Jovica Djurdjic - Strana 2
Strana 2 od 2 PrvaPrva 12
Prikaz rezultata 16 do 27 od ukupno 27
  1. #16

    Odgovor: Jovica Djurdjic

    MIR, MORE, SAN



    Cas samoce. Bez toplog daha zene.

    Soba nad morem, kupicama pene.

    Lice na dlanovima, odlutale zene:

    Sto, knjige, jabuke, tragovi sene.



    Cas tisine. Svetlost predmete zlati:

    Suma, ptica, polje, uskovitlane vlati

    To davna je slika koju misao vrati,

    Na trenutke sto su znali lepse sjati.



    Maleno srce izvijeno u ljubav, vitki most

    Svetlost utisana na mahove ga prska

    Nemocnu ruku zarasta prah, sas trska.



    Mir. Iscupana iz tela luta kost.

    Narasta od bola ljubicasta kula:

    Zapaljeno oko, drhtaj, ogrubela cula.
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  2. #17

    Odgovor: Jovica Djurdjic

    SLAP



    Ostavljamo prozor otvoren nocu i srce

    Godinama. Kao bogovi utisani gledamo

    Gore zvezde bremenite dok se svetlost

    Stropostava u more bez zvuka koji bi

    Mogao da zalebdi nad kamenjem zala.

    Svetli jedno oko na nebu, drugo ne

    Poznajem, nesanice nas muce dok starimo

    Misleci na smrt i put. Jos smo prividno srecni

    Mislimo na zvezde i ostavljamo prozor

    Otvoren da bi gledali gore.



    Mi cesto i ne slutimo u toj tisini slap

    Mesecine, kao ljupkost zene kad se ukaze

    S mekim crtama tela, kazem, mi i ne

    Slutimo slap svetlosti koji nas

    Zlosutno zanosi i unistava.
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  3. #18

    Odgovor: Jovica Djurdjic

    DEVOJCICA SKUPLJA SVOJA KOLENA



    Devojcica skuplja svoja bela kolena

    Dva grumena svetlosti, dve kaplje neznosti

    Cvetove koji se u latice razlazu

    Smerna, voli ona moje dlanove na njima.



    Krv je moja iznese pred cudesnu svetlost

    Ali ne otvara cvrste katance ljubavne

    Ne pomazu tu ni poljupci ni plamicci

    Koji se pale potajno u zenicama dubokim



    Belina je njena razastrta u aprilu mlada tela

    Nista nisam naucio od prvog poljupca, vidim

    Samo je glad postala veca kroz godine

    Jutro docekujemo u travi i svetlost u daljini
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  4. #19

    Odgovor: Jovica Djurdjic

    DRAGA



    Vitka, u pesku toplog leta, lezi draga

    Ima otvorene oci zagwurene u nebo

    Zagonetno osmehnuta cuva svoju tajnu



    Dodjem, opruzim se pored nje i cekam

    Da i u moje oci udje parce leta

    Cekam citavu vecnost i vise



    Nisam srecan srecna je moja draga

    Ona se sva pretvori u ljubav i

    Zagrcne se od smeha neobjasnjivog



    Kad zazeli zapali usnom novo sunce

    I tankim ga rukama skine s visina
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  5. #20

    Odgovor: Jovica Djurdjic

    BLEDSKO JEZERO



    Na jezeru prve kapi kise.

    Pljusak, pa sunce opet toci.

    Sjaj u meni nevidljivo pise,

    Lepotu od koje zabole oci.



    Kao da sapra umor i prah -

    Kotrljaju se vodom zlatna zrna.

    Ulepsa sliku na mah,

    Devojka protrcavsi ko srna.



    U dusi opet romori slap.

    Osluskujem: tisina, ptica, kap

    Podize me ova necujna jeka



    Iz bola i sna daleka.

    Zaista, zracna i cista lepota

    Vracaju veru u smisao zivota
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  6. #21

    Odgovor: Jovica Djurdjic

    JELEN



    Lepa je njegova izduzena senka pred vece

    On kao da je izasao iz slike ne iz sume

    Snazna rika ravnicom dok muski gazi sneg

    I taj dragi lik u celcu prema suncu



    Saplicu se vitki rogovi o vecernje niti svetlosti

    Strasna je igra na nisanu krajnjeg besmisla

    Covek mora da se probudi i saceka

    Dok se ne seti svih uvreda i kapi krvi u zilama



    Teske su i neponovljive istine vezane za nas

    Razapete kao zvuk izmedju ploda i smrti

    On je zaljubljen u slobodu satkanu od grana -

    Zasto i covekova ruka ko srce ne sanja
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  7. #22

    Odgovor: Jovica Djurdjic

    KOSUTA



    U trku tamni udar kopita. Leluja dah.

    Zlatnim nitima povezane strune smiraja.

    Pretrcava strah putanju kojom kruze stabla,

    Nevidljiva ruka zateze nevidljivu mrezu.



    Iznenada metak lutalica, svirepo koplje,

    Pogodi oko puno neba i modrine.

    Sazreva topla krv sutona na mahovini

    Smiruje se zivac ko nit zategnuta.



    Poludeo jelen nosi dan na rogove nadenut.

    U potiljku mu vezan mac srebrni.

    Kasna je jesen. Zauvek se rastajemo, ljubavi sumska,

    Tvoje telo tajanstveno lepo je prema zalasku.
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  8. #23

    Odgovor: Jovica Djurdjic

    KUCA SNA



    Dugo vec, supruga i ja,

    Gradimo kucu sna.

    Cigle, pesak, krec...





    Crveni krov

    Pljuskovi kose



    Ali, od svega toga,



    Zeleni vrt godinama

    Pricinava nam najvecu

    Radost



    Natopljen znojem i vodom

    Daruje nam cvetove i

    Korisne plodove



    Cigla, pesak, krec i dalje

    Bruse dlanove

    Mi iz kuce sna

    Gledamo zrele plodove

    Naspram sunca i

    Mora
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  9. #24

    Odgovor: Jovica Djurdjic

    LOPOCI



    Belinom svojom zavode, na zelena ostrva

    Legli. Modra se povrsina ispod prostire.

    Snevaju san, oci upiruci u nebesku prazninu.

    Svet bi napustili slepi, zavicaj u kom nikose.



    Istim smo nitima vezani za svoj mulj. Na dnu

    Nozni palci u algama. U cistom zovu,

    Pruzam dlanove gole. Trideset brace bojama

    Svojim mi se ulaguje. Nemusti jezik cekanja.



    Miruju na vodi okupani zedno prema suncu

    Istopljeno ono im se niz krune cedi. Zev krije

    Bivse oziljke sjaja. Koliko su tisine precutali!

    Koliko su zvezda i ociju popili dok ih gledam
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  10. #25

    Odgovor: Jovica Djurdjic

    NEPOZNATA SEMENKA



    Vidimo je ime joj ne znamo

    Ne znamo sta ce iz nje niknuti



    Nemusta puna neke lepe tajne

    Zagonetno se osmehuje na dlanovima



    Gde da je posejemo s koliko sunca

    Tisine s koliko kapi da je napojimo



    Hoce li cvet mirisa ili trn otrova

    Da pusti oko sjajem da ispuni



    Sasecena u kolenima zelenim

    Da li ce novi pustiti list



    Sve manje znamo sve vise je gledamo

    Niknuce ona kroz nasu dusu napuklu
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  11. #26

    Odgovor: Jovica Djurdjic

    proza

    CRVENE LATICE

    I



    Imao sam samo toliko vremena da uskocim u poslednji vagon. Kondukter mi je pruzio ruku. Mora da se cudio: do malopre sam, tu, pred njim, setao peronom, ubijajuci se od dosade, a sada, na brzinu, ljubim i grlim neku zenu koja se iznenada pojavila i u poslednjem trenutku opasno skacem na papucicu vagona. Potrcao sam do prvog prozora i pogledao unazad: jos je uvek stajala na istom mestu s podignutom rukom i blagim osmehom na licu. Samo koji trenutak i vise je necu videti. Bio je to nas iznenadni kratki susret nakon dvanaest godina. Dugo o njoj nisam znao nista. Uspeli smo progovoriti samo nekoliko reci. Udala se, ima Natasu, ne zivi vise s muzem, vraca se u D... Boze, pa ona se uopste nije promenila. Ista ona ljupka glava, kratko osisana kosa, pravilno oblikovano telo, zagonetni osmeh, velike, drage, duboke oci...
    I vise je nisam video.

    - Ne uskacite tako, mladicu! - govorio mi je kondukter, jos uvek s nevericom gledajuci u moje lice misleci valjda da mi nisu sve na broju.

    - Molim vas, gde je restoran? - upitao sam ga kao kroz san.

    - Peti vagon...- odgovorio je nezainteresovano.

    Zatrazio sam pivo. Padao je sneg. Video sam kako krupne pahuljice udaraju u stakla. Cula se muzika iz zvucnika i glasovi putnika kraj sanka. Bili smo vec stigli do Karlovca. Kada pre? Jos uvek u nekom polusnu, pokusao sam se probiti kroz guzvu i pronaci svoj kupe. Seo sam do prozora. Bilo je udobno, toplo. U blizini, iz kuca pokrivenih debelim sneznim pokrivacem, treperila su svetla.

    II

    Gledao sam joj pravo u lice. Da li spava? Da li se namerno okrenula prema meni? Osecao sam njen topli dah. Savrseno ovalno lice, pravilan nos, velika usta, s lepim, crvenim i nabreklim usnicama, duge stisnute trepavice, ispod kojih se kriju maslinaste oci, krupne i blage, obasjavala je ulicna svetiljka. S druge strane, do nje, na istoj polovici kreveta, spavao je njen brat, sedmogodisnji klinjo. Odmah tu, iza vrata, cula se pesma - cas tiha i milozvucna, cas preglasna i losa. Bilo je novogodisnje vece i veselo raspolozenje osecalo se svuda. Kucu su ispunili gosti. Neki od njih, oni koji su dosli iz daljine, morali su ostati. Posle dobre vecere, poneke i previse ispijene case vina i ludog plesa, krevet dobro dodje. Gazdarica me zamolila da svoju sobu za tu noc ustupim kumovima iz Varazdina. Spavao bih sa Srdjanom i Irom u njihovoj maloj sobi. Gospe moja! Da li je to uopste moguce? Nisam mogao verovati. Pa radi se samo o jednom sirem krevetu.

    - Samo za veceras, Sergej. Kuca nam je puna gostiju. Proveselite se s nama, a kada vam se prispava, prilegnite malo na djecji krevet. Ne ljutite se, samo za veceras, ako moze. Vasa je soba veca... - pravdala se, pitala me kada sam dosao iz grada, dugo mi objasnjavajuci zbog cega me moli da tu noc prespavam sa decom.

    - Nema problema - odgovorio sam osecajuci neku toplinu u grudima i misleci kako ona ne vidi da joj Ira vise nije dete.

    Bese to devojce koje je pupilo u najlepsi cvet. Bila mi je draga i pomisao da cu tu noc provesti s njom u istoj sobi, na jednom polovnom francuskom krevetu koga je gazda kupio vrlo jeftino od gospodje Lukic kada se selila, a koji se dobro uklapao u malu sobicu. To je nesto drugo od poljubaca u zadnjem redu jedinog gradskog kina. To je celu noc disati pored nje...

    Posle jedanaest, vino me je vec uhvatilo. Posao sam da malo prilegnem. Mislim da moj dlazak niko nije primetio. Topli srsi osvajali su mi telo. Malo od vina, a malo od prevelike zelje i omame, postajalo mi je toplo. I njoj. Da li spava, da li spava, udaralo je kao bubanj u mojoj glavi dok sam joj lagano prelazio rukom preko tela.

    Promeskoljila se i okrenula na ledja. Je li i ona osecala tu vatru u telu? Eh, ta mlada krv nije voda. Gledao sam njen savrseni profil. Prcasti nosic i nezan ten.

    - Ne, naici ce neko! - govorila je tiho.

    Njena je pozuda takodje bila velika, ali i strah isto toliki. Otimala se svaki put kada bi moja ruka za vreme poljubaca skliznula na njene dojke, cvrste i lepe. Tri godine sam je gledao kako sazreva u devojku. Smejala mi se dok sam bubao istoriju i latinski kada bi nakratko navratila u moju sobu donoseci mi neki kolac ili breskve iz vrta. Bila je srecna kada smo odlazili na reku u ribolov. Mogli smo se ljubiti do mile volje u visokoj travi, dok je njen brat jurio leptire po livadi. Bilo ga je lako udaljiti, nagovoriti na bilo sta. Prolazile su godine, rasla je, bujala. Pa jeste da je mladja od mene, ali...

    Otkrila se. Je li to izazov? Da li je i nju uhvatilo ono malo dingaca koga smo popili? Da li spava, da li spava - zvonilo je u mojoj glavi i dalje? Zeli li to i ona ove noci?

    Pogledao sam nanize: obla kolena, svilena smeksana bedra i grudi koje se ravnomerno dizu i spustaju... Nisam izdrzao. Stavio sam joj blago ruku medju bedra. Nije se pomerila. I njoj i meni je odgovarala ova slatka igra, to pretvaranje.

    - Iro, Iro... - saputao sam kao balavac sada vec cvrsce stezuci obla bedra dok je telo htelo da eksplodira.

    Milovao sam je dugo i nezno ne usudjujuci se ici dalje. Bila je to slatka igra u kojoj smo goreli oboje. Osecao sam ugodu i bol u celom telu. Plamen me hvatao do ludila.

    Kako je bila nezna, kako je mirisala njena mlada koza! Osecao sam dodir njenih cvrstih bedara, ruke na mojim ledjima.

    - O, boze, ako ko naidje. Ma probudice se Srdjan. Pusti me! - saputala je uzbudjeno. - Pusti me...!

    Ali vise nije bilo povratka. Ona je to znala. Cvrsto me je stezala uz sebe, na to prelepo bujno i mlado telo, skladno i nezno, svo uzdrhtalo u vatri i ljubavi.

    III



    Zasli smo u sume. Sneg u Gorskom kotaru bio je dublji. Pahuljice su jos krupnije leprsale. Zeleni cetinari isticali su se na snegu. Bilo je pusto, samo poneka kuca. Jurili smo prema moru. Tockovi na sinama kao da su pevali: Ira, Ira, Ira...
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  12. #27

    Jovica ĐURĐIĆ: Lepo je biti kod kuće, pesme za decu

    JOVICA ĐURĐIĆ: LEPO JE BITI KOD KUĆE, Bookland, Beograd, 2008.
    (Nekoliko pesama iz objavljene knjige)


    TRI PINGVINA


    Na Antarktiku, na južnom polu,
    Tri mala pingvina pošla u školu.

    Gegali se, tapkali, sporo gacali,
    Smejali, gurkali, po snegu bacali.

    U školi su ih svi redom pitali,
    Zašto su zakasnili, kuda su skitali.

    A ljupke i malene crno-bele pufnice,
    Samo su stidljivo ćutale ispred učiteljice.

    Kroz prozor gledali vodu mirnu ko ulje
    Po kojoj su padale krupne pahulje.

    A oduvek je znano: pingvini sneg vole
    Više od svega, čak i od škole.

    JOVICA ĐURĐIĆ


    KAMILICA


    Pogledaj livadu cvetne kamilice,
    Nad kojom lete leptiri i pčelice.

    Lep je svaki smešak rumene glavice,
    Zuj i romor buba dok sriču rečenice.

    Veliko je nebo, sunce, daleke ptice,
    A najveće su ipak te majušne krunice.

    Dok cveta na livadi, cveta i u mojoj duši
    Lekovita i pitka dok se ko čaj puši.

    Kamilica je najbolji drug bolesnog čoveka,
    Ko carica u svakoj kući stoji umesto leka.

    Deda spadalo, dok mu nude toplu kamilicu,
    Kaže: počastite Milicu, ja bih ipak šljivovicu.

    JOVICA ĐURĐIĆ



    PESMA ZA MILIČIN SPOMENAR


    Milice, ja sam u tebe zaljubljen,
    A nemam hrabrosti da ti to kažem,
    Zato sam ovako smeten i izgubljen,
    Ni pesmu ne smem da ti pokažem.

    Baš je ta ljubav neko čudno stanje,
    Neobjašnjivo i mnogo zagonetno,
    Što me više osvaja, hrabrosti je manje,
    U srcu čuči nešto lepo i pomalo setno.

    Dok ti na vetru leprša crna kosa gusta,
    I kao dva mala jezera svetlucaju oči,
    Šumore kao talasi tvoja rumena usta
    I sa njih se zlatno slovo po slovo toči.

    Ja kao pesnik za ljupku devojčicu Milicu
    Svoju veliku tajnu u spomenar upisujem.
    Pa ipak, ludo srce dečaka ima tremicu -
    Zato oprosti, lepotice, što se ne potpisujem.

    JOVICA ĐURĐIĆ



    LJUPKE KAJSIJE


    Ne postoji ništa lepše,
    Meni draže ni milije,
    Nego kada u proleće
    Cvetaju ljupke kajsije.

    Ko princeze dražesne,
    Obučene u bele nošnje,
    Osmehuju se radosno
    Njihove bujne krošnje.

    Ko uspavane lepotice,
    Raskošni beli buketi,
    Ozaren srećom čovek
    Dobije želju da poleti.

    Zagrli i uz njih privine,
    Zahvali dedi il' tati,
    Što tu davno ih posadi
    Da nam celi vrt pozlati.

    U jutro ili veče kasno,
    Kad se tama zgusne,
    Na svaku od tih latica
    Rado bih spustio usne.

    JOVICA ĐURĐIĆ



    LEPO JE BITI KOD KUĆE


    Lepo je otići u Pariz,
    Na more u dane vruće,
    Po povratku mama kaže:
    LEPO JE BITI KOD KUĆE.

    Lepo je putovati svetom,
    Ujaku je to moguće,
    Al čim se vrati poviče:
    LEPO JE BITI KOD KUĆE.

    Otac celu noć dežura,
    A zorom u samo svanuće,
    Još s vrata prošapuće:
    LEPO JE BITI KOD KUĆE.

    Ptica kruži nad šumom,
    Krilima maše i cvrkuće,
    Čim u gnezdo sleti zapeva:
    LEPO JE BITI KOD KUĆE.

    Kod mene i nije baš tako.
    Ja imam želje goruće.
    Stalno bih hteo napolje -
    LEPO JE BITI VAN KUĆE.

    JOVICA ĐURĐIĆ



    DEDA ZA NAVIJANJE


    Dedi je to važan trenutak.
    Kao i mnogo puta ranije,
    Otvara taj čarobni kutak -
    Stari zidni sat da navije.

    Odjednom, u neko doba,
    Utihne poznati udarca bat.
    Čudno nam izgleda soba,
    Tika-taka ne otkucava sat.

    Malom ručicom ko od zlata,
    On pokrene zastalo srce ure,
    Pa nam je kuća ko palata -
    Tiho minuti i sati opet cure.

    Deda je mnogo važan u kući
    On je general sata postao.
    Zahvaljujući njemu on će tući
    Da dede nije stalno bi stao.

    Deda za navijanje je baš fora!
    Zamenio bi ga i unuk malo.
    Zašto samo on to raditi mora,
    I unuku bi to lepo pristajalo.

    JOVICA ĐURĐIĆ



    HVALI MORE DRŽ SE KRAJA


    Svako voli more, u njemu da se bućne,
    Bistru vodu i plaveti beskraja,
    A mornari vole atmosfere kućne -
    Hvali more, drž se kraja.

    More vole deca ko i morski vuci,
    Srebrnaste kapi njegovog sjaja,
    Mornari su ipak radije u luci -
    Hvali more, drž se kraja.

    Dobar si plivač, voliš dubine,
    Imaš hrabrost jednog Popaja,
    Nemoj, ipak, plivati u daljine -
    Hvali more, drž se kraja.

    Kad sa stene skačeš u duboku vodu,
    A Ana te gleda, bodri, svuda graja,
    Pomisli uvek na neku nezgodu -
    Hvali more, drž se kraja.

    Nije važno da u svemu budeš dasa,
    Pokazuješ mišiće, snagu zaveslaja,
    Uplaši se ponekad velikog talasa -
    Hvali more, drž se kraja.

    Ti taman pomisliš da si ribi sličan,
    Da imaš veštinu i njena peraja,
    Znaj da nisi ona i za sve vičan -
    Hvali more, drž se kraja.

    JOVICA ĐURĐIĆ



    STARA PISMA


    Kose sede, pomalo već gluva,
    U dubini škrinje žute, stare,
    Baka još s velikom pažnjom čuva,
    Dedina pisma, kao da su pare.

    Izbledela hartija, reči i mastilo,
    Rečenice pomalo nevešte...
    Ona misli: Kako je to davno bilo!
    Za nju ta slova zlatom blešte.

    Skrivena negde na dnu ormara,
    Povezana vrpcom od zlata
    Mamin se svežanj pisama odmara
    Koja joj je pisao moj tata.

    I tetka čuva pisma od tetka,
    Ona što još zanosno mirišu,
    Behu topla, iskrena i retka,
    Jer takva pisma teče pišu.

    Sestra pisma ljubomorno krije
    Na dva-tri tajna mesta.
    Al s pismima više isto nije,
    Taj lepi običaj negde nesta.

    NEMA VIŠE TE ČAROLIJE LEPE,
    Sa uzdahom kaže moja teta,
    DA RUKOM NAPIŠU, MARKU ZALEPE
    BEZ DUŠE SU PISMA SA INTERNETA.

    JOVICA ĐURĐIĆ



    DEDINA PRIČA ZA LAKU NOĆ


    Deda nam čita priču
    I priča baš lepo teče.
    On želi da nas uspava,
    A tek je počelo veče.

    Svašta se u priči događa.
    Lete zmajevi, strašne ale,
    Deda čita i ništa ne haje,
    A ale plaše nas male.

    Deda bi malo mira od nas,
    Da se ništa ne dešava.
    Nama oči širom otvorene,
    A umesto nas deda spava.

    JOVICA ĐURĐIĆ



    HANA KAĆIPERKA IZ AUTOBUSA 65


    Autobus sa Zvezdare, iz njene šume,
    Da me stvarno zezne baš lepo ume.
    Uvek ga dugo čekam, noću i po danu,
    Da dođe i doveze kaćiperku Hanu.

    Autobus ko zimski duboki san da spava,
    Dok sunce žeže ili ruši košava.
    Čekajući autobus i da se pojavi Hana
    Čini mi se da prođe više od pola dana.

    Trepere zvezde, kaplju minute teške,
    Hana bi već stigla da je krenula peške.
    Na stanici krišom jedna me mala merka
    Al samo je jedna lepa Hana kaćiperka.

    Autobus ipak stigne, kad krene da krene,
    U njemu je Hana al ne primećuje mene.
    O kad bi htela da se sa mnom malo druži
    Autobus bi tad mogao i oko sveta da kruži.

    JOVICA ĐURĐIĆ



    JEDNA JE OVCA UČILA SLOVCA


    Jedna je ovca sa mnogo dara,
    Odlučila da uči slova iz bukvara.

    Po ceo bogovetni dan darovita ovca,
    Listala je stranice i sricala slovca.

    Gledao ovan kako mu se draga muči,
    I od svih slova samo B-E nauči.

    Bilo mu žao što je tako nevešta,
    Pa otegnuto zableja KOJEŠTA!

    OSTAVI, DRAGA, TA SLOVA DALEKO,
    TVOJE JE DA PASEŠ I DAJEŠ MLEKO.

    JOVICA ĐURĐIĆ



    DEDA TRAVAR ZDRAVKO DREN


    Ova je priča pomalo uvrnuta,
    O dedi koji proplanicima luta.
    Dedi koji skuplja lekovite trave
    Od kojih se dobri čajevi prave.
    O jednom čudaku od travara,
    Što još veća čudesa stvara.
    Kad on neku livadu nacilja,
    Biće i korpa lekovitog bilja.
    Iako polako i sve teže korača,
    Nema većeg vrača i sakupljača.
    Kad dangubimo i prodajemo zjale,
    Deda povede i nas mangupe male:
    Neka sa mnom obilaze livade,
    Tako će pomalo naučiti da rade.
    Kadulja, menta, mirisna kamilica,
    Naša je kuća lekovita tvornica.
    Kad se umori sedne na panjče
    I iz džepa izvadi čokanjče.
    Pa dva-tri puta gutljaj otpije
    I kao da više umoran nije.
    Berući bilje deda u taj tren
    Postaje mladić Zdrav(ko) Dren.

    JOVICA ĐURĐIĆ


    MRAV I MRAVOJED


    Bio jednom jedan mrav velik
    Snažan i čvrst ko Baš-Čelik.
    I taj dasa, mnogo strašni lik,
    Lavovski rikne, tj. pusti urlik:

    Dajem na znanje mravojedu,
    Pismeno i u svakom pogledu
    Da to nikako nije u redu,
    Mravojedi mravce da jedu.

    Vreme je da se jednom otkači,
    Da sirote mrave večito ne tlači.
    Od danas na znanje: ja sam jači
    I pesnicom mravojeda potkači.

    A mravojed ništa na to ne kaza,
    Nit ciknu nit pusti avaza
    Gle velikog mrava, prstom pokaza
    To kaza pa ga u slast smaza.

    JOVICA ĐURĐIĆ



    ANA NEĆE DA SPAVA

    Ana dremucka i jako joj se spava,
    Čas zatvori oči, čas joj klone glava.
    Da ne promaknu svi ti kadrovi fini,
    Šta radi sluga, a šta princeza čini.

    A priča je obična na te-ve kanalu,
    Sluga se zaljubio u princezu malu.
    Tu su još kralj, kraljica i njihova svita,
    A za ruku princeze kralj se pita.

    Tu je i neki zadatak, ne baš mnogo lak,
    Ne može ruku princeze da osvoji svak.
    Sve se lepe priče tako završe na kraju,
    Sa slugom i princezom u toplom zagrljaju.

    I dok lepa Ana već uveliko spava,
    Ne zna se da li priča počinje ili se završava.

    JOVICA ĐURĐIĆ



    SAMOĆA JEDNE ČINIJE VOĆA

    Jednu je veliku činiju voća:
    Krušaka, jabuka, banana...
    Snašla vrlo teška samoća,
    Čami na stolu već tri dana.

    Rumenu jabuku prekrio prah.
    Banana tužna lagano truli.
    Krušku hvata panični strah:
    Zar maleni za nas nisu čuli?

    Niko ne zna šta da se čini,
    Svi su plodovi postali tužni.
    Propadaju redom vitamini,
    A oni su za decu tako nužni.

    Tu ne sme biti nikakve greške,
    Plodovi su zreli, sočni i fini...
    Da ne dođu neke bolesti teške,
    Svima su neophodni vitamini.

    Navalite zato složno na voće,
    Jabuke, banane, žute kruške...
    Jagode, trešnje, već ko šta hoće,
    Za zdravlje, lepotu i mišiće muške.

    JOVICA ĐURĐIĆ


    HVALI MORE DRŽ SE KRAJA

    Svako voli more, u njemu da se bućne,
    Bistru vodu i plaveti beskraja,
    A mornari vole atmosfere kućne
    Hvali more, drž se kraja.

    More vole deca ko i morski vuci,
    Srebrnaste kapi njegovog sjaja,
    Mornari su ipak radije u luci
    Hvali more, drž se kraja.

    Dobar si plivač, voliš dubine,
    Imaš hrabrost jednog Popaja,
    Nemoj, ipak, plivati u daljine
    Hvali more, drž se kraja.

    Kad sa stene skačeš u duboku vodu,
    A Ana te gleda, bodri, svuda graja,
    Pomisli uvek na neku nezgodu
    Hvali more, drž se kraja.

    Nije važno da u svemu budeš dasa,
    Pokazuješ mišiće, snagu zaveslaja,
    Uplaši se ponekad velikog talasa
    Hvali more, drž se kraja.

    Ti taman pomisliš da si ribi sličan,
    Da imaš veštinu i njena peraja,
    Znaj da nisi ona i za sve vičan
    Hvali more, drž se kraja.
    Ko ti je ukrao zvezde iz očiju, Ana?

Strana 2 od 2 PrvaPrva 12

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •