Zene koje su obelezile istoriju - Strana 6
Strana 6 od 8 PrvaPrva ... 45678 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 76 do 90 od ukupno 115
  1. #76

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Madam de Stal




    Stael- Holstein, Anne Louise Germaine Necker, baronica, francuska književnica (rođena 22.aprila 1766, umrla 13. jula 1817). Veoma rano se zanela rusoovim idejama, stekla je široku kulturu, briljirala prvo u majčinom salonu, koji su posećivali ugledni pisci onog doba (Didro, Bernarden, Bufon) a zatim u svom vlastitom, nakon udaje za švedskog ambasadora na francuskom dvoru, barona Stael-Holsteina. U njenom salonu okupljali su se mahom liberali, pristalice konstitutivne monarhije. Zaplašena giljotinskim jezikom Revolucije sklanja se (1792-94) u Švajcarsku. Posle 18. brimera za svo vreme Konzulata i Carstva ona je žrtva Napoleonove nemilosti, stalno pod prismotrom Fušeovih agenata. Kao pobornica intelektualnog i političkog liberalizma, koji se oštro kosio s Napoleonovom autokratskom voljom, osuđena je 1803. na progonstvo. Njeno lutanje Evropom traje deset godina. Iz svog švajcarskog utočišta putuje u Nemačku (gde upoznaje Getea, Šilera, Fihtea, Šlegela), zatim posećuje Italiju. Napoleonova antipatija pribavila joj je simpatije njegovih protivnika po celoj Evropi. U njen dvorac u Švajcarskoj navraćaju nezadovoljnici, kosmopoliti, liberalni mislioci, istaknuti pisci epohe. 1810. dolazi krišom u Pariz i štampa prvi deo svog životnog dela De l Alemagne. Knjiga je odmah zaplenjena, a autorka ponovo prognana iz Francuske. Tada doživljava najtegobnije godine. Beži u Poljsku, pa u Rusiju, odatle u Švedsku, iz Švedske u Englesku, gde 1813. objavljuje svoje drugo izdanje De l Alemagne. U Londonu susreće budućeg Luja XVIII, od kojeg očekuje da će ostvariti njen davni san: konstitucionalnu liberalnu monarhiju. Nakon Napoleonove propasti vraća se u Fancusku, ali je Restauracija u praksi izneverila njena očekivanja. Pored romana () i političkih spisa pisala je eseje i književno kritičke refleksije. Madam de Stal je veliko ime francuske književnosti, poznata ne toliko po umetničkoj lepoti svojih dela koliko po uticaju koji je izvršila na savrmenike. Ona i Šatobrijan otvaraju u Francuskoj vrata romantizmu. Njena Korina 1807. bila je uzor idealne ljubavi za čitavo jedno romantičarsko pokolenje. U knjizi De l Alemagne približava Francuzima nemačku umetnost i civilizaciju, pruža im poetizovanu sliku Nemačke u doba kada se preko Rajne razmahao pokret Sturm und Drang, upoznaje ih s duhom nemačke romantike i propagira ideje buržoaskog liberalizma. Knjiga je imala širok odjek i vanredno je značajna za istoriju ne samo francuskog već i evropskog romantizma. Madam de Stal pridonela je dobar deo fondu političkih, moralnih i književnih ideja, od kojih je živelo francusko XIX stoleće.

  2. #77

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju


    Ko je, zapravo, bila Žanka Stokić, glumica za koju je Branislav Nušić, oduševljen njenim glumačkim umećem, napisao većinu svojih ženskih uloga? Žankina biografija, ili kao što ističu ovdašnji teatrolozi, jedan od najromantičnijih i najtragičnijih životnih romana, počinje 1887. godine, u Velikom Gradištu, gde je rođena od oca Bogosava, policijskog pisara ili pekara, i majke Julke. Živana, kako joj je bilo kršteno ime, vrlo brzo ostaje siroče, a njena majka se kao mlada udovica udaje za sveštenika Aleksandra Nikolajeviča Sandu, poznatog po svemu, samo ne po duhovnom i religioznom životu.

    Žankin biograf, profesor Petar Volk, zapisao je da očuh nije bio preterano oduševljen Živaninim prisustvom, zbog čega je već u 14. godini udaje za neuglednog abadžiju iz Zaječara. Nesrećna Žanka, po prirodi radoznala, nestašna, pametna i lepa, 1902. godine napušta muža i beži iz Zaječara sa putujućom pozorišnom trupom tada čuvenog Ljubomira Rajičića Čvrge.

    U početku, njen jedini zadatak bio je da glumcima iz trupe pere veš, a kasnije je počela i da statira. Uz Aleksandra Gavrilovića, prvog srpskog ljubavnika na sceni, Žanka Stokić se u značajnijoj ulozi prvi put pojavila kao Tereza, u komadu "Bračna noć". Zajednički rad nastavili su u trupama Mana Petrovića, Mihajla Markovića, Dimitrija Nišlića, odakle su stigli i u Osijek.

    Iz Osijeka, 1911. godine Žanka dolazi u Narodno pozorište u Beogradu, i tada započinje njena blistava karijera. Na toj sceni odigrala je uloge zbog kojih se i danas tvrdi da je jedna od najvećih legendi i heroina srpskog teatra - bila je zvezda u Molijerovim dramama, Toaneta u "Uobraženom bolesniku" i Dorina u "Tartifu", Vera u Glišićevoj "Podvali", Živana u "Đidu", Ranka u "Čvoru" Pecija Petrovića, Stana u "Stanoju Glavašu", Ana Andrejevna u Gogoljevom "Revizoru", Kaćuša u "Vaskresenju"... Najveći uspeh doneli su joj ipak likovi u dramama Branislava Nušića - krčmarica Janja u "Nahodu", Savka u "Ožalošćenoj porodici", Juliška u "Putu oko sveta", Poslovna žena u "Mister dolaru", gospođa Spasić u "Uježu", Mica u "Vlasti", Živka u "Gospođi ministarki", koja je premijerno odigrana 25. maja 1929. godine.

    Očaran Žankinom igrom, Nušić je tvrdio da je podjednako uzbudljiva u klasičnim kostimima, narodnim nošnjama i modernim haljinama.

    Okupacijom Beograda počinje i Žankina teška bolest, i njena svakodnevna borba za nabavku insulina. Prava tragedija, međutim, ona koju od bola, poniženja i sramote nije preživela, nastaje oslobođenjem Beograda, kada je na mesto prvog čoveka nacionalnog teatra došao osrednji glumac Nikola Popović.

    Narodno pozorište "očišćeno" je od svih umetnika za koje se sumnjalo da su bili "lojalni" okupatoru, a među uhapšenima bila je i Žanka Stokić. Na javnom suđenju, 3. februara 1945. pred Sudom za suđenje zločina i prestupa protiv srpske nacionalne časti, Narodni tužilac optužio je Žanku Stokić "što je u vreme okupacije sudelovala u estradnim pozorištima "Veseljaci" i "Centrala za humor", koji su bili pod blagonaklonom zaštitom Nemaca, a naročito zato što je uzimala aktivno učešće u programima Beogradske radio stanice, koja je direktno bila u rukama Nemaca i domaćih izdajnika".

    Na pitanje, da li je bila svesna da time pomaže Nemce, Žanka je kroz plač odgovorila: "Ne, nisam bila svesna. Bila sam bolesna, i morala sam da radim".

    Žanka je bila osuđena na osam godina gubitka srpske nacionalne časti i zabranom rada u Narodnom pozorištu, a Dušan Krnić zapisao je u "Pravdi" - bila je kao kakvo pogrbljeno i sasušeno predanje, puno stravičnih čari". Na molbu Milivoja Živanovića, a potom i Bojana Stupice, Agitprop CKSK Srbije, ipak je dao odobrenje da se najveća srpska glumica može angažovati u novootvorenom Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Tri dana nakon te odluke, 20. avgusta 1947. godine, Žanka Stokić umrla je od infarkta. Politička Srbija joj, zapravo, nikada nije oprostila što je igrala onda "kada bi i muze trebalo da ćute" - kada je u Narodnom pozorištu postavljena njena umrlica, jedan od tadašnjih rukovodilaca teatra, poznati "drug", pocepao je u komadiće pred zaprepašćenom publikom.

    Kulturni Beograd, izvan državnih protokola, organizovao je do tada samo dve sahrane - pesniku Đuri Jakšiću, koji je ispraćen od Skadarlije do Tašmajdana, i Žanki Stokić, koja je po sopstvenoj želji sahranjena na Topčiderskom groblju. Sve kasnije, ipak je bio samo slučajni zaborav.
    izvor www.novosti.rs

    Spomenik Žanki Stokić podigla je njena kućna pomoćnica, sa napisom: "Svojoj plemenitoj gazdarici Žanki podiže ovaj spomenik blagorodna Magda". Kulturna javnost Srbije se i kasnije u vrlo retkim situacijama sećala Žanke, njenih uloga i onoga što je ona značila za srpsko pozorište. Njena gluma je, međutim, kao što je izjavila i Mira Stupica, ipak brani od zaborava.
    Petar Volk iznosi i činjenicu da je Odbor koji je rukovodio velikom proslavom 25 godina rada Žanke Stokić, od priloga njenih obožavalaca Žanki kupio kuću na Topčiderskom brdu. Između dva svetska rata, mogla je da dobije sve što poželi, a nisu je preterano zanimali ni slava, ni bogatstvo, ni javnost. Gotovo svake večeri sedela je sa svojim prijateljima u "Tri šešira" u Skadarliji, volela je pse i u intervjuima je više govorila o njima, nego o sebi i svojim ulogama.
    Vrag odneo šnalu...

  3. #78

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Olga Ilić - srpska Sara Bernar



    ...Ti si došla kao Esmeralda. Moji drugovi i ja zanesmo se od prve. Ti, rođena estetična donese ono što nemački penik zove večno žensko. Tvoja lepa artistična glava, glava one Sare Bernar, koja bi, da nije bila glumica, zamenila samu božicu glume, Taliju...Tvoj erotični glas koji miluje kao prvi i kao poslednji ljubavni sastanak, doprinese da ... i mi rđavi đaci pogubimo glave. Krijući jedan od drugoga, volesmo te na toj svetkovini romantike i naše mladosti.

    *Iz propratnog pisma g. Dušana S. Nikolajevića, književnika, povodom 35-godišnjice jubileja g-đe Olge Ilić

    Niti je bila srpkinja, niti Sara Bernar, bila je jedna i jedina, nezaboravna, a zaboravljena, Olga Ilić Ilićka, glumica, tragetkinja, komičarka i pevačica meraklijskih pesama punih sevdaha.
    Rođena je u Solunu 1880. godine, kao vanbračno dete od oca francuza Gastona Santa i majke Marije Gašparović, koja je imala zamršeno balkansko poreklo, jer je po krvi pripadala svim plemenima poluotoka. Olga nije zbog toga imala problem s identitetom. Genetski zapis je uz pomoć okolnosti i sudbine preokrenula u svoju korist postala je glumica u četrnaestoj godini! Najranije detinjstvo provela je u francuskom manastiru, gde su kaluđerice ličile na bele galebove koji svake večeri vrište na zidinama Bejaz kule. Uz molitve koje je svakodnevno slušala prolamala su se dozivanja mujazina sa okolnih minareta religiozna atmosfera koja je u njenom mladom srcu ostavila duboke tragove svetskog šara.
    Kada je imala sedam godina umire joj otac, te je majka naprasno odvodi u Niš, gde dobija zaposlenje u hotelu Evropa kao konobarica. Koliko simbolike ima u tom imenu za Olgin sveukupni život, postaće jasno kada prvi put kao dete od deset ili dvanaest godina bude, pukim slučajem, zaigrala, i to mušku ulogu, na daskama pozorišta Sinđelić , koje se nalazilo u samom hotelu. Iako je geografska mapa njenih kasnijih vagabundskih putešestvija bila vezana za zamršeni balkanski poluotok, upravo će kroz taj hotel s glasovitim imenom, kročiti duhom u svet najznačajnijih dramskih likova evropske i svetske pozorišne baštine. Međutim, prvu ulogu koju Olga priznaje za svoju istinsku glumačku inicijaciju, odigraće u svojoj četrnaestoj godini u komadu, opet simboličkog naslova, Trnje i lovorike. Ceo moj život bio je jedan venac gde je trnje bilo upleteno lovorikom, piše ona u autobiografiji setnog naslova O njoj, koja se ne vraća. S kakvim talentom se susrela nišlijska publika koja još nije izašla iza visokih zidova patrijarhalnosti, bilo je sasvim očigledno kada je sa petnaest dobila da igra, ni manje ni više nego, ulogu Dezdemone u Šekspirovom Otelu. Partner joj beše mnogo stariji i iskusniji Ljuba Stojanović, koji se prvo zgranuo kada je ugledao devojčicu u kratkoj suknjici s lutkom, a na kraju pedstave, uz ovacije publike, snažno je zagrlio, pa je, kako se Olga šali, Dezdemona mogla biti dva puta udavljena. Tada je prvi put okusila sladostrašće slave i sa sedmog neba, u koje se beše vinula, pala direkno u cirkus.

    Tih dana u Nišu gostovao je cirkus Fiori. Videvši konje kako galopiraju po taktu muzike i graciozne akrobatkinje posute šljokicama kako hodaju po žici s crvenim amrelima, a po svemu sudeći i zaljubivši se u jednog klovna, bilo je sasvim prirodno da ostane u toj najlepšoj dečijoj sobi gde su sve igračke oživele. Upala je u svet crne magije iz koga nipošto nije htela da ode čak ni uz pratnju policijskog pisara. Ali, đavo joj nije dao mira, ubrzo potom obrela se u pikolo teatru, lutkarskom pozorištu, iz koga su je pod prinudom bacili u najsuroviju realnost brak. Udala se za glumca Kostu Ilića, čije je prezime morala uzeti, ali Kostu nikada nije zavolela kao ljubavnika, već ga je do pred sam kraj života mrzela kao tiranina koji je upao u njenu dečiju sobu i zagzio sve njene igračke. Nije mogla da mu oprosti zato što je u svom tiranskom gnevu tresnuo njenu omiljenu lutku o pod, pa joj je ispalo njeno začuđeno plavo oko koje je umelo i da spava. To oko bilo je Olgina detinja duša, koju je život hteo ozbiljno da uništi. Ali, Olga je prevarila život, potpuno se predala najvećoj od svih prevara glumačkoj umetnosti i zauvek ostala među kripicama i lutkicama u svojoj putujućoj dečijoj sobi.
    Tako su Olga i Kosta, u njihovoj zamršenoj ljubavnoj vezi punoj mržnje, gonjeni glumačkom strašću i boemskim nemirom, lutali zamršenim balkanskim poluotokom. Igrali su u Varaždinu, Splitu, Šabacu i ko zna gde još sve nisu prikazali raskoš svog talenata, jer Kosta je takođe bio darovit glumac, izvrstan komičar i pevač.
    A, u Šapcu čuveni Cicvarići opili su Olginu dušu sevdahom za vajkada. Doduše, u tim danima ona nije mogla ni sanjati da će za života snimiti preko dvadeset pet ploča i za koju godinu postati omiljena i poznata pevačica tih istih sevdalinki.
    Konačno, 1898. godine obreli su se i u Beogradu. Prvi put su kao članovi niškog pozorišta Sinđelić gostovali u Narodnom pozorištu. Od tog trenutka počeo je da se odvija početak završnog čina njihovog burnog braka, ali i početak novih početaka za Olgu.
    Odigrala je sjajan repertoar, kakav jedna ozbiljna glumica samo poželeti može: Kordeliju u Kralju Liru, Ofeliju u Hamletu, Klaricu u Egmontu, Esmeraldu u Zvonaru bogorodičine crkve. Čak ni to nije bilo dovoljno da dobije stalni angažman u ovom prestižnom srpskom pozorištu. I onda, kao uostalom i danas, vladao je nepotizam i zli jezici mogli su za tren da upropaste svačiju karijeru. A ona je bila savršeni predmet ogovaranja, zlobe i zavisti svojih manje talentovanih i lepih koleginca. Te starije koleginice, kada bi odlazile u penziju, postavljale su svoju decu na upražnjena mesta, ne mareći za njihov objektivni talenat. Postoje svedočanstva, mada ne dovoljno istražena, o sukobu Ilićke i, tada slavne glumice, Zorke Todosićke, koja je upravo svojim ćerkama namestila tarajno zaposlenje u pozorištu, a Olgu nazivala pogrdnim imenima poput obične šantanke, kafanske pevačice i kabaretske glumice. Bilo kako bilo, gospođa Ilić nikada neće biti primljena za stalno u Narodno pozorište u Beogradu, iako će u njemu gostovati još u dva navrata.
    U međuvremenu Olga je u svojim beogradskim boemskim noćima upoznala jednog bledog čoveka, koji je bio njena platonska ljubav. Taj čovek zvao se Žarko Ilić. Bio je novinar, prevodilac Šekspirovog dela Troil i Kresida, ali i najbolji usmeni pripovedač, koji je glumicu uveo u svet duha. U kući Ilića, Olga je propevala. Uz Žarkovog oca Jovu i njegova dva brata čuvene pesnike Vojislava i Dragutina Ilića, čini se da je provela nezaboravne trenutke. U njenoj autobiografiji između redova se da naslutiti da joj je upravo drugovanje s ovom naočitom gospodom pomoglo da definitivno raskrsti sa svojim mužem tiraninom.
    Tako i bi. Olga i Kosta su poslednji put zaigrali u privatnom pozorištu Brane Cvetkovića. Bili su atrakcija, ali to je bio ujedno i poslednji trzaj njihove veze. Program se odigravao u elitnoj Kolarčevoj sali , a, zapravo, svodio se na humoreske sa pevanjem. Olga je pevala šansone, koje su tada bile evropski novitet i sevdalinke koje su bile renesansa narodnog pevanja. Ostaće u sećanjima, onih retkih starih Beograđana, njene izvedbe pesama Lepa Jelka ljubi Janka, Ja imam jednog goluba i At mu sedi nane . Verujem da će se njihove oči ovlažiti kao i moje, na tu divnu uspomenu, jer će ih setiti na mladost, a mladost je uvek pesma, seća se Olga nostalgično. To su bili dani njene najveće slave. Muškarci su trčali za njom, a žene su je, kao po običaju, ogovarale.
    Tih dana dolazi do njenog drugog ulaska u Narodno pozorište i tad skandali zauzimaju svoj vrhunac. Olga je dobila ulogu u delu indijskog klasika Kalidasa Sakuntala. (Spisateljica ovih redova ne može a da ne primeti, koliko je raznovrstan bio pozorišni repertoar u Srbiji s kraja 19. i početkom 20. veka!). Upravnik pozorišta bio je, niko drugi do, Branislav Nušić. Putujuća glumica je po drugi put nameračila da se skrasi u Narodnom pozorištu, ali ni ovoga puta nije uspela. U autobiografiji navodi prilično glup i nerealan razlog svog neuspeha. Navodno, zahtevala je raskošnu toaletu za ulogu goluždrave indijke, a surovi Ben Akiba nipošto nije hteo da odreši kesu. Odjednom pojavljuje se Olgina gotovo naga fotografija s obnaženim grudima, u ulozi Sakuntale. Neka čitaoci ovih redova zaključe sami šta se stvarno dogodilo, ali stalni angažman u pozorištu (i pored pornografskog momenta, još neviđenog na Balkanu!) nije dobila.
    Međutim, ono što se sigurno zbilo je skori razvod od Koste i njena, nije preterano reći, bežanija čak u Sarajevo. Na predlog glumca Koste Delinija, otišla (čitaj: pobegla) je sa svojom trupom na turneju po Bosni i Hercegovini. Posle administrativnih peripetija, jer tada to beše umiruća Austro-Ugarska, Olgina glumačka družina dobila je, ne samo dozvolu za rad, već i besplatan prevoz železnicom po čitavoj Bosni i Hercegovini. Zasluga za to pripala je Egmontovoj Klarici, koju je s oduševljenjem gledao u Beogradu Kosta Herman, ondašnji bosanski vladin savetnik, koji je tada svoje oduševljenje pretočio u članak o zapanjenoj glumici, a sada joj se našao u nevolji. Turneja je prošla više nego uspešno, a Olga sa ponosom ističe da je iz Bosne donela dva nova šlagera: Oj, boga ti siva tico sokole i Pošetala Ana pelivana.
    Po povratku u Beograd ponovo je zaigrala na daskama Narodnog pozorišta, gde se nije dugo zadržala. Ali, to nije bio smak sveta, jer baš u to vreme dobija poziv Jefte Ugričića da zaigra u pozorištu na Bulevaru. U tom pozorištu okupila se plejada izvrsnih glumaca. Osnovao ga je njen stari znalac Bogoboj Rucović, sa kojim je igrala kao još dete svoju prvu ozbiljnu ulogu u komadu Trnje i lovorike.
    I, tako, krug se polako zatvarao. Olga je postala primadona pozorišta na Bulevaru, gde je njen talenat došao do usijanja. Igrala je Ofeliju u Hamletu, Margaretu u Dami s kamelijama, Tosku, Klodovu ženu, Spirijenu u Razvedimo se. Te uloge bile su preživljeni život i zagledanje u najdublji bezdan ljudskih duša i predstavljale su krajlju sintezu glumačkog stvaranja.
    Nažalost, onog momenta kada je pozorište krenulo na turneju, tog momenta se i raspalo. Na istom mestu, na Bulevaru, osniva se prva srpska opera. U prvi mah, Olga je bila začuđena pozivom da igra u operetama, s obzirom na to da je do tada bila isključivo dramska glumica. Sasvim neočekivano, tu doživljava svoj novi veliki uspeh. Nažalost, ovaj misionarski poduhvat biva osujećen od strane konzervativne i strogo patrijarhalne publike, koja nije imala sluha za novotarije.
    Ne dugo posle toga Olga pakuje kofere i odlučuje se da konačno zatvori krug svoga života i karijere. Vraća se u Niš, treperavu varoš iz koje je kao dete krenula u surovi svet. Tada počinje njena stvarna Golgota, ali i prosvetljenje. Pozorište njene mladosti još uvek je bilo tu, ali sa novim upravnikom, poznatim Kostom Delinijem. Rešena da vrati uspomenu na devojačke dane, kada je igrala uglavnom muške uloge, Olga se, po uzoru na Saru Bernar, hrabro upustila u najzahtevniju mušku dramsku ulogu ikada napisanu Hamleta. Kritičari su zapisali da je Olga tu ulogu odigrala vrlo inteligentno i psihološki produbljeno govorila tekst, za razliku od njenih slavnijih muških kolega Cvetića i Stanojevića koji su delovali teško i patetično. Postala je prvi ženski Hamlet na Balkanu!
    Nastavljajući s glumačkim opitima odigrala je opet mušku ulogu, Stevu Dragića u Seoskom loli. Naravno, ni Koštana Bore Stankovića nije je zaobišla. Ni tada, pored svih uspeha, Olga nije uspela da se skrasi na jednom mestu, nego je s Bogobojem krenula na mnogobrojne turneje, a lovorike su se nizale jedna preko druge.
    Prilikom angažmana u Osjeku, njen kapric došao je dotle da je čak promenila i ime. Više nije bila Olga Ilićka, već Olivera Sant, odavši time poslednju počast svome neznanom ocu, Gastonu Santu.
    U tim danima besneli su na jugu balkanski ratovi, a po njihovom stišavanju kultura je opet procvala. U Skoplju se osniva Narodno pozorište, a na njegovo čelo stupa strogi Branislav Nušić, koji nije zaboravio Olgu, mada se o nju itekako ograšio. Postala je opet Olga Ilić. U gradu je vladala slavljenička atmosfera, a ulicama se prolamala pobedonosna euforija. Upravo tada desio se najači slom u Olginom životu. Spletom gotovo grotesknih okolnosti dospela je u zatvor, jer rat je još uvek trajao. Bugarske vlasti smatrajući je opasnom za njihovu bezbednost interniraju je u Leskovac, posle u Niš, pa u Knjaževac. Da li je bilo snošljivo tih dana okupacije?, pita se Olga i odgovara samoj sebi: Šta znam, hlebac je bio dar božiji, grumen šećera bogatstvo...
    Pošto su joj sve stvari ostale u Skoplju, zatražila je dozvolu od bugarskih vlasti da ode ih sredi. To je bilo baš onih dana kada je probijen solunski front, a Bugari pred kapitulacijom. Olga, kao i većina glumaca u svim ratnim vremenima, bila je potpuno apolitična. Došla je naivno u Skoplje, a pošto nije završila poslove, tražila je produženje boravka. U tom času u Skoplje je ušla srpska vojska. To je bilo samo prividno olakšanje. Samo nekoliko dana po oslobođenju u njen stan upali su žandarmi, s ozloglašenim policijskim pisarom, da izvrše pretres, a ona je taman sredila sve svoje stvari. Isprva je pomislila da je u pitanju rutinska stvar, jer na takve upade beše sasvim naviknuta u vreme Bugara. Prevarila se. Odmah posle pretresa odvedena je u Okružno načelstvo , a tamo joj je saopšteno da je optužena za izdaju! Korpus delikti bio je nož iz Toske i neki revolver, zaostala pozorišna rekvizita koja joj je došla glave.
    U pozadini ovog nemilog događaja nalazio se neki ozlojeđeni udvarač, koji je sačekao čas da mi se osveti za uvredu koju mu ja nikada nisam nanela. Osveta je bila nemilosrdna. Olga je zahvaljujući tom nikad imenovanom, bolesno sujetnom, osvetniku provela čitava tri meseca u podrumu skopskog zatvora. Spavala je na goloj zemlji, jer joj čak nisu dozvolili da od kuće donese prekrivače. Dani su joj prolazili u mučnom čekanju da se obrazuje sud u Skoplju, a njeni prijatelji nisu mogli ništa da urade da joj pomognu. Najzad, prvostepeni sud bio je obrazovan i Olga biva proglašena nevinom i puštena, jer nije imalo zašta da joj se sudi. Olga čak nije bila u stanju da se raduje svojoj slobodi, jer blistava krila koja su me dotle nosila kroz život nikada nisu više zalepršala starim elanom. A, onome čoveku koji me je tako okleveto...niti mogu, niti hoću da se svetim, ali bih htela samo bar jednom da mu pogledam u oči i ništa da mu ne kažem, jer bi moj pogled kazao sve, svu mržnju koju imam prema takvoj jednoj sitnoj duši....
    Ali, tada je sa njenog srca pao jedan veliki kamen, stena. Neočekivano, u priču vratio se njen nesrećni bivši muž Kosta, koji se svojski zauzeo za nju u tim teškim vremenima. Tada sam mu oprostila i plavo oko moje lutke i do smrti njegove ostali smo najbolji i najidealniji prijatelji.
    U Skoplju je poslednji put odigrala Koštanu, a sevdalinke su umrle, kao beli labudovi jedne mladosti koja je umirala. I Kosta je umro, kada su Olgi bile četrdeset tri godine. Da li zato, ili iz čiste ludosti, Olga se ponovo udala. Njen izabranik bio je Petar Hristilić, glumac i komičar. Tada Olga preuzima dirigensku palicu. Počinje da režira. Ponovo, osvedočuje se u pionirskom poslu, kao prva srpska rediteljka. Godine 1929., željna odmora odlazi u Novi Sad, gde igra nekoliko godina skoro u svakom komadu. Ali, mir se ne nalazi spolja, već dolazi iznutra. Olga ga nikako nije mogla naći. Nespokoj će je i pod stare dane oterati iz mirne vojvođanske prestonice u Narodno pozorište moravske banovine, a odatle opet u Niš, gde konačno stavlja tačku na svoju blistavu glumačku karijeru.
    U danima Olginog sutona njene uloge bile su obojene tužnim tonovima tragičnih ženskih likova. I ko zna, da nije prošla kroz svo to Trnje i lovorike, da li bi ikada našla svoj zreli glumački izraz. Ipak, kao što to obično biva sa svim našim značajnim ličnostima, život će skončati u Beogradu, u bedi, gotovo zaboravljena, živeći od dostojanstvenog prosjačenja od onih koji je još uvek nisu zaboravili.

    Svoju autobiografiju završava predivnim rečima:

    I kada prolazim ulicama i čujem sa gramofonske ploče zvonki i srebrni glas nekadašnje Olge, zasuzi samo oko, ne od žalosti, nego od sreće, jer ja sam imala prošlost. Imala sam je! Beše....
    autorka teksta: Irina Marković
    Poruku je izmenio Kalina, 19.01.2009 u 08:23 Razlog: nije se videla fotka....
    Vrag odneo šnalu...

  4. #79

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Teuta




    Živela u drugoj polovini III veka p.n.e. Ilirska kraljica, vladala posle smrti svog muža Argona, umesto maloletnog sina Pinesa. Spor zbog ilirskog gusarenja doveo je do rata s Rimljanima 229.god.p.n.e. u vreme kad je Teutina flota opsedala Vis. Doživevši poraz, Teuta se povukla u tvrđavu Rhizon (Risan) i tu je pristala na nepovoljne uslove mira (plaćanje danka, ograničenje kretanja naoružanih ilirskih brodova, itd). U ratu je ilirska država izgubila i velik deo svoje teritorije, preostalo joj je samo područje otprilike od Dubrovnika do ušća Drima. Hvarom, susednim ostrvima i kopnom zavladao je kao rimski vazal Demetrije Hvaranin, nekadašnji Teutin vojskovođa.

  5. #80

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Valentina Terješkova




    (rođena 1937 - ), šesti sovjetski kosmonaut, prva žena kosmonaut. Završila Tekstilni tehnikum. Od 1959. bavi se padobranstvom kao član jaroslavskog aero-kluba. 1962. pohađa školu za kosmonaute i dobija čin potporučnika. S kosmodroma Bajkonur lansiran je 16. juna 1963. kosmički brod Vostok 6 u kojem je bila Terješkova. Vostok 6 imao je perigej 183 km, a apogej 233 km i obilazio je Zemlju u vremenu od 88,3 minuta. 14. juna 1963. lansiran je Vostok 5 s kosmodroma Bajkonur, u kojem je bio Valerij Bikovski. Tako su Terješkova i Bikovski realizovali drugi grupni let sovjetskih kosmičkih brodova. Svrha ovog lansiranja bila je istraživanje posledica dužeg boravka u orbiti Zemlje, zatim uticaja kosmičkih faktora na ljudski organizam, posebno žene i konačno usavršavanje sistema pilotiranja kosmičkim brodom. Dodeljen joj je Orden heroja SSSR-a i zvanje pilota kosmonauta. Kao prvoj ženi kosmonautu podignut joj je bronzani spomenik u Moskvi.

  6. #81

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Žorž Sand




    Pravo ime Aurore-Dupin baronne Dudevant (Pariz, 1.07.1804- Nohant, 8.06.1876), francuska književnica. Nesretna u braku, nakon razvoda odlazi u Pariz, posvećuje se književnosti i živi nezavisno. Pokazuje interes za društvene doktrine, simpatizira socijal-utopiste, u Lameneu gleda proroka nove religije. Sa Žilom Sandom objavljuje svoj prvi roman Rose et blanche pod zajedničkim pseudonimom Jules Sand. Ubuduće piše samostalno pod pseudonimom George Sand. Neobuzdano osećanje ispoljava ne samo u romanima nego i u privatnom životu: prepušta se svim ekscesima srca. Ljubavna veza sa Sandeauom prva je u nizu njenih sentimentalnih avantura (A. De Musset, P. Leroux, Chopin). Sabrana dela obuhvataju preko 100 tomova. Romani su joj svrstani u tri grupe: ljubavni, socijalni i rustični. Pisala je takođe i za pozorište. Objavila je i autobiografiju "Povest mog života". Ljubav s Mussetom u Veneciji opisala je u Lettres d un voyageur. Ostavila je ogromnu korespodenciju. Intimni Journal je objavljen 1926. Ljubav je za nju sinonim života, magični ključić koji rešava sve probleme. Borac za emancipaciju žene, za njeno pravo na ljubav, ona napada hipokriziju i tiraniju društvenih konvencija. Zanimljivija je kao čovek nego kao pisac, danas je živa u prvom redu zbog svoje korespodencije i memoara.

  7. #82

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Теодора (рођена око 497, умрла 28. јуна 54 била је супруга источноримског (византијског) цара Јустинијана I и његов најближи саветник и сарадник преко двадесет година. Ипак, захваљујући Прокопијевој Тајној историји Теодора је превасходно остала упамћена као куртизана која се узнела до царског трона[1].

    http://sr.wikipedia.org/w/index.php?...B0%D0%B3%D0%B0
    lako je biti lud al' je tesko to izdrzati

  8. #83

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Aleksandra






    Aleksandra Fjodorovna, pravo ime Aliks, princeza od Hese-Darmštata, 1872-1918 ), supruga ruskog cara Nikolaja II. Unuka kraljice Viktorije, udala se za Nikolaja 1894. i pokušavala da povrati apsolutnu vlast u monarhiji. Očajnički želeći da pomogne svom sinu Alekseju obolelom od hemofilije, popustila je pod hipnozićkim moćima Grigorija Raspućina, koji je postao njen duhovni savetnik. 1915. Nikolaj je otišao iz Moskve da komanduje ruskim trupama u Prvom svetskom ratu, a Aleksandra je otpustila sposobne ministre i zamenila ih nesposobnjakovićima koje je podržavao Raspućin. Njeno nerazborito ponašanje doprinelo je padu carske vlasti. Nakon boljševičkog prevrata u Ruskoj revoluciji 1917. kraljevska porodica je zatvorena i kasnije pogubljena.

    Anastasja Nikolajevna




    (1901-1918 ), velika vojvotkinja Rusije i namlađa kći cara Nikolaja II. Pogubljena je u sedamnaestoj godini s ostalim članovima uže porodice od strane boljševika u Oktobarskoj revoluciji 1917. Nakon toga, nekoliko žena van Rusije je tvrdilo za sebe da je Anastasja Nikolajevna, čineći tako priču o ruskoj princezi aktuelnom. Neke su takođe tvrdile da su naslednice bogatstva Romanovih čuvanog u švajcarskim bankama. Najčuvenija je bila Ana Anderson (umrla 1984), Poljakinja udata za američkog profesora istorije; njeni zahtevi najzad su odbijeni 1970. a kasniji genetski testovi su pokazali da nije bilo nikakve veze između Andersenove i Romanovih.

  9. #84

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Zoe



    (oko 980-1050, vladala od 1028 ), vizantijska carica, ćerka cara Konstantina VIII, žena Romana III. Dala je ubiti muža i isti se dan udala za ljubavika Mihajla IV Paflagonca. Ovoga je nasledio nećak Mihajlo V Kalafat, koji je pokušao ukloniti Zoe, ali ga je pobuna pučana prisilila na beg. 1042. Zoe se udala za uglednog senatora Konstantina IX Monomaha i vladala uz njega do smrti.

  10. #85

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju


    Sofonizba (Sofonisba)




    Kći kartaginskog vojvode Hazdrubala (225- 203. god. P. N. E.). isticala se lepotom i mržnjom prema Rimljanima. Iako je bila verena s istočno-numidijskim knezom Masinisom, iz političkih razloga udala se za njegovog suparnika, zapadno-nubijskog kralja Sifaksa. Uz pomoć Rimljana Masinisa ga je 203.god.p.n.e. pobedio i oženio se Sofonizbom. Kad ju je Scipion hteo kao zarobljenicu voditi u trijumfalnoj povorci, ona je ispila otrov koji joj je poslao sam Masinisa da je oslobodi tog poniženja. Tragičan udes Sofonizbe obrađen je više puta u evropskoj dramskoj kniževnosti.

  11. #86

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Roksana



    Roksana (Roxana ili Roxane; perzijski: روشنک Roušanak; rođena oko 345 p.n.e.; umrla 310 p.n.e.) je bila žena Aleksandra Velikog, baktrijska princeza. Politički je bila nevažna i prema mišljenju mnogih nije bilo razloga za ženidbu s njom. Ali šta je ipak Aleksandra nateralo da se njome oženi? Ima više pretpostavki. Možda ljubav, strast, no verovatno se njome oženio kako bi još više ujedinio Grčku i Makedoniju sa Persijom i njenim stanovnicima toliko različitih rasom, kulturom i načinom života. Aleksandar se uvek borio za njihovu ravnopravnost i želeo je osloboditi i ujediniti ceo svet. Ubrzo nakon Aleksandrove smrti rodila je u Vavilonu sina, koga su vojskovođe priznale kraljem u Makedoniji (Aleksandar IV). U borbi dijadoha bili su Roksana i njen sin predmet političke igre, dok ih najzad nije Kasandar zarobio u Amfilopu i pogubio.

  12. #87

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Sv. Katarina Aleksandrijska




    (umrla u Aleksandriji u Egiptu, početkom IV veka; slavi se 25. novembra), ranohrišćanska velikomučenica. Predanje kaže da je Katarina bila obrazovana devojka plemenitog roda koja se pobunila protiv progona hrišćana u doba vladavine rimskog imperatora Maksentija. Uspela je da preobrati carevu ženu u hrišćansku veru, a i da u debatama zaseni najučenije pristalice mnogobožacke vere. Osudjena je na smrt pod točkom sa šiljcima (Katarinin točak), ali, pošto se točak pokvario, odsečena joj je glava. Njeno telo Andjeli su preneli na vrh planine Sinaj. Jedna od najomiljenijih svetica u srednjovekovnoj hrišćanskoj tradiciji, poštovana je kao zaštitnica filozofa i naučnika.

  13. #88

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Olga




    Kneginja Kijevske Rusije (945-964), udovica kneza Igora. Krvavo je ugušila ustanak Drevljana, u kojem je poginuo njen muž, smakla njihovog kneza Mala i mnoge drevljanske prvake, porušila i spalila njihov glavni grad Iskorostjenj i druga veća naselja, a veliki broj stanovnika je predala svojim četovođama kao roblje. Uskoro je povela borbu i protiv plemena Duljeba, u gornjem toku Zapadnog Buga, gde su već počeli prodirati Polaci. Da bi popravila odnose sa Vizantijom, doputovala je 957. sa velikom pratnjom u Carigrad, a njen boravak opisan je u delu njenog domaćina cara Konstantina VII Porfirogenita "O svečanostima na vizantijskom carskom dvoru." Tom prilikom Olga je obnovila Igorov ugovor iz 944, primila hrišćanstvo i na krštenju dobila ime Jelena. Od tada je počelo širenje hrišćanstva u Rusiji uz pomoć Istočne crkve. Poboljšanje rusko-vizantijskih odnosa pokazalo se već 961. kad je Konstantinov naslednik Roman I tražio da Rusija svojim odredima pomogne Vizantiji u ratu protiv Arabljana na Kritu.

  14. #89

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Eleanor Roosevelt




    (1884-1962), američka književnica i javna radnica. Supruga predsednika Franklina D. Roosevelta. Isticala se u različitim područjima socijalne aktivnosti (prosveta, socijalna pomoć, zaštita maloletnika). Posle smrti svog supruga, 1945-1953. predstavnik je SAD u Generalnoj skupštini UN; 1946-1953. predesdnica je Odbora za prava čoveka. Glavna dela: My days, The Moral Basis of Democracy, This I Remember.

  15. #90

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Tamara




    (? 1213, vladala od 1184), gruzijska carica. Za vreme njene vladavine Gruzija je postigla veliki uspon u svom političkom, kulturnom i ekonomskom razvoju. Na njenom dvoru je živeo veliki gruzijski pesnik Šota Rustaveli. Opevana u narodnim pesmama, savremenica Nemanje i Stefana Prvovenčanog.

    U pravoslavnu Gruziju su 1208. godine ušle trupe muslimanske vojske na čelu sa sultanom persijskog grada Ardebilja.Na Vaskrs, u zoru, muslimani su iznenada upali u grad Ani, i opljačkavši ga, ubili 12 hiljada hrišćana. Gruzijska carica Tamara, saznavši šta se dogodilo, naredila je svom poznatom vojskovođi Zahariju Mhargrdzeli, da se osveti. Vojskovođa je sačekao da počne muslimanski post i krenuo je sa vojskom u Persiju. U noći punog meseca, njegovi odredi su okružili grad Ardebilj. U zoru, kada su se građani tek počeli buditi iz sna, i mule s minareta oglasili završetak posta, Gruzini su zauzeli grad. On je po naređenju Zaharije bio srušen do temelja. 12 hiljada njegovih stanovnika su bili ubijeni. Kazna je stigla i zarobljenog ardebiljskog sultana. Posle toga slučaja muslimani su prestali da napadaju gruzijsku zemlju na velike hrišćanske praznike.

    Za vreme vladavine carice Tamare Gruzijska zemlja je dostigla sami vrh svoje moći. Tamarine vojskovodje su proslavili Gruziju mnogim uspešnim ratovima i bitkama. Uporedo s tim carici je bilo strano bilo kakvo ratovanje. Naprotiv, Tamara je uvek težila da reši sukobe putem mirnih pregovora. Njena vojska je sve vreme zauzimala pozicije odbrane i prelazila u napad samo onda, kada ih je na to prinuđavao protivnik.

    Kao što svedoče arapski i persijski izvori, u Gruziji su za vreme Tamarinog carevanja, muslimani živeli u boljim socijalnim uslovima, nego u mnogim islamskim državama. Blagoverna carica je zamenila smrtnu kaznu i čak je zabranila kažnjavanje ljudi šibanjem. Svake godine je izdvajala jednu desetinu iz prihoda, za pomoć onima kojima je bilo potrebno i često bi cele noći šila odeću za siromašne.Tamara se svaki dan molila na liturgiji u dvorskoj crkvi. Savremenici su se divili njenoj mudrosti, smirenju i blagočestivosti. Radi svoga pravednog života ona je pribrojena broju svetih.





    Šota Rustaveli - Tamara

    Tamaro, tebi pjevam, suncu ljepote, koja
    Ne vene nikad! Tvoj stas čudno je vajan!
    A lik tvoj umiljati - ponosna ljupkost tvoja!
    Tamaro, zrak je neba, munjevit, vječno sjajan!

    Čarobna bašto raja, izvore istoka!
    Dobrotom ravna moru, a duhom nebesima;
    Ti: smjernost, milosrđe, naslada našeg oka,
    Ti i duh i pobjeda što vječnu slavu ima!

    Ti s bogom dijeliš muke raspećem uzdignute.
    Vjeru si učvrstila visinom svojih gora!
    Vlast tvoju svak priznaje... i svi gledaju u te
    Svako ti pjeva... Svi su glasovi istog hora!

    Ti gospodariš i tu gdje su ravnice niže:
    Sluša te lav i panter, i svaka zvijerka ljuta.
    I svijet planeta sviju, ko sunce, tebe diže...
    Al' za pjesnika samo do tebe nema puta!

Strana 6 od 8 PrvaPrva ... 45678 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Ko voli sex vise, muskarci ili zene?
    Autor veljko yaric u forumu Erotika & sex
    Odgovora: 79
    Poslednja poruka: 11.12.2014, 19:59
  2. Zene u kuhinji
    Autor yige_gui u forumu Ženski kafić
    Odgovora: 52
    Poslednja poruka: 19.11.2011, 14:57
  3. Zene i fudbal
    Autor Captain Jack u forumu Ženski kafić
    Odgovora: 41
    Poslednja poruka: 25.01.2010, 22:16
  4. Zene i ples
    Autor Vamp73 u forumu Ženski kafić
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 20.11.2009, 20:58
  5. Zene fudbalera
    Autor astrica u forumu Spomenar
    Odgovora: 7
    Poslednja poruka: 04.10.2006, 06:46

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •