VESNA PARUN
TIHA PJESMA
Jedne večeri magla je dahnula u svjetiljke
i sada smo tiši nego igda, sada je jesen.
Jesen je lijepa, jesen je sakrita u oblacima.
Mi nismo tužni što je jesen, mi smo tužni što je jesen lijepa.
Oči se navijek opraštaju, bez prestanka otkidaju se oči od vidokruga.
Spuštaju se tame na tišinu lišća, tame i golubovi.
Tko će hodati sutra obalom nečujnih rijeka?
Možda još nigdje nismo bili, tko će vjerovati srcu?
Treba plakati mnogo, dugo treba plakati šutke
čudnu ovu jesen, zalutalu noć u prozorima,
i naše tihe ruke izgubljene.
Prijatelju moj!
Gle, i jesen već odlazi, sanjiva i lijepa kao koralj.