Laza Kostić
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 23

Tema: Laza Kostić

  1. #1

    Laza Kostić

    Dr LAZAR-LAZA KOSTIĆ (Kovilj, 12. februar 1841 – Beč, 9. decembar 1909), književnik, publicista, filozof, političar. Pravne nauke svršio je na Univerzitetu u Pešti 1864, gde je dve godine docnije doktorirao. Istaknuti pripadnik Ujedinjene omladine srpske i član Miletićeve Srpske narodne slobodoumne stranke, ulazi rano u politički život vojvođanskih Srba. Poslanik je na Narodno-crkvenom i u Ugarskom saboru (1873). Na Berlinskom kongresu 1878. privatni je sekretar Jovana Ristića, a 1880. sekretar srpskog poslanstva u Petrovgradu. Od 1880. do 1891. državljanin je dve srpske zemlje, Srbije i Crne Gore. Ženidbom sa bogatašicom Julijanom-Julčom Palanački u septembru 1895. postao je građanin Sombora i u njemu će provesti ostatak života. U Somboru je nastao njegov halucinantni noćnik, Dnevnik snova, i ispevana slavna pesma srpske književnosti, pokajanka Santa Maria della Salute.



    Najizrazitiji pesnik visokog srpskog romantizma, Kostić je za života objavio tri knjige pesama : Pesme, 1873,1874. i 1909. Traged i komediograf, napisao je dve istorijske drame, Maksima Crnojevića (1866) i Peru Segedinca (1882), i dve komedije, Gordanu (1889) i Okupaciju (napisana na nemačkom 1878/79, objavljena je prvi put 1977). Svoje filozofske i estetičke ideje izložio je u raspravama : Osnova lepome u svemu s osobitim obzirom na srpske narodne pesme (1880) i Osnovno načelo (1884). U knjizi O Jovanu Jovanoviću Zmaju (Zmajovi), njegovu pevanju, mišljenju i pisanju, i njegovu dobu (1902), sem lucidne analize Zmajeva pevanja, dao je živu sliku romantičarske epohe i razvio ranije postavke o ukrštaju poezije i filozofije u osobenu teoriju umetničke inspiracije. Znalac klasičnih i modernih jezika, prevodio je Homera, Šekspira, Bulvera, Hajnea, Kiša i Dernburga.

    Ubica mekog srca.

  2. #2

    Odgovor: Laza Kostic

    Santa Maria della salute


    Oprosti, majko sveta, oprosti,
    sto nasih gora pozalih bor,
    na kom se, ustuk svakoj zlosti,
    blazenoj tebi podize dvor;
    prezri, nebesnice, vrelo milosti,
    sto ti zemaljski sagresi stvor:
    Kajan ti ljubim preciste skute,
    Santa Maria della Salute.

    Zar nije lepse nosit' lepotu,
    svodova tvojih postati stub,
    nego grejuci svetsku lepotu
    u pep'o spalit' srce i lub;
    tonut' o brodu, trunut' u plotu,
    djavolu jelu a vragu dub?
    Zar nije lepse vekovat' u te,
    Santa Maria della Salute?

    Oprosti, majko, mnogo sam strad'o,
    mnoge sam grehe pokaj'o ja;
    sve sto je srce snivalo mlado,
    sve je to jave slomio ma',
    za cim sam cezn'o, cemu se nad'o,
    sve je to davno pep'o i pra',
    na ugod zivu pakosti zute,
    Santa Maria della Salute.

    Trovala me je podmuklo, gnjilo,
    al' ipak necu nikoga klet';
    stagod je muke na meni bilo,
    da nikog za to ne krivi svet:
    Jer, sto je dusi lomilo krilo,
    te joj u jeku dusilo let,
    sve je to s ove glave sa lude,
    Santa Maria della Salute!

    Tad moja vila preda me granu,
    lepse je ovaj ne vide vid;
    iz crnog mraka divna mi svanu,
    k'o pesma slavlja u zorin svit,
    svaku mi mahom zaleci ranu,
    al' tezoj rani nastade brid:
    Sta cu od milja, od muke ljute,
    Santa Maria della Salute?

    Ona me glednu. U dusu svesnu
    nikad jos takav ne sinu gled;
    tim bi, sto iz tog pogleda kresnu,
    svih vasiona stopila led,
    sve mi to nudi za cim god ceznu',
    jade pa slade, cemer pa med,
    svu svoju dusu, sve svoje zude,
    -svu vecnost za te, divni trenute!-
    Santa Maria della Salute.

    Zar meni jadnom sva ta divota?
    Zar meni blago toliko sve?
    Zar meni starom, na dnu zivota,
    ta zlatna vocka sto sad tek zre?
    Oh, slatka vocko, tantalskog roda,
    sto nisi meni sazrela pre?
    Oprosti meni gresne zalute,
    Santa Maria della Salute.

    Dve u meni pobise sile,
    mozak i srce, pamet i slast.
    Dugo su bojak strahovit bile,
    k'o besni oluj i stari hrast:
    Napokon sile sustase mile,
    vijugav mozak odrza vlast,
    razlog i zapon pameti hude,
    Santa Maria della Salute.

    Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
    utekoh mudro od srece, lud,
    utekoh od nje - a ona svisnu.
    Pomrca sunce, vecita stud,
    gasnuse zvevde, raj u plac briznu,
    smak sveta nasta i strasni sud. -
    O, svetski slome, o strasni sude,
    Santa Maria della Salute!

    U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
    spomen je njezim sveti mi hram.
    Tad mi se ona od onud javi,
    k'o da se Bog mi pojavi sam:
    U dusi bola led mi se kravi,
    kroz nju sad vidim, od nje sve znam,
    za sto se mudracki mozgovi mute,
    Santa Maria della Salute.

    Dodje mi u snu. Ne kad je zove
    silnih mi zelja navreli roj,
    ona mi dodje kad njojzi gove,
    tajne su sile sluskinje njoj.
    Navek su sa njom pojave nove,
    zemnih milina nebeski kroj.
    Tako mi do nje prostire pute,
    Santa Maria della Salute.

    U nas je sve k'o u muza i zene,
    samo sto nije briga i rad,
    sve su miline, al' nezezene,
    strast nam se blazi u rajski hlad;
    starija ona sad je od mene,
    tamo cu biti dosta joj mlad,
    gde svih vremena razlike cute,
    Santa Maria della Salute.

    A nasa deca pesme su moje,
    tih sastanaka veciti trag;
    to se ne pise, to se ne poje,
    samo sto dusom probije zrak.
    To razumemo samo nas dvoje,
    to je i raju prinovak drag,
    to tek u zanosu proroci slute,
    Santa Maria della Salute.

    A kad mi dodje da prsne glava
    o mog zivota hridovit kraj,
    najlepsi san mi postace java,
    moj ropac njeno: "Evo me, naj!"
    Iz nistavila u slavu slava,
    iz beznjenice u raj, u raj!
    U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
    Sve ce se zelje tu da probude,
    dusine zice sve da progude,
    zadivicemo svetske kolute,
    zvezdama cemo pomerit' pute,
    suncima zasut' seljanske stude,
    da u sve kute zore zarude,
    da od miline dusi polude,
    Santa Maria della Salute.

    Ubica mekog srca.

  3. #3

    Odgovor: Laza Kostic

    Ej, pusto more


    Ej, pusto more! Ej, pusti vali!
    Ponosni beljci, srčani ždrali!
    Vi mi svu moju radost preneste,
    I opet zato umorni neste!
    Koji je od vas blaženi đoga
    Što j' odn'o morem dragana moga?
    Il' nije jedan toliko sretan?
    Pena vas bela sve poduzela,
    Svi ste ga valjda trkom preneli;
    Zato ste besni, konjici beli!
    Al' da vas pustim na pleća gojna
    Tugu kad draga izgubi vojna,
    Taj teret ne bi preneti pregli,
    Svi bi k'o janjci morem polegli,
    Tuga bi moja u more pala -
    Al' bi i mene sobom odzvala!
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  4. #4

    Odgovor: Laza Kostic

    Među javom i međ snom


    Srce moje samohrano,
    ko te dozva u moj dom?
    neumorna pletisanko,
    što pletivo pleteš tanko
    među javom i međ snom.
    Srce moje, srce ludo,
    šta ti misliš s pletivom?
    k'o pletilja ona stara,
    dan što plete, noć opara,
    među javom i međ snom.
    Srce moje, srce kivno,
    ubio te živi grom!
    što se ne daš meni živu
    razabrati u pletivu
    među javom i međ snom!
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  5. #5

    Odgovor: Laza Kostic

    Među zvezdama


    . . . . . . . . . . . .
    Iza sna se teško prenu.
    Mrak je. Gde sam? - al' na tremu
    muklim tutnjom odgovara
    šetalica gluhog doba,
    navila je kivna zloba,
    te se nikad ne odmara:
    Koračanje mog stražara.
    Al' me ljuto boli glava-
    posle onih svetlih snova,
    onih divnih vitezova,
    onih slika, onih slava-
    ova java!
    Nemojte me pitat' sade,
    da vam pričam stare jade,
    stare jade, nove nade,
    što ih naša zvezda znade;
    već pođite do javora,
    pobratima onog bora,
    što ga stuži i sasuši
    neiskazom veljih muka
    Kosovkina bela ruka,
    te je njemu ruka mala
    grdne jade zaveštala;
    a kad guslar po njim gudi,
    iz javora jade budi,
    iz tamnice jadi lete
    da se braća jada sete,
    da se sete, da ih svete!-
    Ja vam ne znam reći više,
    da što knjiga ova piše,
    dok ne prođe ova java,
    što mi sada dodijava,
    te se mojih snova setim,
    il' dok opet ne poletim.

    U peštanskoj tamnici, 1872.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  6. #6

    Odgovor: Laza Kostic

    Snove snivam


    Snove snivam, snujem snove,
    snujem snove biserove,
    u snu zivim, u snu disem,
    al' ne mogu sitne snove,
    ne mogu ih da napisem.
    Snove snivam, snove snujem,
    u slike bih da ih kujem,
    al' su sanci poletanci,
    ne mogu ih da prikujem
    srcu mome laganome.
    Al' nasloni na te snove
    tvoje grudi biserove,
    dve ledene biser kapi:
    ta bi studen smrzla snove,
    sve te slike sledila bi.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  7. #7

    Odgovor: Laza Kostic

    Oprosti mi...


    Oprosti mi!
    Pritegnu me teret tuge,
    nad tobom sam mor`o da se nagnem,
    rukom da se taknem
    tvoje ruke;
    al` ti se svetiš, svete moj,
    pretrnu mi ruka u tvojoj,
    i da kaje svoje grehe
    u tvojoj nestade je,
    nikad više
    vitim perom da zapiše,
    da se maši za mač britak -
    nikad - nikad!

    Oprosti mi! Oprosti mi oku mome,
    oku mome zeljanome,
    što ti upi sunce, tvoje lice;
    al` to lice, osvetnice,
    sažeglo mi oba oka,
    da ne vidim ništa
    od neba visoka
    do pusta zemljišta - ništa- ništa!

    Oprosti mi! Oh, oprosti!
    Oprosti mi reči u milosti,
    što te moli’
    da mi vratiš što me boli,
    da mi vratiš moju ruku,
    da mi moje vratiš oči,
    pored sunca da nisam u noći,
    pod melemom da ne trpim muku;
    moje krvi ust`ma mi se pope
    oh, skini ga, nemoj da se tope
    u poljupci`, u slasti golemoj,-
    nemoj - nemoj!

    Što me gledaš?
    Hoj, ta što me štediš?
    Pritisni me na grudi ozorene,
    odjedanput da izgori sve od mene,
    da sasuši - da ostane štogod – da te svetu tuži!
    Bar toliko, da te čuti može -
    mili bože!
    Tek iz tvojih usta pokajku da primi:
    oprosti mi!
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  8. #8

    Odgovor: Laza Kostic

    Sve što mi je rekla...


    Sve što mi je rekla u zvezde sam slivo,
    od tih zvezdica sliku sam joj skivo
    - ta tako su valjda nekad i skovana
    po tom božijem ruvu ta puceta sjajna -
    sve sam slici kazo što mi srce taji,
    nakitio sam je moji' uzdisaji',
    al' za taj su teret zvezde bile male,
    sve su bliže, bliže zapadu se dale.
    Nakitio sam je željom srca moga,
    pustom, teškom željom srca žeđanoga,
    al' za taj su teret zvezde
    sve su bliže, bliže zapadu se dale.
    nakitio sam je slašću od usana,
    blagoslovom rajskim grešnog milovanja,
    al' i za taj teret zvezde behu male
    sve su bliže, bliže zapadu se dale.
    Nakitio sam je kletvama ljubavnim,
    kitama žeženim, plamenom krvavim,
    nek osete zvezde kako kletve tište,
    nek nebu procvile, nek Bogu propište,
    kako pate ljudi neka mu se tuže,
    što veruju Boga, te ljubavi služe:
    ej! al' za taj teret zvezde behu male,
    sve su bliže, bliže zapadu se dale.
    Sve je mirno, mirna su mu stada,
    samo jedna zvezda preko neba pada,
    a ja mislim, bolan, iz oka je pala,
    što je pri rastanku slika zaplakala.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  9. #9

    Odgovor: Laza Kostic

    Volimo se ...


    Volimo se, dušo, je li?
    e, pa šta nas jošte deli?
    je l´ se kakva crna sila
    il´ sudbina namerila
    da se baci među nas?
    Crna sila, te nagrnu
    na zenicu tvoju crnu
    i na tvoju crnu vlas?
    Al´ raširi bele ruke,
    poleti mi, zagrli me
    zagrljajem plamenime
    zagrljajem žestokim;
    pa što bude sudbe kivne
    da u plamu ne izgori,
    to će stisak da umori
    zagrljajem, dušo, tim.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  10. #10

    Odgovor: Laza Kostić

    Objesen

    Ostarelo leto bolno,
    opada mu kosa gusta,
    drvlje suho i nevoljno,
    i što osta lišća pusta -
    sve je velo,
    neveselo.

    Al' moje je srce sveže,
    proleća se njemu smeše,
    pa kada bi lišće velo,
    pa kada bi samo htelo
    po mom srcu da poleže,
    svaki listak što bi pao
    ko cvetak bi ponikao.

    Al' umesto lišća vela
    jedna se je ruža svela,
    pa je pala, pa se rascvetala
    posred srca moga vrela;
    al' od te će ruže mene
    vrelo srce da uvene.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #11

    Odgovor: Laza Kostić

    Prolog za Gorski vijenac


    Na Lovćen gledah u snu, s Cetinja,
    pun zazora, ka negda, djetinja.
    Ispitljiv, al' u smjernoj molitvi,
    prozborih onoj svetoj kolibi:
    „Pjesniče, druže, duše, šta ti bi
    te tamo pope svog tijela prah,
    u gromove, oluje, grad i strah?
    Nijesi l' zar svog praha oca Srbije,
    u duše svoje uplete ga nit?
    Zar prahu da se duša pokloni
    u samrtni, u čas nepokorni,
    te da ga digne sobom uzgori
    da oproštaju čas ne uskori?
    Il' tajne te što pokriva tvoj hum
    razumjet neće nikada naš um?
    Da l' zato prah svoj pope na taj kam
    da s' njega gledaš dušom žalosnom
    gdje pleme tvoje spava mrtvim snom?
    Pa reci, nagov'jesti, daj mi znak,
    što vidiš otud, svjetlost ili mrak?
    Vidiš li vraga, onog starog, tvog?
    Jedva ga vidiš, slomio ga Bog.
    Binjiši su mu sad krpetine,
    a mač i kruna podsm'jeh svjetine.
    Al' mnogi drugi stvorio se vrag,
    čas tu, čas tamo, svud mu vidiš trag.
    Ima ih grdnih, ima viđenih,
    ima ih golih, ima kićenih,
    čas misliš, nije nikakav im broj,
    čas navale ka ljutih zolja roj.
    Al' koji je, u vraškom sjemenu,
    najžešći krvnik tvome plemenu?”

    . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

    Na Lovćen-kapi zamagli se hram,
    oblačak nad njim, crni jedan pram,
    sijevnu munja po tvom pramenu,
    ka da su slova u tom plemenu,
    lijepo čitam što mi piše plam:
    „Dok na tu zemlju ovi stoji kam,
    najcrnji vrag je Srbin sebi sam!”

    U Somboru, januara 1902.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #12

    Odgovor: Laza Kostić

    Veče

    Blago je veče, ko lice blago
    sedoga patrijara.
    Karlovac rumen; je l' od radosti,
    il' je to zraka srditog žara?
    sunce već seda; kroz oblak gusti
    prodiru svetli njegovi zraci,
    ko zračni, sjajni podupirači,
    što sunce drže da se ne spusti.
    Al' badava je; eno ih nema,
    crn im se oblak sumrakom sveti,
    a noć će crna skoro odneti
    sunčevu slavu i slavu njinu. -
    Oj, sunce, sunce, što tako već ode,
    ala me sećaš na sunce slobode,
    na srpski sabor - i na manjinu...
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #13

    Odgovor: Laza Kostić

    U Sremu


    Ubava Fruško, divoto moja,
    u tebi nema vrleta gorostasnih,
    ti se ne namećeš ponosnom nebu,
    ne nudiš mu ljubavi tvoje
    pružajući mu gole, kamenite ruke
    u razbludi silovitoj;
    ti se smešiš, samo se smešiš.

    Kad je stvarao bog ovu zemlju,
    to punačko devojče,
    stvorenje u koga je srce oganj,
    a telo kamen i voda,
    na tebe je, Fruško, prorezao lepojci toj
    čarobne usne;
    ti se smešiš, samo se smešiš.

    Taj osmejak pusti,
    kad ga je videlo nebo prvi put,
    čisto ga gledam 'de od milina
    rastvori grudi sjajne,
    'de izli na tebe ljubavni blagoslov,
    najplemenitije pleme raja svoga,
    čedo ljubavi, anđela strasti:
    vino;
    čisto ga gledam 'de ti se hvali rajem,
    'de ti ga nudi -
    taj oduzeti poklon bogovske ćudi,
    što sam u sebi trune,
    neviđen, neuživan i neblagosloven,
    'de ti ga nudi,
    a ti se smešiš, samo se smešiš.

    A kad te ugleda usred raja
    ono staro drvo,
    sviju jabuka pramajka,
    prva svetiteljka, grešnica prva,
    otvori joj se rana
    pod onom jedinom otkinutom peteljkom
    i zatrese se.
    Stresoše se na tebe jabuke
    i u svaku rupicu obraščića tvojih
    pade po jedan
    zabranjen plod;
    u svaku dolinu tvoju pade po jedan
    namastir beli.
    Na usnama ti plodovi vise,
    pa zar je i tebi zabranjen plod?
    - Ej, tantalski rode, Fruško tantalico!
    crvi ga jedu, avetni crvi, a ti? -
    a ti se smešiš, samo se smešiš.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #14

    Odgovor: Laza Kostić

    Postanak pesme

    Sunašca na zalazu
    kroz prozor pada žar
    odande na tvoj adiđar,
    sa njega na duvar.

    Razišo se u mlazu,
    pa šara bledi zid,
    plavetan kao nebni vid,
    pa rumen kao stid.

    Zapali srce moje,
    iz njega sinu zrak,
    kroz oka tvoga kamen drag
    prosinuo je blag.

    Pa i on je u boje
    razišao se ceo,
    još lepši šar je razapeo
    na listak ovaj beo.

    I nestaće mu sunca,
    al' trajaće taj cvet,
    jer to je onaj nepovred
    što pesmom zove svet.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #15

    Odgovor: Laza Kostić

    Na ponosnoj lađi

    Na ponosnoj lađi
    Na lađi ljubavi
    Pošo sam tebe naći,
    Ostrovac ubavi.

    Zaluto sam daleko,
    'Di prestaje već svet,
    Od sveta sam i bego
    I stvaro ga opet.

    Metanišuć sam kleko
    Na divan otočac,
    U uzdisaj se slego
    Nametnut poljubac.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •