Svaka informacija je otudjujuca. To je nametnuta slika, ogoljena i konacna, zakljucak koji cak ni svog tvorca ne predstavlja kao licnost, vec pre svega kao zastupnika jedne ideje.
Vecina ljudi i ne pokusava da ospori je da je ponudjeni “ekran” nedodirljiv, da se o njemu ne raspravlja. Raspravlja se (brani se ekran) tek kada neko napadne datu sliku. O svemu mozemo da raspravljamo, samo ono sto je vec postavljeno ne diraj. A svaki medij pati od iste boljke: sve je neprikosnoveno, nedodirljivo. Osim onoga sto ne moze da se kontrolise u potpunosti, gde neko moze da kaze nesto protiv. Cvrsta jezgra, celine, bez icega sto strsi ili preti. Bez ljudskih glasova.
Medijska diskriminacija pocinje sa prvim pokusajem da se nesto predstavi. U tom trenutku su oni koji predstavljaju jedna klasa, a oni koji citaju druga, niza klasa. I svako igra svoju ulogu. Sankcije slede za svaki izostanak paznje ili neslaganje sa sadrzajem. Price, slike, zvuci... Sve same cvrste, nepromenljive jedinice koje postoje da bi zamenile ili dogradile nepodnosljivu stvarnost. Ali, ohrabri se, reci nesto protiv! Naravno, odmah sebe stavljas u nemilost sistema. Mi se zezamo sa "bilo je na TV, mora da je istina" a u stvari je stvarno tako: ljudi veruju onome sto vide, a druga istina ne postoji (nedostupna je). Ljudi najvise veruju gotovim proizvodima, slikama kojima oni nemaju sta da dodaju ili oduzmu, ono sa cim komuniciraju bez reci, bez pokreta. Sistem tako stvara i kontrolise sledbenike. Ne postoje "promenljive" TV stanice ni internet stranice; one su iste od svog nastanka, u smislu da vrse iste funkcije. Sadrzaj postaje kompleksniji, sve je sarenije, zanimljivije, i proporciji sa brojem korisnika a ne sa njihovom svescu.
Cak i kada se krene iz najbolje namere, pokretanje jednog medija, jedne informativne stanice ima za svrhu podizanje vaznosti odredjenih informacija, pomeranja njihove vrednosti na gore, ka vrhu, gde vrhovno informativno sunce sve upija i odakle ih reflektuje na nase male zivote. Upitajmo se: sta je informacija? To je rec, recenica, clanak, slika ili zvuk koji nam se servira kao jedna istina. Mi to mozemo i da ne prihvatimo ali to nece umanjiti njen psiholoski faktor, cinjenicu da smo procitali da je coveku presadjen neki organ, da je danas ubijeno 100 ljudi u Iraku, da je umro tamo neko poznat, itd. Cini li nas to srecnijim zato sto to nismo mi, ili nas nagoni da se rastuzimo nad tim cinjenicama, te smo nemocni da osetimo tugu zbog sopstvenog zivota? Svake novine “obicnih ljudi” su prepune krvi, smrti, nesreca. One druge, kapitalisticke su pune prica o uspehu, tramakanju novca, prevarama koje se isplacuju u bilijardama. I nema mesanja izmedju te dve klase. Oni prvi, cini se, uzivaju u tudjm nesrecama, a drugi pucaju od zavisti sto je neko uzeo novac, pa smisljaju nove prevare da ih i oni uzmu. Tako informacije vladaju. One su tu da porobe, da okupiraju ako nista drugo ono nasu paznju. One ne mogu da sluze protiv dominacije, zato sto jesu donimacija, same po sebi. Nemocne su da oslobode. Bez obzira sta zaista kazu. Radi se o vrsti autoriteta, o podjarmljivanju koje se zasniva na covekovoj nemogucnosti da shvati, obuhvati postojanje tolikog broja informacija, a posle toga i njegovoj nesposobnosti da ih na pravi nacin apsorbuje (ako takav nacin postoji - bice ipak da je ta nada lazna). Sama cinjenica da je veliki broj ljudi koji nas okruzuje prihvatio odredjene informacije i smatra ih istinom, one koji se protiv takve istine bune postavlja u nezgodan polozaj. Informacije nas iritiraju, pritiskaju. Taj oblik represije je do sada najsuptilniji: minimum fizickog pritiska, veliki izbor, maksimalna pristupacnost. Sve ostalo je na tebi. Jos kada bi imao vremena. Bez obzira koliko nas “nauka” hvalila i ukazivala na nivo razvoja “svesti” i “intelekta” koji moze da primi toliki broj informacija, a i dalje da funkcionise “normalno”, cinjenica je da je stvarnost je bitno drugacija: mi primamo informacije, pokusavamo da ih absorbujemo, dok, automatski, izvrsavamo svoje gradjanske (civilizacijske, civilizovane) funkcije. Nas intelekt je rezervisan za nase funkcije, nasa savest je na drugom nivou u odnosu na posao koji radimo ili ulogu koji igramo u zajednici. Ona je s njima nespojiva. I gotovo uvek kada se “savest” umesa u ono sto radimo, mi imamo problema sa izvrsavanjem svojih “duznosti”. Covek nije toliko “napredovao” da svesno pristaje da bude rob, nikada i nece. Zato su informacije postale veoma dobro prodavana roba: sa njima zamenjujemo pitanje sopstvene svrhe u drustvu, opravdanosti sopstvene funkcije. One nam pomazu da lakse prodjemo kroz dan, odrzavajuci nivo stresa na onoj granici kada smo jos uvek sposobni da slusamo, a onemoguceni smo da razmisljamo.
Informativno drustvo, ono sto samo izgleda da postoji, je drustvo madjionicarskih trikova. Sve izgleda da se desilo dok mi nismo gledali, dok nam je paznja bila usmerena na nesto drugo. Sad ga vidis, sad ga ne vidis (ali ga osecas). Kultura informacija pretvara i ljudsku kreativnost u rasparcanu, po kvadratnom santimetru prodavanu informaciju o “umetniku”. Mi nista ne mozemo da napisemo, nacrtamo ili odsviramo van informativnog sistema u koji smo umrezeni. Najprostija misao upucena bliskoj osobi preko telefona ili e-mejla jeste informacija podlozna sudovima i cenzuri mnogo veceg broja ljudi ili organizacija nego sto se to nama svidja. To sto smo mi naucili da zivimo sa tim, sto smo oguglali, ne cini tu cinjenicu povoljnijom po nas. Nije u pitanju samo intima: radi se i o uklapanju spleta nasih misli sa informativnom logikom kojoj smo se predali. Mi mislimo na nacine vidjene na TV, pricamo kao voditelji tok soua, oblacimo se po MTV modi, vodimo ljubav kao porno glumci, jedemo na odredjene, drustveno prihvacene nacine. Sve je 24/7, non-stop, cool, OK, sve je srebrno, dzins, lajt, prozak. Pritom, prosecan broj reci potreban da se prodje kroz dan opada (sada je na negde oko 200), i obican covek nema potrebu za vise. Opada i potreba za bilo cime van uobicajenih sablona. Ekstra napor se moze unovciti i retko kada ostaje “privatan”, “individualan", jer je rukovodjen ustaljenim tokovima, oblicima i vremenskim ogradama INFORMACIJA. Nacin komuniciranja je uslovljen nametnutim kanalima, i ujedno je ogranicen njihovim kapacitetima. Iako kvalitet medija (jezika, slike, zvuka) opada (postaje jednostavniji, bez obzira sto je “digitalni”), kvantitet neprestano raste, a informativna groznica se prilagodjava intelektu proseka, koji nema mnogo pitanja a ima isto onoliko mesta na svom “hard drajvu” (sa stanovista informativnog drustva, ljudski mozak nije nista drugo) koliko i natprosecno inteligentan pojedinac. Informativni mejnstrim, ono sto dolazi do najveceg broja ljudi i sto je od najveceg broja ljudi prihvaceno, uzima se kao istina. O tome se postavlja najmanje pitanja. Neke ekstremne situacije, neuobicajene informacije, zanimljivosti iz jezikom i znanjem ogradjenih informativnih podrucja, informacije iz oblasti nauke, umetnosti, religije su upucene ka specificnoj vrsti korisnika, ali opet kroz iste mejnstrim kanale, dakle propustene su kroz iste filtere kao i ”obicne” informacije. Nista ne promice cenzuri, niti postoji informacija koja nece u trenutku biti razoruzana, ublazena ili ismejana ukoliko je usmerena protiv vazece “istine”. Fleksibilnost informacije, podloznost cenzuri, obesmisljavanju ili nestajanju sa informativnog vidokruga uslovljena je mnostvom informativnih izvora, koji skrecu paznju, kao sto se deci skrece paznja pomocu nove igracke. Ljudi su okvalifikovani kao bica sa veoma kratkim pamcenjem. Na odrzavanju tog stanja se mnogo radi jer informativno drustvo ne bi bilo moguce da se ne zaboravlja tako lako. I da se informacije ne primaju tako “olako”. Informativno drustvo je stvoreno na osnovu covekove nezrelosti, njegove uvezbane i podsticane nesposobnosti da se seti sta mu je bilo vazno pre deset minuta, da “vidi” smenjivanje istine svakog dana, da prati tok sopstvenih misli. Njegove misli su zamenjene informacijama koje je nemoguce pratiti, nego se samo uzmu, iskoriste i bace, a onda dodju nove i sve tako, svakodnevno, mnogo puta na dan.
Idiotizam informativnog drustva se tu ne zavrsava. Dakle, nije intelektualno razoruzavanje radne zivotinje ni jedini ni krajnji cilj bombardovanja informacijama. Drustvo je relatvno lako osvojilo prostor u glavama sluga, svi poslusno izvrsavaju svoje funkcije, ali sta dalje? Jesmo li obesmisljeni kao ljudi samo da bi proizvodili udobnosti za povlascene ili nase utrnuce ima jos neki, visi cilj? Naravno da ima. Uporedo se desavaju stvari za koje ne znamo, a jednako ih odobravamo kao i one koje vidimo. Nuklearne probe, unistavanje okoline, represija nad manjinama, maltretiranje zena i dece, religiozni pritisci, spekulacije, prodaja oruzja i droge, mucenje “ratnih zatvorenika”, bacanje hrane, genetski inzinjering... Sve to se odvija van nase neposredne svesti o tome, i mi i sa time zivimo, ususkani u cebe “običnih” informacija, onih svakodnevnih, krvavih, bogatih, sjajnih... Informacije o tome da su neki zemljotresi uzrokovani podzemnim nuklearnim probama, da su neke bolesti uzrokovane upotrebom “najpotrebnijih” stvari ili najuobicajenije hrane koju jedemo (npr. vazduh u automobilima je zatrovan, mesne preradjevine imaju vise otrova nego cigarete), da broj stradalih u saobracajnim nesrecama veci od broja umrlih od AIDS i raka zajedno, da telefoni ubijaju vise nego pticiji grip, sve te i takve informacije kruze u obliku konspiracija, poluistina, nepotvrdjenih stavova, koji nisu u novinama, ni na TV, ili bar nisu na najgledanijim kanalima, u najprodavanijim novinama. Ne kazem da bi te informacije ucinile vise za pravdu u ovom drustvu, ali bi sigurno ugrozile neke interese kapitalista. Ne kazem ni da su one obavezno odvojene od mejnstrima: cesto se cini da one “cure"”zajedno sa “vazecim” informacijama, cineci opstu sliku sarenijom, zanimljivijom. Zato je daleko od toga da mi nesto ne znamo, nesto sto bi, da to znamo, ugrozilo sistem koji nama manipulise. Informacije uvek uzimaju oblik koji se od njih trazi. Takozvani “ventili”, informativni izvori koji plasiraju “drugacije” informacije su dobrodoslo olaksanje sistemu, dokaz da postoji “sloboda izrazavanja, demokratija". To je jos jedan, visi cilj informativnog drustva: da u sebe ukljuci i one koji jos uvek razmisljaju, a odakle preti potencijalna opasnost za pobunu.
Cinjenica je da iz tog mnostva informacija, dezinformacija, istina i poluistina moze da se “izgradi” teorija pogodna za bilo koju grupu korisnika: ekolozi imaju svoju teoriju zasnovanu na izvorima “samo njima poznatim”, fasisti (da, i oni) mogu na osnovu “svojih” informacija da stvore “istinu” o losem polozaju njihove grupe, levicari mogu, iz svojih izvora, da crpe informacije potrebne da se stvarnost prikaze na njihov nacin, itd, itd. Sve je moguce, granice su povucene, svako ima svoju “istinu”. Mejnstrim je rezervisan za pristalice kapitalizma, sto ne znaci da je istinitiji od onih drugih izvora informacija. Dolazi se do situacije gde su svi “pokriveni”, svi su “totalno” informisani. I oni najudaljeniji od mejnstrima i oni najblizi njemu. I svako svoje informacije tumaci kako on hoce, postavlja ih gde hoce i kada hoce. Odredjene grupacije ostavljaju jedna drugu na miru, sto iz straha, sto iz postovanja.
Pritom izgleda kao da ne postoji neki vrhovni cenzor, neko ko kaze “ovo moze, ovo ne moze”. Sistem informacija je tako izgradjen, tako suptilno postavljen, da izgleda kao da sami ljudi vrse cenzuru. Tako izgleda, a radi se samo o manipulaciji predmetom interesovanja, starim madjionicarskim trikom skretanja paznje. Prioritetne informacije se vezuju za trenutno stanje pojedinca, njegove akutne i kratkotrajne potrebe. Sa dovoljnom dozom tih informacija, i dodatkom o ubistvima, nesrecama, bolestima i ratovima, pojedinac nema vremena ni volje da se ozbiljno pozabavi mogucnoscu da je nesto i iscenirano, da je cunami, mozda, posledica vojnih vezbi indijske i ruske vojske i slicnih poluistina, poluinformacija.
Sto, opet, ne znaci da bi se dolaskom tih i takvih informacija u “zizu interesovanja” nesto promenilo u nasoj ovisnosti o informacijama. Nama treba nesto sto ce nas voditi kroz automatizovan zivot koji nam je nametnut. Morali bi da znamo kako da se ujutro obucemo, sta treba da jedemo da bi bili sposobni za svoju funkciju, koje filmove da gledamo da bi smo se zabavili, koje knjige da citamo da bismo bili deo odredjene grupe, koje lekove da uzimamo da bi podneli zagadjeni vazduh, sta da uradimo da bi smo uvek bili “na trzistu”. I ta cinjenica je ono najpogubnije u informativnom drustvu. Nije vazna vise ni sadrzina informacije, vazno je da je neprekidno primamo, da zaposljavamo intelektualne kapacitete koji bi, u slucaju dokolice, mogli da nas navedu da se upitamo: cemu sve ovo?
Nasuprot informacija stoji dijalog. Ljudi mogu, putem razgovora, da raskrinkaju svaku datu, “gotovu” istinu. Cinjenica je i to da se za dijalog nema vremena. Mi moramo da radimo, a dijalog smo ostavili onima iz vlasti da pricaju koliko i sta hoce. Mi svoju nemoc opravdavamo svojim “izborom”, bilo da se radi o izboru medija, izboru posla, izboru vlade ili mesta u kome zivimo. Pritom znamo da ni jedan od tih izbora nece bitno uticati na nas zivot. U svakom od tih slucajeva mi ne uspevamo da nadjemo vremena ni za ta osim za precutno prihvatanje stvarnosti i sa njom i informacija, hrane za na mozak. Na lokalnom nivou, koliko u okvirima porodice, medju prijateljima i na odredjenim mestima gde ima istomisljenika ili bar zainteresovanih, moze se voditi dijalog, rasprava o svim lokalnim pitanjima koje se zaista odnose na zivote pojedinaca. Kako se bezbolno povuci sa trzista rada, kako izaci iz kruga potrosnje, kako organizovati kucnu nastavu za decu, kako organizovati razmenu i raspodelu odece, hrane? Postoji mnogo stvari o kojima bi mogli da razgovaramo, prioritetnih tema koje se ticu nasih zivota u najneposrednijem smislu.
Dijalog ne zahteva natprosecnu inteligenciju. On nije filozofiranje. Dijalog polazi od onoga sto nas se tice, ne od onoga sto “znamo”. Svi moramo da, recimo, pijemo vodu, i u tom smislu mnogi od nas mogu da daju predloge kako da se dodje do pijace vode. Odatle, pa sve do organizovanja igranki i brojanja zvezda. Ono sto smo naucili u skolama, da pricamo samo kada nas neko pita i kada imamo nesto “pametno” da kazemo jeste zatvor u koji su zatvorili nasu sposobnost govora, nasu slobodu pricanja.
U informacionom drustvu ne postoji dijalog. Samo se prima, nikada se ne daje. To coveka ponizava, ne dozvoljava mu da se izrazi. Jedini izraz koji nalazi je izraz kroz rad. Izgleda kao da su informacije tunel koji usmerava covekovu energiju ka jedinoj tacki gde je upotrebljiva: ka radnom mestu.
Takva nasilna pasivnost dovodi do jos jednog fenomena danasnjice: covek je postao slusalac, publika. Ponekad malo zvizdi, ponekad aplaudira, ali uglavnom slusa (gleda). Zbog raskoraka u obrazovanju, interesovanju i nedostatka vremena da se neke stvari “nauce”, covek se oseca podredjeno u odnosu na medij, zato sto medij koristi jezik koji pojedinac samo delimicno razume, a ne koristi nikako. Ostaje mu samo da klima glavom. On ne reaguje ni kao korisnik, nego samo kao prekidac: ovo da, ovo ne, odlucujuci trenutno, prema nacinu na koji mu se nesto plasira. Osecajuci se inferiorno po mnogim pitanjima o kojima se u medijima raspravlja, on moze samo da prihvati ili da odbaci. On nema mogucnosti da svoje misljenje iskomunicira.
Ljudi treba da razvijaju oratorske sposobnosti, da nauce da se sluze i igraju jezikom, da izmisljaju govore, da rizikuju da ne budu shvaceni u svom individualnom izrazu. Kao sto to rade sizofrenicari: jezik treba da se izmislja. Informacijsko drustvo ide ka sasvim drugom cilju: ustanovljenje sasvim novog jezika, jednostavnog i preciznog. Jezika bez obelezja individue ili individualnosti, bez maste, bez “lufta”. Takav jezik omogucava vecu efikasnost, bolju poslusnost pojedinca - povecava proizvodnju. Taj masinski jezik dovodi do zamiranja odredjenih funkcija u mozgu i umesto da se covek razvija u okolnostima “naucnih dostignuca”, “doba informacija” ili “high-tech ideologije”, covek retardira. On se ogranicava upotrebom tehnologije i informacija i zanemaruje sopstvenu licnost. Kako sve vie radi, on je primoran da na takve kompromise pristaje, zato sto nema snage za “sve”. Zbog toga covek brzo zavoli svog zatvorskog cuvara i prihvata ga kao nenimovnost, izgovarajuci zaneseno reci: “I love Big Brother”.