Stefan Malarme je tragao za novom poezijom i duhovni je otac niza avangardnih pravaca u poeziji XIX vijeka.Za razliku od Remboa,koji je tragao za dubljom podsvjesnom i artisticki napor da dosegne ideje,koje se slute iza stvarno-sti."Slikati ne stvar,nego ucinak sto ga ona proizvodi",to je jedan od njegovih opstih principa.On nastoji da zamraci smisao,italac tek sluti i domislja znacenje pjesme, koja lici na vracanje.Malarme je pisao uglavnom duze pjesnicke tvorevine, poeme- ( Popodne jednog fauna ) i sonete,od kojih je najpoznatiji Sonet o labudu koji pocinje stihom: "zar ovaj neduzni,zivi i prekrasni dan",a govori o"poletima uzaludnim" i "labudu nekadasnjosti".
To je himna uzaludnosti i otmjenoj ljepoti privida.Tek 4 godine prije pjesnikove smrti izasao je prvi izbor njegovih pjesama i proze, - Stihovi i proza(1895).Ovaj skromni profesor engleske knjizevnosti radio je dugo , tiho i uporno,kasno je stekao priznanje,ali se i danas smatra vaznim u razvoju moderne evropske poezije.
"Negdasnji se Labud sjeca,ali kasno: divan je , no zaludu slobodu on htjede, jer ovo nije kraj gdje da provede vek , kad mraz jalov sinu camom strasno."
Zivot Stefana Malarmea je protekao uporedo sa burnim Verlenovim i Remboovim zivotima, pa cak i Bodlerovim, iako je u knjizevnoj istoriji Malarmeovo ime ostalo nerazdvojivo za ova tri prethodna imena, u njemu necemo pronaci nista sto iskace iz kolotecine svakidasnjice i sto moze ugroziti savrsenu jednostavnost te egzistencije. Verlenova poezija bi bila neshvatljiva da nije potpuni odraz neobuzdanog zivota, zivota koji je prepun suprotnosti, nemira, kajanja; pijanog zivota i nastranog. Njegov ogromni opus nije nista drugo do tragicni dnevnik kojije vodjen rukom coveka koji je bio u ratu sa vremenom i koji je u nestrpljenju napisao na hiljade pesnickih banalnosti kojima se samo on moze ponositi, a koje bi, neprirodno prepisane drugom pesniku, predstavljale zbirku neshvatljivih pesnickih opstosti.
Malarme je hteo da prozivi zivot (pismo Verlenu) koji jelisen svih anegdota, zudeci istovremeno za poezijom u kojoj nece biti nista svakidasnje i nista banalno. U tom cuvenom pismu Verlenu, koji je u stvari pesnikova autobiografija, Malarme istice kako je sklonost da se sluzi perom u druge svrhe, a ne zbog popunjavanja cinovnickih spisa, nasledio od nekolicine svojih predaka. On je vrlo rano ispoljio pesnicki dar i u njegovim prvim stihovima se uveliko oseca lamartinovski uticaj. Medjutim, prvi znacajniji dogadjaji koji su imali velikog uticaja na razvoj mladog pisca bili su otkrice poezije Teofila Gotjea, kome ce se par godina kasnije oduziti velicanstvenom ''Posmrtnom zdravicom''.
Objavljivanje drugog izdanja Cveca zla 1862 godine na Malarmea ostavlja neizbrisiv trag , jer sve ono sto ce mladi Malarme napisati u narednim godinama obelezeno je velikanom pesnistva - Bodlerom, cija je poezija Malarmeu otkrila nistavilo i na taj nacin ubrzala stvaranje rascepa izmedju mladog pesnika i drustva. Zahvaljujuci Bodleru, Malarme je jako brzo pokopao sve nade u mogucnost poezije kao posrednika izmedju pojedinaca i gomile. Medjutim, ono sto je karakteristicno za Malarmea je cinjenica da on nije poput drugih Bodlerovih sledbenika osecao mrznju prema okolini, mrznju koja je kod Bodlera razumljiva. Malarme zato pada u ocaj iz koga se rodilo saznanje o nemoci, a nemoc je predstavila misao o samoubistvu kao jednom od resenja. No, Bodlerova poezija je Malarmeu otkrila i drugu stranu i to onu pozitivnu a to je - lepota i dostojanstvo.
Taj period njegovog stvaranja predstavlja parnasovski period u poeziji Malarmea. Medjutim, to je samo donekle tacno, jer se vec i u tim stihovima osetila sustinska razlika izmenju njega i cistih parnasovaca.