Poezija raspoloženja... - Strana 53
Strana 53 od 62 PrvaPrva ... 3435152535455 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 781 do 795 od ukupno 924
  1. #781

    Odgovor: Poezija raspoloženja...

    Femininejazz


    Ljubila bih te
    Došlo mi nešto
    Gurnuću te uza zid
    I vrlo je važno da se prepustiš
    Najgore što ti se može desiti je
    da ti izgrizem usne do krvi
    Prvu pomoć pružiće
    moj jezik, ometan tvojim jezikom
    mekano,vlažno i neprekidno
    bez daha
    Ne opiri se
    nema svrhe, ja znam šta hoću
    I dobiću svoje ispunjenje
    Ako zastanem
    rastvoriće mi se spojevi
    na prstima,laktovima, kolenima
    ostaću ti u rukama kao
    gomila vlažne ženstvenosti
    Sumnjam da bi znao kako
    Da me ponovo sastaviš
    Jer,sve već funkcioniše
    savršeno
    Stavi ruku ovde
    Osećaš?
    Eto,tu prestaju sve uloge
    Moja suština
    izgovara razgovetno
    Že-lim-te

    nepoznat autor

    Poruku je izmenio Cecara, 08.12.2010 u 17:21 Razlog: nepoznat autor
    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


  2. #782

    Odgovor: Poezija raspoloženja...

    Molim te, poslusaj ono sto ne kazem


    Nemoj da te zavara izraz moga lica.
    Jer, nosim masku, tisuce maski,
    maske koje se bojim skinuti,
    a nijedna od njih nisam ja.
    U pretvaranju sam pravi majstor,
    ali ne daj se zavarati.
    Za ime Bozje, ne daj se zavarati.
    Pretvaram se da sam siguran
    da je sve med i mlijeko u meni
    i oko mene
    da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra
    da je sve mirno i da sve kontroliram
    i da ne trebam nikog.
    Ali, ne vjeruj mi.
    Mozda se cini da sam smiren, ali
    moja smirenost je maska
    uvijek promjenjiva i koja sakriva.
    Ispod nje nema spokoja.
    Ispod nje je zbrka, strah i samoca.
    Ali, ja to sakrivam.
    Ne zelim da itko zna.

    Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti
    i da ce me otkriti.
    Zato freneticno kreiram masku da bi iza nje sakrio
    nonsalantno, sofisticirano procelje,
    da mi pomogne da se pretvaram,
    da me zastiti od pogleda koji zna.
    Ali bas takav pogled je moje spasenje.
    Moja jedina nada i ja to znam.
    Dakako, ako iza njega slijedi prihvacanje.
    Ako slijedi Ijubav.
    To je jedina stvar koja me moze osloboditi od mene samoga,
    od zatvora sto sam ga sam sagradio,
    od prepreka sto ih sam tako bolno podizem.
    To je jedino sto ce me uvjeriti u ono u sto ne mogu uvjeriti sam sebe,
    da uistinu nesto vrijedim.
    Ali ja ti ovo ne kazem. Ne usudujem se. Bojim se.
    Bojim se da iza tvoga pogleda nece uslijediti prihvacanje,
    da nece uslijediti Ijubav.
    Bojim se da ces me manje cijeniti, da ces se smijati,
    a tvoj bi me smijeh ubio.
    Bojim se da duboko negdje nisam nista, da ne vrijedim,
    i da ces ti to vidjeti i odbiti me.
    Zato igram svoju igru, svoju ocajnu igru pretvaranja
    sa sigurnim proceljem izvana
    i uplasenim djetetom unutra.
    Tako pocinje svjetlucava ali prazna parada maski,
    a moj zivot postaje bojiste.
    Dokono cavrljam s tobom uctivim tonovima povrsnog razgovora.
    Kazem ti sve, a zapravo nista,
    i nista o onome sto je sve,
    i sto place u meni.
    Zato kad sam u kolotecini,
    neka te ne zavara to sto govorim.
    Molim te pazljivo slusaj i pokusaj cuti ono sto ne kazem.
    Sto bih volio da mogu reci,
    sto zbog opstanka moram reci,
    ali sto reci ne mogu.

    Ne volim nista kriti,
    Ne volim igrati umjetne, lazne igre,
    zelim prestati s igrama.
    zelim biti iskren i spontan te biti ja,
    ali mi ti moras pomoci.
    Moras pruziti ruku
    cak i kada se cini da je to posljednje sto zelim.
    Samo ti mozes iz mojih ociju ukloniti prazan pogled zivog mrtvaca.
    Samo me ti mozes prizvati u zivot.
    Svaki put kad si Ijubazan, njeћan i kad me hrabris,
    svaki put kad pokusas razumjeti jer uistinu brines,
    moje srce dobije krila,
    vrlo mala krila,
    vrlo slaba krila,
    ali krila!
    Sa svojom moci da me ozivis mozes udahnuti zivot u mene.
    Zelim da to znas.

    Zelim da znas koliko si mi vazan,
    kako mozes biti stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe
    ako tako izaberes.
    Samo ti mozes srusiti zidove iza kojih drscem,
    samo ti mozes ukloniti moju masku,
    samo ti me mozes osloboditi moga sjenovitog svijeta panike,
    i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora,
    ako tako odlucis.
    Molim te odluci. Ne mimoilazi me.
    Nece ti biti lako.

    Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snazne zidove.
    Sto mi blize prides
    to naglije mogu uzvratiti.
    To je nerazumno, ali unatoc tome sto o covjeku kazu knjige,
    ja sam cesto nerazuman.
    Borim se bas protiv one stvari za kojom ceznem.
    Ali rekose mi da je Ijubav jaca od snaznih zidova,
    i tu lezi moja nada.
    Molim te pokusaj pobijediti zidove
    cvrstom rukom
    jer dijete je vrlo osjetljivo.
    Tko sam, mozda se pitas?
    Ja sam onaj kojega znas vrlo dobro.
    Jer ja sam svaki covjek na kojega naides
    i ja sam svaka zena na koju naides.


    Charles C. Finn

  3. #783

    Odgovor: Poezija raspoloženja...

    Liši me vida:gledaću tvoj lik,
    zapuši uši moje:slušaću te,
    onemi me:al' zvaću te kroz krik,
    bez nogu još ću tebi naći pute.
    Slomij mi ruke:hvataću te srcem;
    zaustaviš li srce meni,sam
    moj mozak tad će kucati i bdeti;
    a ako mi i mozgom užgaš plam-
    na krvi svojoj ja ću te poneti.

    Rilke
    Ako ne znaš pametno govoriti, pametno ćuti !

  4. #784

    Odgovor: Poezija raspoloženja...

    Petar Pajić
    SAMOPOSLUGA

    Kao poljubac, kao voćka između zgrada,
    kao poslastičarnica, sladoled u dan vreo,
    takva je bila kad je kroz centar grada
    prolazila, kao Beograd ceo.

    Išla je Terazijama blago njišući ulice
    svojim zastavama od kojih se vid muti,
    išla je radosno, kao sa utakmice
    kad krenu pobednici, a buka se tek sluti.

    Video sam je! Vatra oko njenog struka
    obavijala joj je bedra, pela se uz strme grudi,
    vrtela se ko obruč u pasu, oko kuka,
    pravila nežni požar između ljudi.

    Podmlađivalo se sve. Žar proleća na licu
    i bistar vazduh oko njenog profila,
    bojili su fasade, sunčali celu ulicu
    koja je za njom radosno odlazila.

    Nevidljivo su leteli javni golubovi
    praveći trgove na nebu. Njihov šum u njenom hodu
    razmekšavao je asfal. Pomerali se bezistanski stubovi
    u želji da tako lako i sami nekuda odu.

    Ušla je u samoposlugu. Sve je oživelo:
    Iz mleka u tetrapaku zamukale su krave,
    zazelenilo se upakovano selo,
    mora u konzervama počela da se plave.

    U kesu od najlona trpala je kontinente
    zarobljene dotle u limenke, u tube,
    sibirskog brzog jelena, livade pokraj Sente,
    kinesku lastu, šećerna polja sa Kube.

    Lovio sam je kroz samoposlugu dok je zamicala
    između rafova punih šarene robe.
    Posle, kad je izašla, ni sama nije znala,
    odnela je i moje srce sa stvarima iz torbe.
    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


  5. #785

    Odgovor: Poezija raspoloženja...

    Nina Živančević

    ČINI MI SE

    Treba mi neko da sa mnom živi u kutiji,
    neko ko nije niko,
    neko ko pali insens,
    zatim čisti svakodnevnu pozornicu (ali ne veruje u rituale),
    neko ko udiše vazduh i zatim ga drži u plućima...
    u stvari,
    NE TREBA MI NIKO

    Međutim, treba mi neko ko sriče azbuku...
    neko neporušen godinama,
    neko izbrušenog stila,
    koketno biće sa svilenim maramama,
    neko odeven u crno a lagodan u svojoj koži,
    neko ko voli da putuje sam po svetu, u stvari...
    NIKO MI NE TREBA

    Treba mi neko ko voli decu (ali nije pedofil),
    neko ko pravi umetnost,
    ali za nju - nema uvek vremena...
    neko ko se budi posle podne i pali džoint,
    ko roni na dubinu od 1 000 metara i tu ajkuli glanca zube,
    ali ko ni mrava zgazio ne bi,
    treba mi neko ko poznaje bolnice,
    ko pravi stolice,
    ko tuca anđele,
    ko sa đavolom tikve sadi,
    u stvari,
    NE TREBA MI NIKO

    Treba mi neko ko je pročitao aleksandrijsku biblioteku,
    spasio je od požara i instalirao u svoj kompjuterski program,
    neko ko se rodio u Aleksandriji,
    Madagaskaru,
    Tunisu,
    u Aino plemenu u Japanu,
    u Beogradu
    u Teheranu
    uNjujorku
    u Rimu
    u Kazablanki,
    neko od svetle misli i sjajna oka,
    neko ko počinje pokret u istoriji ili ga završava,
    u stvari,
    NE TREBA MI NIKO

    Treba mi neko nežan kao meko praskozorje,
    tvrd kao stena Gibraltar,
    razuzdan i veseo,
    težak i glomazan kao ormar,
    neko ko jede slatko od ruže,
    rahat-lokum ko me pred zoru sastavlja i rastavlja kao sat,
    neko ko hoda kao mačka i otvara žute zenice u ponoć,
    neko ko ne kaže ništa čak ko ne postoji,
    u stvari i zaista,
    NIKO MI NE TREBA

    Treba mi kamikaza uzdignutih krila,
    neko ko poklanja cvet,
    ko ne mrzi svet i ko se smeje smrti u lice...
    Neko ko plače usred autobusa...
    na sredini koncerta na polovini razgovora i dok seče luk,
    Treba mi neko koga nisam srela,
    zavela, ponela,
    omela,
    obezglavila,
    navela,
    zanela,
    ranila...
    Treba mi neko ko laje na mesec u stvari,
    NE TREBA MI NIKO

    Treba mi neko ko pravi muziku,
    ko pravi sranja,
    ko donosi odluke,
    neko ko kopa u rudniku,
    ko radi u banci,
    ko čisti slivnik,
    spava na kiši,
    ko glanca kavez u zoološkom vrtu,
    neko ko guta asid,
    predaje etiku,
    pegla veš,
    razmišlja o sutonu,
    pronalazi vakcinu protiv SIDE,
    dosade,
    neko ko je završio sa meditacijom i izašao iz neuroze,
    neko iz pećine,
    iz loše porodice,
    neki prosjak koji voli da se smeje,
    princ koji krade vazduh iz nozdrve,
    orgazam iz pete,
    koji trebi vaške iz kose,
    knjige iz biblioteke,
    ko snima film o beskrajnim oblacima i napuklim ogledalima,
    ikona mudrosti i ludosti, znanja i neznanja,
    u stvari
    NE TREBA MI NIKO kome mnogo trebam...

    Treba mi neko ko čisti cipele,
    seče nokte,
    slaže posuđe,
    posmatra planete,
    voli nauku,
    ima svoje mišljenje,
    ne gaji predrasude,
    ko nema kičmu ali ima auru na mestu gde hoda uspravno...
    u stvari,
    NE TREBA MI NIKO

    Treba mi neko ko razmišlja u bojama,
    ko oseća prstima i ko sanja budan,
    treba mi neko vešt,
    a nesiguran poput akrobate,
    učitelj džiu-džica na električnoj stolici punoj vate,
    magnetna plazma u bolnici,
    krvno zrnce u plaštu sena,
    perverzna princeza na zrnu graška,
    ulični diler sa dosta praška,
    pustinjski vetar bez jednog daška,
    u stvari... u stvari,
    NIKO MI NE TREBA...

    niko baš toliko,

    toliko toliko
    kao Ti...
    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


  6. #786

    Odgovor: Poezija raspoloženja...

    Prava ljubav

    Nemoj da mi uputiš više
    nijedan pogled,čak i ako bi smeo.
    Svaki tvoj pogled samo nove uspomene piše
    i tiho, nečujno urezuje tvoje ime
    u neke moje još nerođene rime
    zute i plave boje,
    a ja nisam sigurna da li bi ti to hteo.
    Ne budi moje orkane snene
    da se neki ne zakovitla iz pene,
    ponašaj se i dalje kao da ne postojim,
    i kao što si do sada umeo
    nastavi da gledaš kroz mene
    u nedogled
    iako tu ispred tebe stojim.

    Nemoj uopšte da me gledaš,zaboravi me.
    Potroši svoje poglede na one druge,
    na one što znaju da se kikoću,
    da od svega naprave važnu temu,
    na one izgubljene u beskraju
    što ne znaju za samoću,
    na one što se trude
    da uvek nose šminku,
    na one kojih se sve tiče
    a tako malo znaju
    Gledaj njih,zaboravi mene, klinku,
    ja nisam takva niti takva mogu da budem,
    ja sam iz neke potpuno druge priče.

    Nemoj da mi uputiš više
    nijedan osmeh.
    Jedan je dosta.
    Pomisliću da u tom novom još nešto piše
    i bojim se, izazvaću podsmeh
    kod onih kojih se sve tiče
    U meni se rodi i osta
    želja koja klija i raste,i izvija se i trudi
    da izleti u nebo
    i nemoguće preraste.
    I zato nemoj, nemoj nikada više
    da mi poklonis nijednog smeška.
    Zamisli da me nema,
    da ne postojim,
    tako je bolje.
    Moram to da te molim jer se bojim,
    strašno se bojim
    da je tvoj osmeh samo greška.
    Pokloni tvoj osmeh tamo nekoj drugoj,
    i petoj, i sedmoj,
    pokloni ga onima koje će znati da ga vrate,
    onima koje ne vole čekanje,
    kojima nije problem da svojim osmehom uzvrate
    odmah, bez razmišljanja,a da ga prime još manje.
    Pokloni ga njima, meni nemoj,
    jer moj osmeh predugo sanja
    dok ne ugleda svitanje,
    predugo čezne da izleti,
    predugo plete šarene duge,
    predugo trepti dok ne sine,
    a za sve to vreme
    moje usne su neme.
    Zato me zaboravi
    jer ja nisam kao te druge,
    ja sam iz neke sasvim druge šeme.

    Nemoj da mi uputis vise
    nijednu reč,čak i ako to želiš.
    Sve reči mogu da imaju i drugo lice,
    i šta ako ti to prekasno shvatiš
    i poželiš da ih vratiš
    i pričuvaš za neku drugu zgodu
    kad vidiš šta u mojim očima piše,
    pa se sneveseliš,a već je kasno,
    već si ih pustio da odu?

    Ne, nemoj mi reći ni jednu reč više,
    bojim se da će i moje reči da poteku
    izazvane tvojim
    pa će da se sliju u moćnu reku
    i da teku i teku
    Tako se bojim
    da će iz mene bujica da provali,
    da mi neće biti dovoljno sve vreme u našem veku
    da iskažem sve što smo do sad otćutali.
    Neka tvoje reči odu na tamo neke
    očima blizu
    a mislima daleke,
    na one što imaju raspletene kose,
    što uvek slušaju ali retko čuju,
    na one što se oblače u Rimu i Parizu,
    na one kojima je važno šta će da obuku
    i šta će da nose,
    na one što se stalno utrkuju
    Na mene ne bacaj reči,zamisli da ne postojim,
    jer ja se bojim,
    strašno se bojim
    da neće ništa da me spreči
    jednom kad moja bujica krene,
    kad se otkači i provali i dotakne sve vaseljene
    koje nam dele sreću i tuge.
    Zato te molim, najlepše molim,
    zaboravi mene,
    ja sam jaka i sve ću moći da prebolim
    jer ja nisam i nikad neću biti
    kao te neke druge.

    I nemoj,
    nikada nemoj da me tražiš,
    čak i ako se osmeliš
    pa to poželiš,čak i ako se na to odvažiš.
    Čak i ako ti konačno sine da sam ja Ona,
    jedina prava samo za tebe,
    ona jedna od miliona
    koja ti pruža more tišine
    i svu silinu uragana
    u istom trenu.
    Ne, nemoj da me tražiš,
    pusti me da sama svoje dane brojim
    dok postojim,
    dokle god trajem nekih dana,
    dokle god moje vreme curi.
    Ne daj da ti misli na tu stranu skrenu,
    nipošto nedaj.
    Ja se neizvesnosti više ne bojim
    ali bih radije da požurim
    i da se sakrijem u uspomenu.
    Potraži one neke druge
    koje su svikle da nose štikle,
    koje samo sa debelim slojem šminke postoje,
    koje još uvek ispredaju prazne priče,
    koje se još uvek utrkuju da sve vide i čuju,
    koje nose samo uzdužne pruge
    jer im samo takve dobro stoje,
    koje ne pričaju nego se dovikuju

    Mene nemoj,
    mene ne traži
    jer ja sam samo drhtaj jednog trena,
    samo kap rose opijena jutarnjom vlagom,
    samo neizrecivo malo parče istine u laži,
    i nestalna kao morska pena
    od koje sam sačinjena.
    Bojim se, strašno se bojim
    ako me nađeš da ćemo zajedno da potečemo istom snagom,
    istom silinom,istom žestinom,
    i da ću početi da postojim,
    stvarno postojim
    od tada pa sve do svog kraja.
    Probudićeš moje orkane i bujice i reke,
    moji snovi će da dobiju lice
    i da ostvare želje daleke.
    Ali, šta je sve to?
    Sve će to jednom morati da stane
    jer kad tad stane sve što jednom krene,
    jer kratak je ovaj ljudski veki
    prolazan poput lepote maja.
    A ako me ne nađeš,ako me nikada ne nađeš,
    ja ću imati tebe i ti ćeš imati mene
    odavde pa do večnosti,
    zauvek,
    bez početka i bez kraja.

    Dragana Konstantinović

  7. #787

    Odgovor: Poezija raspoloženja...

    Čekaj me

    Čekaj me, i ja cu doći,
    samo me čekaj dugo.
    Čekaj me i kada žute kiše
    noći ispune tugom.
    Čekaj me i kada vrućine zapeku,
    i kada mećava briše,
    čekaj i kada druge nitko
    ne bude čekao više.
    Čekaj i kada čekanje dojadi
    svakome koji čeka.

    Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
    Ne slušaj kad ti kažu
    kako je vreme da se zaboraviš
    i da te nade lažu.
    Nek poveruju i sin i mati
    da više ne postojim,
    neka se tako umore čekati
    i svi drugovi moji,
    i gorko vino za moju dušu
    nek piju kod ognjišta.
    Čekaj i nemoj sesti s njima,
    i nemoj piti ništa.

    Čekaj me, i ja cu sigurno doći,
    sve smrti me ubit neće.
    Nek kaže tko me čekao nije
    Taj je imao sreće!
    Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
    niti će znati drugi
    da si me spasila ti jedina
    čekanjem svojim dugim.
    Nas dvoje samo znat će mo kako
    preživjeh vatru kletu -
    naprosto, ti si čekati znala
    kao nitko na svetu...

    Konstantin Simonov

  8. #788

    Odgovor: Poezija raspoloženja...

    Charles Simic
    TA SITNICA


    Izgleda nikad se neće naći.
    Kao da je neka žena izgubila biser,
    tu na ulici, pa vas saletela
    da pomognete u traženju.

    Može čak biti da je sve izmislila
    ilije lažne suze, mislite vi
    dok prebirate pod nogama,
    znajući da nema šanse ...

    U ovo doba dana, leti
    čoveku zaista treba razlog
    da ga pomeri iz hladovine,
    a žena, gde zaboga nesta?

    Zašto vam onda i posle toliko godina
    oči na zemlji katkad traže nešto
    baš kad žurite na neki sastanak,
    na koji ćete tada sigurno zakasniti?
    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


  9. #789

    Odgovor: Poezija raspolozenja..

    SUDNJI DAN

    Vetrovit dan
    Reke ka izvoru potekoše
    duž obala šume su namah
    menjale boju
    vraćao se davno iz duša
    otplovljeni mulj

    Nastupio je čas
    Vodi se predaj
    i prepusti galebovima

    Zosim Popac
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  10. #790

    Odgovor: Poezija raspoloženja...

    PESMA DANU KOJI ODLAZI
    F. G. Lorka

    Kako mi je teško
    da te pustim da odeš,dane!
    Odlaziš pun mene
    a kad se vraćaš, ne poznaješ me.
    Kako mi je teško
    ostaviti na tvojim grudima
    moguća ostvarenja
    nemogućih minuta.

    U predvečerje
    Persej ti kuje okove.
    Ti bežiš na breg
    ranjavajući noge.
    Ne mogu te privući više
    ni moje telo, ni moj plac,
    ni reke kraj kojih snivaš
    svoj zlatni popodnevni san.

    Sa istoka na zapad
    nosim tvoju okruglu svetlost.
    Tvoju veliku svetlost što drži
    moju dušu u neprekidnoj napetosti.
    Sa istoka na zapad...
    Kako mi je teško da te nosim
    sa tvojim pticam
    i tvojim rukama od vetra!
    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


  11. #791

    Odgovor: Poezija raspolozenja..

    Zaboravit cemo ga srce


    Zaboravit cemo ga srce

    Nocas, ti i ja !

    Ti toplinu smetni s uma

    Ja svetlo sto mi da


    Kada molitvu okoncas,reci

    Da pamet zatamnim

    Pozuri! Ako kasno dodjes

    U misli bit cu s njim

    Emili Dikinson

  12. #792

    Odgovor: Poezija raspoloženja...

    Marion Morehouse

    NEGDE KUD NIKAD NISAM PUTOVAO

    Negde kud nikad nisam putovao, srećne iznad
    svakog iskustva,tvoje oči čuvaju svoj mir;
    u tvom najkrhkijem pokretu ima nečeg što me zatvara,
    ili što ne mogu taći jer je suviše blizu.

    Tvoj najlaganiji pogled lako će me rastvoriti
    mada sam se zatvorio poput prstiju,
    uvek me otvaraš listak po listak kao što Proleće otvara
    (dodirujuc vešto, zagonetno) svoju prvu ružu

    a ako želiš da me zatvoriš, ja i moj život
    sklopićemo se veoma lepo, najednom,
    kao da srce ovog sveta zamišlja
    kako se sneg brižljivo svuda spušta;

    Ništa što možemo sagledati na ovom svetu
    nije ravno snazi tvoje neodoljive krhkosti:
    Njeno mi tkanje nameće boju svojih predela,
    pruža mi smrt i vekovečnost sa svakim udisajem

    (ne znam što je to u tebi što zatvara
    i otvara; jedino nešto u meni shvata
    da je glas tvojih očiju dublji od svih ruža)
    niko, čak ni kiša, nema tako malene ruke.

    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


  13. #793

    Odgovor: Poezija raspoloženja...

    U KUĆI MOG DEČAŠTVA

    Kopile
    ugnjilelih zidova
    Memla
    vragolasto nozdrve štipa

    Dečja maštarenja
    u paučinu udomljena
    prašnjavim su opričinjenjem
    smagnuta
    Ispredilicom
    pauka Vreme ispletena

    Prozor stari ćuti
    lastivi život moj čitav

    Stojim pred njim i ništa
    ne čujem ništa ne vidim
    Samo sećam se
    čekam i
    slutim

    Zosim Popac
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  14. #794

    Odgovor: Poezija raspoloženja...

    TRAGOVI DUŠE
    Enes Kišević

    I da se vratim s tisuće rana,
    na prag kućni kad stanem,
    ne nosi vode,
    ni zavoja-
    tjelom mi povij rane.
    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


  15. #795

    Odgovor: Poezija raspoloženja...

    ŽIVOT

    Dodirnuo sam te o Ti
    nepojmljivo Čudo
    ovog puta

    Ukopan u pesku mazim

    Jagodicama žednim mlečnu
    penu Tvoje
    velike Vode

    Zosim Popac
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

Strana 53 od 62 PrvaPrva ... 3435152535455 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Satirična poezija
    Autor tetkaD u forumu Poezija
    Odgovora: 13
    Poslednja poruka: 01.10.2018, 10:29
  2. Poezija koja se sluša
    Autor tetkaD u forumu Poezija
    Odgovora: 153
    Poslednja poruka: 08.05.2016, 06:13
  3. Beat poezija
    Autor alpinista u forumu Poezija
    Odgovora: 31
    Poslednja poruka: 16.08.2012, 13:12
  4. Poezija menja?
    Autor kohili u forumu Poezija
    Odgovora: 14
    Poslednja poruka: 08.03.2012, 19:55
  5. Promene raspoloženja
    Autor love hunter u forumu Muška kafana
    Odgovora: 17
    Poslednja poruka: 09.02.2010, 16:57

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •