Slažem se sa tobom Izabelitta,da je spoznati sebe veoma teško i da to traje celi život,tako da smo u određenom "trenutku" i određene "zrelosti,duhovnog postignuća.
To što smo veoma posvećeni nekim ljudima, po meni ne ide po zasluzi,već po tome da baš mi moramo proći zajedno neki deo ili ceo život, jer imamo puno toga u čemu možemo da se povežemo ,naučimo,podržimo i uvećamo snagu "naše unutrašnje ljubavi",jer to je naše jedino istinsko bogatstvo.
Srećemo neke ljude u životu sa kojima imamo puno toga i normalno je da tu više dajemo ali sve ljude koje srećemo, sa svakim imamo nešto da razmenimo,makar to bio i samo osmeh,prijateljski dobronameran pogled,nikako ne bih bilo koje ljudsko biće doživljavala kao stvar ili "neko".Svi smo mi u jednom duhovnom jedinstvu,povezani i prožeti samo sa nekima ljudima imamo više ,a sa nekima manje u ovom životu.Pozz.