Televizije sa nacionalnom frekvencijom

Prikaz rezultata glasanja: Koja TV stanica nije zaslužila emitovanje na nacionalnom nivou?

Učesnika ankete do sada
35. Ne možete da glasate na ovoj anketi
  • RTS

    2 5.71%
  • Pink

    10 28.57%
  • B92

    6 17.14%
  • Avala

    5 14.29%
  • Fox

    3 8.57%
  • Happy TV - Košava

    9 25.71%
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 24

Hybrid View

Prethodna poruka Prethodna poruka   Sledeća poruka Sledeća poruka
  1. #1

    03 Televizije sa nacionalnom frekvencijom

    Koja televizija nije zaslužila da dobije nacionalnu frekvenciju i zašto?

    Ako imate kandidata sa kojim niste zadovoljni, koga biste stavili umesto njega?
    VojvodinaCafe - prvi, pravi i jedini vojvođanski portal. Online since 2006.
    Vojvodina nije geografski pojam, Vojvodina je način života.
    Uputstvo | Pretraga | Pravilnik | Kontakt | Like us | Follow us
    Hvala Ti na svemu!

  2. #2

    Odgovor: Televizije sa nacionalnom frekvencijom

    Svoje misljenje o medijima u Srbijii, njihovoj ulozi i delovanju kao javnog servisa isrekao sam vec ranije u nekim mojim postovima.
    I ovom prilikom kao negativan primer izdvojio bih B92. Ne samo TV stanicu, vec sva izdanja te medijske kuce.
    Poseban bih naglasak stavio na radio emisiju "Pescanik" i njene voditelje koji su najbolji primer kako ne treba da se radi!
    Najblaze, primer su drskosti, nedemokratskog odnosa, netolerantncije i neuvazavanja svojih sagovornika.
    Nadam se da cu na nekoj drugoj temi imati priliku da dam svoj osvrt.
    nomen est omen

  3. #3

    Odgovor: Televizije sa nacionalnom frekvencijom

    Od do sada viđenog, na mene Avala recimo nije ostavila nikakav utisak. Pokušavam povremeno da propratim šta se u stvari tu konkretno dešava, ali generalno - nigde ništa. Svi su se nešto svojevremeno okomili na Košavu i Happy, dok je meni sasvim simpa ta podela frekvencije na dnevnu i noćnu, što da ne... Košava je u doba dodeljivanja frekvencija zaista bila očaaaaaajna (i tehnički i sadržajno), ali mi se čini da se polako popravljaju (ako ne sadržajno, a ono bar tehnički ). Happy kao dečija elevizija teško da može nekome da smeta. Nema neki izražen kvalitet, ali ni ne smeta... Pink kao pink, fox kao fox... RTS ne vredi diskutovati... a B92 je po meni sasvim ok televizija. Iskreno me čudi da trenutno vodi na anketi, iako ima "jaku" konkurenciju...

    I ovom prilikom kao negativan primer izdvojio bih B92. Ne samo TV stanicu, vec sva izdanja te medijske kuce.
    Pošto te smatram kompetentnim za komentarisanje medija (ako ništa drugo, bar si čovek iz struke) ne bi bilo loše da malo detaljnije obrazložiš zbog čega ovako negativan stav? Ja kao prosečan gledalac ne vidim neke velike propuste u njihovom radu, bar ne veće od ostalih medijskih kuća u Srbiji.

  4. #4

    Odgovor: Televizije sa nacionalnom frekvencijom

    Avalu znaci nikad nisam gledala ni pratila. Meni je dovoljno da okrenem taj kanal i da vidim kvalitet slike i tona koji emituju da mi bude muka. Kontam ja da nemaju para (mada nisam sigurna u ovu izjavu ) ali ako cu gledati neku televiziju prvo i osnovno hocu kvalitet slike. Znaci da je crvena crvena (a ne nesto bledunjavo crveno), da se zelena zeleni, hocu dobru montazu, hocu nove ideje.... Ovo je po meni potpuno neprivlacna televizija.

  5. #5

    Odgovor: Televizije sa nacionalnom frekvencijom

    Iako mediji ne prisiljavaju ljude da razmisljaju na odredjeni nacin, oni uticu na postavljanje granica prakticnog i moguceg. U mnogim aspektima uloga medija u totalitarizmu je slicna njihovoj ulozi u parlamentarnoj demokratiji. U oba slucaja mediji oblikuju politicki i drustveni program osnazujuci dominantna drustvena, kulturna i politicka gledista. U totalitarnom rezimu gledista koja se ne poklapaju sa gledistima vladajuce elite nikada ne ugledaju svetlost dana. Ljudi koji pokusaju da iskazu drugacije stavove preko medija bivaju proganjani, hapseni ili cak ubijani. Medijski sadrzaji u parlamentarnim demokratijama dozvoljavaju siri spektar gledista. U drustvima (kapitalizmu) koja su bazirana na principima parlamentarizma mediji su obicno u posedu i pod kontrolom male grupe ljudi koja informacije i vesti posmatraju kao robu koja moze da se kupi i proda. Ovi mediji mogu da izvestavaju sa mnogo raznovrsnih desavanja ali su skloni tome da podupiru predstavu da samo one ideje koje osnazuju kapitalizam raspolazu bilo kakvom validnoscu.
    Osoblje cine – sustinski - zaposleni koji su nezainteresovani za svoj licni integritet. Oni nece daleko dogurati ukoliko se ne vode uredjivackom politikom svog poslodavca. Iako su ljudi u parlamentarnim drustvima bombardovani obiljem ideja i mogucnosti, ove ideje i mogucnosti osnazuju kapitalizam kao jedini validan koncept. Neodoljiva slicnost izmedju medija u totalitarnom i u parlamentarnom drustvu tice se pitanja vlasnistva i kontrole. U oba drustva vlasnistvo i kontrola su u rukama male grupe ljudi.

    Preslikano na Srbiju, tamo u javnosti ne postoji argumentovan i ozbiljan dijalog o najvaznijim pitanjima i izazovima drustva. To je vec opste mesto i ima mnogo primera koji mogu potvrditi ovu tvrdnju. Ucestali “razgovori” na televiziji i u stampi samo su paralelni monolozi bez ikakvog stvarnog suceljavanja razlicitih misljenja i pogleda. I najambiciozniji pokusaji uspostavljanja dijaloga zavrsavaju se vrlo brzo, bez ikakvog dodira argumenata i spremnosti da se makar saslusa druga strana. Jednostavno, ne postoji istinska prilika i podsticajna atmosfera da se u javnosti ostvari valjan i argumentovan dijalog. Tako postaje zatvoreno drustvo liseno komunikacije.
    Ovome doprinose i politicke snage koje se inace stalno pozivaju na liberalne principe, na slobodu misljenja i potrebu uspostavljanja dijaloga. Upravo mediji koji pripadaju takozvanoj liberalnoj politickoj grupaciji (B92 je "uzor" liberalizma) demonstriraju zatvorenost, ideolosku ekskluzivnost i jednostranost, bez obzira na to sto zastupaju uzvisene i velike principe otvorenog drustva. Oni su u stvari ostali zatvoreni u svom uskom krugu istomisljenika i zadrtih poklonika, proglasavajuci se drustvenom savescu Srbije, u kojoj zapravo ima mesta samo za njih i njihove odane sledbenike i podrzavaoce.

    Drastican primer ovakvog zatvorenog pristupa javnim pitanjima pruzaju autorke emisije “Pescanik” na Radiju B92, koje priznaju da i nemaju nameru da omoguce bilo kakvu razmenu razlicitih stavova. Naprotiv, one ovu emisiju koriste kao puku ilustraciju svojih ideoloskih pogleda. Zato se u emisiji “Pescanik” pojavljuju grupe odabranih ljudi koji samo variraju osnovna politicka polazista iz uvodnih autorskih komentara emisije. Uvodnici Svetlane Lukic su spiritus movens ove jednostrane politicke orijentacije, gde je prva na udaru aktuelna (ipak oni predstavljaju drzavu) vlast Srbije, kojoj se pripisuju gotovo sva zla ovog sveta. Mrzovoljni”"politicari izlozeni su kritici bez ikakavih kocnica, pri cemu se cesto gubi osecaj za elementarni dobar ukus i pristojnost. "Kriticki govor" u ovoj emisiji je izraz nemoci, iskljucivosti, ocajanja i neke vrste licnog ideoloskog rata koji autorke neumorno vode.
    Kakvi su glavni stavovi ovih ostrascenih posvecenica u istini o Srbiji? Cak i ne pokusavajuci da budu objektivne, one teze apsolutizaciji sopstvenog misljenja. Za njih je Srbija danas uzasno mesto, banditska drzava, crna rupa Evrope, gde je nemoguce civilizovano misliti i ziveti. Srpski narod je mentalitetski predodredjen za robovanje i manipulacije, njihova istorija i tradicija su obicne iluzije i mitovi, zatocenici su proslosti i nisu sposobni za evropeizaciju i modernizaciju. Ogrezli su u klerikalizam i sovinizam, nisu spremni da se suoce sa prosloscu, na politickoj sceni su vucibatine, lazovi i prevaranti. Izuzetak su, naravno, predstavnici tzv. gradjanske inteligencije, koji uvek dobijaju prelaznu ocenu, bez obzira na to sto, na primer, nikad nije objasnjeno odakle tim uzasno interesantnim, sposobnim i zanimljivim predstavnicima te opcije, kuce sa bazenima odakle im stanovi itd. Ali to i nije toliko vazno. To su naprosto sitnice u poredjenju sa znanjem modernizatorskih poduhvata ovih ideoloskih jurisnika. Eto, i bespostedna kritika kojoj pribegavaju autorke “Pescanika” ima svoja ogranicenja, ali jedino kad su posredi njihovi istomisljenici.
    Ostali ocigledno ne ispunjavaju visoke liberalne standarde i ocekivanja Svetlane Lukic i Svetlane Vukovic, pa zato moraju biti izlozeni neprimerenoj kritici u kojoj se poteze sve i svasta. Da li su to liberalni uzusi i dostignuca o kojima neprestano slusamo u ovoj emisiji i da li ove javne delatnike ipak obavezuju neke norme pristojnog komuniciranja? Njima je u njihovom medijskom ataru sve dozvoljeno, pa cak i otvorene uvrede i neumesna poredjenja, jer su oni patentirani i samoproglaseni branioci zdravog razuma i gradjanskih vrednosti.
    U ovakvom vidjenju svakodnevnog politickog zivota dominantno je odredjenje da su zahtevi Srba u pogledu slobode oduvek bili nemastoviti i skromni. Navodno, vecini njih je dovoljno da zivi u Srbiji kojom na bilo koji nacin vladaju Srbi. Ove reci najbolje pokazuju ideolosku poziciju ovih zgadjenih boraca za nametanje sopstvenog ekskluzivnog ideoloskog misljenja. Za njih je srpski narod uvek bio tek beslovesna masa zagnjurena u proslost i mitove, vodjena instinktom rulje, zaglibljena i ukopana u blato gluposti, sovinizma i ksenofobije. Ostala je samo manjina slusalaca “Pescanika”, koja predstavlja prosvecenu i normalnu Srbiju ciji glasnogovornici, doduse, umeju ponekad da kazu i neku ne bas odmerenu rec, ali kada je covek zgadjen nad zemljom u kojoj zivi, nije potrebno da uvek bira reci.
    Glupost i govor mrznje uvek su rezervisani za Srbiju mraka i neznanja, neprosvecenosti i sovinizma, dok je sagovornicima “Pescanika” dozvoljeno da iznose uvrede i ispoljavaju mrznju jer su oni ipak gorljivi zastupnici liberalizma, modernizma i prosvecenosti.
    Medju ucesnicima u ovoj emisiji postoje odredjene razlike. Pored stalno prisutnih predstavnika tvrdog jezgra, povremeno se ukljucuju i ljudi koji pokusavaju da kazu i neku rec van njene osnovne matrice.
    Funkcionisanje i ideoloske postavke “Pescanika”, kao specificne monoloske strukture zatvorene u sopstveni sistem misljenja, govora i specificnog sektaskog, jednostranog duha. Opste mesto i neizostavna tvrdnja jeste to da je Srbija zemlja bez ikakvih demokratskih tradicija i da su zato siroko otvorena vrata njenoj klerikalizaciji, autoritarnosti i antimodernizmu. Bez ikakvih rezervi oni nude jedino svoje impresije, a ne i validnu argumentaciju za svoje tvrdnje, svodeci pri tom slozeno i razlicitim znacenjima bogato vizantijsko nasledje iskljucivo na despotizam, uz pokusaj da ga predstavi kao srpsku jedinu politicku i istorijsku tradiciju. Ovo je stara prica o takozvanom vizantinizmu, koja se uvek poteze kada se zeli diskvalifikovati tradicija srpskog naroda, a on predstaviti kao sklon prevarama, lukavstvima i pritvorstvu. Ova predrasuda o vizantinizmu rezervisana je za Istok i njegov orijentalizam.
    I u ovim recima mozemo prepoznati onu istu vrstu jednostranosti, ideoloske ostrascenosti i zaslepljenosti kojom se autorke “Pescanika” stalno sluze kako bi pokazale da Srbi nisu spremni da zive cak ni u krdu jer su poslednji savremeni varvari, nesposobni da razumeju savremeno doba i uklope se u njega. Srbi su u percepciji ovih liberalno-gradjanskih sagovornika horda varvara koja zasluzuje da bude izopstena iz savremane civilizacije.
    U njihovim emisijama se neminovno pojavljuju i veliki borci za ljudska prava i uterivanje istine Natasa Kandic i Sonja Biserko. Onomad, na pitanje sta je sa grobnicama u kojima su posmrtni ostaci Srba i sta je sa sudbinom nestalih Srba Kandicka je u retkom nastupu velikodusnosti objektivnosti nevoljno dala sledeci odgovor:
    “Naravno da ima i nestalih Srba, da ima grobnica, da su, znaci, prema njima pocinjeni zlocini, ali kada je rec o nama, kada je rec o Srbiji, kada je rec o institucijama, pravosudju, tuzilastvu, policiji, onda je prvenstveno njihov zadatak da ono sto je pocinjeno odavde, sto su pocnile srpske snage, to mora da bude zadatak ministra pravosudja i o tome mora da se iznese puna zvanicna istina. Time mi sticemo kao institucije legitimitet da i od drugih trazimo istinu o zrtvama Srbima, ili nekim drugim.”
    Ovo je vec poznato i vidjeno zalaganje da mi tek treba da steknemo legitimitet i neku vrstu kvalifikacije da se usudimo da od drugih trazimo istinu o zlocinima nad Srbima. Nikada se ne moze govoriti o zlocinima nesumnjivo pocinjenim nad Srbima, a da to ne bude podvrgnuto specijalnom rezimu legitimiteta i uz spominjanje zrtava drugih naroda. Ako se spominju samo zrtve srpskog naroda, onda se tezi relativizaciji zlocina i izbegava se bolno suocavanje sa prosloscu.
    U stavovima Sonje Biserko nema ni trunke dobre volje i objektivnosti jer ona nema nikakve dileme kada je u pitanju kolektivna krivica srpskog naroda.
    To je jos jedna od konstanti emisije, da se razbije tzv. vladajuci mit o srpskom narodu kao narodu zrtvi, i pri tom pokaze da su Srbi iskljucivi krivci za raspad druge Jugoslavije i da ostaju najveci remetilacki faktor na Balkanu, spremni da o sebi govore samo kao o zrtvi, a nespremni da se suoce sa stradanjima drugih naroda u proteklom ratnom sukobu. Jer, Srbija spava na lesevima, kako to bez ikakvih obzira kaze Sonja Biserko.
    Osnovno pitanje politicke scene Srbije, jeste u nedoumici da li je kod nas moguca rekonstrukcija nacionalizma i njegova modernizacija. Ako, pak, sledimo osnovni ton “Pescanika”, ovaj izuzetno znacajan poduhvat nije moguc jer je srpski nacionalizam, jednostavno, retrogradna i anahrona ideologija koja je vredna samo prezirivih komentara autorki ove emisije.
    “Pescanik” je koncipiran kao izrazito lican medijski poduhvat, on je izraz specificnog politickog radikalizma i ideoloskog autizma, verbalnog egzibicionizma, mizantropije i zelje da se takozvanom radikalizovanom kritikom, koja se ne osvrce na mogucnost drugacijeg misljenja, odbrane veliki principi gradjanskog drustva. Ovo poslednje nije sporno, ali se postavlja pitanje moze li se to raditi tako sto ce se ograditi odredjeni medijski prostor i u njega predominantno pustati oni koji sa voditeljkama dele pogled na svet. Mogu li se zatvorenoscu i ideoloskom iskljucivoscu braniti liberalni i gradjanski principi?

    Pescanik je klepsidra u kojoj tece pesak i meri se vreme, ali se on ponekad mora okrenuti i na drugu stranu da bismo dobili pravu informaciju koliko je vremena stvarno proteklo. Pescanik koji nude autorke ove emisije zbog svoje iskljucivosti i jednostranosti ne moze da pruzi celovitu i preglednu sliku vremena u kome Srbija zivi, ma koliko pretendovao na to da bude glas razuma.


    Izvor: Anarchist Age Weekly
    Autor: Fil Mek Krori
    Poruku je izmenio Lilith_021, 06.06.2009 u 13:56 Razlog: izvor
    nomen est omen

  6. #6

    Odgovor: Televizije sa nacionalnom frekvencijom

    Quatro, dobro, to je dosta sazzeto sazzeto u principu... ne mozzesh tek u tako u kratkim crtama da objasnish stanje u srbiji narochito na osnovu jedne tako beznachajne emisije... Koja istina svojim stavovima para ushi mnogima...

    Sa druge strane, ja zzivim u toj Srbiji I zadnjih 20 godina kada sam bio bombardovan prichama i stavovima one druge strane, one druge televizije koja nam je kroz najjednostraniju medijsku torturu servirala dijametralno suprotnu prichu koja nas je dovela tu gde smo. Zapravo svako gutanje onoga shto nam serviraju mediji nas je dovelo tu gde smo tako da, sushtinski, ono shto one kazzu da smo podlozzni manipulacijama nije daleko od istine. Ja opet, lichno, imam svoj stav bez obzira shta kazze neka Biserka ili Kandicka koje ovde chini mi se imaju jedinu ulogu kompromitacije demokratskih ideja svojim extremnim anacionalizmom.

    Shto se tiche frekfencija... Ne bih branio emitovanje nikom, to je sigurno. A ako je pitanje dodele frekfencija na nacionalnom nivou ni tu se ne bih neshto ogranichavao. Svako ko mozze neka izvoli, a trzzishte tj gledanost ce ga opravdati i li unishtiti.
    Poruku je izmenio HLEBmaster, 21.01.2007 u 12:55

  7. #7

    Odgovor: Televizije sa nacionalnom frekvencijom

    Žao mi je što može da se klikne samo na jedan izbor.

    RTS - Ne gledam ga još od devedesetih. Čak taj kanal nemam ni podešen na svom računaru. Ali, kad navratim kod nekoga i tamo je TV postavljen na ovaj kanal, ne vidim veliku razliku u načinu funkcionisanja. Gomila sirovog novinarstva, emisije prilagođene proseku neobrazovane srbije, jednostrano izveštavanje, i sve to začinjeno gomilom opanaka i ćilima, gde im je mesto i gde nije.Ono pto je jedino valjalo - 3K je ukinuto.
    Pink - 100% komercijalna televizija. Tehnički dobro urađena. Prodaće i žilete deci umesto žvaka, samo ako se isplati. Emisije poput Kursadžija, raznih parada i sl. koje nisu na ivici dobrog ukusa, već daleko iza, čine okosnicu ove televizije. Ovde gledam filmove i Nacionalni Dnevnik. Ovo zadnje do bloka "Mi smo najgledanija televizija u ovom delu unoiverzuma". Inače, informativni program je relativno objektivan, profesionalan, ali bez ambicija televizije da bude informativna, već samo da se odradi posao i ništa više. Ocena 3
    PS: Nedaj bože da neko dirne u Željka Mitrovića, odma će da se aktivira centralni politbiro Pinka sa svojim saopštenjima.
    B92 - Za razliku od Pinka, emisija koja nudi alternativu, nije zasnovana na raznim grandovima. Za razliku od antikulturnog programa Pinka, ovde postoji slab kulturni program. Informativni program je rađen sa željom da se nametne neko način mišljenja, ali nije neutralan. Jako je angažovan. Ovde gledam Vesti, Dvougao, kao radio emisije, jer ima slab prijem. Utisak nedelje mi je već odavno postao dosadan, a i sa proterivanjem istine ponekad postaju prenaporni, ponekad i iskonstruisani. Ocena 3+
    Avala - Onako, pogledam koji film, mislim da ima i po neka emisija u studiju. Ima potencijal, ali ništa ekstra. Ocena 3-
    Fox - Ono što sada zovu prva? Malo bolja lokalna televizija. Ne vredi trošiti puni reči. Možda jednog dana i postanu nešto bolje. Ocena 2
    Happy TV - Košava - Da 24h puštaju porniće, bili bi informativniji i obrazovniji za mladfe naraštaje. Ovako sa ovim glupim crtanim filmovima, ne zaslužuju čak ni ocenu 1, ni 1-, a previše im je čak i -1. Definitivno oduzeti frekvenciju i iskoristiti za digitalizaciju (problem sa uvođenjem digitalizacije je i nedostatak kanala za test signala i probno emitovanje)

    Osim ovog, kada gledam ove televizije, ima osećaj dagledam beogradski program, Neproporcionalno je zastupljeno izveštavanje iz Beograda, počevši od komentara voditelja u jutarnjem programu o vremenu i gužvama dok su dolazili na posao, pa preko komunalnih problema, izveštaja sa terena i sl. Očigledni je da se sve televizije nalaze u BG, izveštaji sa terena se daju da bi se popunila forma i obaveza, i sve se gleda iz arogantnog ugla beograđana. Beograd je za njih metropola, a sve ostalo provincija manje vredno i pomalo egzotična.

    Moram da se osvrnem i na pokrajinske televizije.
    Super - već ugašena
    RTV - televizija koja radi program tako da ogadi ideju pokrajinske televizije. Umesto međusobnog prožimanja raznih nacija i kultura, koje žive na ovim prostorima, oni strogo razdvajaju programe na jezicima po terminima i kanalima. Ne postoji emisija na primer na mađarskom koja je sinhronizovana ili titlovana na neki drugi jezik, ne rade se mešovite emisije,... Izvanredan igrani program koji čami u arhivama slovačke redakcije je nedostupan drugima. Izbor voditelja sa lokalnom ili bosanskom/hrvatskom dikcijom je takav da je očito kako tu rade samo ljudi koje nije htela nijedna lokalna privatna televizija ili su dovedeni preko veze. Uz to je očigledno da je program rađen da se ne zamere nacionalistima i SPC, te se više brinu o tome nego potrebama gledališta. Stalne promene logoa (svake 2-3 godine) govore da neko ne želi da ova televizija bude prepoznatljiva. Ovoj televiziji su uništenu oprema i objekti, tako da rade u tehnički nedopustivo lošim uslovima, ali ništa od toga nije opravdanje za navedene propuste. A vest da se otpušta nekoliko stotina radnika, postavlja pitanje šta su oni tu radili i kakav je njihov doprinos.
    Stvoriću svoj mali raj i u njega primiti one koji su mi već u srcu.

  8. #8

    Odgovor: Televizije sa nacionalnom frekvencijom

    Veceras u vestima na B92 2 minuta o tome kako smo najverovatnije izduvali za kandidaturu i onda pola sata onanije kako ce u Sloveniji srbin biti premijer. Pa su poslali ekipu u okolinu Smedereva da snimi laureatovu rodnu kucu, intervjuisali veseli komsiluk.. Pink je postao mala maca kad je shabanisanje u pitanju u odnosu na B92. Uzas.

    Iako informativni program na RTS-u zvuci i izgleda kao da ga vuce volujska zaprega, u odnosu na dinamiku i sarenis ostalih, jos jedino se tamo moze pogledati nesto da te ne bude blam sto gledas.
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

Slične teme

  1. Internet popularniji od televizije
    Autor eboye u forumu WWW
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 03.02.2008, 21:52

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •