Idem neki dan kroz dvorište i prolazim kroz deo gde smo se kao klinci igrali sa autićima. Uhvati me neka seta, baš sam se nešto skenjao. I razmišljam o tome da li se sećam kada sam se tu poslednji igrao. Onda proširim pogled i gledam drveće. Razmišljam da li se sećam kada sam se poslednji put pentrao. I tako dalje i tako dalje.
Da malo pojasnim kroz jedan primer šta hoću da kažem: imali smo pored Agrovojvodine jedno veliko drvo. Svako leto smo skupljali kutije kod Jugodrva i pravili bazu na tom drvetu. I svake godine bi bila sve bolja i bolja. Poslednji put smo je pravili na raspustu između VI i VII razreda. I onda smo sišli sa drveta i otišli kući. I nikada više nismo to radili. A evo sada razmišljam o tome i shvatam da tada nisam bio svestan da sam to radio poslednji put u životu.
Kako se osećate kada shvatite da neke stvari više nikada nećete raditi, a uživali ste u njima? Мis'im, trebalo bi da budete skenjani, ali malo više od toga da čujem. I koje to stvari više nećete raditi?