Zene koje su obelezile istoriju - Strana 2
Strana 2 od 8 PrvaPrva 1234 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 115
  1. #16

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Клеопатра VII од Египта


    Клеопатра је рођена 69 године п.н.е у Александрији, Египат. Имала је две старије сестре, Клеопатру VI и Беренику IV као и млађу сестру Арсиноју IV и два млађа брата Птолемеја XIII и Птолемеја XIV.

    По египатском закону Клеопатра је морала имати сувладара, тако да се удала за свог млађег брата, и убрзо избацила његово име из употребе и на свим државним документима било је написано само њено. Када је дошла на власт, Кипар и Киренаика (данашња Либија) су били изгубљени, али она никад није престала да сања о огромној моћи и још већем Египту. Наиме, Клеопатра није била пореклом из Египта јер је њена династија Птолемеја из Македоније. Као и њени преци имала је експлозивну нарав, велику страст али и непромишљеност. Колико се зна није имала других љубавника осим Јулија Цезара и Марка Антонија.

    Цезара је упознала на спектакуларан начин. Наиме због династичких превирања у земљи била је протерана и власт је била у рукама њеног супруга односно брата Птолемеја XIII. Међутим, Цезар је са војском дошао у Египат и наредио да се састане са Клеопатром и Птолемејем XIII. Како она није била у земљи дозволила је да се прокјумчари у тепиху и тако је одмотавањем тепиха упознала Цезара. Он је одмах био њоме импресиониран и постали су љубавници. Клеопатра је била и сјајан стратег па је искористила Цезарову наклоност и веома брзо затруднела. Њему се јако свидела идеја о египатском трону па ју је чак повео у Рим. Клеопатри се није свидела посета јер је била понижена од стране римских конзервативаца. Вративши се кући обнавља пољопривреду и рађа сина Цезариона. Након Цезаровог убиства, Клеопатра се нашла у великој опасности јер Цезар у свом тестаменту није споменуо ни њу ни свог сина.

    Политичка превирања настала после атентата на великог императора изродила су двојицу противника Марка Антонија и Октавијана. Клеопатра се определила за Марка па је и њега опчинила на невероватан начин. Египат је у то време био на граници колапса јер је неколико година била лоша жетва али упркос томе она је извела сјајну представу. Приредила је сјајан дочек а сама се обукла као Афродита, богиња љубави. Многи сматрају да је такав наступ био вулгаран али то је биио једини начин да се задиви један женскарош, често пијаница и сам вулгаран човек.

    Клеопатра је Марку Антонију родила сина Птоломеја XV који је заједно са Цезарионом представљао њену узданицу у будућности. Велики пораз који Марко Антоније доживљава од Октавија сломио је Клеопатру која је пала у немилост овог прорачунатог човека. Њега није занимала романса са њом већ да је у Риму покаже као тријумф, као својину.

    Клеопатра себи није могла дозволити такво понижење и наредила је да јој се донесе кобра у одаје. Убила се угризом змије и осигурала себи бесмртност (по египатском веровању).

    Оно што се слабо зана о њој јесте њен велики патриотизам-Египат јој је био изнада свега. Течно је говорила 9 језика и била први фараон који је говорио изворним египатским језиком, језиком народа.

    Клеопатра је последњи египатски фараон.

    Krek, krek.. Ne gudra

  2. #17

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Marija Terezija
    Carica Svetog Rimskog Carstva
    Kraljica Mađarske, Češke, Hrvatske i Slovenije
    Nadvojvotkinja Austrije itd.


    Vladavina:20. oktobar 1740 - 29. novembar 1780
    Krunidba: 25. juni 1741 [1]
    Rođenje: 13. maj 1717, Beč
    Smrt: 29. novembar 1780, Beč
    Prethodnik: Karlo VI
    Naslednik: Josip II
    Pratilac: Franjo I
    Deca: Marija Elizabeta Austrijska, Marija Ana Austrijska, Josip II, Marija Elizabeta Austrijska, Karlo Josip Austrijski, Marija Amalija Austrijska, Leopold II, Marija Karolina Austrijska, Marija Ivana Austrijska, Marija Josipa Austrijska, Marija Karolina Austrijska, Ferdinand Este-Austrijski, Marija Antoaneta Austrijska, Maksimilijan Franjo Austrijski,
    Kuća: Habsburg
    Otac: Karlo VI
    Majka: Elizabeta Kristina od Brunswicka-Wolfenbüttela

    Marija Terezija Austrijska (13. maj 1717 - 29. novembar 1780) vladala je kao nadvojvotkinja Austrije i kraljica Mađarske, Češke, Hrvatske i Slavonije, a brakom bila carica Svetog Rimskog Carstva, velika vojvotkinja Toskane, te vojvokinja Parme i Piacenze. Za vladavinu Marije Terezije svojstvena su apsolutistička i centralistička nastojanja povezana sa germanizacijom.

    Marija Terezija, kćerka Karla VI, cara Svetog Rimskog Carstva, proglašena je prijestolonasljednicom Austrije nakon smrti svog jedinog brata. Karlo VI prije smrti izdaje Pragmatičku sankciju, koja njegovu kćer proglašava nasljednicom. Većina evropskih monarha priznala je valjanost sankcije i Marijino Terezijino pravo na tron. Karlo VI umire 1740. godine, a ona, zahvaljujući Pragmatičkoj sankciji, naslijeđuje njegovo nadvojvodstvo i njegova kraljevstva. Kao žena, nije mogla naslijediti tron Svetog Rimskog Carstva, a isto tako nije proglašena kraljicom svojih kraljevstva već kraljem.

    Njena vladavina je u nasljeđenim zemljama započela ratom na život i smrt, a Karlo VI svojoj kćeri nije omogućio nikakvu obuku - jedino obrazovanje pružili su joj jezuiti. U razdoblju od 1740. do 1763. godine godine vodila je četiri rata koja su dovela do znatnih teritorijalnih gubitaka - prije svega Šlezije, ali i italijanskih zemalja. Marija Terezija je imala podršku Velike Britanije i Holandije, a ratovala je protiv Pruske, Francuske i Bavarske. Aachenskim mirom 1748. godine Austrija izgubila Šlesku koja je tako pripala Pruskoj, ali se Marija Terezija uspjela održati na prijestolju. Neprijateljstvo sa Fridrikom II Pruskim stečeno ovim ratom kasnije će dovesti do Sedmogodišnjeg rata i Rata za bavarsko naslijeđe.

    Sa devetnaest godina udala za lotarinškog vojvodu Franju Stjepana, pa su njihovi potomci pripadali novoj dinastiji - Habsburg-Lotaringija. Iz njihovog se braka rodilo jedanaest kćeri, od kojih su sve imale prvo ime Marija, te pet sinova. Budući da ju je pratio glas o sklonosti putenim užicima, govorilo se da se veći dio njene djece rodio zahvaljujući caričinim ljubavnim pustolovinama s mladim i naočitim momcima s vojne granice. Historija je, međutim, u potpunosti odbacila ovakve tvrdnje.

    Iako su Mariju Tereziju još za života smatrali pravom vladaricom Svetog Rimkog Carstva, car Svetog Rimskog Carstva formalno je bio njen suprug, Franjo I. Ipak, Marija Terezija je držala sve konce u svojim rukama, a ostat će de facto vladarica Svetog Rimskog Carstva i nakon muževe smrti. U dubokoj starosti svog će najstarijeg sina, Josipa II, priznati za suvladara, ali će u stvarnosti sve poluge vlasti zadržati za sebe. Ona se, naime, nije slagala sa Josipovim načinom vođenja države, te je kritizirala mnoge njegove odluke, zbog čega su svađe između majke i sina bile vrlo česte.

    Marija Terezija je imala snažan osjećaj za privatnost, te je razvila vrlo zatvoren način života carske porodice, koja je slobodno vrijeme provodila po palačama udaljenim od metropole. [2] Caričina omiljena rezidencija bila je palača Schönbrunn, koja je bila potpuno odvojena od ostatka dvora i dvorjana. U ovoj privatnosti carska porodica se mogla oblačiti i uopšte ponašati slobodnije. Njeni nasjednici očuvat će ovaj način života.

    Od šesnaestero njene djece, sinovi Josip i Leopold bili su neposredni nasljednici prijestolja. Marija Terezija je nastojala brakovima svojih kćerki pomiriti se sa evropskim kraljevstvima kojima se zamjerila tokom Rata za austrijsku baštinu, te preko kćerki biti obavještena o unutrašnjoj situaciji obližnjih zemalja. Njen odnos sa daleko najpoznatijom njenom kćerkom, Marijom Antoanetom, bio je snažno poljuljan odlukom da se ona uda za francuskog dofena, kasnije kralja Luja XVI, što je bio dio mirovnog sporazuma između Austrije i Francuske. [2]

    Kao i ostali Habsburzi, Marija Terezija je bila religiozna katolkinja. Njeni konzervativni pogledi ogledali su se u netolerisanju pripadnika ostalih vjerskih skupina, što se najviše iskazalo pri protjerivanju Jevreja iz Praga. Marija Terezija nije nikada dala Velikoj Britaniji svoje puno povjerenje, bez obzira na podršku tokom njene borbe za prijestolje, budući da je ondašnje protestante smatrala hereticima. Kasnije će prekinuti alijansu sa Britancima, te se udružiti sa prvobitnim neprijateljem, Francuskom, i Rusijom.

    Vladavina Marije Terezije obilježena je raznovrsnim reformama koje su ojačale ekonomiju i samu državu. Nakon epidemije boginja koja je pogodila carsku porodicu, Marija Terezija je počela podržavati inokulaciju, te je dala uticajan primjer podvrgavajući svu svoju preživjelu djecu ovom načinu imunizacije. U njene reforme spadaju reforme sudstva, razvijanje poljoprivrede, ukidanje smrtne kazne i ukidanje progona vještica. Počela je sa otvaranjem novih univerziteta i javnih škola čiji je cilj bio obrazovanje građanske klase. Za vrijeme njene vladavine Beč je redovno čišćen od prostitutki, koje bi bile poslane na sela na istoku dražve. Povisila je poreze kako bi osigurala stalan dohodak novca za vladu i vojsku.

    Svom je sinu, Josipu II, ostavila u naslijeđe opomenu kako nikada ne smije zaboraviti da je bolji osrednji mir nego slavni rat. Reforma vojske, ostvarena 1748. godine, jedna je od velikih i dalekosežnih novina njene vladavine. Marija Terezija se za vrijeme vladavine okruživala obrazovanim savjetnicima i ministrima, te je u pravom trenutku znala poslušati njihove savjete, nasuprot često pogubnim navikama ostalih apsolutističkih vladara.

    Marija Terezija, jedina žena na vladarskoj poziciji tokom 650 godina stare dinastije Habsburg i ujedno jedna od njenih najsposobnijih vladara, ključna figura na evropskoj sceni 18. vijeka, umrla je u Beču 1780. godine. Njen sin Josip, koji je naslijeđuje, dolazi do punih vladarskih ovlasti tek nakon njene smrti.

    preuzeto sa: http://bs.wikipedia.org/wiki/Marija_Terezija_Austrijska
    ... Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad....

  3. #18

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju


    Hipatija je bila prva žena u istoriji koja se priznato bavila naukom. Živela je u Aleksandriji, u Egiptu, i njen rad je bio veoma cenjen u okolnim zemljama Mediterana. Zbog svojih istraživanja i revolucionarnih zaključaka sukobila se sa moćnim hrišćanskim liderima koji su naredili da je ubiju, pa je kamenovana do smrti. Nakon njene smrti, više od hiljadu godina u istoriji čovečanstva, u periodu poznatijem kao Srednji vek, nije bilo više od svega nekoliko pronalazaka po važnosti jednakih Hipatijinim. Nažalost, Hipatija je ostala upamćena više po svojoj nasilnoj smrti, nego po svojim istraživanjima i pronalascima
    neunistiva zlojebaba!

  4. #19

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Atinska hetera - Taida

    Čudna sudbina žene koja je vekovima uzbuđivala maštu pesnika, muzičara i slikara vezana je za atinsku heteru i igračicu Taidu. Njen život, neverovatno avanturistički, buran i živopisan, može da posluži kao argument onima koji smatraju da je život u velikom broju slučajeva fantastičniji od najfantastičnije priče iz romana.

    Makedonski kralj Filip je 338. g. p.n.e, pobedio Grke kod Heroneje i tako uspostavio svoju vlast nad njima. Imao je, ipak, veoma veliko poštovanje prema Atini, središtu helenske kulture. Poslao je, dakle, tamo svog osamnaestogodišnjeg sina Aleksandra da u opštenju sa filozofima i pesnicima stekne uglađenost.

    U to vreme predmet divljenja muškaraca i pakosnih spletki žena bila je veoma mlada, neobično lepa Taida, koja je sablažnjavala grad raskalašnim načinom života i vatrenim temperamentom, koji je stalno žudeo za novim zadovoljstvima. Zlatna mladež Atine ludovala je za njom, zbog nje gubila glavu i novac očeva. Istina, hronike ne govore da li su se Aleksandar i Taida zbližili.

    Ne možemo, ipak, da zamislimo da se mladić, koji je bio poznat po prolaznim ljubavima i terevenkama, držao podalje od, u to vreme, najlepše hetere Atine. Nećemo valjda da zaobiđemo istinu ako pretpostavimo da se između tih mladih ljudi, koji su zračili zdravljem i fizičkom lepotom, začela ljubav.

    Dve godine kasnije Filip je ubijen i Aleksandar Makedonski je započeo karijeru najvećeg osvajača u istoriji čovečanstva. Taida se i dalje nalazila u Atini. I u jednom trenutku potpuno iznenada je donela odluku da otputuje u Egipat zajedno sa odredom od hiljadu oklopnika-najamnika. Uzaludno je ispitivati šta je moglo da je navede na taj korak. Možda ljubav prema Aleksandru, možda želja za avanturama, ali ne treba da se isključi i mogućnost da joj je u Atini, jednostavno, gorelo pod nogama.

    U Egiptu je boravila u vreme kada je Aleksandar osvajao Persiju. Jednoga dana, po osvajanju Egipta, u Memfisu ju je sreo jedan od najsposobnijih makedonskih vojskovođa Ptolomej i smesta se u nju zaljubio do ušiju. Od tada ga je pratila na svim ratnim pohodima, bila je sanjim u Vavilonu i na kraju pojavila se u Persepolisu, prestonici pokorenog persijskog carstva.

    U kraljevskom dvorcu, sagrađenom u predivnoj dolini među stenovitim planinama, Aleksandar Makedonski je, upravo, priredio jednu od svojih raspusnih terevenki. Stotine soba i sala sa stubovima, punih zlatnih i srebrnih ukrasa, skupocenih tepiha i zavesa, osvetljavale su baklje. U tom zaslepljujućem sjaju, pehara i činija prihvatile su se neobuzdane Aleksandrove vojskovođe, i, evo, šta o toku ove pijanke pripovedaju grčki hroničari Diodor, Klitarh i Plutarh.
    Izgleda da je Taida ("izgleda", jer je Klitarh, izvor ove anegdote, bio poznat kao spletkar) za vreme razuzdanog plesa bacila baklje među drvene stubove dvorca. Pijana rulja makedonskih ratnika oduševljeno ju je sledila, bacajući baklje na sve strane. Glavni deo dvorca, sa skupocenim tkaninama, ukrasima i vazama od plemenitih metala, zahvatio je plamen. Služba je sa velikim naporom uspela da spase bočna krila dvorca.

    Posle smrti Aleksandra, Ptolomej je nasledio Egipat i krunisao se za kralja. Tako je nastala ova čuvena grčko-egipatska dinastija, koja se završila istovremeno samoubistvom Kleopatre. Taida je postala majka kraljevskog roda, pošto se Ptolomej njome oženio i imao sa njom troje dece.

    U Francuskoj je uživala veliku popularnost; ušla je na neki način u pariški folklor zahvaljujući pripoveci Anatola Fransa i operi Masnea zasnovanoj na toj priči. Ali, ta priča je bila veoma romantična i nije imala mnogo zajedničkog sa pravim tokom događaja. Ona se svodi na to da je neki monah oteo Taidu i spasao joj dušu, ali pri vršenju te namere izgubio je svoju vlastitu.

    U svetlu ovih činjenica postaje razumljivo zašto je 1900. g. sa velikim uzbuđenjem primljena vest da je jedan francuski egiptolog otkrio i dovezao u Pariz mumiju ove junakinje. Od tog trenutka počinje poslednje, najneobičnije poglavlje u istoriji atinske hetere. Čuvari i kustosi muzeja Gime primetili su sa rastućim iznenađenjem da se među Parižankama prema mumiji razvio vatreni kult. Taida je postala zaštitnica zaljubljenih i razočaranih midinetki, pa čak i prostitutki. Na kovčegu na kome je počivala mumija, svakodnevno se gomilalo cveće, vrpce, molećiva pisma i fotografije voljenih.

    Na kraju, rukovodstvo muzeja je zaključilo da sa time treba da se završi, jer su gomile raznoraznih žena jednostavno ometale normalni rad muzeja. Mumiju su odneli u magacin, a usput su za nju veće interesovanje pokazali konzervatori i lekari. l tada se otkrilo nešto veoma zanimljivo. Pokazalo se da Taida nije bila balsamovana i da se njeno telo, jednostavno, održalo zahvaljujući povoljnim okolnostima prirodne mumifikacije. Pošto su posmrtni ostaci žena faraona uvek balsamovani, iz toga bi moglo da se zaključi da Taida nije bila zvanična žena Ptolomeja, već njegova ljubavnica. Postoji još i mogućnost da je bila venčana žena, ali je pred smrt pala u nemilost i bila udaljena od prestala. Ne znamo koju teoriju da prihvatimo, ali sigurno je, ipak, da je Taida pred kraj života preživela neku veliku tragediju.

    Sklanjanje mumije-zaštitnice izazvalo je neobičan gnev obožavateljki. Pred muzejom su se sakupljale gomile Parižanki tražeći da se mumija vrati na staro mesto, l tada je direktor muzeja, bojeći se da će biti linčovan, objavio drhtavim glasom da mumija više ne postoji, jer je za vreme seciranja isečena na komade. Razjarene žene su napale bogohulnika, vičući u očajanju: "Ubili su našu mumiju!" U poslednjem trenutku kordon policije im je, ipak, preprečio put. I eto, tako, posle više od 2300 godina, od ovog sveta se, najzad, rastala Taida ljubičastih očiju, paleći za rastanak poslednji vatromet u vidu nereda svojih pariških sestara.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  5. #20

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    MILUNKA SAVIĆ


    U našem narodu su solunci sinonim za predane rodoljube, postojane stradalnike i hrabre ratnike. Drugim rečima, to su proslavljeni veterani našeg slobodarstva. U tome, naravno, nisu zaostajale ni žene-solunci, a među njima se naročito isticala tiha i neustrašiva Milunka Savić. Rođena 1888. godine u selu Koprivnici kod Raške, Milunka Savić se u Balkanskim ratovima 1912. i 1913. godine borila kao dobrovoljac. U dobrovoljačku jedinicu je primljena zahvaljujući lukavstvu - odsekavši kosu, stavivši šajkaču i preobučena u muškarca. U sastavu Drinske divizije je, između ostalog, učestvovala u borbama oko opsednutog Skadra (zauzet 22. aprila 1913. godine) i u Bregalničkoj bici (30. juna do 8. jula 1913. godine). Na Bregalnici je dobila kaplarski čin i prvu medalju za hrabrost. No tu je ranjena i u bolnici je otkriveno da je - žena.

    U Prvom svetskom ratu se Milunka Savić naročito istakla kao bombaš u Kolubarskoj bici. Tu je, za višestruko herojstvo, dobila Karađorđevu zvezdu sa mačevima. Premda je prilikom povlačenja srpske vojske 1915. godine teško ranjena, ona je, preneta kroz Albaniju, dospela na Krf i, posle lečenja i oporavka u Bizerti, ponovo staje u prve borbene redove srpske vojske, u kojoj se i danas ističe hrabrošću. U bici na Crnoj reci zarobila je 23 bugarska vojnika... Dobila je mnoga, i najviša, odlikovanja, među kojima i dva Francuska ordena Legije časti i medalju "Miloš Obilić". Umrla je u Beogradu 5. oktobra 1973. godine, zapostavljena, kao i svi solunci. Ali njenu legendu ne može ništa da zatamni.
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  6. #21

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Baba Anujka banatska trovačica


    Događaji čiji je glavni akter bila baba Anujka uneli su u tihe banatske domove nespokojstvo, teško nepoverenje i jezivu viziju smrti. Ne zna se tačno kada je počelo, a trajalo je to sve do maja 1928. godine kada je u Vladimirovcu, nekadašnjem Petrovom Selu, pod okolnostima tajanstvenim, uhapšena devedesetogodišnja starica, vračara Anujka, kojoj je malo ko drugog imena znao. Prema Monografiji opštine Petrovo Selo – Vladimirovac porodica baba-Anujke u Vladimirovac je došla s područja Moriša, iz provincijalske opštine Klopodija, početkom 19. veka.

    Nadaleko se pročulo njeno hapšenje. A kako da se i ne pročuje kad se za njeno ime vezivalo bogzna koliko strašnih, podmuklih ubistava. Stvar cela nije nimalo bila prosta. I bilo je potrebno puno napora da se samo delić događaja u kojima je ona bila važan učesnik rasvetli.

    Ta čudna starica s izrazom ptice grabljivice, baba Anujka, u svojoj devedeset prvoj godini, kada su druge starice mislile samo o predstojećoj, bliskoj smrti i molitvama ublažavale grehove mladosti, gramzivost sredovečnosti i pakost starosti, trebalo je da pred sudom spere sa sebe tešku sumnju za bezobzirna trovanja koja su joj se pripisala.

    Baba Anujka Dee Pištonja, rođena Ana Draksin, od oca Pavla i majke Marte, Rumunka po poreklu i po muževljevom (Jozef Dee) domu, bavila se vračanjem preko pedeset godina. Naravno potajno, jer sve vlasti koje su se za njezina života izmenjale revnosno su proganjale vračare, nesumnjivo poklonice crne magije, družbenice i dosluhnice mračnih sila i njihovog vrhunskog gospodara Lucifera, čija je uža specijalnost iskušavanje.

    Ali zar je teško bilo raditi nezapaženo starici koja je pamtila kad su se i najstariji seljaci rodili? Kada su starci u vreme njenog hapšenja bili mladići, baba Anujka je već uživala glas kakav nijedan lekar ni u jednom prečanskom selu otada nije sebi stvorio.

    U četvrtak, 29. decembra 1927. godine u Ilandži je umro Gaja Prokin, imućan udovac, čovek iz Dobrice, koji je po opštem uverenju svoj život provodio vrlo veselo. Bio je snažan čovek šezdesetih godina. Svoje ionako pristojno imanje uvećao je bio trogodišnjom pečalbom u Americi. Gaja Prokin je veliki deo svoje imovine podelio dvojici odraslih sinova i sačuvao je tek toliko da obezbedi mirne dane svoje starosti. Preselio se u susednu Ilandžu. Da bi obezbedio stare dane, koje je uveliko trošio jer mu je bilo više od šezdeset godina, raskalašni Gaja poklonio je bio svome sestriću Milanu Ćosiću osam jutara zemlje zadržavajući pravo uživanja toga imanja do svoje smrti.Pošto je na ovaj način obezbedio svoju budućnost, koja je imala izvestan, ali ne i srećan ishod, Gaja je počeo da živi bezbrižnim životom. Ceo dan provodio je u kafani, gde se posvetio svojoj staroj strasti – kartanju. Zatim su počele nesuglasice. Milan Ćosić se plašio da će ovakvim životom Gaja Prokin brzo proćerdati gotovinu i da bi, ako takvim tempom nastavi s kartanjem, mogao i zemlju koja će njemu, Milanu Ćosiću jednog dana pripasti, opteretiti kartaroškim dugom. Želeći da obezbedi svoje dotadašnje troškove i ulaganja, Mita Ćosić, kako su ga zvali, predložio je Gaji da mu prepiše dva jutra zemlje. Međutim, Prokin o ovome nije hteo ni da čuje i izjavljivao je da treba da se pridržavaju prvobitnog dogovora i da pre smrti ne želi da se odrekne ni dela svog imanja. A posle neka bude onako kako su se sporazumeli.
    Gaja Prokin je o nesuglasicama sa sestrićem više puta govorio. I pajtašima za kartaroškim stolom se požalio rekavši im da žele da ga liše imetka. Jednoga dana njegovo mesto za stolom u birtu ostalo je prazno i više ga nisu videli. Desilo se to posle jedne noći kada mu je pozlilo. Javili su se bolovi u stomaku, povraćanje i glavobolja. U krevet je dospeo 22. decembra, a za nedelju dana od toga potajna boljka ga je u grob odnela. Uoči nove, 1928. godine Ilandžom se proširila vest da je Gaja Prokin rođen 1861. godine umro, kao i to da tu nisu čista posla jer je verovatno otrovan....

    Žandarska patrola je, pošto su dojave o mogućnosti trovanja bile nedvosmislene, vrlo brzo otišla na lice mesta i u prisustvu opštinskog zakletnika nije mogla ništa ustanoviti jer je bio pokojni već istog dana oko 14 časova sahranjen. Patrola je posle njegove sahrane saznala i počela istragu....

    Opsežna i komplikovana istraga je otkrila niz neverovatnih događaja koji su jednu devedesotogodišnju staricu stavili u centar sumnje kao pomogača u brojnim ubistvima odnosno nerazjašnjenjim smrtima koja su trajala decenijama..

    U celom Banatu, po svim selima, po bogataškim kućama i siromašnim ćumezima, znalo se za baba-Anujku, čuvenu vračaru. Znali su je i stari i mladi, a i deca su slušala priče o toj staroj veštici, koja je slala na onaj svet koga god je htela. Ovaj sujeveran strah seljaka umnogome je smetao pravilnom vođenju istrage, jer niko nije hteo da svedoči protiv baba-Anujke, bojeći se njene osvete.

    Sama baba Anujka širila je po selima glasine da ona ubija pomoću đavola. U selima je imala svoje agente, koji su se uvlačili u kuće, ispitivali gde ima nevolje, bede i nesloge, i nagovarali ljude i žene da kod baba-Anujke zatraže pomoć. Uverenje da baba Anujka radi pomoću đavola bilo je veliki mamac za one koji su imali kakvog interesa da nekoga smaknu.

    NJoj su dolazili mnogi lakoverni ljudi da ih izleči bajanjem i travama. Vračaru su obilazili oni koji su hteli da od nje saznaju svoju sudbinu, sreću ili nesreću. Verovalo se da je baba Anujka u vezi sa đavolom, da raspolaže višim mađijskim silama, a baba je vešto varala sujeverni, prostodušni banatski svet i praznila mu džepove.

    U velikoj pohlepi za novcem ova veštica nije se zadovoljila bezopasnim varanjem bezazlene mase, već je posegla i za mnogo opasnijim poslovima, koji su je na kraju i doveli na optuženičku klupu. S jezom se po selima šaputalo da je baba Anujka u stanju da napravi neku čudotvornu vodicu od koje čovek posle petnaest dana neminovno mora umreti, a da nikakav lekar na svetu nije u stanju da pronađe uzrok smrti. Ova strahovita reklama dovodila je baba-Anujki mnoge kojima je zbog mržnje ili iz kog drugog razloga bilo potrebno da umre neko od njihovih bližnjih, često i najrođeniji.

    Neko od vračarinih klijenata želeo je da ubrza smrt onoga čije imanje kao nasledstvo priželjkuje, neko da skloni konkurenta u nasleđu, neko da satre suparnika u ljubavi, žene da se otresu pijanih i razvratnih muževa. Baba Anujka je vešto igrala ulogu vračare koja radi u sporazumu s višim silama. Tražila je od svojih klijenata da joj donesu jednu crnu i jednu belu kokošku, torbu pepela, trica, bosiljka i tamjana. U misterioznoj tišini svoje mračne sobice i u dimu tamjana ona je razbacivala oko sebe pepeo i trice, i šaputala neke tajanstvene reči. Na kraju je spremala jednu bocu napunjenu čistom vodom. Najzad je pristupala jednom zvoncetu i tri puta zvonila. To je bilo sporazumevanje s đavolom. Opet bi produžila šaputanje i mrmljanje nerazumnih reči praćenih čudnim pokretima i sve to je radila pred očima zaprepašćene mušterije, koja je bila uverena da pred sobom ima čudno biće, koje drži u vlasti i samog đavola.

    Vodu u boci davala je mušteriji s uputstvom. Tačno je proricala dan kada će onaj kome je voda namenjena umreti i njen račun nikada je nije izneverio. To je samo govorilo o njenom trovačkom umeću, koje je stekla dugogodišnjom praksom. NJeno proricanje imalo je, naravno, toksikološku podlogu. Ona bi mušterije redovno pitala za težinu problema, da bi na osnovu toga davala i određenu bajanu vodicu, koja nije bila nešto drugo do rastvoreni arsenik. Što je problem bio veći, bilo je i više arsenika, pa pošto je toksična doza vezana za težinu otrova po telesnoj težini, ona nije grešila u prognozama.

    Dugo i s velikim interesovanjem očekivana rasprava o baba-Anujki i drugim optuženima za zločine u Ilandži počela je 17. juna 1929. godine. Pred zgradom Okružnog suda još od ranog jutra skupljala se gomila radoznalaca. Pošto je rešeno da se u dvoranu za rasprave puste samo lica s naročitom dozvolom, svako je žurio da na vreme nabavi ulaznice za ovaj nesvakidašnji proces.

    U subotu, 6. jula 1929. godine, u Okružnom sudu u Pančevu, pred mnogobrojnom znatiželjnom publikom koja je bila svesna da prisustvuje nesvakidašnjem događaju, pročitana je presuda baba-Anujki Dee, optuženoj za mnogobrojna trovanja po banatskim selima, kao i njenim saučesnicima.

    Još za vreme čitanja presude, koje je trajalo čitava dva sata, baba Anujka, kao i ostali optuženi, držali su se pribrano, praveći se da od svega toga što je u pitanju oni ništa ne razumeju. Samo kad je predsednik izrekao da je baba Anujka osuđena na 15 godina robije, ona je kroz plač uzviknula da nije kriva i da su je nevino osudili.

    Baba Anujka je osuđena na 15 godina robije samo kao pomagač u izvršavanju krivičnog dela trovanja, dok su Stana Momirov i Sofija Momirov osuđeni na doživotnu tamnicu kao neposredni izršioci dela trovanja. Sima Momirov osuđen je na 15 godina tamnice, LJubina Milankov na osam godina, a Olga Sturza i Danica Stajić oslobođene su optužbe...

    Veruje se da je baba Anujka u toku svoje trovačke aktivnosti, koja je trajala preko pedeset godina, poslala na onaj svet nekoliko stotina ljudi uglavnom iz Banata, ali i šire, čime je svakako ušla u red najvećih masovnih ubica svih vremena......

    Knjigu o baba Anujki je napisao dr Šimon A. Đarmati, pod nazivom Baba Anujka trovačica iz Vladimirovca, iz koje sam i izeo sav ovaj materijal.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  7. #22

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Lu Andreas Salome




    Rođena 1861. godine u Sankt Peterburgu kao ćerka carskog generala, Luiza fon Salome, stekla je izuzetno obrazovanje i važila je za ljepoticu. Imala je 21 godinu kada je s majkom stigla u Rim, odakle je mladi jevrejski filozof Paul Re u jednom pismu Fridrihu Ničeu opisao susret sa pametnom i lijepom Ruskinjom.
    Niče je i sam ubrzo obreo u Rimu i Lu ga je opčinila i od tada ju je slijepo slijedio nudeći joj brak, koji je ona uporno odbijala. To je, međutim, nije smetalo da vodi živu prepisku s njim i da koketira sa mnogim evropskim intelektualcima koji su je opsjedali.
    Majka se složila da je ostavi u zapadnoj Evropi, da u društvu Rea i Ničea „studira” u Beču. Uskoro Lu odlazi da živi u Berlinu sa puno mlađim Reom, što utiče na Ničea da zapadne u jedno od svojih teških psihičkih stanja.
    Lu potom odbacuje Rea i vjenčava se sa Fridrihom Karlom Andreasom, za koga ostaje zvanično udata do smrti 1930. godine. To joj, međutim, nije smetalo da ulazi u ljubavne veze i s drugim muškarcima uključujući pjesnika Rajnera Mariju Rilkea, a bila je veoma bliska i sa Sigmundom Fjordom.
    U biografiji Lu Salome koju je napisala Žiru, posvećena je posebna pažnja razlozima njenog dugotrajnog odbijanja seksualnih odnosa, da bi kasnije postala jedna od najslobodnijih i najemancipovanijih žena svoga vremena.
    To je jedan aspekt Lu Salome koji nikad ranije nije dotaknut iako su se njenim životom bavili mnogi biografi.
    http://www.knjizara.co.yu

    Evo nešto i njenog vezi sa malo poznatim Viktorom Tauskom, čovekom sa ovih prostora, koji je jedan od rodonačelnika psihoanalize :
    Lu Andreas Salome, neobična žena, ovjenčana slavom bliske prijateljice i ljubavnice najumnijih ljudi toga vremena (Niče, Rilke, Martin Buber, Pol Re), došla je u Beč pompezno kako bi kod Frojda učila psihoanalizu. Već pri samom dolasku u krug najbližih Frojdovih saradnika, tvrdi Lu u svom dnevniku, Frojd je počeo da joj se udvara, prati je kući u kasnim satima, šalje joj cvijeće, gubi svoje dragocjeno vrijeme, što je bilo nespojivo sa Frojdom. Svi istoričari psihoanalitičkog pokreta tvrde da je ova veza bila i ostala do kraja samo duhovna. Lu Salome je tražila od svojih muškaraca talenat i genijalnost, i to ju je uglavnom za većinu njih vezivalo. Tipičan primjer je Niče, za kojeg je Lu godinama bila vezana samo «čistim duhom» i istovremeno imala nekog mladog raspusnog ljubavnika, ruskog slikara. U vrijeme kada je srela Viktora, Lu je imala 51 godinu, a on 18 godina manje. Odmah je shvatila da će u Viktoru naći partnera koji objedinjuje i duhovno i tjelesno, ljubavnika koji će joj pružiti sve. Ljubav je bila nagla i žestoka; oboje skloni promiskuitetnom obrascu ponašanja, vrlo brzo su se našli u zagrljaju. Njihova ljubavna veza «ne samo zbog ogromne razlike u godinama» bila je prvorazredna senzacija po salonima i intelektualnim krugovima Srednje Evrope. Kod Frojda je ovo izazvalo ješ veću surevnjivost i ljubomoru prema Tausku, koju je on već počeo ispoljavati, ali na jednom drugom planu - naravno, ljubomoru u vezi s vlastitim dostignućima u psihoanalizi: po mišljenju Frojda, Tausk ih je već počeo značajno ugrožavati. No i pored svega, ovaj trougao je nastavio da traje. Troje ljudi nastavili su intenzivno druženje, okupljanje oko velike ideje psihoanalize, razmjenjivanja misli i ideja, a Lu i Viktor su uz sve to još bili i strastveni ljubavnici.
    Hroničari ovog razdoblja smatraju da je Lu bila «tampon» između Frojda i Tauska. Tausk se nadao da će se preko Lu približiti više Frojdu, a Frojd da će nešto više saznati o Tausku. Za Frojda je ovaj trougao prilika da Lu bude izvor informacija o ovom njegovom potencijalno opasnom učeniku, što bi opet olakšalo njegovu kontrolu. Lu je inače bila navikla, jer joj se to često dešavalo, da bude sa dva muškarca istovremeno. Govorilo se da je u Rusiju putovala utroje: Lu, Rilke i njen muž Andreas, s kojim je, inače, prije udaje, napravila ugovor koji je isključivao njihove međusobne seksualne odnose u braku.
    Ova šarmantna, inteligentna i ponajviše bizarna žena upoznala se sa psihoanalizom još 1910. godine, kao i Tausk; pročitala je sva Frojdova djela i uspjela da 1911. na poznatom kongresu u Vajmaru bude centralna ličnost. Ona se čak nalazi na fotografiji gdje sjedi centralno postavljena, a iznad nje stoje takve veličine kao što su Frojd, Rank, Ferenci, Adler, itd.
    Za Pola Roazena u ovoj vezi «Tausk je očekivao da će mu status ljubavnika fatalne Lu Salome pomoći da u psihologiji znači ono što u filozofiji znači Niče, a u poeziji Rilke».
    Napuštajući Tauska - jer Lu je uvijek uzimala i odbacivala muškarce - nije mu dala prostora za melodramatske i histerične rastanke ljubavnika, što je Viktor obožavao. Jednostavno je otišla iz Viktorovog života. Kasnije će o Viktoru govoriti i pisati u svom Dnevniku s velikim uvažavanjem i poštovanjem, ukazujući na svu njegovu dragocjenost, ljudsku i naučničku, ali ga često nije štedila ni pokuda. Na jednom mjestu kaže: «Mislim da je Tausk najiskrenije od svih odan Frojdu», te dalje analizirajući svog bivšeg ljubavnika (i kolegu) govori da je njegova slijepa odanost Frojdu u stvari «stalno praćenje istih puteva traženja rješenja kojima ide i Frojd, a to nije ništa drugo nego Tauskovo pravljenje sina od samog sebe». Hroničari života ovog nesvakidašnjeg para kažu da je njihova veza trajala nešto više od godinu dana. Neki tvrde samo par mjeseci.
    http://www.forum.hr/showthread.php?t=304130
    Poruku je izmenio Leonard Peltier, 20.05.2008 u 15:57 Razlog: nije se videla slika + aktiviran link do izvora
    Never lie to someone that trusts you. Never trust someone that lied to you.

  8. #23

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    KSENIJA ATANASIJEVIĆ



    Dvadeseti januar 1922. godine bio je za Univerzitet u Beogradu značajan dan. Pred ispitnim odborom Filozofskog fakulteta koji su činila sve sama velika imena srpske nauke Branislav Petronijević, Dragiša Đurić, Nikola Popović, Veselin Čajkanović i Milutin Milanković doktorsku disertaciju je odbranila jedna žena. Bila je to Ksenija Atanasijević, koja će u istoriju beogradskog univerziteta biti upisana kao prva žena koja je na njemu stekla akademsku titulu doktora nauka. Imala je tada samo 28 godina.

    Već sledeće, 1923. godine, ova mlada žena je izabrana za docentkinju Filozofskog fakulteta za predmet Istorija klasične filozofije, a u januaru 1924. započela je sa predavanjima. Bila je prva i tada jedina žena u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca koja je kao docent držala predavanja sa univerzitetske katedre.


    Ali, na Filozofskom fakultetu mnogi profesori "nisu se mogli toliko uzdići iznad balkanske zaostalosti i neumoljive strogosti orijentalnog patrijarhata, koje su živele u njima uprkos evropskom obrazovanju, da bi iskreno i bez ikakvog podozrenja poklonili poverenje jednoj ženi, kao ravnopravnom saradniku" (Radmila Šajković). Punih osam godina, intrigama i lažima vodili su borbu da Kseniju sklone sa Univerziteta. U neravnopravnoj borbi sa tim moćnicima, dovedena do fizičkog i psihičkog sloma, Ksenija je popustila podnela je ostavku na zvanje docenta Filozofskog fakulteta. Jedno vreme je radila kao nastavni inspektor Ministarstva prosvete, a tokom Drugog svetskog rata i do penzionisanja 1946. godine, radila je u Univerzitetskoj i Narodnoj biblioteci Srbije.

    Ksenija Atanasijević je bila protivnik totalitarnih režima. Javno je osudila i fašizam i komunizam. Među prvima je pre rata pisala protiv nemačkog nacionalsocijalizma, zbog čega je za vreme okupacije, u oktobru 1942, posle pretresa stana bila saslušavana od Gestapoa. Nekoliko dana kasnije dr Milan Marković, sa kojim je Ksenija živela, deportovan je sa grupom lekara u Nemačku, gde je ostao u zarobljeništvu do kraja rata. Ni komunisti joj nisu ostali dužni: u avgustu 1945. optužena je da je uticala na svog prijatelja Milana Grola, tadašnjeg člana vlade, da podnese ostavku i tako izazove krizu vlade. Na osnovu te besmislene optužbe bila je uhapšena sa zaprećenom smrtnom kaznom. Nije streljana jer su ljudi u političkom vrhu imali informacije da je bila istaknuti borac protiv fašizma. Ipak, bila je zatvorena od 25. aprila do 17. maja 1946, da bi joj posle puštanja na slobodu bila izrečena zabrana istupanja u javnosti u trajanju od godinu dana.

    Ipak, Ksenija će redovno pisati i objavljivati, a na Kolarčevom narodnom univerzitetu kontinuirano držati po nekoliko predavanja godišnje, sve do 1979.

    Najveća srpska žena mislilac umrla je 28. septembra 1981. u osamdesetosmoj godini života, u bolnici u Beogradu, u koju je prenesena zbog povrede glave nakon pada u svom stanu u Gospodar Jovanovoj 29. Sahranjena je u porodičnoj grobnici na Novom groblju. Nekoliko godina kasnije grobnica Atanasijevića je promenila vlasnika. Ksenijino telo je ostalo u grobnici, ali je njeno ime uklonjeno i nije vraćeno do današnjih dana.

    http://www.vreme.com/cms/view.php?id=595618
    Poruku je izmenio Leonard Peltier, 20.05.2008 u 15:50 Razlog: nije se videla slika + aktiviran link do izvora
    Never lie to someone that trusts you. Never trust someone that lied to you.

  9. #24

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Jovanka Broz

    Jovanka Budisavljević Broz (rođena 7. decembra 1924) u Pećanima, selu u Lici, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, današnja Hrvatska) je udovica jugoslovenskog predsednika Josipa Broza Tita. Bili su u braku od 1952. do njegove smrti 1980. Sada živi u Beogradu. Imala je čin majora JNA.

    Kao neposredan svedok cele turbulentne epohe u istoriji Balkana, ona je još uvek predmet ogromnog regionalnog medijskog interesovanja. Sa svoje strane, Jovanka se drži u ekstremnoj povučenosti i retko daje intervjue. Većina misli da njen povučen život dolazi kao posledica velikih problema kroz koje je prošla od smrti supruga kada je cela njena imovina nacionalizovana i kada je stavljena u kućni pritvor.

    Izvešteno je da živi u relativnom siromaštvu kada je 2006. vladina komisija otkrila da njen stan u Beogradu nije održavan od njenog hapšenja. Sada se čine napori da se poboljšaju njeni uslovi za život.Sadržaj

    Biografija

    Jovanka Broz je rođena 7. decembra 1924. od oca Miće i majke Milice kao drugo dete u porodici. Sa 17 godina je stupila u SKOJ. Godine 1943. u Drugom svetskom ratu je ranjena u nogu i razbolela se od tifusa. U 21. godini je imala dva ordena za hrabrost, a takođe je i nosilac Partizanske spomenice. Josipa Broza Tita je upoznala prilikom nemačkog desanta na Drvar 1944.

    Život sa Titom

    Kako je tačno mlada partizanka iz Like postala žena jugoslovenskog komunističkog vođe nije sasvim jasno.

    Prema jednoj verziji, odmah nakon završetka Drugog svetskog rata, ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Ranković je zatražio od svojih republičkih podsekretara da mu pošalju grupu proverenih devojaka za rad u Maršalovom kabinetu. Od oko 50 kandidatkinja, Ranković je navodno odabrao pet devojaka i lično ih predstavio Titu kome se dopala partizanka Jovanka Budisavljević, stara 24 godine. Ovu verziju je potvrdio general Đoko Jovanić, koji je bio na čelu jugoslovenske Kontra-obaveštajne službe, prema kojoj je upravo on odgovorio na Rankovićev zahtev i predložio Jovanku za Titovu saradnicu.

    Druga verzija tvrdi da je Jovanku odabran Ivan Stevo Krajačić, tadašnji poverenik NKVD-a za Jugoslaviju, odakle verovatno potiče priča koja prikazuje Jovanku kao sovjetskog špijuna.

    Sledeća verzija, ovog puta od bivšeg generala JNA Marjana Kranjca, kaže da je Jovanka dodeljena Maršalu već 1945. kao higijeničarka zadužena za kontrolisanje hrane i čistoće i zdravlja osoblja. Posle smrti velike Titove ljubavi Davorjanke Paunović 1946, Jovanka je, prema Kranjcu, postala Titova lična sekretarica.

    Početak veze

    Tako je šest godina, do 1952. Jovanka bila član Titovog okruženja u nedefinisanoj ulozi ljubavnice/sekretarice/člana posluge, dok je on obavljao svoje uobičajene poslove koji su povremeno uključivali romanse sa drugim ženama kao što je operska pevačica Zinka Kunc.

    Milovan Đilas, jedan od vodećih članova i ideologa komunističkog revolucionarnog pokreta, daje više detalja o Jovanki tokom ovog perioda u "Druženje sa Titom". Prema njemu, odnosi sa Titom su bili izuzetno teški za nju.

    Tačan datum njihovog venčanja je takođe predmet debata. Ono što je neosporno je da je za Jovanku konačno otkriveno da je više od obične sekretarice, barem u užem Titovom okruženju, tokom njegove epizode sa žučnom kesom 1951. Tajno venčanje se desilo kratko nakon toga u lepoj vili Dunavka u Iloku sa Aleksandrom Rankovićem kao mladoženjenim kumom i generalom Ivanom Gošnjakom kao mladinim kumom. Međutim, njeno zvanično otkrivanje kao prve dame se odigralo godinu dana kasnije tokom državne posete britanskog ministra spoljnih poslova Entonija Idna.

    Prema Đilasu, Jovanka nije imala uticaja na Tita prilikom donošenja odluka i vreme je najviše provodila brinući o domu i svom suprugu. Međutim, general Kranjc, tvrdi da je Jovanka ubrzo po sklapanju braka počela da spletkari, te da je imala državničke ambicije, iako nije ponudio dokaze u prilog takvim optužbama. Ni Đilas nije bio bez kritika prema Jovanki, ali su one bile mnogo manje ozbiljnije, a najviše su se ticale njenog držanja.

    Bračni problemi

    Odnosi u bračnom paru su počeli da se narušavaju ranih 1970ih. Njihov odnos je postao tema oštrih političkih rasprava. Jovanka je tvrdila da je pokušavala da zaštiti svog ostarelog supruga od raznih agenata - smatrala je deset od jedanaest njegovih državnih sekretara (ministara) za nekakve agente. Njeni protivnici su tvrdili suprotno, da je ona ta koja radi protiv svog supruga.

    Prema izveštaju iz 1988. napisanog za Predsedništvo SFRJ, između 1974. i 1988, najviši jugoslovenski forumi su na 59 sastanaka raspravljali samo o Jovanci. Ovaj proces je započeo sam Tito 21. januara 1974. kada je naredio Savezu komunista Jugoslavije da osnuje specijalnu komisiju koja će proučavati "slučaj drugarice Jovanke". Komisijom je predsedavao Rato Dugonjić, a u njoj su još bili Stevan Doronjski, Todo Kurtović, Fadilj Hodža, general Miloš Šumonja, Džemil Šarac i Ivan Kukoč.

    Tih godina je Jovanka bila optuživana da je sovjetski špijun, za odavanje državne tajne, šurovanje sa srpskim generalim, za postavljanje i smenjivanje najviših funkcionera, učestvovanje u zaveri protiv Aleksandra Rankovića, planiranje državnog udara sa generalom Đokom Jovanićem sa ciljem uzurpiranja Maršalove uloge...

    Mnogi veruje da je ona žrtva ambicija raznih političara koji su uspeli da manipulišu ostarelog Maršala protiv svoje supruge. Prema Ivi Eteroviću, piscu i fotografu koji je imao decenijski pristup vladajućem jugoslovenskom paru glavn krivci za razlaz Tita i Jovanke su Stane Dolanc i general Nikola Ljubičić.

    Konačni razlaz

    Do polovine sedamdesetih, Jovanka je postala još udaljenija od Tita, koji je u tom vremenu bio skoro potpuno pod uticajem Staneta Dolanca i Mitje Ribičiča.

    Razlaz se odvijao u etapama. Tokom 1975. nije bila prisutna na nekim Titovim inostranim posetama, a počele su da kruže glasine da se često svađaju. Aprila iste godine Tito je napustio njihovu rezidenciju u Užičkoj 15 i sam se preselio u Beli dvor.

    Jovanka je zadnji put viđena u javnosti 14. juna 1977. na zvaničnom prijemu za premijera Norveške. Kasnije tog leta je uhapšena pod sumnjivim okolnostima. Nije bilo zvaničnog objašnjenja za njeno hapšenje, koje je navodno naredio sam Tito. Nije se videla sa Titom poslednje tri godine njegovog života. Na kratko se pojavila u javnosti tokom Titove sahrane početkom maja 1980. U svim državnim objavama i novinskim izveštajima je bila navedena kao Titova udovica. Iako je stanje između supružnika spomenuto, zvaničan razvod se nikad nije desio.

    Posle Titove smrti

    27. jula 1980, ni tri meseca od Titove smrti, ljudi iz tajne službe su upali u njen stan u Užičkoj 15. Ispreturali su stan, konfiskovali Jovankinu imovinu i prisilili je da se preseli u Bulevar mira 75, gde je stavljena u kućni pritvor. Njenoj mlađoj sestri Nadi, koja je bila prisutna dok se sve ovo dešavalo, je prećeno smrću ako kaže bilo kome šta je videla.

    U decembru 1985. u otvorenom pismu poslanicima Savezne skupštine, Jovanka je opisala kako se sve izdešavalo: "Ta mučna premetačina je trajala od jedanaest sati pre podne do duboko u noć. Ujutru su sve to nekud odneli. Ništa nisu pomogla uveravanja da su to moja lična pisma, računi, dokumenti. Bila sam sama u kući, sve osoblje koje je tu radilo nekud je poslato. Bila sam sa deset nepoznatih ljudi i bojala sam se. Bojala sam se čak i za svoj život. Kad su počeli obijati vrata, pozvala sam svoju sestru Nadu da dođe. Ona je prisustvovala celoj toj mučnoj situaciji čišćenja. Pri odlasku, prišao mi je taj Nikolić i zapretio da će ako Nada bude govorila šta je tog dana videla, to i glavom platiti."

    Od tada Jovanka živi povučeno. Nedavno, u intervjuu koji je dala 2003. je porekla Titovu odgovornost za ono što joj se dešavalo, kazavši da je uradio sve da joj spase život. U istom intervjuu je istakla Staneta Dolanca i generala Ljubičića kao glavne razloge zašto je bila na ivici provalije krajem 1970ih i ranih 1980ih.

    Preuzeto sa sajta:
    http://sr.wikipedia.org/sr-el/Јованка_Будисављевић_Броз
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  10. #25

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Valerija Mesalina
    rimska lolita

    Kada se jedan ne naročito pametan i privlačan muškarac zaljubi u veoma privlačnu i inteligentnu petnaestogodišnju devojku, onda je obično “gotov”
    Iz knjige “Ja, Kaludije”, Robert Grevs

    Rimsko carstvo je stvorilo neke od politički najlukavijih i najambicioznijih žena u istoriji čovečanstva. Među njih spadaju i takve ličnosti kao šta su Livija Avgusta, zlobnica, žena velikog Cezara Avgusta; Popeja, izdajnica, druga žena cara Nerona; i naravno, krvoločna vučica, Agripina Mlađa. Ali, sinonim za sve zlo i grešnost ženskog roda, već vekovima predstavlja ime Valerije Mesaline. Ona je pravi fenomen i zbog toga što je tako lošu reputaciju stekla za veoma kratko vreme, jer je kada se upoznala s carem Klaudijem i udala se za njega, imala tek petnaest godina, a samo dvadeset dve kada je umrla.

    Valerija Mesalina je bila treća žena Tiberija Klaudija Cezara, koji je postao car nakon što je njegov nećak Kaligula ubijen 41 g. n.e. Pre nego što je Klaudije došao na tron, niko ga nije smatrao značajnom ličnošću, pre svega zbog fizičkih mana koje je imao od rođenja. Neki današnji istoričari smatranju da je bolovao od cerebralne paralize, ali su ga njegovi savremenici jednostavno smatrali glupakom i bogaljem, što ga je verovatno i spasilo kada su, nakon Kaligulinog smaknuća, vojnici krenuli u ,,čišćenje” carske palate od svih njegovih saradnika i rođaka. Ali, budući da je Klaudije bio plemenitog porekla, uživao je podršku nekih grupa Pretorijanske garde i zahvaljujući tome uspeo je nekako da sa svojom ženom, Mesalinom, preživi taj pokolj.

    I Mesalina je bila plemenitog porekla i imala slavne pretke. Njena majka je bila Domita Lepida (unuka Marka Antonija), a otac slavni rimski konzul, Valerije Mesala Barbat. Budući da je imala takve roditelje, Mesalina je imala puno privilegija, a naročito onu da je bila Kaligulina dvoranka. Zato je i razumljivo što je rastući u takvom okruženju postala potpuno svesna intriga koje su se dagađale na carskom dvoru i nesigurnosti života, naročito pripadnika vladajuće klase, u vreme Kaliguline tiranije. Tokom svoje vladavine, Kaligula je uživao u tome da gleda krvave gladijatorske borbe koje su se održavsle u rimskim amfiteatrima. I u carskoj palati je bilo puno krvoprolića, kao i različitih surovosti i zlikovačkog ponašanja. Mesalinin budući suprug, Tiberije Klaudije, je u to vreme bio samo jedna neprimetna senka koja se kretala u pozadini – neko ko je uživao u jelu i posmatranju političkih spletki koje su se neprekidno događale na dvoru. Nikome nije bilo ni na kraj pameti da bi on mogao postati važna ličnost, a kamoli da će doći na presto, pa se Mesalina za njega najverovatnije udala zbog toga što je želela da postane član moćne porodice, a ne zato što se nadala će on postati car.

    Valerija Mesalina je, bila Klaudijeva treća žena. Prethodne dve (verenice) su bile Emilija Lepida, praunuka cara Avgusta, a druga, Livija Medulina. Mesalina i Klaudije su se upoznali kada je on imao pedeset godina, a ona petnaest. Malo je verovatno da je za Mesalinu to bila idealna prilika, ali je Robert Grevs, u prvom tomu Klaudijeve izmišljene autobiografije, tu devojku ovako opisao:" Mesalina je bila izuzetno lepa devojka – mršava i žustra, s crnim očima s gustom, kovrdžavom kosom. Skoro uopšte nije pričala, već se samo zagonetno smeškala zbog čega sam, naprosto, poludeo za njom."

    Koliko god bila nezrela, ona je sigurna zazirala, a možda se čak i plašila toga da se uda i spava s Klaudijem. Uprkos tome, oni su oko 38. g. stupili u brak, povodom čega je napravljeno jedno skromno venčanje. Ubrzo nakon toga, 39. g. Mesalina je rodila ćerku, Oktaviju. Posle Kaligulinog ubistva, 41.g. Klaudije je postavljen za cara i ona je postala carica. Mesalina se s puna žara i samopouzdanja prihvatila te funkcije i uživala je u njoj, učvrstivši svoje pozicije time što je 4l. g. Klaudiju rodila sina Britanika. Kao majka naslednika prestola, imala je još veći uticaj i na muža i na njegov dvor. Mesalina je verovatno bila zanosna, jer je čak i na početku braka s Klaudijem bila okružena pažnjom više Ijubavnika. Njen uticaj na muža bio je toliki da se on godinama pravio da ne primećuje njenu razvratnost i gramzivost. Čak i kada je posumnjao da ona vodi takav život, pošto je bio jako plašljiv čovek, nije ništa preduzimao, i ispunjavao joj je svaki hir.

    Interesantao je to što je prvi znak njene zmijske prirode isprovocirala ljubomora. Stupivši na presto, blagi i razboriti Klaudije dao je do znanja da bi želeo da se njegove dve nećake (Britanikove kćeri), Agripina Mlađa i Julija Livila, vrate iz izgnanstva u Pontiji, gde ih je poslao car Tiberije, nakon što ih je njihov brat, Kaligula, silovao. Upbrzo je lepa i zavodljiva Julija bila likvidirana i to je gotovo sigurno Mesalinin prvi zločin, a motiv je bio ljubomora, jer je primetila da je njen uticaj na muža i cara počeo da slabi, za šta je okrivila nesretnu Juliju.

    Jedan od prvih koji su naleteli nja osvetničku prirodu bio je i Apije Silan, inače muž Meslinine majke, Domicije Lepide i prijatelj cara Klaudija. Silan je, zapravo, bio izuzetno omiljen čovek, koji je trebao da bude na nekoj visokoj funkciji, ali ga je, kada mu je mlada Mesalina dala do znanja da joj se sviđa to kao moralan čovek odbio. Povređena Mesalina je nagovorila slugu, Narcisa, da caru ispriča da je usnio san u kome je video kako ga Silan ubada bodežom u srce. Da bi dodala ulje na vatru, i sama je ispričala Klaudiju kako je sanjala da je Silan probrao da ubije cara da bi došao na presto. Pošto je bio jako sujeveran, Klaudije je shvatio sa nema drugog izbora, i naredio je da se Silan pogubi.

    Ovaj događaj je Bio je to događaj koji je podstakao nekoliko članova Senata da skuju zavera protiv Klaudija i njegove žene, intrigantkinje, kako bi ih zbacili s trona i na presto postavili ya imperatora Dalmacija. Međutim, Mesalina je to osetila i naložila da se ti ljudi pogube, kao i svi oni koji su na bilo koji način bili umešani u zaveru, a imovina da im se konfiskuje. U cilju zadovoljenja svoje pohlepe, počela je da izvlači materijalnu korist iz svoje pozicije rimske carice, prodajući svoj uticaj svakom ko je to mogao da plati. Prodavala je pravo građanstva, izdavala dozvole za gradnju ljudima koji bi davali najveća mita i postavljala na visoke funkcije sve koji su bili u stanju da joj zlatom napune kesu.

    Mesalina je, nažalost, prezirala tradiciju i nikada nije dostigla standarde koje je postavila njena prethodnica, Avgustova žena Livija Druzila. Štaviše, ona je bila njena sušta suprotnost. Spisak poroka koji su joj pripisivani bio je dugačak i neslavan, a na njemu je pohlepa uz razvratnost svakako zauzimala jedno od najistaknutijih mesta. Mesalina je, na primer, čeznula za Lukulovim vrtovima, koji su se nalazili na Kolisu Hartorumu (rimskom brdu vrtova). To je bilo parče zemlje čuveno po svojoj izuzetnoj lepoti, a pripadalo je jednom od najpoznatijih rimskih senatora, Valeriju Azijatiku. Znajući da do tih vrtova ne može doći drugačije do na prevaru, Mesalina je optužila Azijatika da kuje zaveru čiji je cilj bio ubistvo Klaudija. Dokazi za to su bili veoma klimavi ako ih je uopšte i bilo, ali je Mesalina naterala Klaudija da poveruje svakoj njenoj reči. Azijatik je bio osuđen na smrt. Jedini ustupak koji je Klaudije napravio tom nesretniku bio je da ga pusti da se sam ubije, a Azijatik je odabrao da to učini upravo u Lukulovim vrtovima. Naložio je lekarima da mu iseku jednu venu na nozi i tako je, u kadi punoj vode, iskrvario na smrt.

    Afere su se nizale jedna za drugom. Poznata je ona sa slavnim rimskim plesačem, Mnesterom, koji je svojom pojavom očarao Mesalinu.
    Mnester je poreklom bio seljak. U detinjstvu je bio pastir, ali je daleko dogurao. Kada je stigao do Rima, bio je već poznat igrač. Njegovo ime je postalo sinonim za kvalitet u umetnosti, kao što je to bio slučaj i s glumcem Roscijem. Mesalina je bila opčinjena njime. Postavila je njegove statue po celom gradu i carskoj palati i angažovala pesnike da pišu ode o njegovom fizičkom izgledu.
    Ali plašeći se posledica stupanja u vezu sa caricom iza leđa njenog muža, Mnester ju je odbio.Mesalina je, međutim, nastavila da mu se udvara sve dok mladić nije rekao da će uraditi sve što ona bude tražila od njega, ali samo ako se njen muž s tim slaže. Priča se da je Mesalina istog časa otišla do Klaudija i rekla mu da je mladić odbio da uradi ono što mu je ona naredila. Želela je da Klaudije svima da do znanja da njena naređenja moraju da se poštuju. Ovaj je to i učinio. Pozvao je igrača i naredio mu da uradi tačno ono što je njegova žena tražila od njega. Tako je Mnester postao Mesalinin ljubavnik – i to ispred carevog nosa.

    Ali to nije u poređenju šta se desilo sa jednim od sledećih Mesalininih ljubavnika, konzulom Gajom Silijiem, za koga se govorilo da je najlepši čovek u Rimu. Priča se da se Mesalina fatalno zaljubila u Silija. Tacit je u svojim "Analima" to ovako opisao:

    "Ona [Mesalina] se slepo zaljubila u Gaja Silija, najlepšeg mladog plemića Rima, i iz njegovog kreveta isterala Juniju Silanu, ženu takođe plemenitog porekla, u potpunosti prisvojivši njenog dotadašnjeg ljubavnika. Silije nije imao pojma u kakvoj je opasnosti, mada je bio svestan da bi ako odbije Mesalinu za njega to značilo smrt što je on nekako želeo da izbegne. Cena za to je bila previsoka, ali je on priželjkivao budućnost uživajući u sadašnjosti. Što se tiče Mesaline, ona je, ne krijućii se, s njim odlazila njegovoj kući Sledila ga u stopu, obasipala ga bogatstvom i počastima i na kraju je izgledalo kao da je presto promenio vlasnika, jer su se carevi robovi, slobodnjaci, pa čak i njegov nameštaj našli kod ljubavnika."

    Mesalinina veza sa Gajem Silijem je i za tadašnje prilike otišla predaleko. Već neko vreme je Klaudije, shvatajući da su Mesalinine aktivnosti i sumanuta pohlepnost i seksualna nezajažljivost postale ozbiljna opasnost i po sam prestol, dozvoljavao likvidacije prijatelja i ljubavnika svoje žene, kako bi se nekako sakrili tragovi njenog razvratništva.

    Ali, postojala opasnost da car postane predmet ismejavanja. Narod Rima je njegov položaj smatrao polusvetim, i mada je Klaudije svoje političke dužnosti obavljao veoma inteligentno, Mesalinino tvrdoglavo i nepromišljeno ponašanje počelo je da ga vuče na dno. Ljudi su govorili da je za katastrofalnu reputaciju njegove žene glavni krivac on, jer je slabić. Bilo je potrebno nešto uraditi, i nakon sedam godina sve gorih Mesalininih izopačenosti, ona mu je najzad, dala perfektan povod kada je odlučila da se uda za svog poslednjeg ljubavnika, Gaja Silija.
    Govori se da je ceremonija održana u vreme dok je Klaudije bio u zvaničnoj poseti Ostiji, gde je otišao da bi podneo žrtvu bogovima. Popijeno je mnogo vina, svirala je muzika a Mesalina i njen novi "muž" Silije, koji je bio krunisan jednim lepo ispletenim vencem od bršljana, su sve vreme igrali. Kada se Klaudije vratio u Rim, obavestili su ga šta se dogodilo, ali on ni tada nije verovao da je Mesalina kriva. On nije voleo da ide protiv svoje žene, i tek kada ga je jedan od njegovih odanih savetnika ubedio da mora da okrene drugi list, odlučio je da se obračuna s njom.
    Pal je bio Klaudijev najdraži sluga, a kasnije je postao i njegov ministar finansija. U vreme Mesalininog debakla, on je bio vrlo blizak saveznik Agripine Mlađe, koja je imala ambiciju da se uda za Klaudija. Agripina i Pal su špijunirali Mesalinu. Kada se Klaudije vratio iz Ostije, Pal i jedan drugi Agripinin saveznik, Narcis, obavili su svoju dužnost i obavestili cara o nepromišljenim postupcima njegove žene.
    Bilo je mnogo muke i problema da se konačno Klaudije odluči da privede postupak likvidacije kraju. Nisu pomogle ni svi Mesalinine molbe i pokušaju da se preko dece utiče na Klaudija. Svi učesnici i gosti njene „svadbe“ su pobijeni, a Mesalini je omogućeno da se sama ubije, što je onda bilo znak velike milosti prema osuđenom na smrt. Međutim i pri tome joj je „pripomogao“ jedan centurion pretorijanske garde.
    Momentalno su sve Mesalinine statue uklonjene iz čitavog Rima. Uprkos činjemci da su njena deca sigurno tugovala za njom, Klaudije ni u jednom trenutku nije zažalio što ju je likvidirao. Iako se zakleo da se nikada više neće oženiti nije prošlo mnogo vremena do trenutka kada je počeo da obraća pažnju na Agripinu Mlađu, Mesalininu nekadašnju suparnicu, koja mu je bila i nećaka. Ali, kako je Tacit pokušavao to da objasni: "Na narednom zasedanju Senata, Klaudije je ubedio jednu grupu senatora da kažu kako je u opštem interesu da se brak između njih dvoje hitno sklopi; da i drugi stričevi mogu slobodno da se venčavaju sa svojim nećakama, iako se ta nekada smatralo incestom."

    Interesantan je i jedan podatak o Mesalini kako je izazvala na dvoboj jednu od čuvenih rimskih prostitutki na čudan dvoboj: koja će spavati sa više muškaraca u toku jednog dana. Danas bi to rekli – redaljka. Trebali reći da je carica pobedila...

    Mesalina nije ni lako, a ni brzo zaboravljena. Ona je, za života, svojim sramotnim ponašanjem zaprepašćivala i fascinirala stanovnike starog Rima, a njene intrige i surovost obezbedile su joj mesto u sećanju ljudi još dugo nakon njene smrti.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  11. #26

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Jelena Anžujska

    Od sredine 1243. godine na srpskom prestolu sedi kralj Uroš I "Veliki" pošto je prethodno nasilno uklonio svoga rođenog brata - kralja Vladislava. Ostalo je tajanstveno poreklo njegove žene Jelene za koju se ne zna čak ni to da li mu je ona prva, druga ili čak treća.

    "Ova blagočastiva i hristoljubiva blažena Jelena bila je od plemena fruškoga, kći slavnih roditelja, koji su bili u velikom bogatstvu i slavi". (Danilo Drugi).

    Bilo je mišljenja da je ona anžujskoga roda, budući da su anžujski kraljevi u Napulju spominjali po svojim pismima neku Jelenu kao svoju rođaku. Tu su i razmišljanja da je ona od loze Kurtene, koja opet ima rođačke veze sa Anžujcima. Nisu bez osnova ni pretpostavke da Jelena potiče iz nekog francuskog plemstva iz Grčke budući da se navodi da je "od fruškoga roda" što je inače stari termin za Franke ili Francuze koji potiče od grčke reči. Najmanje je verovatno razmišljanje da Jelena ima poreklo u francuskom i mađarskom plemstvu u Slavoniji i Sremu. Ipak, na kraju ostaje teza da kraljica Jelena dolazi iz roda Karla I Anžujskog, kralja Sicilije i Napulja. Sam Karlo potiče iz kraljevske porodice u Francuskoj pa bi shodno tome i Jelena bila iz francuske kraljevske porodice.

    Tačan datum sklapanja braka između Uroša i Jelene se ne zna i predpostavlja se da je do njega došlo oko 1250. godine. Koliko se zna imali su petoro dece, od kojih samo za sinove Dragutina i Milutina imamo sigurnije podatke. Postoje predpostavke da su imali još dvojicu sinova i to Brnču (Brnjača, Prnča) i Stefana čiji je grob u Studenici,kao i ćerku za koju istorija nema podataka čak ni kako se zvala.

    Za 1288. godinu se vezuje osvećenje njena četiri franjevačka manastira koji su se nalazili u Baru, Skadru, Ulcinju i Kotoru.

    Ona je mnogo toga učinila i pri izgradnji pravoslavnih hramova i između ostalih izgradila je pravoslavni hram Gradac na Ibru.

    To je bila po svojoj nameni njena grobna crkva posvećena Blagovestima, a ovaj manastir je podignut oko 1275. godine i nalazi se u selu Gornji Gradac.
    Biograf tvrdi da je ona lično nadgledala kako napreduje izgradnja ovoga hrama.

    Nakon završetka izgradnje hrama kraljica Jelena ga je naselila monasima: "utvrdivši crkveni ustav, sakupivši izabrane monahe, zapovedi im da tu prebivaju, ustanovivši im zakonsko izdržavanje, koje drži nepromenjeno i do sada, takođe i celom crkvenom kliru, kao što u taj dan ustanovi blažena...", kao što ga je snabdela i sa neophodnim knjigama i ostalim potrebama.

    Njena pobožnost je postala poslovična.Iako katolkinja, Jelena je oko 1280. godine u crkvi Svetog Nikole kod Skadra, koji je inače ona podigla kao pravoslavni manastir, primila i monaški zavet.

    "Prizvavši hristoljubivog jednoga monaha svojih, najčasnijeg starca po imenu Jova, i iz njegove ruke primi monaški obraz u crkvi svetoga Nikole, u slavnom gradu Skadru. I u tom velikom anđelskom obrazu bi nazvana monahinja Jelena, i razgarajući se takvom ljubavlju vere u Gospodu, polagađe vrat svoj pod dobar laki jaram Hristov, tiho živeći u svakom monaškom ispravljanju, ne kušajući ni danju ni noću slast sna, niti dajući mira telu svome" (Danilo Drugi).

    Ona je odmah primila veliku shimnu, najveći monaški stepen, ali nije uzela i novo ime što simbolizuje ponovno rađanje u Hristu. Bilo je to neuobičajeno, ali ona je očigledno predstavljala izuzetak.

    "Nasićujući jadne i odevajući nage, bolnima i stranima beše pokrov i tvrda kula"Kraljica Jelena je čak organizovala i neku vrstu ženske škole (po svemu sudeći sirotište), verovatno prvu ove vrste u Srbiji.

    "Zapovedi u celoj svojoj oblasti sabirati kćeri sirotih roditelja, i njihov hraneći u svome domu, obučavaše svakom dobrom redu i ručnom radu, koji priliči za ženski pol. A kada su odrasle, udavaše ih za muževe da idu u svoje kuće, obdarujući ih svakim bogatstvom, a na mesto njih uzimala je druge devojke kao i prve. I tako uvek usrdno čineći išla je za Onim jedinim, koji radi nas pretrpe voljno raspeće..." (Danilo Drugi).U toj školi koja se nalazila u njenoj rezidenciji u Brnjacima (na gornjem Ibru) ona je mlade i sirote devojke podučavala onim veštinama koje su potrebne za brak, a onda ih uz dobar miraz udavala.Osim toga, biograf navodi da se kraljica Jelena mnogo brinula za siromašne dajući redovno milostinju.

    Postoji mišljenje da je ona imala veliki uticaj na svoga muža kralja Uroša i na njegovo vođenje politike. Često se navodi da je Jelena veoma mnogo pomagala barsku katoličku arhiepiskopiju u njenoj parnici sa dubrovačkom arhiepiskopijom i to tako što je vršila uticaj na svoga muža, kralja Uroša.

    U prvo vreme kraljica Jelena se zadovoljila time da primiruje velike ambicije svojih sinova Dragutina i Milutina. Kako su njihove želje dolazile u stalni sukob jer su obojica na isti način bili vlastoljubivi to suoš kao mladići bili u stalnoj neslozi. To je ona pokušavala da primiri savetima. Tako biograf navodi kako ona sinovima govori da žive u skladu sa hrišćanskim zakonima, a oni pažljivo slušaju majku:"A sinovi blažene gospođe Jelene u slast i sa strahom primahu reči i pouke svoje blažene matere Jelene, povinujući joj se sa svakom radošću".

    Na prvi pogled izgleda kao da ona na sinove ima veliki uticaj i da oni njene želje poštuju. U samome početku to je tako verovatno i bilo, međutim, kasnije je od toga ostao (naročito kod Milutina) samo strah od majčine reakcije, ali bez imalo volje da se poslušaju njeni saveti.

    Posebno je upečatljiv odnos između Jelena i njenog sina Dragutina, i to u onom kritičnom momentu kada su se sastali 1276. godine. Dragutin je od nje tražio podršku koja mu je u tome momentu bila neophodna jer je sa prestola srušio svoga oca, a Jeleninog muža - kralja Uroša I . Bilo je pitanje šta će u njoj prevladati - majčinski osećaj ili ljubav prema mužu. To nije bilo jasno ni Dragutinu koji prima majku koja dolazi kod njega i on očekuje da će ga ona ukoriti što se prema ocu poneo na taj način.Stoga pokušava da zaigra na njen majčinski osećaj, ali i na nešto više od toga. On njoj izjavljuje pokornost i poslušnost u svemu, međutim to nije ona ljubav koju iskazuje sin prema majci, tu je nešto i više.

    Dragutin je bio veoma inteligentan čovek koji je dobro poznavao svoju majku i znao je šta od nje može da očekuje. I do toga momenta njegova majka Jelena je od oca -- kralja Uroša I, bila zapostavljena i Dragutin je to znao, pa je prema tome bilo za očekivati da ga ona neće mnogo ni žaliti. Uz to, to Dragutinu nije moglo ostati nepoznato, Jelena je bila (i pored sve kulture, a možda baš i zbog toga) vlastoljubiva žena koja će pokušati da kroz vlast nadoknadi sve ono što je izgubila kroz svoj neuspešni brak. Stoga se njena naklonost može na najbolji način kupiti davanjem udela u vršenju vlasti, odnosno prepuštanjem dela srpskih teritorija njoj na vladanje. I tu je pogodio. Jelena je bila zadovoljna načinom na koji ju je sin primio, kao što je bila zadovoljna i time što je on njoj ponudio deo zemlje na upravu pa za Dragutinov napad na oca ne nalazi krivice njemu (Dragutinu), već smatra to božjom voljom.Time je Jelena nastupila, ne kao mati ili kao supruga svrgnutog kralja Uroša, već kao iskusni političar koji je pružio političku podršku i želi nagradu za to. Dragutin je baš tako i postupio davši joj jedan deo zemlje na korištenje.

    Jelena je dobila na upravu deo Zete (ako ne baš i celu) koja je do tada bila prepuštena na vlast prestolonaslednicima. Kroz značaj ovih teritorija se sasvim dobro vidi koliko je njena podrška bila dragocena Dragutinu i šta je on sve bio spreman da uradi ne bi li tu podršku zadobio. Sudeći po ovome radilo se o veoma odlučnoj ženi, pobožnoj doduše, ali spretnom političaru koji nije dolazio kod Dragutina da bi izmolila nešto za muža Uroša, već da za svoju podršku dobije odgovarajuću nagradu. Da je njena reč u Srbiji bila značajna vidi se iz spremnosti Dragutina da joj ispuni sve zahteve.

    Mnogo je nejasniji odnos kraljice Jelene prema mužu - kralju Urošu I. Ostaje fakat da mu nije pružila bilo kakvu pomoć ili utehu onda kada ga je sin Dragutin rušio sa vlasti. U tom momentu njena uloga majke, supruge i srpske kraljice se našla u procepu. Stiče se utisak da njen brak sa kraljem Urošem I nije ispunio njena očekivanja i da je ona prema mužu (a i on prema njoj) imala jedan hladan, skoro "profesionalan" odnos. Izrodila mu je decu ali je odbila da ostatak svoga života provede onako kako su to do tada radile srpske kraljice, najčešće daleko od svih događaja. Svesna svoga visokoga porekla (pa i manipulišući njime), ali i velike kulture i znanja koje je imala, ona je odlučila da uzme veće učešće u politici i u kulturnim zbivanjima.

    Sam početak njenog života kao srpske kraljice nije se mnogo razlikovao od onoga koji su imale njene prethodnice. Bavila se rađanjem i podizanjem dece, pa se činilo da će i ostatak njenog života tako da prođe. Ipak ni tada se ona nije libila da pravi neke svoje političke kombinaacije i da povlači samostalne poteze koji su bili u opreci sa onom politikom koja je u Srbiji bila zvanična i koju je vodio kralj Uroš I.

    Otvoreni lom u kraljevskoj porodici je započeo 1267-1268. godine kada su kralja Uroša njihovog sina Dragutina nakon jedne bitke u Mačvi zarobili Mađari. Iz toga zarobljeništva ubrzo su se obojica izvukli, ali uz obaveze koje su bile presudne za naredne događaje. Na ugarskom dvoru Dragutin se oženio ugarskom princezom Katalinom, a kralj Uroš I je dobio obavezu da Dragutina proglasi za "mlađega kralja" i jedan deo Srbije mu prepusti na vladanje. Time je sasvim svesno unet razdor u porodicu jer je Dragutin tražio da dobije svoj udeo u vlasti, a kralj Uroš I je to uporno izbegavao. Bilo bi veoma interesantno znati kako se kraljica Jelena odnosila ovakvom raspletu događaja. Iz kasnijih događaja izvesno je da su njeni odnosi sa mužem, kraljem Urošem I u to doba bili dobrim delom zahladneli budući da se ona neće odupirati Dragutinovim zahtevima za kraljevskom krunom. Verovatno da od tih godina njeno učešće u politici postaje sve značajnije i da se njena reč i te kako uvažava.

    Kao kulturna žena koja poznaje nekoliko svetskih jezika i način ponašanja na zapadnim dvorovima ona se dopisuje sa kraljevskim kućama gde je dobro poznaju i cene je. Da je to tako, vidi se i iz nekih pisama u kojima je Karlo Anžujski naziva svojom rođakom što nikako nije bio samo običan znak kurtoazije. Tokom 1273. godine Uroševi poslanici su bili na Karlovom dvoru na Siciliji, gde su ugovoreni detalji oko budućeg saveza. Kakvi su bili uslovi i ko je bio u srpskom poslanstvu, ne zna se, ali zna se da je ono bilo lepo dočekano što je svakako Jelenina zasluga. Time je Uroš i zvanično postao Karlov saveznik i po ko zna koji put promenio svoju politiku. Ovakav preokret u Uroševoj politici sigurno je bio plod Jeleninog uticaja, budući da mu je ona omogućila ovaj kontakt i posredovala pri sklapanju saveza.

    Od 1276. godine, kada se Dragutin kruniše, kraljica Jelena stiče skoro potpunu samostalnost budući da joj on kao nagradu za podršku koju mu je pružila u rušenju kralja Uroša I dodelio veliku oblast na samostalno vladanje. Videli smo u dosadašnjem tekstu da je kraljica Jelena došla kod Dragutina i dala mu blagoslov, a zauzvrat on je njoj dodelio Trebinje gde je ona nadalje prebivala.Stiče se utisak da je kraljica Jelena zapravo naplatila svoju političku podršku. Slična je situacija bila i sa Milutinom, mlađim bratom Dragutina. Verovatno je i on dobio zasebnu oblast da njome upravlja, pa je na taj način i on bio za izvesno vreme smiren. Jedini pravi otpor Dragutinu pružio je srpski arhiepiskop Joanikije (za arhiepiskopa izabran 1272.) koji je odstupio sa svog položaja u znak protesta zbog ovakvog postupka prema Urošu.Ovaj arhiepiskop dao je primer vernosti i poštovanja, a uz Uroša je proveo svo vreme dok bivši kralj nije umro. On ga nije dugo nadživeo (ako uzmemo da je Uroš umro 1277.) i umro je 1279. godine. Skoro tri godine nakon njegove smrti (1282.) njegove mošti su kralj Dragutin i kraljica -majka Jelena, kao znak poštovanja i zahvalnosti za ovakvu vernost, preneli iz Pilota u Sopoćane gde su ležale Uroševe mošti. Za ovaj zaista uzvišen čin najviše zasluga ima kraljica Jelena.

    Kraljica Jelena je umrla 8. februara 1314. godine. Sahranjena je u svojoj zadužbini u manastiru Gradac. .Njena smrt je odjeknula po Srbiji pa je na sahranu osim najvećih crkvenih i svetovnih velikodostojnika stiglo i mnoštvo sirotinje i drugih nevoljnika kojima je kraljica Jelena za života bila velika uteha.
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  12. #27

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Краљица од Сабе

    Краљица од Сабе, коју помињу Библија, Куран и етиопијска историја, била је владар Сабе, коју модерна археологија смешта у данашњи Јемен. Различити извори називају је још и Билкис или Македа.

    Прича по Библији


    Према Библији, (неименована) краљица Сабе чула је за велику мудрост краља Соломона од Израела, и отпутовала у његово краљевство са поклонима, биљкама и зачинима за краља, како је наведено у Првој књизи краљева. Краљица је била задивљена Соломоновом мудрошћу коју је тестирала разним загонеткама, и богатством, за које је благосиљала Соломоновог бога. Соломон јој је узвратио поклоне и она се са њима вратила у своју земљу.

    Прича по Курану


    Куран нигде не помиње Краљицу од Сабе према имену, мада је арапски извори називају Билкис. Прича је слична библијској. Према овој верзији, Соломону стижу вести о краљевству којим господари краљица, у коме обожавају Сунце. Он шаље писмо у коме прети нападом. Пошто су разменили поклоне, краљица стиже у Соломонов двор, где прима монотеизам и поштовање Бога.

    У исламским ледендама, Јасир Јанам је био ожењен Балкис, Краљицом од Сабе. Балкис је била сестра Шамс (Сунца). Њен отац, ал-Хадад, је спасао њену мајку која је била дух.

    Прича према етиопијским изворима


    Владарска породица Етиопије сматра да потиче директно од Краља Соломона и Краљице од Сабе, која се у етиопијским причама зове Македа. Сматра се да је етиопијска епска историја краљева, „Кебра Негаст“ или „Слава Краљева“, забележила историју о Македи и њеним наследницима. Краљ Соломон је, према овој причи, завео Краљицу и са њом имао сина који је касније постао Менелик I, први император Етиопије. Древно друштво које је прерасло у модерну етиопијску државу, формирано је миграцијама јужних Арабљана преко Црвеног мора и њиховим браковима са локалним становништвом. Древна краљевина Етиопије, Аксум, је обухватала велики део Јужне Арабије, укључујући Јемен све до доласка ислама, а Амхарик и Тиграј језици Етиопије су Семитски језици. Докази о постојању јужноарабијских заједница на тлу данашње Етиопије и Еритреје су раширени, и укључују артефакте и древне сабињанске записе. Ништа специфично за Македу до сада није ископано, али велики базен за купање у близини Аксума и рушевине древне палате домаће становништво често повезује са њом, иако се сматра да је палата из много каснијег периода. Вероватно је да су јужноарабијска и етиопијска верзија једна те иста прича.

    Савремено арапско виђење


    Неки од савремених арапских научника смештају Краљицу од Сабе не у Јемен, како су то чинили старији арапски извори, него радије на позицију владара трговачке колоније на северозападу Арабије, установљену од јужноарапских краљевстава. Савремени археолошки налази потврђују да је таква колонија постојала, са јужноарапским записима и артефактима, иако ништа специфично за Билкис није откривено до сада.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  13. #28

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Velika Kneginja Milica Hrebeljanović


    Kneginja Milica je rođena 1335.godine, u vreme vladavine cara Dušana, kao kći kneza Vratka, potomka Nemanjina, iz linije njegovog najstarijeg sina Vukana.

    Često je boravila u carskom dvoru, gde je i upoznala svog budućeg muža, Lazara Hrebeljanovića, srpskog kneza, za koga se udala 1353. godine. Sa Lazarom, Milica je izrodila osmoro dece, i to pet kćeri: Maru, Draganu, Jelenu, Teodoru i Oliveru, i tri sina: Stefana, Vukana i Dobrivoja, koji je umro u najranijem detinjstvu.

    Kao hrišćanka, Milica je, prema svedočenju biografa, bila svakim vrlinama ukrašena, blagorazumna, mužeumna, milostiva, štedra, tiha i svakom dobrom naravi ispunjena.

    Život srpske kneginje neizmerno je oplemenilo duboko, iskreno prijateljstvo sa Jelenom, (potonjom monahinjom Jefimijom) udovicom despota Uglješe Mrnjavčevića koja, je posle srpskog poraza i izgubljene Maričke bitke, svoje utočište pronašla na dvoru kneza Lazara u Kruševcu. Jefimija je, prema svedočanstvima, bila velika potpora Milici u životu, a naročito u podizanju dece, kojoj je bila druga majka.

    Posle velike tragedije srpskog naroda i poraza na Kosovu 1389, gde je zajedno, sa svim svojim vitezovima i vojskom, poginuo i srpski knez Lazar, Milica je (iako joj je nuđeno da sa decom ode da živi u Dubrovniku) izabrala teži put - ostala je u Srbiji, izranjavanoj, opusteloj i opustošenoj od pogibelji i pohara koje su činili Turci u svom osvetničkom pohodu.

    Suočena sa propašću srpske države, sa nejasnom vizijom budućnosti koja joj je donosila više strepnje i straha nego nade, kneginja Milica je bila prinuđena da se, pored majčinskih briga i obaveza (njeni sinovi su bili još uvek maloletni), posveti državničkim poslovima, gde jem iako u veoma nepovoljnim i teškim okolnostima, iskazala izuzetnu mudrost. Uvidevši, naime, da, nedugo posle kosovske tragedije (samo tri meseca posle bitke), ugarski kralj Sigismund posle dužih priprema sprema napade na Srbiju, Milica prihvata savez sa Turcima. Uz njihovu pomoć, uspelo joj je čak da povrati predele koje je ugarski kralj osvojio.

    Cena kojom je srpska kneginja platila ovaj savez bila je prevelika. Pored vazalnog odnosa Srbije u odnosu na Tursku, značila je i njenu veliku ličnu žrtvu. Svoju najmlađu kćer, Oliveru, morala je da uda za turskog sultana Bajazita.

    Mudrošću i diplomatijom, kneginji Milici je uspelo da februara 1391.godine prenese mošti kosovskog velikomučenika Lazara iz crkve Svetog Vaznesenja u Prištini u manastir Ravanicu, kneževu zadužbinu.

    Ali ne treba, mnogo godina. Jer odasvud se neprijatelji podigoše i silno navališe. Ne samo Ismailćani, nego i ugarske zemlje i mnoga gospoda sa mnogobrojnim silama podigoše se da zemlju našu opustoše, potpuno zarobe i razore. I moglo se videti kako jedne odvode u ropstvo, druge nepoštedno muče, treće mačevima seku, pa se tako mnoštvo krvi prolivaše. I beše svuda tuga, beda, plač i ridanje neutešno. A videvši ovo blagočestiva kneginja sa sinom svojim Stefanom, da je i on i srpska zemlja u beznadežnom udovištu, i da ih odsvuda neprijatelj napada i razgrabljuje, i da nema nikog da ih u bedi i tuzi koje su naišle pomogne i uteši, ona tada odbaci žensku nemoć i uze na se revnost mušku. I šta učini? Svu sebe u misao sabravši, iz dubine srca neutešnim uzdasima sa bolom duše sebe pred Bogom prostire, i Njega jedinog na pomoć priziva i Njegovu Presvetu Mater.

    O kneginji Milici pisao je i čuveni Konstantin Filosof:

    A dostoslavna i veoma mudra Milica, koja prevazilaziše mnoge izabrane matere, ostavši sama, beše kao što veli Solomon mužastvena žena i imađaše sve vrline. To o njoj znaju svi oko nje, koji su pocrpeli milostinje iz njene ruke i još mnoga druga dobra. Ona, primivši na sebe tako veliku vlast, znala je i svetske stvari, u kojima je teško snaći se. Po lepoti i dobroti svojoj ona ne beše samo žena, nego i mudri Odisej u mnogim stvarima. Ko će izreći sva njena dela? Ko će izbrojati sve božanstvene i sve svete ukrase i darove njene crkvama i manastirima? Ko se neće zadiviti gledajući njen pobožni odnos prema monasima, koja su okrenuti jedinome Bogu? Ona zaista delima svojim prevazilaziše zapovesti i iđaše napred na sve veće delo.

    Njeno ime vezuje se za dobročinstva brojnim manastirima i crkvama. Sa svojim sinom Stefanom i patrijarhom Danilom III izdala je 1392. godine povelju manastiru Hilandaru, darivajući pritom jednu crkvu i nekoliko sela. Tri godine kasnije, daruje ruski manastir Svetog Pantelejmona na Svetoj Gori. Pomaže podizanje manastira Sisojevac kod Ravanice, rekonstrukciju manastira Dečani posle pljačke Turaka. Kruna kneginjinog zadužbinarstva ostaće zacelo manastir Ljubostinja kod Trstenika, gde se Milica 1393. godine zamonašila, i kao monahinja Jevgenija, zajedno sa svojom družbenicom Jefimijom u ovom manastiru provela poslednje godine svog života.

    Pre nego što je monaškom rizom zamenila haljine narodu omiljene vladarke, Milica je sazvala sabor na kome je predala vlast svom sinu Stefanu.

    Pored mudrosti stratega i vladarke, Milica je posedovala i dokazala mudrost roditelja, mireći svoje na krv oko vlasti zavađene sinove, što joj je i uspelo posle istinskog podviga. Po ciči zimi, u već poznim godinama svog života odlazi u Svetu Goru, ne bi li sprečila sukob svojih sinova Stefana i Vukana.

    Među brojnim njenim po hrabrosti zabeleženim podvizima ostaće njeni odlasci u Carigrad, caru Bajazitu, svom zetu, prvi kada odlazi da spase od sigurne smrti svog sina Stefana (Bajazit je pripremao njegovu likvidaciju), i drugi, kada od istog tada moćnog i oholog vladara moli mošti svete Petke, koje iz Vidina prenosi u Srbiju kao zalog spasenja svoje zemlje.

    Vrline, dela i zasluge kneginje Milice ostavile su dubok trag u epskom pamćenju srpskog naroda, koji je za uzvrat zauvek krunisao zajedno sa njenim suprugom, knezom Lazarom, koji se birajući između dva carstva (porobljavanja i prelaska u Islam), zemaljskog i nebeskog opredelio za carstvo nebesko i borbu za hrišćanstvo. Cara Lazara i caricu Milicu srešćemo u brojnim epskim pesmama koje su dugo prenošene s kolena na koleno.

    Kneginja Milica je umrla pre šest stotina godina, 11. novembra 1405. godine, u manastiru Ljubostinja, gde se u sarkofagu čuvaju njene mošti.

    Ostala je i do dan-danas najvoljenija srpska carica Milica
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  14. #29

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Mata Hari

    Margareta Gertruda Zele (Margaretha Geertruida Zelle) rođena je u Holandiji 1876. godine. Poticala je iz imućne porodice. Udala se 1895. za oficira škotskog porekla u holandskoj vojsci Kembela mek Leoda. Od 1897. do 1902. živeli su na Javi i Sumatri. Kasnije su se vratili u Evropu i razveli. Imali su dvoje dece koja su umrla u detinjstvu i ranoj mladosti. Margareta je postala egzotična plesačica u Parizu 1905. Ubrzo je uzela umetničko ime Mata Hari, što na malajskom jeziku znači „sunce“ ili „oko dana“. Bila je visoka, atraktivna i vešta u indijskim plesovima. Na sceni se pojavljivala skoro naga. Postigla je veliki uspeh u Parizu. Postala je ljubavnica milionera i industrijalca Emila Gimea, a imala je i niz veza sa bogatašima i plemstvom. Predstavljala se kao javanska princeza koja je ples učila od malih nogu, što u je u Evropi onog vremena predstavljalo misteriju. Pored plesa, slikala se za erotski provokativne fotografije.

    Za vreme Prvog svetskog rata Mata Hari je putovala između Engleske, Francuske, Holandije i Španije. Svoju naklonjenost i umeće u plesu koristila je u Francuskoj tokom špijunske karijere. Ona je jedna od najvećih figura u Prvom svetskom ratu. Bila je kurtizana mnogih visokih oficira i imala je puno ljubavnika, većinom visokih državnika i vojnih generala, na obema stranama, što pre samog rata, što tokom rata. Iako veoma kratka, njena špijunska karijera ostala je u svetskoj istoriji zapisana kao jedna od najosmišljenijih i najefikasnijih.
    Postojale su glasine da radi kao špijun za Francusku. Januara 1917. jedna od nemačkih tajnih poruka je pominjala usluge špijuna H-21. Francuska tajna služba je ovoga špijuna identifikovala kao Matu Hari.

    Uhapšena je 13. februara 1917. u hotelskoj sobi u Parizu. Smatra se da je podatke koje je Mata Hari prenosila obema zaraćenim stranama platilo životom više od 10.000 ljudi. Osuđena je kao nemački špijun i streljana 15. oktobra, 1917.

    Njen stvarni angažman u ulozi špijuna nije nikada bio potvrđen. Neki istoričari smatraju da je Mata Hari žrtvovana da bi se prikrili drugi promašaji francuske tajne službe. Tajni dokumenti o njenom slučaju će postati javno dostupni 2017.

    Sudbina Mate Hari je bila inspiracija za više filmova.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  15. #30

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Беназир Буто




    21. јун 1953. — 27. децембар 2007

    Беназир Буто (синди: بینظیر ڀھٽو ) (урду: بینظیر بھٹو) је била прва жена на челу једне постколонијалне муслиманске државе. Харизматична госпођа Буто је изабрана за премијера Пакистана 1988, али ју је након 20 месеци уз подршку војске сменио председник, Гулам Ишак Кан, искористивши Осми амандман устава да распусти парламент и распише нове изборе. Беназир Буто је поново изабрана 1993, али ју је три године касније разрешио тадашњи председник Фарук Легари, услед разних корупционих скандала. Године 2006, на захтев владе Пакистана, Интерпол је издао налог за хапшење ње и њеног мужа. Беназир Буто има двојно држављанство, пакистанско и британско.

    У октобру 2007, пакистанске власти су повукле оптужбе против Беназир Буто, и она се 18. октобра вратила у Пакистан. Већ сутрадан су у Карачију на митингу добродошлице поводом њеног повратка постављене две бомбе које су усмртиле преко стотину људи. Буто није повређена у нападу. Дана 27. децембра изведен је други антентат на скупу у Равалпиндију и овај пут атентатор је успео да смртно рани Беназир Буто током пуцњаве. Умрла је истог дана у болници у Равалпиндију.

    извор: Wikipedia

Strana 2 od 8 PrvaPrva 1234 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Ko voli sex vise, muskarci ili zene?
    Autor veljko yaric u forumu Erotika & sex
    Odgovora: 79
    Poslednja poruka: 11.12.2014, 19:59
  2. Zene u kuhinji
    Autor yige_gui u forumu Ženski kafić
    Odgovora: 52
    Poslednja poruka: 19.11.2011, 14:57
  3. Zene i fudbal
    Autor Captain Jack u forumu Ženski kafić
    Odgovora: 41
    Poslednja poruka: 25.01.2010, 22:16
  4. Zene i ples
    Autor Vamp73 u forumu Ženski kafić
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 20.11.2009, 20:58
  5. Zene fudbalera
    Autor astrica u forumu Spomenar
    Odgovora: 7
    Poslednja poruka: 04.10.2006, 06:46

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •