Ulice Novog Sada, ulice mojih koraka
Prikaz rezultata 1 do 11 od ukupno 11
  1. #1

    Ulice Novog Sada, ulice mojih koraka

    Niko ne čuva tajne tako kao što ih čuvaju ulice i staze. Naši nemi prijatelji, koji nas čekaju verno. Ponekad tihe i i blage, nekad surove, vetrovite, klizave i hladne. Lica i šminka se menjaju godinama. One gledaju kako rastemo mi, a mi posmatramo kako one preslvače haljine i kapute.

    Sve su moje šetnje počinjale i završavale se Futoškom ulicom, koja kasnije prerasta u Jevrejsku. Od ugla Cara Dušana, do centra. I nazad. U žirokom luku, malo skreće u levo. U njoj su kuće u kojoj je nekad živela gospoda (ili ja bar tako volim da mislim). Meni te kuće liče na male dvorce. I kada naidje nepoznat prolaznik, ne moramo se mimoilaziti okrećući se u stranu - staza je dovoljno široka za oboje. I više od toga.Tuda sam išla kad sam bila najradosnija i najtužnija. Obeshrabrena kao i puna nade. Ta putanja je obeležena mojim koracima i dilemama. Suzama u samoći kao i osmesima u društvu. Kad god imam želju da se šetam, njome prvo hodim.

    Koja je vaša 'omiljena' ulica, koja je to staza koja pamti vaše najstarije korake, kako one teške, bezvoljne, tako i one brze, nestrpljive? Kojom ulicom vi najviše volite da prodjete, i zašto?
    Poruku je izmenio Cecara, 17.02.2010 u 12:21 Razlog: dodatak
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  2. #2

    Odgovor: Ulice Novog Sada, ulice mojih koraka

    Moji šorovi su na Rotkariji, Salajci i Podbari.
    Moji šorovi su se jako promenili.
    Jedan šor sam čak i izgubila. Nekada me je tamo deda vodio na sankanje. On me je vukao, a ja sam blejala okolo. Znam da je negde oko ulica Matice Srpske, Save Vukovića, Zemljane ćuprije,... znam da je bila uzana i i za laloški pojam strma, znam da mi je tamo bilo lepo. Dede više nema, a ja ga nisam pitala kako da nađem tu ulicu. A tražila sam je. I oš uvek je tražim. Bezuspešno. Da li je nestala u novim urbanističkim poduhvatima ili su slike koje ja imam u glavi drugačije od onih kakve su zaista one bile?
    Sve moje nedoumice su hodale ulicama Kraljevića Marka, Đurđa Brankovića, Jovana Rajića, Lukijana Mušickog, pa su onda išle duž Karađorđeve tražeći ulicu Koste Šokice. E, Koste Šokice sam nekako doživljavala kao najlaloškiju ulicu u gradu, dal zbog bakuta na klupicama ili zbog saksija u prozorima, ili rezančića ispred kuća. A potom bi uletele u Podbaru, pa ulicom Bele njive bih se zavukla oko Almaške crkve. Na posletku, izlazila bih na Dunav kod vojnih zgrada. A odatle, malo odmora ispod sisatog mosta, pa prelazak na petrovaradinsku stanu keja. A posle - ko zna gde me je posle bilo.
    Zašto ta staza? Ne znam. Vazda sam je osećala kao svoju. Nekako, donosila je neki mir, uspavanost, tromost. A to mi je bilo potrebno.
    Zujanje sa društvom je opet neka druga priča. Bilo nas je svuda i bilo nam je lepo svuda. Dal' zbog ulica, Novog Sada ili nas samih? Biće da je ovo treće.
    Moja ulica?
    Mislim ipak Lukijana Mušickog. Pamti ta ulica i moje korake besne i tužne korake, i blejanje na stepenicama ispred ulaza u kuće, i neka smejanja, suze,... zagrljaje i poljupce u polutami uličnih svetiljki.
    ... Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad....

  3. #3

    Odgovor: Ulice Novog Sada, ulice mojih koraka

    borisa kidriča... danas mike antića (deo uz isidorinu gimnaziju)
    trg čaki lajoša... danas trg ferenca fehera (u nastavku mile antiča)

    c'est en faisant n'importe quoi qu'on devient n'importe qui.

  4. #4

    Odgovor: Ulice Novog Sada, ulice mojih koraka

    Na moju veliku žalost,mogu reći da sam bila samo gost
    u najlepšem gradu na svetu-Novom Sadu...

    I bilo je mnogo ulica kojima sam volela da prošetam...

    Ipak,sećanje na ulicu Miše Dimitrijevića i jednu terasu tamo...
    Još uvek osećam miris proleća sa te terase...

    Ali...ulice mojih koraka...
    Njegoševa,Trifkovićev trg i Nikolajevska...
    e tamo sam utabala stazu...

    I slobodno mogu reći-
    iz sećanja na tu stazu uvek iznova crpim snagu...
    Pravih se reči uvek...kasno setim...

  5. #5

    Odgovor: Ulice Novog Sada, ulice mojih koraka

    Iako vec vise od pola zivota zivim u NS-u nikada, ali nikada necu zapamtiti koja je koja ulica...
    Sem par...
    Ali....ulice koje pamte moje korake su...
    Dok sam studirala...i isla na polaganje ispita imala sam svoj mali ritual...dobitnu kombinaciJu koja me nikada nije izdala (uvek bih polozila ispit)...
    Sisla bih sa "keca" kod SPENS-a i onda...
    Nastavljala izmedju spensa i suda...
    Skretala u ulicu pored suda (ona sa kaldrmom)...do Strazilovske...
    Onda okret desno za 90 stepeni....i na fax...

    A moja prva ulica u koju se ja doselila i koju volim i dan danas je Laze Teleckog...
    Danas je skroz izmenjena...moja je soba sada neka palacinkarnica...
    Ali i danas kada prodjem njome budi u meni nostalgiju...
    Budi pametan i pravi se lud

  6. #6

    Odgovor: Ulice Novog Sada, ulice mojih koraka

    Micurinova

  7. #7

    Odgovor: Ulice Novog Sada, ulice mojih koraka

    Možda je off, nije ulica, ali jeste park mojih (prvih) koraka.
    Svakog vikenda kada je bio red za "majkinu školicu", provodila sam u njemu. Dunavski park je nekad bio ogroman, pravo prostranstvo za moje dečije oči. Jezero je bilo preeeveliko, ona ograda tako visoka, a žbunje je bilo dovoljno veliko da mi bude azil kada me upozoravaju da je bilo dosta igranja i da je vreme da se ide kući.
    Danas sam bila u Dunavskom parku. Sedela sam na travi, baš tamo gde sam nekad sate provodila u igri. Gde sam verovatno napravila svoje prve nesigurne korake. Gde sam, godinama kasnije, išla sa društvom da "otpadamo". Gde sam otplakala neke prve ljubavi (svoje i tuđe), gde sam se prvi put stidljivo uhvatila za ruke sa onim zbog kog je srce jače bilo.
    Dunavski park nije velik, jezero je malo, a ograda ni do kolena. Ali, još uvek, moje dečije oči, ponekad vide svo to prostranstvo, slobodu i zaštitu koje mi se tamo pruža..
    ... Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad....

  8. #8

    Odgovor: Ulice Novog Sada, ulice mojih koraka

    ceo novi sad je grad mojih koraka,ovde cu podeliti sa vama neke korake
    1.koraci do skole,iz moje ulice ulicom skopljanskom\sada djordja markovica kodera\,nastavim u djure jaksica pa pored zenskog srednjoskolskog doma u nikolajevsku pa na trifkovicev trg gde smo igrali klikera,fudbala ,brali gloginje a posle skole koja se zvala os.PPNJegos,igrali razne igrice pa cak i zmurke
    2.koraci za izlaske.kisackom do trga svetozara markovica sada trg marije trandafil pa pasicevom do dunavske ili zmaj jovine pa na korzo ,kej gde je bilo setaliste,pa nazad bulevarom marsala tita njegosevom pa kuci.
    kada pisem izlasci nemogu a da nenapisem zasto bas tuda
    u pasicevoj su bile kultne kafane pocev od zanatskog doma ,zlatne grede,sumadije,poslasticarnice kod nesica,beograd poslasticarnica,poslasticarnica putnik itd.
    3igranke-tada je sve u n.sadu bilo u nastanku oko rokenrola ili kako su nas zvali zbog nesto duzih kosa "bitlisi"sviralo se na sve strane od omladinskih domova,kulturno umetnickih drustava i maltene u svakoj srednjoj i vecini osnovnih skola,a veci koncerti u dunavskom parku na rukometnom igralistu i na novosadskom sajmistu tesko je bilo odluciti kuda veceras.pa nas je bilo za vece u raznim delovima grada
    4.utakmice-od malih nogu to je bilo nesto sto se pamti,samim dolaskom pred stadion a tamo policija na konjima sa sabljama tri prstena oko stadiona si morao da prodjes da bi stigao da budes sretnik koji moze da gleda utakmicu tada su se karte kupovale danima unapred a na dan utakmice samo po visestruko visim cenama kod tapkarosa
    5.bioskop-sedam osam bioskopa u gradu neverujem da je ijedan bio poluprazan makar se davao i los film,a kad je dobar film projekcije su bile u dva bioskopa u isto vreme napr.u "zvezdi i u "sutjesci na radnickom na detelinari,ili u 'narodnom ibioskopu dunav u petrovaradinu zbog guzvi a tapkarosima raj

  9. #9

    Odgovor: Ulice Novog Sada, ulice mojih koraka

    mnoge ulice su promenile svoj izgled, mnoge su promenile naziv. Izgradjeni bulevari koji me zbunjuju svaki put kada idem u posetu svom gradu! Ostale su ipak i netaknute ulice, sokaci i sokacici kojima se rado vracam, poklanjam im svoje korake, a oni meni poklanjaju delice proslosti koji se promole iz neke izbledele kutije mojih secanja, ozive boje, mirisi i oblici.

    Arse Teodorovica....nebrojano mnogo puta moji su koraci odzvanjali malenom ulicom, odlasci na posao, na pijacu, vecernji izlasci, pijane noci, tamo-amo uvek sam se vracala u moju malu ulicu, koja je imala neku pitomost koju sam volela...
    ...A tada su svatovi dosli po mene, a ulica se orila "odakle si sele, devojano mlada"... Stajala sam na ulici drzeci brata pod ruku, nasmejana, rumenih obraza (bio je decembar mesec). I danas, nakon mnogo godina, kad god idem u Novi Sad, neizostavno prosetam ulicom A.Teodorovica i sa nekom setom zastanem ispred broja 13, pogled uperim u "nase pendzere".... ali ne znam ko sada zivi iza njih
    neunistiva zlojebaba!

  10. #10

    Odgovor: Ulice Novog Sada, ulice mojih koraka

    sad kad citam ulica arse teodorovica pa tu je i dobar deo mojih koraka i to kakvih mozda i najlepsih,tu smo nekad u grafickom domu organizovali nase prve igranke...pisacu o tome na nekoj muzickoj strani

  11. #11

    Odgovor: Ulice Novog Sada, ulice mojih koraka

    Što ja volim da šetam centrom....

    Najlepše mi je da prodjem sredinom Zmaj Jovine. Onako široke i šarene.

    Svako ide nekim svojim poslom. Ovde djaci, tamo penzioneri, mame s malom decom.
    U proleće mirišu lipe. U leto se mešaju parfemi. U jesen dolazi kestenje, a zimi kokice.

    Nekada su oko lipa u krug bile klupe. E baš na tim klupama smo se uveče okupljali, smejali, smrzavali dok nekog čekamo i prepričavali šta se kome desilo. Ta je ulica videla silne ljubavi i prijateljstva kako se radjaju ali i nestaju. Istom tom ulicom sam hodala kao što i danas hodam i kad sam sanjala snove koji su sada daleko iza mene.

    Bio je jedan čovek koji je šetnju centrom činio još lepšom, i bilo mi je nemoguće ne nasmešiti se tok tuda prolazim. Obično je stajao kod bibioteke na početku Dunavske i svirao malenu harmoniku. U dugom kaputu, sa crnim šeširom i naočarima, kao da je bio zalutao u vremenu. Delovalo je kao da svira za svoju dušu i kao da ni ne primećuje prolaznike, mada sam sigurna da mu je srce bilo puno kad mu se neko makar osmehne. Zahvalio bi se skromnim naklonom i vratio svom zanosu. Ne znam kako se zove, ne znam odakle je došao. Kad god je svirao, čovek bi pomislio da sigurno svako ko prolazi u sebi pleše - barem ja jesam. A onda, jednog proleća ga nije više bilo.

    Nedavno sam ga videla. Kaput mu je izlizan, šešira nema. Na žalost, ni osmeha. I kao da sve to nije bilo dovoljno strašno, u sledećem trenutku shvatila sam zašto više ne svira - desna ruka stojala mu je ukočeno na grudima.

    Life is a f***ing bitch.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •