Neurologija: SVEST
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 18
  1. #1

    Neurologija: SVEST

    1. Uvod



    Svest je vrlo složen pojam koji svojom kompleksnošću fascinira. Tako i privlači pažnju naučnika koji pokušavaju objasniti svest na ćelijskom i molekularnom nivou i na nivou celog mozga. U poslednjem veku sprovedena su mnoga istraživanja i prikupljena su saznanja kako bi se objasnila neurobiološka pozadina svesti. Međutim, upravo zato što je svest vrlo složen pojam i nema jedinstvene definicije, nije lako naučno istraživati mehanizme koji dovode do svesti u mozgu. Ako promatramo svest kao svojstvo mozga, tada možemo reći da ima materijalnu narav koju je moguće istraživati, ali takođe treba imati na umu da svest kao fenomen ne podleže istim fizičkim zakonima koji upravljaju ostalim funkcijama u živom organizmu. Ipak neka saznanja na području neurobiologije svesti dobijena su zahvaljujući istraživanjima pojedinih aktivnosti mozga koja se mogu dovesti u vezu sa svesti. To su istraživanja neuropatoloških slučajeva, cirkadijalnog ciklusa spavanje-budnost, mehanizama pažnje, vizuelne percepcije i prepoznavanja predmeta, voljnih svesnih radnji itd.

    S razvojem tehnika, unazad poslednjih dvadeset godina, moguća su merenja i slikanja aktivnosti živog mozga pomoću kojih su dobijeni mnogi vredni podaci o funkcionisanju mozga. Tim tehnikama moguće je dovesti u vezu svest i živčane procese u mozgu.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Neurologija: SVEST

    2. Građa i hijerarhijska organizacija mozga



    Mozak se sastoji od pet glavnih delova: telencephalon (krajnji mozak), diencephalon (međumozak), mesencephalon (srednji mozak), metencephalon i myelencephalon (produljena moždina). Svaki od tih delova sadrži specifične strukture. Telencephalon ili krajnji mozak, kojeg čine dve hemisfere, najveći je deo ljudskog mozga i on upravlja njegovim najsloženijim funkcijama; započinje voljne pokrete, tumači osetne podatke, te posreduje u složenim kognitivnim procesima kao što su učenje, govor i rešavanje problema.


    Moždane hemisfere pokrivene su slojem tkiva koje nazivamo moždana kora (cortex cerebri). Kod čoveka moždana kora je naborana. Svaka hemisfera se deli na četiri režnja: frontalni (čeoni), parijetalni (temeni), temporalni (slepoočni) i okcipitalni (zatiljni) režanj. Čitav okcipitalni režanj je u funkciji vida pa ga često zovemo i vidnim režnjem.


    Od svih delova mozga najmanje se zna o neuralnim mehanizmima u moždanoj kori. Upravo je ona zadužena za intelektualne funkcije mozga kao što su misaoni procesi, pamćenje, učenje i svest. Poznati su učinci razaranja ili specifičnognaodraživanja različitih delova kore. Tako znamo da nakon razaranja velikog dela moždane kore čovek i dalje misli, ali se smanjuje stupanj njegove svesti o okruženju.


    Za mozak je karakteristična hijerahijska organizacija. Kako se penjemo po osetnom sistemu receptora, preko talamičkih jezgara, primarnih osetnih područja, sekundarnih osetnih područja, sve do asocijativnih područja, nalazimo nervne ćelije koje optimalno odgovaraju na nadražaje sve veće specifičnosti i složenosti. Receptori provode najjednostavnije i najuopštenije analize, dok asocijativni korteks provodi najsloženije i najspecifičnije analize. Svaki nivo hijerarhije prima informacije s nižeg nivoa i dodaje im nov nivo analize prie nego što ih prosledi na viši nivo hijerarhije.


    Hijerahijska organizacija očigledna je i u upoređivanju posledica ozleda na različitim nivoima. Što je viši nivo na kojem je došlo do ozlede, to će nastali deficiti biti specifičniji i složeniji. Npr. uništenje receptora određenog osetnog sistema dovodi do potpunog gubitka osetljivosti na nadražaje u tom osetnom sistemu (potpuna gluvoća ili slepoća). Nasuprot tome, uništenje područja u sekundarnom ili asocijativnom korteksu obično izaziva složene i specifične osetne deficite (npr. prozopagnozija, slepi vid, vidna agnozija), pri čemu temeljne osetne sposobnosti ostaju nedirnute. U skladu s hijerahijskom organizacijom, psiholozi dele celokupni proces percipiranja u dve faze: oset i percepciju. Oset je rezultat procesadetekcijeprisutnosti nadražaja, dok je percepcija proces višeg reda, koji obuhvata integraciju, prepoznavanje i interpretaciju složenih osetnih sklopova.


    Uz hijerahijsku organizaciju, vrlo su važni pojmovi funkcionalne podeljenosti i paralelne obrade. Svaki od tri nivoa moždane kore - primarni, sekundarni i asocijativni - sadrži nekoliko podeljenih polja koja su specijalizovana za različite vrste analiza. Savremeni podaci pokazuju da su osetni sistemi paralelni sistemi tj. sistemi u kojima se informacije prenose kroz pojedine delove sistema preko više puteva. Izgleda da postoje dva toka paralelnih analiza u našim osetnim sistemima: jedan koji je u stanju uticati na naše ponašanje a da toga nismo svesni, i drugi koji utiče na naše ponašanje uključujući našu svest. Taj nalaz je vrlo bitan i zanimljiv fenomen, zabeležen kod pacijenata kod kojih je ozleda prekinula svesni tok, a da nije prekinula njemu paralelan nesvesni tok.


    Sigurno je da u svakoj misli istovremeno sudeluju signali iz različitih delova moždane kore, ali i ostalih delova mozga. Veruje se da nadražena područja limbičkog sistema, talamusa i retikularne formacije (delovi mozga koji su po hijerarhijskoj organizaciji niži) određuju opštu narav misli, dajući joj opšte karakteristike poput ugode, neugode, boli, lagodnosti, lokalizacije u velikim delovima tela. S druge strane, nadražena područja moždane kore određuju specifične karakteristike misli, kao što su tačna lokalizacija oseta na telu i predmeta u vidnom polju, vidno prepoznavanje, oset tačno određene vrste i druge pojedinačne karakteristike koje u određenom trenutku ulaze u celokupnu svest.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Neurologija: SVEST

    3. Metode proučavanja mozga



    Za istraživanje mozga i razumevanje kako mozak funkcioniše nije dovoljno poznavati samo građu mozga, nego je potrebno prikupiti podatke i o moždanoj aktivnosti živog ljudskog mozga. To je bitno kako bi se mogla povezati živčana aktivnost u tačno određenom delu mozga s pojedinom fizičkom ili mentalnom radnjom. S razvojem metoda slikovnog prikazivanja živog ljudskog mozga i metoda merenja moždane aktivnosti to je postalo moguće. Važnije metode pomoću kojih je moguće meriti moždanu aktivnost:

    Magnetna rezonanca (MR) ▪ postupak konstruisanja slike visoke rezolucije struktura živog mozga, na osnovi merenja talasa koje emituju atomi vodonika aktivirani radiofrekventnim talasima u magnetnom polju.
    Pozitronska emisijska tomografija (PET) ▪ metoda slikovnog prikazivanja moždane aktivnosti merenjem akumulacije 2-deoksiglukoze ili radioaktivne vode u različitim područjima mozga.

    Funkcijska MR (fMR) ▪ tehnika magnetne rezonance za merenje moždane aktivnosti.

    Elektroencefalografija (EEG) ▪ postupak snimanja električne aktivnosti mozga korištenjem velikih elektroda koje se pričvrste na površine lobanje.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Neurologija: SVEST

    4. Saznanja o svesti dobijena eksperimentima



    Svest nije moguće direktno istraživati, ali se zato mogu istraživati pojedine aktivnosti mozga čiji se neurološki mehanizmi mogu primeniti na određivanje neuroloških osnova svesti. Jedno od takvih aktivnosti mozga je budno stanje prilikom kojeg se odvija većina svesnih radnji.


    Preko osetnih sistema doživljavamo svet oko sebe. Pet osetnih sistema su vid, sluh, dodir, miris i ukus. Istraživanja na području neuroloških osnova svesne percepcije su se uglavnom usmerila na čulo vida. Ta nerazmerna prevlast vidnog sistema u istraživanjima nije slučajna. Većina se istraživanja osetnih sistema, iz različitih razloga, bavila upravo vidnim sistemom. Rezultat toga je da se zna znatno više o vidnom sistemu, nego o ostalim osetnim sistemima. Zato se većina savremenih teorija funkcionisanja osetnih sistema temelji na proučavanju upravo vidnog sistema. Dokazano je da se percepcija može događati i na nesvesnom nivou. Saznanja na području nesvesne percepcije su takođe put u otkrivanju neuroloških mehanizama svesti.


    Vrlo su važna saznanja dobijena proučavanjem neuropatoloških slučajeva kod kojih dolazi do gubitka svesti: koma, vegetativno stanje, šizofrenija, epilepsija.


    Iz vrlo uskog ugla gledišta, a u skladu s prethodnim razmatranjem za svest se može reći da je neprekinuti tok spoznavanja našeg okruženja ili sleda naših misli.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Neurologija: SVEST

    4.1. Istraživanja ciklusa spavanja i budnosti



    Aktivnost čoveka potiče u budnom stanju prilikom kojeg je čovek svestan sebe i svoje okoline. Zato se budnost i svest dovode u vezu. Za normalno funkcionisanje potreban je san tokom kojeg se mozak odmara, ali i regeneriše. Tokom spavanja smenjuju se dva osnovna oblika sna: REM spavanje (prema engl. Rapid Eye Movement) prepoznatljivo po brzim pokretima očne jabučice ispod očnih kapaka koje se smjenjuje s dužom fazom, sporotalasnim spavanjem u kojem nema brzih pokreta očiju. To je dubok, miran san i čini najveći deo spavanja tokom svake noći. U REM fazi zbiva se u mozgu čitav niz važnih zbivanja kojima su cilj odmor i regeneracija mozga za nove fiziološke i intelektualne napore. Dakle, spavanje nije stanje neuralnog mirovanja iako je telo za vreme spavanja neaktivno. Dugotrajna budnost često je povezana sa sve većim poremećajem svesti, a katkad čak uzrokuje i nenormalno ponašanje što je posledica poremećene aktivnosti nervnog sistema.


    Spavanje možemo definisati kao besvesno stanje iz kojeg se možemo probuditi osetnim ili drugim nadražajima. Potrebno ga je razlikovati od kome, besvesnog stanja iz kojeg se ne možemo probuditi. Koma je obično rezultat ozlede mozga i može se shvatiti kao prelazno stanje u potpuni oporavak, kliničku smrt (nepovratni gubitak svih moždanih funkcija) ili vegetativno stanje (stanje hronično narušene svesnosti u kojem je moguć ciklus spavanja i budnosti).


    Električno snimanje s površine mozga i s vanjske površine glave pokazuje neprekidnu električnu aktivnost mozga. Intezitet i oblik električne aktivnosti uveliko određuje nivo nadraženosti mozga koja je posledica spavanja, budnosti, te bolesti mozga kao što je epilepsija. Talasne promene na snimcima električnih potencijala zovu se moždani talasi, a snimaju se pomoću EEG-a. Tokom mentalne aktivnosti talasi obično postanu asinhroni, a ne sinhroni.


    Epilepsija je neurolški poremećaj okarakterisan napadima koji se javljaju spontano i ponovno. Dijagnoza je otežana različitošću i složenošću epileptičkih napada, ali se može osloniti na elektroencefalografski nalaz na kojem su vidljiva izbijanja šiljatih talasa velike amplitude. Mogući su napadi u obliku konvulzija - motoričkih napada koji uključuju drhtanje (clonus), ukočenosti (tonus), gubitak ravnoteže i svesti, no mnogi napadi nemaju taj oblik nego uključuju promene u mišljenju, raspoloženju ili ponašanju. Epilepsija nema jedan uzrok, već gotovo svaka vrsta mozgovnog poremećaja može prouzročiti napade. Dijagnoza tipa epilepsije ovisi o tome prevladavaju li kod pacijenata parcijalni ili generalizirani napadi. Parcijalni napad ne zahvata čitav mozak. Iz nepoznatog razloga neuroni u žarištu počinju zajedno izbijati i to sinhrono izbijanje izaziva zašiljene talase na EEG-u. Budući da ne uključuju čitav mozak, obično nisu propraćeni potpunim gubitkom svesti. Generalizovani napadi uključuju čitav mozak. Neki započinju kao žarišna izbijanja koja se prošire po čitavom mozgu, dok u drugim slučajevima izgleda da izbijanja započinju gotovo istovremeno u svim delovima mozga. Javljaju se u obliku grand mal i petit mal napada. Simptomi grand mal napada su gubitak svesti, ravnoteže i snažne tonično-kloničke konvulzije, dok su petit mal napadi okarakterisani poremećajem svesti uz prestanak trenutačne aktivnosti.


    Funkcija sinhronosti kod moždane aktivnosti za sada još nije poznata, ali se može povezati s neurološkim mehanizmima svesti upravo zbog epilepsije gde dolazi do gubitka svesti kao rezultat patološke sinhronozacije moždane aktivnosti.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: Neurologija: SVEST

    4.2. Istraživanje osetnih sistema i percepcije



    Percepcija je sastavni deo svesti. Kao što je već spomenuto istraživanja na području neuroloških osnova svesne percepcije su se uglavnom usmerila na čulo vida, međutim nimalo manje važna nisu istraživanja nesvesne percepcije koja takođe mogu puno doprineti u razumevanju neuroloških mehanizama svesti. Iako su krajnji proizvodi osetnih sistema jedinstveni perceptivni doživljaji, temeljni mehanizmi kojima osetni sistemi proizvode te doživljaje nipošto se ne mogu smatrati jedinstvenima.


    Nejedinstvena priroda osetnih sistema najočitija je kod neuropsiholoških pacijenata i služi kao izvor informacija o funkcionisanju zdravih osetnih sistema.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #7

    Odgovor: Neurologija: SVEST

    4.2.1. Šizofrenija



    Vidne halucinacije su zamišljene slike koje pacijent vidi bez odgovarajućeg vanjskog vidnog nadražaja, ali ih percipira kao da su nadražaji stvarni. Stanja halucinacije su posebni slučajevi percepcije koji se mogu istraživati kod šizofrenije.


    Reč šizofrenija znači razdvajanje psihičkih funkcija. Njeni simptomi su složeni i raznoliki, te se uveliko preklapaju sa simptomima drugih psihijatrijskih poremećaja i često se menjaju s napretkom bolesti. Iako se svi simptomi ne javljaju kod svih bolesnika, stalno javljanje i jednog je dovoljna osnova za dijagnozu šizofrenije: sumanute misli, neprimerena emocionalnost (nemogućnost reagovanja primerenim nivoom emocija na pozitivne ili negativne događaje), halucinacije, nepovezane misli, čudno ponašanje (duža razdoblja bez pokreta, odsutnost lične higijene, izbegavanje socijalnih interakcija).


    Pacijenti sa šizofrenijom gube osećaj za stvarnost, kao i mogućnost kontrole svojih radnji. Tačni mehanizmi takvog poremećaja još nisu poznati, ali njihovo poznavanje bi uveliko doprinelo razumevanju neuroloških osnova svesnih, kontrolisanih radnji.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #8

    Odgovor: Neurologija: SVEST

    4.2.2. Nesvesna percepcija



    Dobro proučeni primeri nesvesne percepcije su slepi vid i prozopagnozija. Slepi vid je fenomen koji se javlja kod pacijenata sa skotomima (skotom-područje slepoće u vidnom polju) nastalim zbog oštećenja primarnog vidnog područja. Slepi vid je sposobnost tih pacijenata da odgovore na vidni nadražaj u skotomu, iako nisu svesni postojanja nadražaja tj. da nesvesno vide neke delove okoline. Npr. ispitanik može ispružiti ruku i uzeti predmet čija slika pada na skotom, tvrdeći čitavo vreme da ga ne vidi. Taj fenomen je pomalo zbunjujući za one koji ga istražuju, a još više za one koji ga doživljavaju.


    Postojanje slepog vida ima važne teorijske primene: ono navodi na zaključak da se sve vidne informacije ne dovode u moždanu koru preko primarnog vidnog područja. Kad bi svi vidni impulsi pristizali kroz primarna područja, tada bi oštećenje jednog dela te organizovane strukture trebalo izazvati potpunu slepoću u određenom delu vidnog polja. To znači da se neke informacije sprovode paralelnim putevima ravno u sekundarna vidna područja.


    Tema koja je takođe zanimljiva, kontroverzna i važna sama po sebi je prozopagnozija, vidna agnozija za lica. Agnozija je nemogućnost prepoznavanja određene vrste nadražaja koja se ne može prepisati osetnom deficitu, niti verbalnom ili intelektualnom poremećaju. U skladu s time lako je objasniti pojam vidne agnozije. To je specifična agnozija za vidne nadražaje. Pacijenti s vidnom agnozijom mogu videti vidne nadražaje, ali ne znaju šta oni jesu. Pretpostavlja se da se svaka specifična vidna agnozija javlja zbog povrede određenog dela sekundarnog vidnog područja koje posreduje u prepoznavanju tog određenog nadražaja. Pacijenti s prozopagnozijom imaju teškoća u prepoznavanju i razlikovanju lica. Kod njih je čest slučaj da vide delove lica (nos, oči, bradu), ali ih ne mogu stopiti u prepoznatljivu celinu. Lica predstavljaju jedan od najvažnijih nadražaja kod viših primata, tako da je logično pretpostaviti da postoji kortikalno područje namenjeno prepoznavanju lica. PET studije su pokazale da se jedan deo inferotemporalnog područja aktivira u obe hemisfere samo kad ispitanici promatraju lica, a ne kad promatraju jednako složene nadražaje. Prenošenje vidne informacije iz primarnog vidnog područja kroz razna specijalizovana područja sekundarnog i asocijativnog korteksa može se podeliti u dva toka: dorsalni i ventralni tok. Ungerleider i Mishkin (1982.) smatraju da su dorsalni i ventralni tokovi zaduženi za različite vidne funkcije. Po njihovom shvatanju funkcija dorsalnog toka je vidna kontrola ponašanja, dok je ventralnog svesna vidna percepcija. Prozopagnozija se javlja zbog obostrane ozlede ventralnog toka, međutim ako funkcija drugog toka ostane intaktna, postavlja se pitanje mogu li možda pacijenti s prozopagnozijom nesvesno percipirati lica koja nisu u stanju percipirati svesno. Tranel i Damasio (1985.) su prvi pokazali nesvesno prepoznavanje lica kod pacijenata s prozopagnozijom. Svakom su pacijentu prikazali niz fotografija, od kojih su na nekima bila pacijentu poznata lica, a na nekima nepoznata. Pacijenti su tvrdili da ne prepoznaju niti jedno lice. Međutim, kad im je prikazano poznato lice, došlo je do velike promene u električnoj vodljivosti kože što se nije događalo kad bi im bilo prikazano nepoznato lice. To je bio dokaz da su pacijenti neoštećenim delovima mozga nesvesno prepoznali lice.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #9

    Odgovor: Neurologija: SVEST

    4.2.3. Selektivna pažnja



    Svesno percipiramo samo mali deo mnoštva nadražaja koji u određenom trenutku deluju na naše osetne organe, a ostatak uglavnom zanemarujemo. Proces kojim se to odvija naziva se selektivna pažnja. Najbolje je to prikazati na primeru; ako usmerimo pažnju na potencijalno važno obaveštenje na bučnoj železničkoj stanici, šanse da čujemo to obaveštenje se povećavaju, no smanjuje se mogućnost razumevanja istovremenog razgovora ljudi oko sebe. Postoji li posebna struktura u mozgu odgovorna za usmeravanje pažnje? Duncan, Humphreys i Ward (1997.) smatraju da ne postoji. Njihova je tvrdnja da mozak poseduje ograničeni kapacitet za svesnu obradu, pa se selektivna pažnja javlja kao rezultat takmičenja među osetnim signalima za pristup neuralnim krugovima koji posreduju svesnost, a ne kao rezultat posebnog mehanizma pažnje. Zgodno je spomenuti jednu od karakteristika selektivne pažnje: fenomen "poslovnog ručka" (engl. coctail-party phenomenon) koji pokazuje da, čak i kad smo do te mere usmereni u razgovor da uopšte nismo svesni sadržaja drugih razgovora koji se vode oko nas, spominjanje našeg imena u jednom od drugih razgovora trenutno dobija pristup u našu svest. Ovaj fenomen pokazuje da mozak može zaustaviti ulazak svih informacija u svest, osim onih određene vrste, a da pritom i dalje nesvesno prati blokirane informacije za slučaj da se pojavi neka koja zahteva našu pažnju.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #10

    Odgovor: Neurologija: SVEST

    5. Zaključak



    Mozak preko svojih receptora u telu, te skupine čula u glavi prima raznolike informacije, međusobno ih koordinira i sređuje, po potrebi na njih reaguje voljnom reakcijom ili ih pohranjuje tj. pamti. Mozak uči, analizira i sređuje informacije, misli (realno i apstraktno), pamti, određuje ponašanje, iskustvo, temperament, osobnost i svest čoveka. Mozak određuje našu pažnju, budnost, a odgovoran je za spavanje i snove. Ljudski mozak zaista zadivljuje!


    U svesnom stanju, većina moždane aktivnosti se odvija upravo na nesvesnom nivou. Iz određenih neuropsiholoških slučajeva (npr. slepi vid, prozopagnozija), postalo je očigledno da se percepcija može događati i na nesvesnom nivou. Verovatno su nesvesna i svesna percepcija posredovane različitim paralelnim sistemima. Svaki osetni sistem sprovodi različite vrste informacija o nadražaju preko nekoliko paralelnih puteva, kroz niz specijalizovanih struktura, od kojih svaka sprovodi drugačiju analizu. Neki od paralelnih perceptivnih puteva utiču na svesnost, dok drugi mogu uticati na ponašanje, a da toga nismo svesni.


    Celovit neurobiološki pristup svesti bi obuhvatio anatomiju, fiziologiju, filogeniju i ontogeniju svesti, međutim takva celovita obrada za sada još nije moguća i ostaje ciljem za buduća istraživanja. Svest se ne može direktno istraživati, tako da su za sada istraživanja usmerena na razjašnjivanje neuralnih mehanizama pojedinih aktivnih stanja mozga i poremećaja normalne aktivnosti mozga gde dolazi do gubitka svesti. Združivanjem velikog broja informacija iz mnogo različitih eksperimenata, pokušava se dobiti uopšteniji prikaz neurobioloških osnova svesti.

    preuzeto sa neta

    Sa hrvatskog prevela ja
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #11

    Odgovor: Neurologija: SVEST

    Sjajna tema!

    "Jesi li svestan svoje nesvesti" kao poštapalica u šalama uopšte nije naivna, baš je tako. Nismo mnogo čega svesni i to ima i dobru stranu : ne dao bog da postanemo svesni svega oko nas. Ne precenjujem važnost tih informacija, niti podcenjujem jačinu svesnosti.
    Razmišljam samo "glasno" o fenomenu koji su nazvali "coctail-party phenomenon". To je upravo ovo što nam se događa dok smo ovde i dok na ovaj način komuniciramo, uglavnom potpuno usresređeni na ovdašnje sagovornike, a polu do potpuno isključujući informacije koje su oko nas u ovom trenutku.
    Da mozak nema ta "vrata" sa selektivnom prolaznošću, a da mi nismo ključonoše, makar i nesvesno, krah istog tog mozga bi bio neminovan. I verujem da kod, uslovno rečeno, zdravih ljudi eliminacioni sistem svesnog, a i nesvesnog, radi precizno kao dobar švajcarski sat. Znamo mi kad hoćemo šta bi nas ubedačilo i donelo još nevolja, a kamoli nepristrasan mozak.
    Naravno, ne govorim o dualizmu, sve je to naše, ali nesvesno se sa Idom i pogotovo Superegom mnogo bolje bori i izlazi na kraj kod očuvanog razuma u kome ono što volimo da smatramo nesvesnim ne spava.

  12. #12

    Odgovor: Neurologija: SVEST

    Neurologija je u zadnjih dvadesetak godina strahovito napredovala, a otkrica iz zadnjih pet godina su nanela strahovite udare psihologiji, i prete da nanesu velke udare na nas nacin razmisljanja o stvarima kao sto su talent, inteligencija...i, naravno, moral. Prvo da obradimo par primera, da bi ste videli o cemu govorimo, pa cemo onda u drugo delu da popricamo i o moralu.

    Sposobnost za crtanje, recimo, se smatra talentom. Do pre nekoliko godina, sve sto bi smo mogli reci o tome je "covek ima talent za slikanje," i to bi bilo to. Danas, medjutim, mozemo da kazemo mnogo vise. Neurolska istrazivanja su pokazala da je talent za slikanje cesto povezan sa glavnom nervnom vezom izmedju hipokampusa (dela mozga koji upravlja dugotrajnom memorijom) i vizuelnog korteksa (u potiljku); na jednom delu te veze se nalazi jedno zadebljanje, kroz koji proticu dve linije: takozvana "brza" linija, koja vodi od memorije prema vizuelnom korteksu, i takzvana "spora" linija, koja vodi u obrnutom pravcu.

    Ljudi koji imaju talent za slikanje imaju nista vise nego prosto malo deblju vezu - vise neurona u "sporoj" liniji, sto omogucava da se slike kojih se secaju (ili koje vizualizuju) formiraju u vise detalja! Nikakav misticni metafizicki "talent," vec prosto neuroloska slucajnost.

    A ovo ide i dublje od ovoga. Tanja "spora" linija vodi do loseg pamcenja slika, nesposobnosti snalazenja u prostoru, pa cak i do toga da covek vecito zaboravlja "gde sam sad malopre spustio tu i tu stvar." Zadebljanje na "brzoj" linij dovodi do ljudi koji "vide sve," koji vide sve detalje u svetu oko sebe. Tanja "brza" linija dovodi do coveka koji nije u stanju da uoci detalje i da razazna delove kompleksnih slika.

    Nisam siguran da mogu da objasnim znacaj ovoga. Imajte u vidu da je ovo samo jedan delic mozga, i da mnogo, mnogo komplikovaniji primeri vaze za svaku od hiljada slicnih regija u mozgu.

    Kao primer koji je dat u clanku o vezi koju prethodno pominjem je data zena koja je imala sasvim malo zadebljanje na "sporoj" i sasvim malo tanju "brzu" vezu nego sto je uobicajeno. Imala je vrlo dobre slikarske sposobnosti, ali je istovremeno isla na psihoterapiju zbog nesigurnosti; naime, u velikim grupama ljudi, na zakrcenim ulicama ili na mestima kao sto su karnevali ili sajmovi, ona bi se osecala uplaseno, pocela bi da se koci, a ponekad bi je hvatali i panicni napadi. Godine psihoterapije nisu uspele da iskopaju uzrok takve nesigurnosti...dok nije dobila dobrocudni tumor u osnovi lobanje zbog koga je radila MRI sken. Njen mozak prosto nije u stanju da procesira vizuelne informacije dovoljno brzo; kada se nalazi u situaciji kada je potrebno videti i prepoznati mnogo stvari istovremeno, njen mozak prosto nema sposobnost da dovoljno brzo progura sve informacije kroz umanjen kapacitet njene "brze" linije, i dolazi do automatskog aktiviranja mehanizama u mozgu koji reaguju na opasne situacije...aktivira se strah, i pocinje napad panike...potpuno bez ikakvog psiholoskog uzroka!

    Po trenutnim analizama, sasvim je moguce da ovo vazi za jako veliki broj stanja koja su do nedavno smatrana CISTO PSIHOLOSKIM.

    Dacu jos jedan primer. Beba koja je prakticno neprestano plakala i izludjivala majku je izrasla u devojcicu od par godina koja stalno skida odecu sa sebe, i pored svega sto joj majka prica. Takodje, neke majce hoce da nosi, dok druge skida zato sto je "grebu" (iako su sasvim fine sto se majke i njene sestre tice). Majka je na kraju vodi kod psihologa, koji zakljuci da maloj nesto desilo u detinjstvu i da se sada sveti majci zbog toga. Sve do puberteta, devojcica se stalno zali na odecu, na cipele, stalno se skida...njeni roditelji na to gledaju kao na antisocijalno ponasanje, i stalno je grde zbog toga. Devojcica razvija kompleks nize vrednosti, povlaci se u sebe i postaje usamljenik. Problemi se intenziviraju tokom puberteta, i devojcica postaje predmet ismevanja od strane drustva zato sto je nekoliko puta skinula stvari kao sto je brushalter u skoli zbog neizdrzljivog bola. Sve se to kombinuje, jedan problem prozvodi sledeci, da bi na kraju ostala slomljena zena u kasnim cetrdesetim, koja je dobar deo svog zivota provela setajuci se od psihologa do psihijatra, sa dijagnozama koje su varirale od manicne depresije do blage sizofrenije.

    Dok nije naletela na neurologa koji je uradio PET sken, i ustanovio da njen mozak ima visak veza i visak aktivnosti u centrima za dodir. Dodir koji obicni ljudi i ne osecaju za nju je neizdrzljivo grebanje. Pritisak koji svako drugi moze da ignorise za nju je kao ekser koji je bode. SVI njeni problemi su potekli iz jedne krajnje jednostavne neuroloske situacije. Ona nije rodjena kao antisocijalna, depresivna ili isfrustrirana - ona je to postala kada je njena neuroloska gradja dosla u sukob sa standardima koje postavlja drustvo.

    Ima ovoga jos. Ali ovde dolazimo do jedne jezive stvari, koja se zove granicno detektabilno ostecenje.

    Nadam se da ovde ima ljudi koji su culi za ozbiljno mentalno oboljenje poznato kao OCD, ili opsesivno-kompulsivni poremecaj. Oni koji nisu, verovatno su gledali "Dobro da bolje ne moze biti," film u kome glavni lik pati od OCD. Ukratko, OCD je bolest koja se manifestuje tako sto se covek oseca prinudjenim da radi neke radnje ponovo i ponovo, inace ce "se nesto strasno desiti." Recimo, mora da pri izlasku iz kuce triput otkljuca i zakljuca vrata, da kucne dva puta po bravi, da se okrene u krug, da dodje do lifta u tacno tri koraka, da pritisne dugme za lift bas palcem leve ruke...itd. Blazi oblici ukljucuju stvari kao sto je stalno pranje ruku, po pedesetak puta.

    Sad, psihologija smatra da OCD nastaje kroz duboke traume u detinjstvu, obicno drasticno ritualno kaznjavanje - i to ima neke podrske u stvarnosti, ali ne tolike koliko bi se ocekivalo. Medjutim, neurologija je u zadnje cetiri godine potpuno oborila tu teoriju, pokazujuci da OCD uopste ne nastaje iz psiholoskih razloga - vec kroz jednu cestu decju bolest, za koju ne znam srpski naziv, a koja se na engleskom zove strap throat.

    Virus koji izaziva strap throat takodje ostecuje jednu zonu u mozgu koja je odgovorna za prepoznavanje pogresnih akcija. Ta zona pocne da dejstvuje potpuno nenormalno, reagujuci na ispravne akcije kao da su neispravne. Covek pere ruke...ali na kraju ima "osecaj" da ih nije oprao "kako treba," i da su one jos uvek prljave. Zato ih pere opet, i opet, gradeci citav ritual od pranja, dok ne pogodi na kraju kombinaciju koja ne izaziva osecaj "pogresnosti" - opsesivni ritual koji zauzima mesto normalne akcije. I sve to zbog jedne naivne bolesti koja se inace jako lako leci!

    Sve vise i vise dokaza pokazuje da postoje mnoge decije bolesti koje izazivaju ostecenja u raznim delovima mozga...a neka od tih ostecenja su sa unutrasnje strane ceonih reznjeva...sto dovodi u pitanje ceo danasnji sistem pravde.

    Arhiva: Dugacka prica o neurologiji
    & underpaid......

  13. #13

    Odgovor: Neurologija: SVEST

    Da li deca koja su bila maltretirana u detinjstvu kasnije postaju agresivna i kriminogena?

    Slucaj koji je prvi zabelezen, i najpoznatiji u vezi ovoga o cemu govorimo je i jedan od najboljih za ilustraciju. Sredinom devetnaestog veka, engleski radnik po imenu Fineas Gejdz je punio barutnu minu za razbijanje kamena; medjutim, pogresno je proracunao kolicinu, i mina mu je eksplodirala u rukama, lansirajuci punjac - metalnu sipku precnika oko jednog santimetra - pravo kroz njegovu glavu. Nekim cudom, Fineas ne samo sto je preziveo sipku koja mu je usla ispod brade i izletela kroz teme, vec je preziveo bez vecih posledica. Memorija i inteligencija su mu ostale netaknute, kao i sve sposobnosti koje je imao pre toga. U pitanju je bio, na prvi pogled, POTPUNO ISTI COVEK KAO I PRE.

    Medjutim, kao sto su njegovi prijatelji ubrzo otkrili, to ipak vise nije bio Fineas koga su poznavali ranije. Fineas pre nesrece je bio posten i uljudan covek, koji nikada nije lagao ili krao, i koji je uvek bio spreman da pomogne drugima. Posle nesrece, Fineas je ostao potpuno isti kao i pre - ali je sada bio lazljivac, lopov i spreman da uradi sta god je potrebno da bi dobio ono sto zeli.

    Kako ostecenje mozga moze da izazove ovako nesto? Novija istrazivanja, od kojih je zadnje i definitivno (tj. prvo koje je potpuno dokazalo ideju) tek tri meseca staro, pokazuju da unutrasnja strana ceonih reznjeva ima znacajnog uticaja u moralnom razmisljanju. Ljudi kojima je ta oblast mozga manje razvijena ili ostecena (kao sto je bila Gejdzova) NISU U STANJU da donose koherentne moralne odluke.

    Ovo je kljucna stvar, koja stavlja veliki problem pred moralnu teoriju kao sto je Kamijeva - posto ljudi koji imaju takva ostecenja nisu u stanju da razumeju sta je dobro a sta je zlo po potpuno istom principu kao sto neki drugi ljudi nisu u stanju da otpevaju pesmu bez falsiranja. Postoji "talent za moral" koga neki ljudi prosto nemaju.

    I sada, to sto su neki ljudi *rodjeni* sa inferiornim "talentom za moral" je dovoljno veliki problem samo po sebi; ali tu su i ona ostecenja koja smo pomenuli. Deca koja imaju vrlo tezak slucaj zausaka, kao i deca koja (pogotovo u jednom kljucnom periodu - ne secam se tacno, cini mi se da je rec od cetvrtoj i petoj godini) imaju meningitis, se nalaze u riziku da virus nepovratno osteti upravo taj deo njihovog mozga. Takvo dete ce rasti FIZICKI NESPOSOBNO da shvati dobro i zlo, uvek spremno da slaze, spremno da ukrade, bez razmisljanja o osecanjima drugih ljudi...zato sto je izgubilo tehnicku sposobnost, deo mozga koji to omogucava!

    Sta reci na to? Deca nisu kriva sto su rodjena onako kao sto su rodjena, a pogotovo nisu kriva za ostecenja do kojih je doslo kroz bolest. Mi ne proganjamo mentalno retardirane kada urade nesto glupo - jer shvatamo da su oni prosto ograniceni po tom pitanju. Mnogi od nas (ukljucujuci i mene) nisu u stanju da otpevaju najprostiju melodiju niti da povuku jednu pravu liniju na crtezu...pa opet, jedino sto kazemo je da "nemaju talenta." Sta sa ljudima kojima isto tako nedostaje "talent za moral?"

    isti izvor
    & underpaid......

  14. #14

    Odgovor: Neurologija: SVEST

    ...pojam morala moze da se posmatra kroz mnogo stvari: sam (individualni) covekov sklop, kulturu u kojoj raste (moralnost se razlicito vrednuje kod razlicitih naroda), mikro plan (porodica i vaspitanje), pa sve do ovoga o cemu je tema a to je neurolosko ostecenje i njegov uticaj na moral.

    Da ne bih pricala suvise, ogranicicu se samo na frontalni deo mozga i njegov uticaj na ponasanje. Frontalni rezanj zauzima 1/3 a mozda cak i vise mozdane povrsine i funkcionalno se deli na motornu, premotornu, prefrontalnu i limbicku regiju. E, upravo poslednje dve su zaduzene za ponasanje (konkretno u prefrontalnom delu - orbitalni) mada na malo razlicit nacin. Razlog zasto povrede/ostecenja frontalnog reznja dovode u tolikoj meri do ispada u ponasanju je najvise njegova IZUZETNO dobra povezanost sa drugim delovima mozga, za ovu temu najznacajnije sa limbickim sistemom koji je primarno zaduzen za: motivaciju, strah i bes (agresivnost) sto su sve poremecaji koji se na jedan ili drugi nacin reflektuju i kod povreda f.r. Najznacajnije veze f.r sa l.s. su upravo vezane za hipokampus (odgovoran za pamcenje) i amygdalu (odgovornu za strah i agresivnost).

    E, sada...lezije fr daju jako siroku lepezu razlicitih poremacaja, ali konkretno za ponasanje je inicijalni bio ovaj slucaj iz teme, 'slucaj bostonske sipke', kada se prvi put fr povezao sa ponasanjem (ispadima). Front. ostecenja ili tumori ispade mogu da daju u 2 pravca: pseudodepresivni i pseudopsihopatski, odnosno apatije ili euforije, sa time sto je mnogo cesci ovaj drugi, dok se prvi cesto proglasava obicnom depresijom i leci sasvim neadekvtano, tj. prvenstveno lekovima, dok je, u sustini, glavna terapija kod fr. neuropsiholoska. Nije tema, ali samo da napomenem da ovi prvi mnogo losije prodju jer se uglavnom vuku po bolnicama sa pogresnim dijagnozama, kao uostalom i svi koji su u okviru jednog sindroma redja grupa.

    Nego, da se vratim na direktno pitanje iz teme. Tacno je da se ne mogu ( i ne treba) sva antisocijalna ponasanja pripisivati ostecenju f.r. Medjutim, interesantno je da je dokazano da kod mnogih psihijatrijskih bolesti postoji malo poremecena aktivnost ceonog reznja (ovo je samo onako, ne bih sada da se upetljavam suvise). Elem...postoji razlika izmedju PRAVIH sociopatija (razvojnih) od ovih koje su STECENE. Ostecenja f.r. NISU primarno psihijatrijska oboljenja i cak ni u sudskim vestacenjima ne podlezu istim kriterijumima. Oni samo imaju slicne spoljasnje manifestacije. "Frontalci', sto je popularan naziv za ove stecene sociopatije, se najvise od prvih razlikuju po tome sto oni 'stetu' nanose uglavnom sami sebi, dok pravi, razvojni to rade drugima. Sledeca razlika je sto steceni NEMAJU predumisljaj u onome sto rade dok su prave sociopate itekako smisljeni u svojim radnjama sa jasnom namerom i svescu da ce povrediti druge.

    Tvoje pitanje je bilo sta raditi sa ljudima kod kojih je nedostatak morala fizicke prirode. To je tesko pitanje jer prakticno kod svih (mislim i na karakteristicne psi bolesti) postoji ako ne jasno fizicko onda skoro uvek biohemijsko ostecenje...mislim da se na njih svakako ne mogu primenjivati ista merila kao na ljude kod kojih se dokaze da nema poremecaja (normalno, zato i postoje vestacenja na sudu). Prednost frontalaca u odnosu na psi pac. je sto se dobrom i dovoljno dugom terapijom kod njih mnogo toga moze postici u smislu vracanja na premorbidno stanje. Naravno, na sve to utice i kakav je njegov/njen moral kao i sve ostalo vezano za ponasanje bio pre povrede/tumora, ali iz mog iskustva (bar adolesceneti sa povredama mozga; sa odraslima nisam radila), dosta njih se relativno vratilo na 'staro' u tom polju (u ostalim ne), sto je ogromna prednost ovog poremecaja jer oni su jednom vec imali formiran moral/pojam dobrog, koji se razgradio i terapijom koja se prvenstveno bazira na razgradnji tih novo izgradjenih patoloskoh shema ponasanja i izgradnjom novih (ili starih) 'zdravih' se (za razliku od pravih sociopatija) moze dosta uraditi...da ne pisem sada o terapiji, nije vazno...samo da kazem da se moraju direktno suocavati sa svojim losim shemama, imenovati ih, cak se radi i namerna, trigger aktivacija recimo agresivnosti uz zabranu da se ona ispolji..itd...ovo bi bilo najkrace i najjednostavije- u ovom slucaju konkretno poksati vratiti moral i pravilne sheme ponasanja na ono sto su bile pre povrede ili tumora. Kod pravih psi pacijenata kod kojih ne postoji shvatanje dobrog zbog raznoraznih uzroka - ni ne ocekivati, tj. ne gurati po svaku cenu tamo gde jednostavno ne moze da ide.


    isti izvor
    & underpaid......

  15. #15

    Odgovor: Neurologija: SVEST

    Empatija je
    unošenje u emocionalno stanje druge osobe i razumijevanje njezina položaja na temelju percipirane ili zamišljene situacije u kojoj se ta osoba nalazi. Empatija je svjestan napor da se s nekim podijele njegovi doživljaji te da se točno razumije što osoba proživljava, kako se osjeća, o čemu razmišlja i što je prethodilo određenom emocionalnom stanju. Deficit empatije često se javlja kod osoba kod kojih je dijagnosticiran poremećaj osobnosti (lichnosti) kao i psihotični poremećaj.

    Empatija kod ovisnika s pridruženim dijagnozama poremećaja osobnosti, shizofrenije i ostalih psihotičnih poremećaja


    SAŽETAK. Cilj: Deficit empatije evidentan je kod poremećaja osobnosti i psihoza. Cilj istraživanja bio je ispitati empatijski kapacitet kod ovisnika o drogama liječenih u Psihijatrijskoj bolnici Lopača. Metoda: Obuhvaćene su dvije skupine ispitanika: ovisnici bez pridruženih psihotičnih epizoda, odnosno oni kod kojih uslijed konzumacije droga nije došlo do psihotične dekompenzacije, te ovisnici koji pokazuju psihotične obrasce ponašanja, odnosno oni kod kojih je konzumacija droga potencirala psihozu. Primijenjena je skala za procjenu empatijskog kapaciteta Interpersonal reactivity index IRI. Rezultati: Ovisnici koji su uslijed konzumacije droga razvili psihotične epizode, tj. oni koji zadovoljavaju dijagnostički kriterij za shizofreniju i shizofreniji slične poremećaje (F20 do F29) pokazuju značajno višu razinu afektivne empatije kao i ukupnog empatijskog kapaciteta. Rasprava i zaključak: Rezultati ovog istraživanja u skladu su s dosadašnjim studijama i govore u prilog tome da je kod osoba s psihotičnim poremećajem empatijski kapacitet, iako narušen, ipak veći nego kod osoba s poremećajem osobnosti. Dobiveni rezultati otvaraju brojna pitanja o emocionalnom stanju ovisnika. Svrstavaju li se ovisnici bez psihotičnih dekompenzacija u skupinu osoba s poremećajem osobnosti koja sama po sebi isključuje empatiju? Je li moguće da ovisnici sa psihotičnim dekompenzacijama uslijed dugotrajne hospitalizacije i stalnog kontakta s bolesnim osobama razvijaju osjećaj za razumijevanje drugih, unatoč deficitu afekta u sklopu psihotičnog razvoja? Radi li se u osnovi o tome da je kod ovisnika s psihotičnim razvojem primarni poremećaj osobnosti manje izražen? Problematika otvorena ovim pitanjima i brojnim drugima nedovoljno je istražena da bi ponudila konkretne odgovore.

    Empatija kod ovisnika s pridruženim dijagnozama poremećaja osobnosti, shizofrenije i ostalih psihotičnih poremećaja
    & underpaid......

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Da li postoji ekoloska svest medju nama
    Autor jole futog u forumu Društvo oko nas
    Odgovora: 53
    Poslednja poruka: 12.08.2018, 07:34
  2. Svest i samosvest
    Autor A6quattro u forumu Psihologija
    Odgovora: 49
    Poslednja poruka: 10.11.2008, 13:21

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •