SOTONA
Sotona (heb. שָׂטָן satan; aram. שִׂטְנָא lat. S嫢anas) znači protivnik: optužitelj, dok se u religiji on se smatra palim anđelom, demonom, vragom ili manjim božanstvom. U abrahamskim religijama (židovstvo, kršćanstvo, islam) Sotona je nadnaravno biće koje je utjelovljenje zla. Obično poznat je kao vrag ili đavao (lat. Di墎olus), gospodar tame, Belzebub, Nečastivi, Mefisto, ili Lucifer. U Talmudu Sotona se spominje pod imenom Samael. U islamu Sotona je poznat kao Iblis (arap. إبليس) ili Šejtan (arap. شيطان), a bio je poglavica Đina, posebne vrste duhova prije svoje pobune i pada. Sam Isus Krist dva ga puta zove knez ovoga svijeta (Iv 12,31) i (Iv 14,30).
U umetnosti i literaturi Sotona je poprimao razne oblike kroz povijest. Prema jednoj interpretaciji u Knjizi Postanka, Sotona je bio prikazan kao zmija koja uvjerila Evu da pojede zabranjeno voće. Najpopularniji oblik koji se zadržao do današnjih dana jest oblik koji je imalo starogrčko božanstvo Pan; tj. polu-čovjek polu-koza, s rogovima i kozjim nogama, dok u ruci drži trozubac. U modernim interpretacijama (npr. filmovi) on je šarmatna i zgodna muška, rijeđe ženska osoba koja krade ljudske duše tako da ugađa ljudskoj taštini s ponudama ili ugovorima koje su suviše dobre da bi se propustili.
ANTIHRIST
Simbol Antihrista
Antikrist je izraz za protivnika Isusa Krista koji je oličenje zla i inkarnacija sotone koji kategorički odbija istinu. Antikrist može biti osoba, organizacija, pokret, vlada itd. Izraz antikrist se po prvi put spominje u Novom zavetu u Evanđelju po Ivanu apostolu. Tokom vremena kroz Srednji vek ovaj pojam se koristio za protivnike Katoličke crkve, i kasnije se ovaj pojam rasprostranio u svim kršćanskim zajednicama kao pojam za protivnike kršćanskih crkava kao i pridev za nehumane vladare i državnike.
Nostradamus o antihristu
Po Nostradamusovim predskazanjima postojaće 3 antikrista. Prema nekim tumačenjima, prvi je bio Napoleon Bonaparte, drugi Adolf Hitler, a treći antikrist još nije poznat jer će njegova pojava na svjetskoj sceni označiti početak kraja svijeta.
Antihrist u popularnoj kulturi
U popularnoj kulturi, antikrist se koristi u mnogim novelama i filmovima (npr. filmovi iz serijala Omen). Antikrist je također pozadina mnogih teorija urota, a nakon pojave Osame bin Ladena i terorističkog napada na New York11. rujna2001., priče o antikristu dobivaju na snazi.
Stav o Antihristu u protestantskim crkvama
Mnoge protestantske crkve smatraju papu antikristom. To je Ian Paisley, pastor Prezbeterijanske crkve i zastupnik u Europarlamentu i javno izjavio 1988.g. tijekom papina govora u Europskom parlamentu; Prekinuvši papin govor riječima: "Antikriste; Odbacujemo tebe i tvoja lažna učenja", posebno se okomio na tvrdnju da je papa navodno nepogrešiv od 1870.g., te da je Božji namjesnik na zemlji. Isto mišljenje o papi imali su Martin Luther, Jan Hus, Hugh Latimer, Jean Calvin, Nicholas Ridley, John Hooper, John Philpot, John Bradford, Thomas Cranmer, John Knox, Girolamo Savonarola, Lord Cobham, te prva osoba koja je prevela Bibliju na Engleski jezik John Wycliffe. Mnoge druge protestantske crkve kao npr. Adventisti također dijele to mišljenje.
S druge strane, nijedna od većih tradicionalnih protestantskih crkava, poput evangelika ili luterana, skandinavskih službenih luteranskih crkava, pa ni baptisti i metodisti danas ne smatraju papu antikristom. Dapače, oni surađuju s papom i njegovim uredima u zajedničkim komisijama, u zajedničkim radu na prijevodu Svetog pisma i određivanju njegova izvornog teksta (npr. Deutsche Bibel Geselschaft]], te u ekumenskim molitvama i susretima. Njemački luterani s papinom teološkom komisijom potpisali su 90-tih godina 20. stoljeća zajedničku izjavu prema kojoj, između te dvije Crkve, nema razlike u nauku o opravdanju. Takvi odnosi ne bi bili mogući kada bi papu držali antikristom.
DEMONI
U religiji, narodnim predanjima i mitologiji, demon je natprirodno biće, ponekad Božija tvorevina koje je uopšteno opisano kao zloćudni duh (mada van monoteističkih vera ne mora biti zao). Veruje se da se demon može prizvati i kontrolisati, što se uglavnom postiže magijskim ritualima. Takođe se često pominje da demon opseda nekoga ili da je ušao u njegovo telo, pod čime se podrazumeva da je za postupke te osobe odgovoran demon ili više njih, a ne sama osoba.
U staroj Grčkoj reč demon nije imala negativnu konotaciju: Platon, na primer, u Gozbi kao demona označava čak i Erosa (ili Erota), starogrčko božanstvo vezano za ljubav i žudnju. Sa druge strane, u monoteizmu demoni su uvek zlih namera i kušaju ili opsedaju čoveka. Ekvivalenti dobrih starogrčkih demona mogli bi se možda donekle pronaći među hrišćanskim anđelima, jer su bića stvorena od Boga. Najpoznatije pominjanje demona u hrišćanstvu verovatno je u Novom Zavetu, kada Hrist isteruje demone iz posednutog čoveka poslavši ih u krdo svinja mesto u ništavilo, time oslobađajući čoveka, i pokazujući samilost čak i prema demonima.
U današnje doba se verovanje u demone često smatra sujeverjem, mada postoje mnoge religije koje propagiraju veru u njihovo postojanje, kao i ona verovanja koja ih shvataju kao metafore ili simbole, a ne stvarna bića. Verovanje u demonske sile danas je najizraženije u neopaganizmu.
Hrišćanstvo propoveda da demoni postoje i da imaju određenu im moć, ali da samo od čovečije volje zavisi da li će ga demon nadvladati ili ne. Verujući čovek ima veću vlast od demona, jer kao zaštitnika ima Boga, Njegove svetitelje i anđele. Onaj čovek koji napusti Boga i odbacio zaštitu anđela čuvara, uvek dobije jednog ili više demona pratioca.
List of demons
preneto sa: wikipedia