansiranjem kontradiktornih i zbunjujucih informacija, u narodu potice strah od kriminala, terora i masovnih katastrofa, kako bi se izazvao globalni osecaj nemoci i ovisnosti o prividnim snagama vlade.

    Cinjenica je da celnici velikih korporacija, politicki i religijski lideri zaista, u svrhe sticanja moci i zgrtanja materijalnog bogatstva, manipulisu masama.

    Kako je podloznost takvoj vrsti manipulacije u svakodnevnom zivotu jednostavno neizbezna, u teznji za objasnjenjima osecaja te generalne frustriranosti i izmanipulisanosti, osmisljene su mnoge tvz. teorije zavere.

    Opstepoznati prototip globalne teorije zavere odlicno je prikazan u filmu Matrix.

    Bas kao sto su generalni manipulatori ljudskom svescu u Matrixu mocni, oziveli, inteligentni strojevi, tako se u raznim teorijama zavere "krajnjim vlasnicima iluzije u kojoj zivimo" cesto smatraju razna demonska, izvanzemaljska ili astralna bica koja djeluju kroz nas na nacin da okupiraju i upravljaju nasom zivotnom energijom.

    Manipulacija strahom odvija se na hiljade razlicitih nacina: od lansiranja informacija o opasnim bolestima kako bi se prodalo sto vise lekova do poticanja straha od nezaposlenosti radi sto efikasnijeg iskoristavanje radne snage, pri cemu se cini gotovo nemogucim stalno imati "prave informacije", odnosno znati sta predstavlja realnu, a sta izmisljenu opasnost...

    To Be Continued
    nomen est omen

  6. #36

    Odgovor: Svest i samosvest

    U knjizi The hidden message that breaks habit (Skrivena poruka koja rusi naviku) R. C. Morse i D. Stoller navode rezultate istrazivanja provedenog u jednom bioskopu u New Yerseyu. Za vreme predstave na ekranu su projektovane dve pisane poruke: "Zedni ste? Pijte Coca-Colu!" i "Gladni ste? Jedite kokice!"

    Poruke su se na ekranu pojavljivale svakih pet sekundi, ali uz tako kratko vreme ekspozicije, da ih ljudi uopste nisu bili svesni.

    Uprava bioskopa tvrdila je da je potrosnja kokica porasla za 58, a potrosnja Coca-Cole za 18 procenata.
    Sezdesetih godina, kada je istrazivanje bilo provedeno, ova vest postala je udarnom u americkim medijima, a mnogi su se zgrazali nad mogucnoscu da se na nase ponasanje moze uticati, a da toga uopste ne budemo svesni.

    Subliminalne poruke predstavljaju sve one namerno odaslane sadrzaje koje nas perceptivni sistem registruje, ali je ispod "praga cujnosti" ili je "ispod praga vidljivosti", pa ih ne registrujemo na svesnom nivou.

    Nakon toga, jedna radiostanica pocela je emitovati subliminalnu poruku "Televizija je dosadna", a jedna robna kuca u Torontu se pokusala subliminalnom porukom "Ako ukradete nesto, bicete uhvaceni", boriti protiv kradljivaca.

    U istrazivanju opisanom u tekstu Subliminal conditioning of atitudes (Subliminalno oblikovanje stavova), psiholozi su opisali istrazivanje u kojem su ispitanicima prezentirani dijapozitivi devetero nepoznatih ljudi.

    Od ispitanika se trazilo da procene koliko su im simpaticni ljudi na fotografijama, ali pre svake fotografije prikazali su im ili emocionalno pozitivnu ili emocionalno negativnu scenu, ali tako kratko da to oni nisu mogli svesno opaziti. Emocionalno pozitivne slike prikazivale su macice ili zaljubljeni par, a emocionalno negativne leseve ili vukodlake. Iako, dakle, nisu mogli svesno opaziti ove slike, ispitanici su pozitivnije procenjivali ljude uz cije fotografije su bile vezane emotivno ugodne scene. Ljudi na fotosima izgledali su simpaticniji ako su sledili iza subliminalno prezentovanih, a svesno neopazenih macica, nego ako su sledili iza subliminalno prezentovanih, a svesno neopazenih leseva.

    Vecina do danas provedenih istrazivanja ukazuje na to da ljudi zaista, na odredjeni nacin, opazaju subliminalne nadrazaje koji onda mogu imati uticaja na njihovo daljnje ponasanje. Medjutim, vecina istrazivaca ljudske psihe je ipak sklona razmisljanju da se ljude na nesvesnom nivou ne moze samo tako nagovoriti na ponasanje kakvo svesno ne bi poduzimali.

    Koliko je uticaj subliminalnih poruka zapravo bitan i presudan za neko ponasanje, jos uvek nije dovoljno istrazeno.
    Na individualnom nivou, neverbalne i verbalne subliminalne poruke svojih stavova, emocionalnih stanja, namera, zelja i ocekivanja u svakodnevnoj komunikaciji odasiljemo gotovo neprestano.

    Ovde bismo izraz "subliminalna percepcija" mogli prosiriti na sve one namerno i nenamerno odaslane poruke koje detektujemo i na koje reagujemo po nekom "unutrasnjem automatizmu", odnosno nesvesno.
    U svakodnevnom zivotu, vrlo cesto mozemo primetiti teznje ljudi za oblikovanjem tudjih stavova, emotivnih, pa i telesnih reakcija.

    Ako je namera "manipulanta" svesna, onda on tacno zna sta zeli, odnosno, kakvu reakciju zeli izazvati. Bilo da se svesno zeli uzrokovati, odredjena promena u dimenziji misli (nametanjem, npr. odredjenih političkih uverenja), u dimenziji emocija (izazivanjem, recimo sazaljenja ili ljubomore) ili dimenziji tela (izazivanjem - seksualnog uzbudjenja), rec je o potrebi za manipulacijom nad drugom osobom.

    Takva, uobicajena, "normalna" manipulacija moze se provoditi i na mnoge druge nacine: npr. kroz sistem nagradjivanja i kaznjavanja, kroz "obecanja svetle buducnosti"...

    Nesvesni "manipulant" ce, za razliku od onog koji namerno, odnosno svesno zeli isprovocirati odredjenu reakciju, delovati iz vlastitih nesvesnih sadrzaja kao sto je, na primer, nakupljenost emotivne boli ili zanos, odnosno snazna euforija.
    Na taj nacin ce neko nekog svojim ponasanjem (recimo, razgovorom) "udaviti" ili ga "poneti". Osoba koja nesvesno manipulise najcesce to radi "s najboljom namerom", jer je poistovecena sa, recimo, politickom ili verskom ideologijom i zeli "pomoci" ili "spasiti".

    Naravno, cesto smo izmanipulisani i vlastitim nesvesnim sadrzajima. Samim tim, nesvesno ih lansirajuci na druge, i ti drugi bivaju izmanipulisani, a oni opet nesvesno nastavljaju lansiranje manipulativnih obrazaca ponasanja dalje, prema nekim novim drugima.
    Na kraju krajeva, stvar se toliko komplikovala da se postavlja pitanje - ko tu pije, a ko placa? Sta jeste, a sta nije manipulacija? Ko je uopste manipulant, a ko izmanipulisani?

    The End
    nomen est omen

  7. #37

    Odgovor: Svest i samosvest

    "Kad cujem taj kondicional, dize mi se kosa na glavi. Odmah znam da od toga nece biti nista!", mrzovoljno rece gospodja O. zalupivsi slusalicom.
    "Kondicional?" upitah zbunjeno.
    "Ja pitam gde je taj i taj, a sekretarica mi odgovara: 'Morao bi biti u svom ofisu.'"
    "I?..." jos uvek mi nije bilo jasno.
    "Ali ja nisam pitala gde bi on “morao biti”, vec gde je!"

    Tu sam ukapirao. Dakle, kondicional: morao bi… trebao bih… Nakon malo razmisljanja, postalo mi je jasno zasto gospodja O. "zna da od toga nece nista biti".

    Uzmimo na primer recenicu: "Trebao bih biti efikasniji." "Trebao" pripada proslosti, a "bih" pripada buducnosti. Znaci, nisam ni u proslosti ni u buducnosti, a ponajmanje u sadasnjosti. Tako je moja povecana efikasnost smestena sasvim izvan vremena.

    Nakon izgovaranja recenica tipa "Trebao bih se pokrenuti" ili "Trebao bih se kontrolisati", imamo lazan utisak da smo nesto i ucinili. Isto tako, to sto smo (kao) ucinili zvuci kao korak ka ispravnosti. Jer, eto, znamo kako bi stvari trebalo da izgledaju i kakvi bismo trebali biti. No, taj "ispravan ja" je ustvari sasvim neutemeljen u stvarnosti. Izmedju ostalog, zato sto pluta u jezicno-vremenskoj neodredjenosti.

    Nasi mozgovi su zaista puni neobicnih programa. Neki su nam od koristi, a neki su poput mentalnih autoimunih bolesti. Menjanjem nacina razmisljanja mozemo iskljuciti autopilote i sami odrediti koordinate buducnosti.

    Kako bi nekima od njih doskocio, Viktor Frankl, osnivac logoterapije (terapije smislom) pronasao je zanimljivu metodu umnog zavaravanja koju je nazvao "paradoksalna intencija" ili suprotna namera. U najjednostavnijem prevodu njegovog metoda znacilo bi: ucini suprotno od onog sto zelis postici.

    U svojoj knjizi Necujni vapaj za smislom (koju je napisao nakon prezivelih strahota Ausvica), on opisuje primenu metoda suprotne namere na zeni koja je patila od snaznih napada drhtanja. Drhtanje je bilo tako snazno da nije bila u stanju drzati u ruci solju kafe, a da je ne prospe.

    "Da li biste li se hteli takmiciti sa mnom u drhtanju, gospodjo N.?", upitao je Frankl svoju pacjentkinju.

    Videvsi njeno zaprepasteno lice, Frankl je insistirao: "Hajde da vidimo ko ce se od nas dvoje tresti brze i duze!"

    Na to je iznenadjena gospodja N. odvratila pitanjem: "Patite li i vi od drhtavice?" "Ne, ja nemam takvih problema", odgovorio je on, "ali ako pozelim mogu se dobro prodrmati". Rekavsi to, zaista je poceo da snazno drhti. Gospodja N. se na to pocela smejati i sama se (ovaj put namerno) jos jace tresti. "Hajde, brze, gospodjo N., brze!", poticao ju je on.

    Nakon sto je takmicenje u drhtanju zavrsilo, gospodja N. je do kraja tog susreta bila sasvim mirna i nije prosula ni kap kafe.

    Dakle, paradoksalna intencija - Franklov lek protiv mentalnih virusa. Patite li od nesanice, cvrsto odlucite da celu noc necete zaspati.
    Hvata li vas strah od ispita, odlucite ga sto bolje - pasti. Na kraju, zasto tako nesto i ne isprobati?
    Poruku je izmenio A6quattro, 04.05.2008 u 15:48
    nomen est omen

  8. #38

    Odgovor: Svest i samosvest

    Razmicanjem jedne zavese svesti, otkrivamo novu - laksu i prozirniju. Na nama je koliko cemo zavesa svesti pomaknuti i time svoj unutrasnji svet - rasvetliti.

    Unutrasnji razvoj cesto se uporedjuje sa ljustenjem luka. Pri tom ponekad nailazimo na tvrde delove, za koje imamo osecaj da nam treba budak a ponekad na nezne i osetljive, za koje imamo osecaj da ih ne smemo ni pogledati, jer bi se mogli rasuti u vetar poput peludi.

    Po Gestalt terapiji, u procesu "ljustenja licnosti" prolazimo kroz nekoliko slojeva: sloj laznosti, sloj fobije, sloj zastoja, sloj implozije i sloj eksplozije.

    Prvi sloj sa kojim se susrecemo - takozvani lazni sastoji se od stereotipnih i glumljenih reakcija. Na "toj frekvenciji" igramo igre i gubimo se u ulogama. Ponasajuci se kao da smo osoba kakva nismo, nastojimo ziveti predstavu koju smo o sebi stvorili mi sami ili su je o nama stvorili drugi. Kada jednom postanemo svesni praznine koju osecamo pri identifikaciji sa tako povrsnim i neautenticnim slojem licnosti, odlucimo li postati iskreniji, pocinjemo osecati neugodu i ranjivost.

    Ispod laznog sloja krije se fobicni sloj. Na ovom nivou najradije bismo "pobegli od samih sebe", a samim time i od ociju drugih.

    Nastojeci izbeci emocionalnu bol koja je posledica shvatanja da smo onakvi kakvi "najradje ne bismo bili", skloni smo negiranju i neprihvatanju onog sto nam se o nama samima razotkriva.

    Na "ovoj frekvenciji" voleli bismo skinuti sa sebe lazni sloj svoje licnosti kao da je u pitanju iznoseno odelo, ali smo zbog dugotrajne identifikacije sa njim u strahu da se ispod ne nalazi nista drugo nego praznina. Ako tu laznu stranu sebe pokazemo i priznamo, u strahu smo da ce nas drugi ljudi odbaciti.

    Ispod fobicnog sloja nalazi se tacka zastoja, tj. mesto gde smo se u svom sazrevanju spotakli i stali.

    Na tom nivou obicno pokusavamo manipulisati drugima kako bi oni umesto nas gledali, slusali, osecali, mislili i donosili odluke, jer se sami ne osecamo dovoljno zivim da bismo se pokrenuli. Tu imamo osecaj da nam doslovno treba reanimacija, ali se cini da je niko nije u stanju izvesti dovoljno dobro.

    Shvativsi da nas navodjenje drugih na reanimaciju nase laznosti ne zadovoljava, ostajemo sami sa sobom. Dopustimo li da se u tacki zastoja osetimo nezivima i uspemo li se, umesto poricanja i bega, prihvatiti onakvim kakvi jesmo, dolazimo u stanje implozije. Ulaskom u taj sloj pocinjemo gledati kroz svoje "unutrasnje zidove" i prestajemo lutati lavirintom koji oni cine. Ljustenje implozivnog sloja stvara naboj koji konacno dovodi do eksplozije.

    Ulaskom u eksplozivni sloj, napustamo lazna pravila i pretvaranja sto dovodi do oslobadjanja goleme kolicine energije koju smo do tada trosili za pretvaranje da smo ono sto nismo.

    Nakon svega, sledi zatisje. Led pocinje da se otopa, stize prolece i cvetanje iznova pocinje.
    nomen est omen

  9. #39

    Odgovor: Svest i samosvest

    Zivot je kreativni susret unutrasnjeg i vanjskog sveta. Izvana se stvaraju razne okolnosti unutar kojih donosimo vise ili manje svesne odluke, a iznutra nosimo zelje koje zatim izrazavamo opet kroz - vise ili manje svesne odluke. Vanjski svet nam govori, a mi iznutra odgovaramo. Drugim recima - odgovorni smo. Cak i oni koji se ponasaju krajnje neodgovorno, odgovorni su za nepreuzimanje odgovornosti. Dok smo bili deca, zivotne uslove su nam diktirali roditelji - primecivali su nas ili ignorisali, tukli ili mazili. Kao odrasli ljudi imamo mogucnost izbora. Svesno odlucivanje u vezi sa svojim impulsima, zeljama, idejama i ambicijama osnova su kreiranja kvalitetnog zivota.

    Svi mi u sebi imamo izvorne zelje za ljubavlju, zadovoljstvom i blagostanjem, a sami za sebe ne mozemo biti ni u jednom, ni u drugom, ni u trecem. Mozemo ih stvarati i odrzavati jedino u dozivljaju sa drugima. Svaka od ovih kvaliteta postaje vrsta zatvora kada je covek investira u samoga sebe. Samoljublje, hedonizam, materijalizam - zidovi unutrasnje samoce. Stisnut uskim zidovima vlastitog egocentrizma covek postaje bespomocan i besperspektivan. Kada je usisana u samu sebe zivotna energija postaje crna rupa, a kada je oslobodjena kroz kontakt sa drugima zraci toplinom i sjajem.

    Kako bi blokirana energija nasla put prema vanjskom svetu, kako bi bila oslobodjena kroz kontakte sa ljudima i kroz komunikaciju s celokupnom stvarnoscu, vazno je negovati unutrasnje ideale - dobrotu, plemenitost, neznost, hrabrost, saosecanje. Bez jasnog vrednosnog sistema, bez ideala koji predstavljaju unutrasnje zvono za budjenje svesnosti, covek je izgubljen u haosu iskrivljenih vrednosti koje diktira konzumentski instant - zivot. Velicanje seksualnog uzivanja samog po sebi dovodi do medjusobnog trosenja, velicanje bogatstva samog po sebi dovodi do medjusobnog otimanja, velicanje sebe u ocima drugih dovodi do povrsnog zivota u slici.

    Sve su to samo zidovi razlicitih boja jednog te istog zatvora u kojem se covek nadje sputan okovima vlastitih zavisnosti. Jos novca, jos zadovoljstva, jos divljenja. Ostajuci u tim repetitivnim krugovima, zidovi jacaju i covek polako tone u iluziju da je Zika sam na svetu i da je stvarnost to, a ne ti.
    Bez intimnog, licnog, kreativnog odnosa sa zivotom, covek se oseca stalnom zrtvom okolnosti. S druge strane, kada su unutrasnji ideali budni, budi se i svest o tome kako svakog dana donosimo odluke koje nas vode od ili prema ostvarenju zivota koji smatramo smisaonim i vrednim zivljenja.
    nomen est omen

  10. #40

    Odgovor: Svest i samosvest

    Mi ljudi smo jedna vrlo uspavana vrsta. Bilo bi lako kada bismo se bavili samo svojim snovima, samo svojim zeljama i ocekivanjima. Vecinu ljudi u dubokom snu automatskog zivljenja drze prvenstveno snovi koji nisu cak ni njihovi. Najcesce su to snovi koje za njih sanjaju roditelji.

    Otac nije uspeo, ali zato ce uspeti sin. Majcin san je srecna porodica. I, zato ce cerka pokusati da je sto pre stvori. Postoje bezbrojne varijante svesnog i nesvesnog, direktnog i indirektnog prenosenja roditeljskih zelja i ocekivanja. Te zelje nisu uvek jasno izgovorene. Cesto su potisnute, doslovno - sanjane, da bi nekim cudnim putevima, u zivotima potomaka - ozivele.

    Primera je mnogo.Toliko ljudi se skoluje za ono sto ih zapravo ne zanima. A zatim se i bave onim sto ih zapravo ne zanima. Tu i tamo ih uhvati nezadovoljstvo, teskoba koju ne razumeju, ali nadju nacina da je (ne obrativsi dovoljno paznje na ono sto im pokusava reci) suzbiju. Cercil je jednom prilikom izjavio: "Ljudi se ponekad spotaknu o istinu, ali vecina njih se sabere i zurno produzi kao da se nista nije dogodilo."

    Zapravo nije jednostavno osloboditi se tudjih snova i probuditi se, odnosno krenuti u ostvarenje onih autenticnih, svojih. Celokupno kolektivno nasledje nije ni ohrabrujuce ni stimulativno za realizaciju sebe. Lutajuci snovi se modifikuju, mutiraju, transformisu i prenose se generacijama.

    A nemoguce je da se covek oseti realizovanim ispunjavajuci necije tudje snove i vizije. Cak i da potpuno u tome uspe, nastupi ce nezadovoljstvo. Arhitektu sna (roditelj) ce uvek nesto nedostajati, uvek ce biti nesto novo sto se jos mora uciniti, jer nedostaje ono osnovno - on nije taj koji san ostvaruje. Graditelj (potomak) ce takodje osecati prazninu, jer - ispuniti zivot tudjom neispunjenom zeljom nije cak ni logicno, a kamo li ostvarivo.

    Nekima ipak spoticanje o istinu istinski dosadi, pa nakon sto prepoznaju vreme budjenja iz zalutalog sna necijeg tudjeg zivota, odluce ga napustiti, ostaviti ga da izbledi. A kako zalutali san gubi na vrednosti, tako covek postaje sve svesniji vlastitog zivotnog sna, njegove vrednosti i mogucnosti ostvarenja u realnosti.

    Vreme curi i nista ga ne moze zaustaviti. Osam ujutro, devet, deset, podne, poslepodne, vece, sutra, mesec dana, godinu dana, odraslost, zrelost, starost, poslednji dan, poslednji sat, poslednji trenutak. Budjenje?
    nomen est omen

  11. #41

    Odgovor: Svest i samosvest

    Postoje mnogi hrabri potezi koje mozemo napraviti: popeti se na najstrmiju stenu, skociti s najviseg mosta, otputovati u najguscu dzunglu... Nakon svega, i dalje se iz dana u dan moze dogadjati da nemamo hrabrosti za sve ono sto se dogadja izmedju stene, mosta i dzungle - za zivljenje vlastitog zivota.

    Biti hrabar znaci smoci snage izaci iz zone sigurnosti ako je ona vise nalik zatvoru nego polju licne slobode. Biti hrabar znaci rizikovati sram, podsmeh i ljutnju kako bismo ostali odani svojoj licnoj istini. Biti hrabar znaci pogledati u strah i potraziti u njemu crte vlastitog lica. Biti hrabar znaci moci odabrati reci "da" cak i onda kada svi govore i zele cuti samo i jedino "ne".

    U kojoj meri smo sposobni zivotu reci: da? Da svojim idejama, da vlastitom nesavrsenstvu, da ostvarenju svojih unutrasnjih potencijala? To unutrasnje da bismo mogli nazvati jedinicom za hrabrost.
    Hrabrost zivljenja jedinog vremena i prostora za koji znamo - vlastitog zivota.

    Moze se reci da postoje dve osnovne vrste hrabrosti: hrabrost prihvatanja i hrabrost delovanja. Ponekad je prihvatiti stvarnost onakvu kakva ona jeste zaista tesko. Jer, uzduz i popreko zemaljske kugle, dogadjaju se strasne stvari - ratovi, nepravde, bolesti...

    Ali, ma koliko zeleli "da svet bude bolji", on je takav kakav je i dubina naseg prihvatanja je u direktnoj vezi sa snagom koju mozemo upotrebiti kako bismo isti taj svet menjali.

    Hrabrost delovanja je drugi, aktivni pol hrabrosti prihvatanja. Nakon sto bacimo bistar pogled u i oko sebe, mozemo reci - OK, ovako stvari stoje. Prihvatanje trenutne situacije je u korenu svake promene.
    Jednom kada smo nesto prihvatili, imamo mogucnost izbora - menjati ili ne menjati.

    Ovde smo kako bismo na neki nacin izrazili sebe. Ostajuci u pasivnosti, neizrazeni, neostvareni, zakidamo svet za ono cime mu svojom individualnoscu mozemo pridoneti. Imati hrabrosti pokrenuti se i zakoraciti izvan poznatih definicija samih sebe znaci biti odgovoran prema vlastitoj ljudskoj prirodi.

    Zivot je poklon - hrabrost je znati ga primiti.
    nomen est omen

  12. #42

    Odgovor: Svest i samosvest

    U ljudskoj je glavi jedan mali vremeplov: zamisljanjem, ocekivanjem ili projektovanjem dogadjaja u buducnosti izlaze na videlo pojedini fragmenti proslosti.

    Ovaj proces je najlakse sagledati na primeru zaljubljenosti. Vidjenje svetle buducnosti s osobom u koju smo se zaljubili i nas i tu osobu "osvetljava", sto dovodi do toga da su vrhunci secanja na zajednicke trenutke iz proslosti podizuci i svetlucavi.

    Sto je obzorje svetle buducnosti pomucenije, iskrsava sve vise secanja koja opravdavaju maglu na drumu zajednicke buducnosti. Iako je u fiokama secanja pospremljena citava paleta nasih dozivljaja, skloni smo otvarati samo one koje su u skladu s nasim trenutnim interpretacijama.

    Ukoliko su nase interpretacije zivotnih situacija i ljudi crno - bele, crno - beli je i svet u kojem zivimo.

    S druge strane, sireci spektar svojih dozivljaja vanjskog sveta, sirimo spektar dozivljaja samih sebe.
    Ako smo u pojedinim gradjevinama secanja ostali zatvoreni, u nekim aspektima zivota se mozemo osecati nepokretnima ili sputanima. Budu li neke od tih gradjevina secanja razorene, moze nam se desiti da neko vreme ne osecamo tlo pod nogama.

    Ma koliko nas proslost ponekad cinila nestabilnim, teskim ili ispraznjenim, utesna je cinjenica da arhitektura naseg pamcenja nije od betona i celika. Dinamika unutrasnjih promena moze potaknuti proces restrukturiranja secanja.

    Poput slapova asocijativnih nizova, um nam mogu osveziti nova secanja. Ona, naravno, nisu doslovno nova, vec - novootkrivena.

    S vremenom, secanja ne nestaju, vec se gube tragovi prisecanja. Iskustva su pospremljena, ali zaboravljamo puteve koji vode do njihovih korena.

    Ponekad mozemo biti svedoci pravog odmatanja secanja pri cemu pojedina zivotna iskustva bivaju integrisana u licnost pomocu sasvim novih interpretacija. Na taj nacin stara iskustva dobivaju novi smisao.

    Restrukturisana secanja unutrasnje promene cini logicnima. Rasterecena proslosti i otvorena prema buducnosti, sadasnjost postaje prostranija.
    nomen est omen

  13. #43

    Odgovor: Svest i samosvest

    Subjektivni je utisak da se brzim, instant - zivotom u informativnom haosu vreme ubrzava.

    Ali, ono ipak tece pravolinijski, odnosno upravo onako kako smo se dogovorili - sekunda za sekundom, minuta za minutom, dan za danom.

    Mada cesto imamo osecaj da nemamo vremena, bilo bi logicnije reci da u vremenu nema nas. Ono tece, a mi smo van njega. Iz trenutka u trenutak, zivimo van trenutka.

    Nalazimo se na mestu sa kojeg se pruza prekrasan pogled, ali nismo prisutni jer se bavimo zaostalim racunima za companiju; razgovaramo s prijateljima, a misli nam beze u unutrasnje dijaloge sa zamisljenim sefovima.

    Plutati prosloscu i buducnoscu ustvari je nase uobicajeno, normalno stanje. Biti prisutan, biti tu je anomalija, retkost koja se dogadja u retkim situacijama kad nas zadesi snazan dozivljaj lepote ili iznenadna zivotna opasnost.

    A vreme nije nista drugo do tok sadasnjih trenutaka.

    "Ništa se nikada ne dogadja u proslosti - dogodilo se u sadasnjem trenutku". U knjizi "Moc sadašnjeg trenutka" - Eckart Tolle pise, "Nista se nikada nece dogoditi u buducnosti - dogodi ce se u sadasnjem trenutku. Proslost i buducnost ocito nemaju vlastite stvarnosti. Oni svoju stvarnost posudjuju od sadasnjeg trenutka."

    Ko ce taj misteriozni sadasnji trenutak medju svim tim obavezama dohvatiti? Ko ce ga primetiti? Ko ce se u njemu odmoriti? U trci za novcem, zivotno vreme smo ponekad skloni sasvim obezvrediti.

    Jedan od osnovnih razloga tome je pomanjkanje motivacije za ostvarenjem vlastitih zivotnih zelja i ambicija. Izuzetno je malo ljudi koji rade posao koji vole i od njega zive. A kad je posao proteran iz zivota i kad se radi iskljucivo zbog prezivljavanja ili gomilanja bogatstva, vreme provedeno u takvoj vrsti delovanja nas ne ispunjava, vec trosi.

    Kako bi se klupko pocelo odmotavati i unutrasnji svet se poceo aktivnije izrazavati vazno je na svoj, jedinstven, lican nacin se pokrenuti. A to se nece dogoditi u buducnosti (jos manje u proslosti), vec jedino - u sadasnjosti.
    nomen est omen

  14. #44

    Odgovor: Svest i samosvest

    Sve sto imamo je nasa vlastita promena. Postajanje sve kvalitetnijim bicem kroz razne zivotne situacije, kroz medjuljudske odnose i kroz odnos sa celokupnim postojanjem. Pri tom je sasvim svedno zelimo li se menjati radi sebe ili radi drugih. Kada se dogodi promena koja predstavlja korak blize sebi, ona je istovremeno i korak blize drugima. To znaci da se otvorio komunikacijski kanal izmedju unutrasnjeg i vanjskog sveta koji je na novi nacin protocan i zbog toga zivotu pojedinca pridodaje jos jednu nijansu.

    Sto je zivot raznolikiji u svojim nijansama, to je snazniji osecaj slobode zivljenja. Osoba koja je svesna svoje unutrasnje slobode, svoje slobode biranja i odlucivanja to isto moze i pruziti drugima. Ono sto nas veze za odredjene "nivoe slobode" jesu vlastite nerazresene price, pozitivna i negativna iskustva, idealizovana secanja i bolni oziljci koji datiraju od nekada.

    Kad se covek okrene duhovnosti, susretne se s nacinom razmisljanja i terminologijom koja je izuzetno oslobadjajuca. Sveprisutni bog, univerzalna istina, apsolutna sloboda, bezgranicno bice, vecno postojanje.
    Ko smo i sta smo mi u odnosu na makrokosmos, na beskonacan svemir? Ko smo i sta smo mi u odnosu na mikrokosmos, na neopisivu slozenost i osetljivost mravljeg dodira? Problemi postaju tako mali, jedan jedini ljudski zivot koji imamo, iz perspektive tog sveobuhvatnog, kosmickog oka, postaje tako usputan. Tu smo u proseku sedamdeset, osamdeset godina - ima nas pa nas nema.

    S druge strane, dok ima nas ima i sveta. Zatvorimo oci, odemo na spavanje i za nas - ni mikrokosmosa ni makrokosmosa vise nema.

    U trenutku kada tonemo u san ili duboku tamu nesvesti, niko nam ne moze garantovati da je svet jos uvek tu. Nasa perspektiva je - gubeci svest o sebi, gubimo svest o celokupnom postojanju. Kada umremo, niko nam ne moze garantovati da ce sveta i dalje biti. Naucili smo da ce ga biti. Naucili smo da ce se ljudi i galaksije i dalje radjati i umirati. Ali, perspektiva iz "ja", perspektiva koja je nase jedino autenticno iskustvo je: u nekom periodu u detinjstvu pocela se stvarati svest o sebi i u nekom periodu u starosti ili umiranjem svest o sebi ce nestati. Sta se dogadja pre i posle - ne znamo.

    Malo je onih koji sebi to krajnje neznanje mogu priznati. Lakse je i jednostavnije produziti svoje trajanje kroz verovanje u reinkarnaciju ili raj i pakao. Nepoznato pre i nepoznato posle zivota je za vecinu ljudi suvise zastrasujuce pa mora biti osmisljeno, iako je prilicno nelogicno da ono sto je van zivota pokusavamo objasniti konceptima koje stvaramo na osnovu iskustava unutar zivota. Nema garancije da to nije projekcija na platno daleke proslosti ili na platno daleke buducnosti koja nastaje u projektoru vlastitih verovanja koja su tu, u sadasnjosti.

    Vremenska ogranicenost je uznemirujuca i mnogima je potrebna uteha o onom pre i onom posle. A kada se doista shvati da realne utehe nema i da postoji samo ovo sto je tu - zivot, stalna dinamicna promena - ta spoznaja moze biti izuzetno motivirajuca. Jedino sto imamo je licni razvoj, vlastita promena. Merilo ljudske inteligencije nisu ni testovi ni uspesnost, vec kapacitet za menjanje sebe.
    nomen est omen

  15. #45

    Odgovor: Svest i samosvest

    Duhovnost je rec u koju se moze smestiti svasta i nista. Kako za duhovno iskustvo ili za stepen prosvetlenja nema nikakvih vanjskih merila, ego duhovnjaka moze biti slobodno naduvan do krajnjih granica. U tom slucaju sva duhovnost pada u vodu i ostaje samo narcisoidna fikcija.

    Nesto duhovno postoji samo u odnosu na nesto neduhovno. Ako jedno drvo u sumi proglasimo svetim, istovremeno sve ostalo drvece u toj sumi proglasavamo nesvetim. Ali, sta ako je sve duhovno? Sta ako su duhovni i noc, i dan, i ptica, i crv, i ti, i ja, i zivot, i smrt? Onda je sasvim svedno - mozemo reci i da nista nije duhovno. Ponekad su ljudi koji nikad ne koriste rec duhovnost mnogo duhovniji od onih koji rade na njenom sirenju.

    Jednom prilikom jedan zen - ucitelj je rekao: "Osnova zena jeste da je drvo drvo, ptica ptica, a covek covek. A na ovom svetu, drvo je sve samo ne drvo, ptica je sve samo ne ptica, a covek je sve samo ne covek." Drugim recima, sve sto vidimo je provuceno kroz filter nasih ocekivanja, stavova, zelja, ideja.

    Za mnoge stvarnost mora biti u velikoj meri mistifikovana da bi mogla biti duhovna, a mistifikacija je tu upravo radi pronalazenje nacina za ispunjenje zelja i ocekivanja. Mistifikovati znaci pridodati necemu veo carolije, jer stvarnost ovakva kakva je, bez zeljene carolije, ocito nije dovoljno vredna paznje.

    Takvim razmisljanjem covek se postavlja iznad samog postojanja, jer neprestano zakljucuje kako je ono nepotpuno, te ga treba zaciniti dozom mistike. Sta je na kraju krajeva uistinu duhovno, ako ne ono sto ostane nakon sto svu, dobro ili lose skrojenu, mistiku razmaknemo?
    nomen est omen

Strana 3 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Da li postoji ekoloska svest medju nama
    Autor jole futog u forumu Društvo oko nas
    Odgovora: 53
    Poslednja poruka: 12.08.2018, 07:34
  2. Neurologija: SVEST
    Autor SQUAW u forumu Nauka i tehnologija
    Odgovora: 17
    Poslednja poruka: 16.02.2012, 12:56

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •