Sistem vrednosti danasnjeg drustva, materijalno u odnosu na duhovno...
Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 34
  1. #1

    01 Sistem vrednosti danasnjeg drustva, materijalno u odnosu na duhovno...

    U okviru svog zanimanja cesto se susrecem s razlicitim profilima ljudi raznovrsne etnicke structure, porekla i socijalnog statusa.Tako, nedavno pripremajuci materijal za jednu temu, dosao sam do porazavajuce spoznaje.Nista nebi bilo neobicno da nije rec o mladim ljudima. Momcima i devojkama koji se, eto, osecaju nesrecnima ili nesamopouzdanima zato sto nesto nemaju.
    A nemaju - sportski auto, odecu s potpisom, mogucnost svakodnevnih odlazaka na rucak i veceru u skupe restorane, debele bankovne racune i slicno.
    Svi oni, kazu da su uspesni i srecni samo oni koji to imaju. Na opsaku da se moze biti uspesan i srecan i bez toga, odgovor je bio - negativan.
    Na pitanje zasto ne ulazu u svoja znanja i sposobnosti kako bi bili konkurentniji na trzistu rada i imali mogucnost zaraditi novac koji bi ih doveo do tih materijalnih dobara, uglavnom navode da je to pretezak i dugotrajan put.
    Oni ne zele raditi kako bi imali i bili uspesni. Kazu da oko sebe vide mnogo onih koji jednostavno imaju i koji su zbog toga uspesni i srecni. Drugim recima, ne zele cekati i ulagati u sebe: hoce sad i hoce sve, jer sad su mladi, sad se zele provoditi i ziveti bogato i uspesno.
    E sad, pitanje je kako doci do toga? Oni odgovor obicno traze u kladionicama, igrama na srecu, nasledstvu, zenidbi/udaji za bogate osobe. Rad za njih nije opcija. Ocekuju od okoline (roditelja, porodice, drustva) da im resi sve probleme.
    Mnogi od njih okrivljuju svoje roditelje sto im nisu osigurali dovoljno novca kojim bi mogli da kupe svoj uspeh. Osecaju se nesretno ako vec sa 18 godina nemaju sve statusne simbole koje vezuju za uspeh.

    Sve to, ukazuje da u drustvu postoji veoma diskutabilan sistem vrednosti koji se temelji na instant-bogacenju, umesto na ulaganju truda u postizanju trajnijih vrednosti (intelektualnih, duhovnih, socijalnih, pa tek onda materijalnih).
    Vredniji je onaj koji ima vise (bez obzira kako je to stekao), a ne onaj koji zna vise. Cena ulaznice u "in" drustvo je novac. Onda je donekle logicno da se oni, koji sami po sebi nemaju, osecaju nesrecno i zakinuto.
    Zato se cesto pitaju; Zasto neki imaju, a ja nemam? Kako da do toga dodjem brzo i lako?
    Jednim delom takav sistem vrednosti, definisu i neke vrlo agresivne reklame, jer se sluze razlicitim porukama i fotografijama koje u nama stvaraju ugodnost, vezujuci svoj proizvod ili uslugu s osecajima kojima svi tezimo, kao sto su osecaj moci, slobode, uspeha, samopouzdanja, atraktivnosti i cega jos ne.
    S obzirom kako ti osecaji dovoljno mocno uticu na nas da konstantno tezimo njihovom ostvarenju, svaki proizvod koji se veze uz njih takodje dobija tu snagu i utice na nas.
    Tako pocinjemo izjednacavati proizvod sa onim cemu tezimo. Naprimer, ukoliko kupimo dobar auto smatramo da cemo postati samopouzdaniji, atraktivniji, da ce svi videti da smo uspesni, sto ce nam sve dati odredjen oseecaj moci.
    Problem je sto se razvija iluzija da cemo samim tim sto smo kupili neki proizvod odjednom postati pozeljni i uspesni. Dobijamo osecaj da se moc, atraktivnost, sreca i uspeh mogu kupiti,
    S druge strane, tu su i bogati pripadnici drustva koji stalno izazivaju paznju medija, pa smo tako stalno okruzeni njihovim fotosima na kojima uvek imaju novu dizajnersku odecu, vrhunski su nasminkani, odmoreni i cini nam se da im je jedini posao odlazak na prijeme i druzenje s popularnim osobama.
    Sve to spolja izgleda vrlo primamljivo i nekako podrazumeva da su ti ljudi srecni samo zbog toga sto sve to imaju. Vecina onih koji im se dive gotovo nikad ne "zagrebu ispod povrsine" i upitaju se je li to uistinu tako.
    Medjutim, vecina istrazivanja ukazuje da se istinska sreca, ispunjenost i uspeh temelje na licnom osecaju da svojim radom ostvarujemo prave vrednosti.
    Drugim recima, da predano radimo ono sto smo izabrali, te da se ostvarujemo kroz dobre rezultate svoga rada. To je osnova za kvalitetan odnos prema sebi samome, kao i prema drugome.
    O ovako postavljenim vrednostima malo mozemo cuti u medijima. Njih nedovoljno propagiraju i drustveni mehanizmi koji bi trebali oslikavati temelje ispravnih drustvenih vrednosti (skolstvo, sudstvo, zdravstvo, porodica...)

    Sta mozemo licno uciniti?

    Mozemo se osloboditi negativnih iluzija o instant-uspehu i bogatstvu koje je sinonim za srecu, prvenstveno zbog toga sto nas takve iluzije mogu uciniti trajno nesrecnim ljudima, sto verujem da niko svesno ne zeli.
    Trebamo stalno raditi na razvijanju vlastitog sistema pozitivnih vrednosti i ziveti u skladu sa njima. Ne izjednacavati bogastvo i srecu.
    Samo tako mozemo iz reklama izvuci samo najbolje (informaciju, promisljanje), a ne potpasti pod njihov uticaj povrsnih vrednosti koje u realnom svetu jednostavno ne stoje.
    Vazno je znati da se sreca i uspeh temelje na predanom radu i konkretnim postignucima, a ne na posjedovanju auta ili drugih materijalnih dobara. Ma koliko to
    nekom bilo tesko prihvatiti, istina je da su materijalna dobra posledica uspeha, a ne njegov uzrok.
    Poruku je izmenio A6quattro, 13.01.2007 u 08:11
    nomen est omen

  2. #2

    Biti Ili Imati, Pitanje Je Sad

    Krenemo li uciti bilo koji strani jezik, prvo sto cemo nauciti bi ce kako koristiti glagole imati i biti. Te dvije kratke reci su temelj nase verbalne komunikacije.
    Ja jesam i ja imam. Ako nisam, ne mogu imati. Ako nemam, ne mogu biti. Ili... ?

    U Tibetanskoj knjizi o zivljenju i umiranju ucitelj Sogyl Rimpoche predlaze: "Uzmi novcic i zamisli da je to ono sto zelis imati. Drzi ga cvrsto stisnutog u saci i ispruzi ruku, dlanom okrenutim prema tlu. Olabavis li stisak, ono sto zelis zadrzati izgubi ces. Zbog straha od gubitka, ruka ti je u grcu.
    Ali, postoji i druga mogucnost. Mozes opustiti stisak, a ipak zadrzati novcic. Okreni dlan na drugu stranu, tako da bude okrenut prema nebu. Rastvori saku i videces da je novcic jos uvek u tvojoj ruci. Ispustio si, a novcic je i dalje tu."

    Parabola o novcicu je parabola o svemu sto je moje. Gomilajuci bogatstvo, lako je zaboraviti ziveti. Kontrolisuci partnera, lako je zaboraviti voleti.
    Ima li uopse nesto sto mozemo imati? Partner moze otici, posed mozemo izgubiti, prijatelji se mogu razici, posao moze propasti. Ponekad je potrebno sve izgubiti da bismo se setili biti.

    Ili prica o coveku koji je bezeci od tigra stigao do provalije.
    U brzini nije uspeo da se zaustaviti i poceo je da pada. Strmoglavljujuci se niz gotovo okomitu liticu, uspeo je da se uhvatit za nekakav grm.
    Pogledavsi prema dole, shvatio je da ga na dnu provalije vreba drugi tigar. Potpuno ocajan, covek ugleda socnu crvenu jagodu koja mu se nasla taman na dohvat ruke.
    Ubere je, okusi i pomisli - kako li je samo slatka!

    Koliko cesto, zbog raznih mentalnih, emotivnih, materijalnih i duhovnih tigrova propustamo okusiti zivot? Okupirani idejama o svemu onom sto zelimo stici, stignemo li uopste biti?
    Gledano globalno, bas kao sto istocnjacko biti ne zna imati (nije li Indija ujedno prestonica i duhovnosti i siromastva?), zapadnjacko imati ne zna biti. Pitanje ko sam zamijenili smo pitanjem šta imam. Zaslepljeni posedovanjem, zaboravili smo postojati.
    Uz stanove, automobile, planove i karijere, jagoda je stalno tu - nadomak ruke. Pitanje je samo - moramo li je okusiti bas na litici?
    Definisanjem sebe pomocu onog sto imamo, udaljavamo se od onog sto jesmo.

    Kako izbeci zamku zasleplenjosti posedovanjem?
    nomen est omen

  3. #3

    Odgovor: Instant bogatstvo, iluzija ili sreca?

    Zanimljivo,hmmmm...Naravno da odelo ne cini coveka.Skup auto takodje.Najgore je sto je poremecen sistem vrednosti,sto je dovelo do toga da se neko vrednuje po svom materijalnom bogatstvu a ne po znanju,duhu... I ja spadam u kategoriju mladih ljudi.Naravno da stremim tome da imam vise i bolje.Ali na pravi nacin,ne na silu,ne prevarom,ne na gotovo.Taj nacin jeste laksi ali kakvo je zadovoljstvo uzivati u necemu sto niste stvorili?Kako uzivati u zivotu u kome imate sve a nista od toga nije steceno vasom zaslugom?Sta onda moze da vas ucini zadovoljnim?To sto mozete da se pohvalite Audijem,Roleksom,kucom od 200 m2,ne znaci da ste dobar covek i da ste vredni toga sto imate.Niti iko moze da garantuje da oni koji dobiju sve na neki laksi nacin zaista uzivaju u tome.Mada,sto ljudi sto cudi...Ono sto je po meni ispravno po njima verovatno nije...Ne zelim da sudim,znam samo da ja ne bih mogla ziveti tako,znam da ne bih bila srecna.Imam samo ovaj jedan zivot,zelim da ga prozivim na pravi nacin,mehur od sapunice kad tad pukne...iliuzija se rasprsi,a kad real life udari posred cela sta onda?
    I may not be perfect but I'm always me

  4. #4

    Odgovor: Instant bogatstvo, iluzija ili sreca?

    Citat A6quattro kaže: Pogledaj poruku
    Mozemo se osloboditi negativnih iluzija o instant-uspehu i bogatstvu koje je sinonim za srecu, prvenstveno zbog toga sto nas takve iluzije mogu uciniti trajno nesrecnim ljudima, sto verujem da niko svesno ne zeli.
    Trebamo stalno raditi na razvijanju vlastitog sistema pozitivnih vrednosti i ziveti u skladu sa njima. Ne izjednacavati bogastvo i srecu.
    Samo tako mozemo iz reklama izvuci samo najbolje (informaciju, promisljanje), a ne potpasti pod njihov uticaj povrsnih vrednosti koje u realnom svetu jednostavno ne stoje.
    Vazno je znati da se sreca i uspeh temelje na predanom radu i konkretnim postignucima, a ne na posjedovanju auta ili drugih materijalnih dobara. Ma koliko to
    nekom bilo tesko prihvatiti, istina je da su materijalna dobra posledica uspeha, a ne njegov uzrok.
    Apsolutno se slažem sa svim navedenim ..... Ali ovaj problem nije nastao preko noći već je nastajao čitavu deceniju , tako da se teško može nešto promeniti preko noći, ali vremenom i zalaganjem za određenje stavove i poglede na život,društvo i kulturu siguran sam bi se nešto postiglo.

    I naravno da svi težimo da imamo bolje i više u materijalnom smislu , ali isto tako treba težiti ka boljem i naprednijem sebi , ulagati u sebe u vidu znanja,kulture,duhovnosti......
    Ali problem je upravo to serviranje svega kao instant, sad i odmah i nikako drugačije. Kad vam se to servira sa svih strana , i kada ste izbombardovani "sjajem" materijalnog i posedovanja , i vi sigurno ulazite u šablon....Kad vam se sve servira kao instant, brzo i bez muke , uđeš izađeš i gotovo, nije baš ni zameriti mladima na tome , ipak nije bilo prilike da im se pokažu drugačije vrednosti na delu u toj istoj deceniji.
    Possibility of dream come true makes life worth living.....

  5. #5

    Odgovor: Sistem vrednosti danasnjeg drustva, materijalno u odnosu na duhovno...

    Materijalna dobra namenjena su svima u smislu njihove socijalne dimenzije. Takodje, covek po samom svom prirodnom odredjenju ima pravo posedovati materijalna dobra kao iskljucivo svoja, ukoliko ih je stekao postenim radom.

    Imati ili biti namece se danas svom svojom dramaticnoscu jer je ocito da se pod drustvom blagostanja podrazumeva ono imati.
    Biti je potisnuto u stranu, najpre u sferu privatnosti.

    Danas se susrecemo s fenomenom enormnog povecanja ljudskih apetita za posedovanjem materijalnih dobara. Gotovo se sve ljudske snage uprezu u vrednovanje materijalnih dobara i ekonomskih vrednosti. Sva ostala dobra i vrednosti prepustaju se na milost i nemilost onim prvima.

    Postalo je normalno i uobicajeno, primerice, prolongirati vreme ulaska u brak, a razlozi su najcesce materijalne i ekonomske prirode: ekonomska zavisnost o roditeljima, nezavrseno skolovanje, neimanje stalnog radnog mesta i sigurnog prihoda te nereseno stambeno pitanje. Ustalilo se nazivati brak, porodicu, radjanje potomstva, roditeljstvo, odgoj... tradicionalnim vrednostima, iako nije jasno zasto bi to bile tradicionalne vrednosti kad bez njih covecanstvu jednostavno nema opstanka.

    Znanstveno - tehnicki napredak nudi mnoga obecanja. Ali, ta su obecanja mozda ipak prividna, ako ne i lazna? Gubitak tradicionalnih vrednosti vodi svakako prema osiromasenju postojanja na autenticno ljudski nacin. Zanemaruje se ono biti naspram imati.

    Moderni covek vise nema vremena za, BITI. On mora IMATI i sve tome podredjuje. Mera svih stvari postaje koliko covek ima. Drustveno se vrednovanje svelo na primitivnu prajednacinu: imati = uspeti. Zivot mu je usmeren prema zgrtanju i imanju. Pri tom, naravno, stradava humano drustvo i zdrav odnos prema zivotu. Umesto da uziva u slobodi, moderni se covek zarobljava kod modernih robovlasnika.

    Skupljanje stvari (koje bi trebale osmisliti moderni zivot) ipak ne usrecuje ljude. Zivot bez visih vrednosti postaje malo pomalo besmislen. Prisutan je prezir prema svemu sto ima predznak zrtve, samoprekora, altruizma, solidarnosti, patnje, boli, etc. Sve je prisutnija moralna dezorijentacija u drustvu: svi bi hteli neogranicena prava i slobode, a duznosti i odgovornosti bi prepustili onim drugima. Kome? Nije jasno.

    Zato je danas pitanje svih pitanja, ali ne samo za eticka i bioeticka razmatranja, postalo ono o coveku. Sta je covek?
    Da zakljucimo. Ne trebamo teziti da imamo vise, nego da budemo vise. Nas je cilj da budemo mnogo, a ne da imamo mnogo. Ako sam ono sto imam i ako je to sto imam izgubljeno, ko sam ja onda? Dok je imanje zasnovano na njemu sto se upotrebom smanjuje (stvari se trose i propadaju), bivstvovanje se praksom razvija.

    Zivot poslovnog coveka je prisilan. Bogatstvo belodano nije dobro koje trebamo. Ono je, naime, korisno samo radi necega drugoga.
    Poruku je izmenio A6quattro, 15.12.2007 u 16:42
    nomen est omen

  6. #6

    Odgovor: Sistem vrednosti danasnjeg drustva, materijalno u odnosu na duhovno...

    Mnogim ljudima za ono sto smatraju srecom nedostaje glavna karika. Nekima je to zavrsavanje fakulteta, nekima stupanje u brak, nekima kupvina kuce, nekima stvaranje uspesnog biznisa, a nekima rodjenje deteta. U glavi stoji misao: kad se to nesto dogodi ili ostvari sve ce biti drukcije. Nakon sto se dostigne zeljeni cilj, sledi sreca.

    Ta svetlucava vizija izbavljenja se moze odnositi na bilo sta: samo da imam lovu, samo da smrsavim, samo da nadjem novi posao, samo da mi deca porastu. Pri tom najcesce sasvim zaboravljamo da vezivanjem za cilj zapravo gubimo svoj put. Identifikujuci se sa slikom u buducnosti, zakidamo sebe za srecu u sadasnjosti. Dok smo na zamisljenom cilju nasmeseni, ispunjeni, srecni, na stvarnom putu smo frustrirani, odsutni i nezadovoljni. Iz dana u dan, iz cilja u cilj odgadjamo ziveti.

    Zivot se odvija, ali nesto nedostaje, nema kljucnog elementa, nedostaje generator srece. Ideja o cilju je poput neke vrste izbavljenja. Resenje postoji, barem u viziji, barem u slici, u svetlucavom rezu koji odvaja svetlo od tamnog. Odvaja sadasnje nezadovoljstvo od buduce srece, sadasnju prazninu od buduce punoce, sadasnji nemir od buduce smirenosti. Prelaz koji u sebi sadrzi kraj i novi pocetak. Skica prostora i vremena koja nas ocrtava, sadrzi i prikazuje onakvima kakvi zelimo biti.

    To je kao da smo lansirali deo svoje zivotne energije tamo negde gde nas zapravo nema i zatim stremimo ka toj zivotnoj energiji jer nam nedostaje. Fokusiranje na cilj je neka vrsta udice za pecanje samog sebe. A kad se zaista upecamo, kada ostvarimo cilj, najcesce sledi razocaranje. Jer, ni dete, ni karijera, ni brak, ni komforna kuca, ni pet kilograma manje nas ne oslobadjaju od samih sebe. Tacnije, od onog dela sebe koji treba izbavljenje.

    Takvi ciljevi su ustvari kradljivci srece. Zbog toga sto oni tamo negde sjaje, covek je zakinut za svoj sjaj tu gde jeste. Zbog toga sto oni tamo sadrze radost u slici, nedostaje mu energije za radost u stvarnosti. Slepo stremeci prema zamisljenoj viziji ne zakidamo samo sebe vec i druge. Na primer, zena koja silno zeli dete i zbog vizije radosnog roditeljstva ne zeli videti stvarne zelje svog partnera. Cilj je postao vazniji od voljene osobe. Tacnije, voljena osoba je u funkciji ostvarenja cilja.

    Sreca koja tamo negde ceka je poput svetlosti ulicne svetiljke u koju se zalecu nocni leptiri. Padne jedan, padne drugi, padne treci, ali nocni leptiri se i dalje zalecu - to im je u prirodi. Sto je zelja za ostvarenjem cilja veca, to je jaca svetlost kojoj se stremi. Neki ljudi, tek nakon sto postignu sve za sto su mislili da ce ih izbaviti, ispuniti, usreciti napokon osveste nezadovoljstvo koje se moze upakovati u nekoliko jednostavnih reci: propustio (propustila) sam ziveti.

    Zbog toga je New Age prevod istocnih filozofija i religija na jezik zapadnog uma postao tako popularan. On propagira odustajanje od cilja, osvescenje puta, prepustanje onom sta je sad. Logicna suprotnost, kvalitetna kompenzacija. To je upravo ono sto coveku umornom od vlastitih stremljenja treba. Treba mu odmor od vlastite glave koja proizvodi stalno nove svetlucave ciljeve. Shvativsi da zivot nije upakovan u njegove zelje i vizije, napokon moze dozvoliti sebi trenutke opustenosti, dozvoliti da mu bude dobro tu gde je.

    Ali i to cesto ima svoju cenu. Tamna strana istocnog duhovnog leka je besciljnost. Gasenjem svojih ciljeva u "biti ovde i sada, prepustiti se, meditirati u stanju bez misli, napustiti zelje i tako dalje" uzdizemo i velicamo stanje u kojem nama perspektive. Nema ispred, nema napred, nema onog sto nas motivise na akciju. Koliko god vezanost za cilj mozemo doziveti kao vrstu zatvora, toliko i ugodna prepustenost moze postati vrsta zatvora. Nakon nekog vremena prestaje biti ugodna i postaje jednako frustrirajuca.

    Osim toga, u takvom stanju, buduci da i sami nemamo cilja, otvoreni smo za primanje vodjstva izvana. A tu preti opasnost od vezivanja za neki sistem ili za duhovnog ucitelja. Naravno, dobro je biti spreman od nekog nesto nauciti, ali dozvoliti da nasim zivotima upravljaju drugi (koliko god uzviseni ili prosveceni nam se oni cinili) moze biti mnogo stetnije od vezanosti za vlastite zelje, ideje i ciljeve.

    Sada dolazimo do situacije ili, ili. Sta je onda dobro? Ovo ili ono? S ciljem ili bez cilja? Ako gledamo kroz prizmu odbacivanja - ni jedno ni drugo. Ali, ako gledamo kroz prizmu prihvatanja - i jedno i drugo. Imati cilj je vazno jer nam pomaze pri orjentaciji. Znamo kuda zelimo ici i sto zelimo ostvariti. Prava stvar za napustanje nije cilj, vec vidjenje sebe u njemu, identifikovanje s njim. Ta vezanost je tkanje mentalno - emotivne fikcije, tkivo mrtve tacke, epicentar uslovljene srece. Napustajuci svoje ideje o sreci, otvaramo se stvarnosti da nas usreci u realnosti.
    nomen est omen

  7. #7

    'biti' je sinonim za 'imati'

    Citat A6quattro kaže: Pogledaj poruku
    U okviru svog zanimanja cesto se susrecem s razlicitim profilima ljudi raznovrsne etnicke structure, porekla i socijalnog statusa.Tako, nedavno pripremajuci materijal za jednu temu, dosao sam do porazavajuce spoznaje.Nista nebi bilo neobicno da nije rec o mladim ljudima. Momcima i devojkama koji se, eto, osecaju nesrecnima ili nesamopouzdanima zato sto nesto nemaju.
    A nemaju - sportski auto, odecu s potpisom, mogucnost svakodnevnih odlazaka na rucak i veceru u skupe restorane, debele bankovne racune i slicno.
    Svi oni, kazu da su uspesni i srecni samo oni koji to imaju. Na opsaku da se moze biti uspesan i srecan i bez toga, odgovor je bio - negativan.
    Na pitanje zasto ne ulazu u svoja znanja i sposobnosti kako bi bili konkurentniji na trzistu rada i imali mogucnost zaraditi novac koji bi ih doveo do tih materijalnih dobara, uglavnom navode da je to pretezak i dugotrajan put.
    Oni ne zele raditi kako bi imali i bili uspesni. Kazu da oko sebe vide mnogo onih koji jednostavno imaju i koji su zbog toga uspesni i srecni. Drugim recima, ne zele cekati i ulagati u sebe: hoce sad i hoce sve, jer sad su mladi, sad se zele provoditi i ziveti bogato i uspesno.
    E sad, pitanje je kako doci do toga? Oni odgovor obicno traze u kladionicama, igrama na srecu, nasledstvu, zenidbi/udaji za bogate osobe. Rad za njih nije opcija. Ocekuju od okoline (roditelja, porodice, drustva) da im resi sve probleme.
    Mnogi od njih okrivljuju svoje roditelje sto im nisu osigurali dovoljno novca kojim bi mogli da kupe svoj uspeh. Osecaju se nesretno ako vec sa 18 godina nemaju sve statusne simbole koje vezuju za uspeh.

    Sve to, ukazuje da u drustvu postoji veoma diskutabilan sistem vrednosti koji se temelji na instant-bogacenju, umesto na ulaganju truda u postizanju trajnijih vrednosti (intelektualnih, duhovnih, socijalnih, pa tek onda materijalnih).
    Vredniji je onaj koji ima vise (bez obzira kako je to stekao), a ne onaj koji zna vise. Cena ulaznice u "in" drustvo je novac. Onda je donekle logicno da se oni, koji sami po sebi nemaju, osecaju nesrecno i zakinuto.
    Zato se cesto pitaju; Zasto neki imaju, a ja nemam? Kako da do toga dodjem brzo i lako?
    Jednim delom takav sistem vrednosti, definisu i neke vrlo agresivne reklame, jer se sluze razlicitim porukama i fotografijama koje u nama stvaraju ugodnost, vezujuci svoj proizvod ili uslugu s osecajima kojima svi tezimo, kao sto su osecaj moci, slobode, uspeha, samopouzdanja, atraktivnosti i cega jos ne.
    S obzirom kako ti osecaji dovoljno mocno uticu na nas da konstantno tezimo njihovom ostvarenju, svaki proizvod koji se veze uz njih takodje dobija tu snagu i utice na nas.
    Tako pocinjemo izjednacavati proizvod sa onim cemu tezimo. Naprimer, ukoliko kupimo dobar auto smatramo da cemo postati samopouzdaniji, atraktivniji, da ce svi videti da smo uspesni, sto ce nam sve dati odredjen oseecaj moci.
    Problem je sto se razvija iluzija da cemo samim tim sto smo kupili neki proizvod odjednom postati pozeljni i uspesni. Dobijamo osecaj da se moc, atraktivnost, sreca i uspeh mogu kupiti,
    S druge strane, tu su i bogati pripadnici drustva koji stalno izazivaju paznju medija, pa smo tako stalno okruzeni njihovim fotosima na kojima uvek imaju novu dizajnersku odecu, vrhunski su nasminkani, odmoreni i cini nam se da im je jedini posao odlazak na prijeme i druzenje s popularnim osobama.
    Sve to spolja izgleda vrlo primamljivo i nekako podrazumeva da su ti ljudi srecni samo zbog toga sto sve to imaju. Vecina onih koji im se dive gotovo nikad ne "zagrebu ispod povrsine" i upitaju se je li to uistinu tako.
    Medjutim, vecina istrazivanja ukazuje da se istinska sreca, ispunjenost i uspeh temelje na licnom osecaju da svojim radom ostvarujemo prave vrednosti.
    Drugim recima, da predano radimo ono sto smo izabrali, te da se ostvarujemo kroz dobre rezultate svoga rada. To je osnova za kvalitetan odnos prema sebi samome, kao i prema drugome.
    O ovako postavljenim vrednostima malo mozemo cuti u medijima. Njih nedovoljno propagiraju i drustveni mehanizmi koji bi trebali oslikavati temelje ispravnih drustvenih vrednosti (skolstvo, sudstvo, zdravstvo, porodica...)

    Sta mozemo licno uciniti?

    Mozemo se osloboditi negativnih iluzija o instant-uspehu i bogatstvu koje je sinonim za srecu, prvenstveno zbog toga sto nas takve iluzije mogu uciniti trajno nesrecnim ljudima, sto verujem da niko svesno ne zeli.
    Trebamo stalno raditi na razvijanju vlastitog sistema pozitivnih vrednosti i ziveti u skladu sa njima. Ne izjednacavati bogastvo i srecu.
    Samo tako mozemo iz reklama izvuci samo najbolje (informaciju, promisljanje), a ne potpasti pod njihov uticaj povrsnih vrednosti koje u realnom svetu jednostavno ne stoje.
    Vazno je znati da se sreca i uspeh temelje na predanom radu i konkretnim postignucima, a ne na posjedovanju auta ili drugih materijalnih dobara. Ma koliko to
    nekom bilo tesko prihvatiti, istina je da su materijalna dobra posledica uspeha, a ne njegov uzrok.
    Da ti kojim slucajem ne bi zeleo da ceo svet razmislja na nacin na koji ti razmisljas, da bi sve bilo "kako treba" ?
    Da li ti brkas lucky i happy ?

    Nemoze niko da donese pravilan zakljucak, ako nije pravilno informisan.
    A od kada se rec/jezik pojavio, pre 6000, covek je poceo sa kreiranjem lazi,
    ili dezinformacija.
    I to je dovelo do situacija sa kojim se susrecemo, bez ikakvih sansi da se
    dokle god rec/jezik postoji, bilo sta promeni.

    Rec "uspeh" je apsolutna iluzija, kao i rec "moral".

    piter

  8. #8

    Odgovor: Sistem vrednosti danasnjeg drustva, materijalno u odnosu na duhovno...

    Ima na Zapadu onih koji, kada idu u prodavnicu ili obavljaju bilo koje druge uobicajene poslove, nose kostime superheroja iz stripova, ima i onih koji ne rade nista drugo u zivotu osim sto skupljaju postere, figurice di-vi-dijeve i sve drugo sto ima veze sa Gospodarom prstenova, a ima i onih koji u pozoristima gledaju Fantoma opere po nekoliko stotina puta, i uvek placu na kraju predstave. Kako ne postoje balkanski Gospodar prstenova , Supermen ili Fantom opere, ali postoji, bas kao i svugde danas, onaj imperativ da se "uziva do kraja", da se ostvare "skriveni licni potencjali", da se "prosto - Najki - uradi!", da se "ostvare sve svoje fantazije", nas Dzo, umesto da sakuplja postere ili se oblaci kao Supermen, manicno pokusava da ostvari neke svoje "fantazije". Struktura je ista i kod ovog koji se oblaci kao Supermen, i kod Dzoa. Tu je pomesana fantazija i svakodnevica.

    Ali, ovaj sto se oblaci u Supermena zna da je u pitanju njegova infantilna fantazija, pa i ne pokusava da, gledajuci u celik, istopi taj celik. A cini mi se da nas Dzo radi bas to - gleda u celik i onda se nervira sto se celik ne topi kad ga on tako zucno gleda, to jest, na sva usta "vice" parole o nekakvoj izvornosti, neukljucenosti, posebnosti, i onda se nervira jer nekako, nikako da se ostvari to o cemu fantazira, nikako da svi vide da je On taj koji mora da je uvek i apsolutno u pravu, da On mora da bude taj koji ce da opstruise onog ko pokusa da artikulise neke svoje poglede pred javnoscu (mada Dzo vec sada ima karijeru koja lici na one "karijere-posle-karijere" nekih ljudi, koji nemaju sta da rade, dosadno im je da sede sami u kuci, pa idu na tribine o svemu i svacemu, i tamo do mile volje zapitkuju; samo, dok oni to rade onako usput, Dzo sedi u kuci i opsesivno pise primedbe cemu god stigne). A, mozda je ta opsesija samo njegov ocajnicki krik pobune protiv praznine zivota kojim zivi.

    Bilo, kako bilo, zivela dobra stara socijalisticka skola koja je nalagala da ti citaoc mora da bude inteligentan da razume pricu o jabukama i mandarinama Tacka
    nomen est omen

  9. #9

    Odgovor: Sistem vrednosti danasnjeg drustva, materijalno u odnosu na duhovno...

    Ljudi rado razglabaju o tudjim problemima. Jedan od pokazatelja tog svojevrsnog bega od vlastitog zivota i bavljenje tudjim zivotima je visoka gledanost reality showa i sapunica.

    Misticna kutija zvana TV cini se puna zivota. Sve prsti od boja, akcije i emocija. Zivotne intrige, zapleti i raspleti s kojima se gledaoc moze asocirati ili poistovetiti negde su daleko, na sigurnom - iza ekrana.
    Izbliza, stvari izgledaju sasvim drukcije. Suociti se s vlastitim slabim tackama nije ni ugodno ni zabavno. Gledajuci unutra, u sebe kakavi najradje ne bi bili ne grickaju vam se kokice, vec se tu i tamo samo ugrizete za usnu, dok neko iznutra vice: "Promeni kanal! Odmah! Sad!"

    Mnogi u takvim trenucima zaista i posegnu za daljinskim I to ne nekim psihickim, unutrasnjim, vec onim obicnim, plasticnim, vanjskim.

    A kakve su to stvari s kojima se tako tesko suociti? Svako ima neke svoje specificne probleme, dileme i terete, ali kad se sve sabere i oduzme, mnogo toga se moze svesti na zajednizki nazivnik.

    Naravno, svako od nas ce se ponekad osecati vrednim, a ponekad bezvrednim, ponekad voljenim, a ponekad nevoljenim. Ipak, pojedine izjave se mogu doziveti kao konstante, kao nesto sto se iznova i iznova vrti.

    Slaba tacka je poput vira koji crpi zivotnu energiju, jer je potrebna ogromna energija da bi se slaba tacka zakamuflirala, odnosno da bi se sebi i drugima dokazalo suprotno. Covek sa slabom tackom "ja sam nesposoban" imat ce snaznu potrebu sebi i drugima dokazati da je ekstrasposoban.

    Neko sa slabom tackom "ja sam nevoljen" ce isto tako ulagati mnogo truda i kako bi se priblizio i udovoljio velikom broju ljudi, te na taj nacin stekao osecaj voljenosti.

    Medjutim, sposobnost koja je tu kako bi kompenzirala duboko unutrasnje uverenje o vlastitoj nesposobnosti i voljenosti, koja je tu kako bi zalecila duboko usadjeni osecaj nevoljenosti dovode samo do jos vecih komplikacija. Takvo uverenje o sebi, odnosno duboko usadjena poruka (svojevrsna unutrasnja povreda) se ponasa kao jedna vrsta leca kroz koje gledamo svet, sebe i tumacimo ono kakvim nas vide drugi.

    To znaci, ako se moja sredisnja slaba tacka, pojednostavljeno receno, moze izraziti recima "ja sam nesposoban", onda i sasvim uporediva stvar kao sto je dugo cekanje u redu u banci za mene moze biti izraz vlastite nesposobnosti (jer sam to trebao obaviti dan pre, jer to treba sredjivati preko interneta i slicno). Mozak takve misli preslaguje automatski.

    Kako izaci iz tog zacaranog kruga? Sasvim je ocekivano da nema instant - resenja, vec tek nekoliko kratkih upustava za daljnja istrazivanja

    Prvi korak je uvek najtezi: prihvatiti. A zatim se malo po malo razotkrivati. Kada se pocne uvidjati i iskazivati, taj bolni deo vise toliko ne boli. Boli ono sto je skriveno, maknuto od oka sveta.

    Ponekad treba vremena, ali blagodati tog procesa su velike. Oslobadja se ogromna kolicina energije koja je u vrtlogu slabe tacke bila blokirana, usmerena na kruzenje bez kraja. Izlaskom iz tog iscrpljujuceg vira, menja se cela zivotna perspektiva.
    nomen est omen

  10. #10

    Odgovor: Sistem vrednosti danasnjeg drustva, materijalno u odnosu na duhovno...

    Kad bismo se malo zamislili nad svojim postupcima i nad motivacijom koja nas pokrece na delovanje, iznenadili bismo se shvativsi koliko toga cinimo iz zavidnosti. Zavidnost je usmerena egoisticki, napadacki i cesto ukljucuje svojevrsnu zrtvu. Tako, naprimer, mladic koji je zavidan prijatelju zato sto ima lepu devojku najradje bi bio na njegovom mestu, sto znaci da bi prijatelja na neki nacin (u psiholoskom smislu) rado smaknuo. Koren zavidnosti je u rivalstvu: ja sam bolji/bolja od tebe i to cu dokazati.

    Osim te agresivne poruke, prema rivalu je u startu usmerena i poruka obozavanja: "Bolji si od mene", sto je zapravo mucna spoznaja koja potice na borbu. Malo je onih koji su u stanju jasno sagledati svoja delovanja pokrenuta zavidnoscu, jer se uz zavidnost cesto veze sramota (neko drugi je bolji, dakle ja nisam dovoljno dobar/dobra).

    Cilj (lepsa devojka, veca kuca, brzi automobil, visa titula, etc.) zapravo je manje - vise nebitan. Jednom kad se dodje do cilja, cilj vise ne postoji. Cilj privlacno svetluca sve dok izmice. Svetlucanje je u distanci, a ne u ostvarenju. Jednom kada se cilj (lansiran motivima zavidnosti) realizuje, on potamni. Zgodna lepa pocinje biti naporna, velika kuca nije na idealnoj poziciji i oko nje stalno ima nekog posla, brzi automobil mnogo trosi

    Tad nastupa frustracija iz koje se zudi za novim izazovom, za novim svetlucavim ciljem. Na taj nacin, zavisnostt donosi i ushicenje i gorcinu. Glupo bi bilo reci da je to nesto lose, nesto sto u zivot unosi samo nemir i nezadovoljstvo. Zavidnost ljude motivise i na pozitivne promene. Videvsi nekog kako mu je u zivotu dobro, covek pozeli da i njemu bude tako, pa pokusava smisliti nacine kako da do toga dodje. Problem je u tome sto zavidnost cesto povlaci za sobom i zelju da se sreca drugoga umanji, kako bi cilj bio dostizniji.

    S druge strane, tu je divljenje - suprotnost zavidnosti. Covek bez kapaciteta za divljenje, bez sposobnosti da se nekim ili necim fascinira oseca se kao da je prazan, kao da zivot prolazi mimo njega, nista ga ne dotice. Divljenje je skromna otvorenost, priznanje da je neko u necemu "iznad". A, realno gledano, uvek je neko u necemu bolji, sposobniji, vestiji, lepsi i interesantniji od nas.

    Kada tom nekom ko je "iznad" pristupimo iz pozicije iskrenog divljenja, onda prestaje pozicioniranje i dolazi do svojevrsne podele iskustva. Na primer, ako smo zadivljeni necijom vestinom letenja zmajem, slusajuci o njegovim/njenim iskustvima mozemo podeliti tu fasciniranost koju nam osoba kroz razgovor prenosi.
    Pozelimo li nakon toga i sami leteti zmajem, ta ce zelja biti puno cistija. Zasniva ce se na zelji za iskustvom, a ne za samodokazivanjem ili postavljanjem na necije mesto.

    Divljenje je pozicija deteta - ono upija svet, sve mu je novo i fascinantno. Ono sto ljude cini da se osecaju starima nisu godine, vec zanemarivanje njihovog unutrasnjeg deteta koje treba osecaj zadivljenosti i cudjenja. Istrazujuci svet iz pozicije "ne znam, zelim te upoznati" hranimo svoje unutrasnje dete novim dozvljajima. Problem je u tome sto je mnogima, s godinama, sve teze reci "ne znam". A sto vise toga ne znamo, to je vise onog sto mozemo upoznati, doziveti, onog cemu se mozemo diviti.
    nomen est omen

  11. #11

    Odgovor: Sistem vrednosti danasnjeg drustva, materijalno u odnosu na duhovno...

    Gotovo svako od nas je bar jednom u zivotu osetio kako je to biti ispunjen i ponesen nekom idejom, zeljom, vizijom.

    Zanos, snazan unutarnji pokret koji vuce napred, mada se u pocetku dozivljava ugodnim, uglavnom u zivot unosi nemir. Zanos donosi gubitak kontrole ciji je krajnji rezultat euforija i lakoca, ali isto tako i nestabilnost i zavisnost o onom sto je takav snazan unutrasnji pokret potaklo.
    Covek u zanosu ne uspeva biti ovde i sada, vec je neprestano tamo i tada; na nekom mestu i u nekoj tacki u buducnosti.

    U prvom planu je projktovana slika ispunjene zelje, ideje, namere, a "ja" kao da leti za tom slikom ne bi li je jednom, nekako popunio i bio s njom jedno.

    Zbog toga, kada je zanos izrazito snazan, a ne nailazi na adekvatnu realizaciju, covek se moze osecati kao da je deo njega oduzet, kao da sam sebi nedostaje.

    Na neki nacin, on je samog sebe (nesvesno ili polusvesno) i poslao tamo negde, u lov za ciljem, slikom ili idejom koja nikako da nadje ispunjenje, vec neprestano izmice.

    Takodje, retki su oni koji nikad u zivotu nisu osetili suprotnost zanosu - besciljnu, nepokretnu stagnaciju. Zanos je vetrovit, ne prepoznaje granice, ulazi bez kucanja, dok je stagnacija sa svih strana obranjena, nepokretna, izolovana. Pri stagnaciji nema ideje o buducnosti, o izlazu, a ovde i sada nije interesantno jer nema nekog narocitog okusa i mirisa, tjeskobno je, otezalo i zatvoreno.

    Zanos i stagnaciju mozemo shvatiti kao dva pola jednog te istog sistema. Upravo kao sto se u sredistu ruze vetrova nalazi tisina, a u sredini uragana oko oluje miran deo velikog promera, tako je i stagnacija latentni sadrzaj zanosa.

    Harmonicne verzije zanosa i stagnacije su entuzijazam i mir. Entuzijazam izrasta iz mirnoce, a mir se stvara kao posledica entuzijazma. Ali, pre nego se ruza vetrova unutrasnjeg sveta postane stabilna, cesto se dogadjaju kojekakvi uzleti, izleti i zaleti koji rezultiraju time da se bude previse ili premalo u kontroli.

    Oni koji su previse u kontroli beze od vetrovitog zanosa, jer im je dominantna asocijacija haos koji za sobom ostavlja. Zbog toga se kod nekih javlja strah da ce i najmanje popustanje kontrole dovesti do opsteg rasula.

    S druge strane, oni koji su skloni zanosu, koji nemaju uzde u rukama i koji se lako prepustaju vetrovitim zanosima cesto imaju osecaj da su suvise izlozeni tudjim utjicajima.

    Da bi zanos i stagnacija evoluirali u entuzijazam i mir potrebna je prisnija komunikacija izmedju srca i razuma. Zanesenjaci ce uvek rado reci da slusaju srce, a kontrolori da slusaju razum. Ali - moramo li ih odeljivati? Mozda je resenje upravo u razumnom srcu i srcanom razumu.
    nomen est omen

  12. #12

    Odgovor: Sistem vrednosti danasnjeg drustva, materijalno u odnosu na duhovno...

    Imala sam periode u životu kada sam bila bogata, materijalno. Imala sam i one u kojima sam bukvalno gladovala, kada sam mislila da su nes kafa i always ulošci nešto što mogu videti samo na reklamama. Govorim iz sopstvenog iskustva - sreća nema veze sa bogatstvom. U svom "rich periodu" bilo je dana kada sam bila na korak od samoubistva, isto tako u "poor periodu" bilo je dana kada sam skakala do neba od sreće.
    Glasam za duhovno. Forever.
    ...il smo samo tu zbog ravnotee među zvezdama...

  13. #13

    Odgovor: Sistem vrednosti danasnjeg drustva, materijalno u odnosu na duhovno...

    Oni koji su zasnovali svoj život na sticanju materijalnih dobara čine sve da ovaj svet bude što više potrošački svet, i tako steknu još više materijalnih dobara.
    Nažalost, većini stanovnika naše planete materijalna dobra pružaju osećaj sigurnosti. A znam da ta sigurnost uopšte nije tako stabilna. Međutim, ljudi uveravaju sebe da su jedino sigurni ako se materijalno obezbede, a pošto ipak imaju neku sumnju u to, to ih nagoni da prikupljaju još više tih materijalnih dobara.
    Međutim duhovne vrednosti su večne... nepotrošne..
    Ko rano poludi, ceo vek mu u veselju prođe!

  14. #14

    Odgovor: Sistem vrednosti danasnjeg drustva, materijalno u odnosu na duhovno...

    Materijalna sigurnost mi daje mogucnost da budem duhovno josh lepshi. Shto vishe sigurnosti (chitaj: kinte), ja sam nekako produhovljeniji. Ne znam za vas.


  15. #15

    Odgovor: Sistem vrednosti danasnjeg drustva, materijalno u odnosu na duhovno...

    Citat love hunter kaže: Pogledaj poruku
    Materijalna sigurnost mi daje mogucnost da budem duhovno josh lepshi. Shto vishe sigurnosti (chitaj: kinte), ja sam nekako produhovljeniji. Ne znam za vas.

    Ima istine u ovome. Ali samo ako ti je sve ostalo potaman.
    PS Šta ti je "to" na avataru?
    ...il smo samo tu zbog ravnotee među zvezdama...

Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Sunčev sistem, univerzum, život...
    Autor HLEBmaster u forumu Astronomija
    Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 25.07.2013, 14:55
  2. Duhovno oko
    Autor lenjivica u forumu Psihologija
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 23.04.2013, 15:50
  3. Kalorijske vrednosti svakodnevnih jela
    Autor Aiko u forumu Kulinarstvo i ishrana
    Odgovora: 24
    Poslednja poruka: 13.08.2011, 09:34
  4. Izborni sistem
    Autor Invisibleman u forumu Spomenar
    Odgovora: 5
    Poslednja poruka: 31.08.2007, 21:58
  5. U raljama drustva!
    Autor A6quattro u forumu Spomenar
    Odgovora: 36
    Poslednja poruka: 17.05.2007, 17:37

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •