Trece pevanje
Kroz nas se ide u grad sviju muka,
kroz nas se ide, gdje se vjecno place,
kroz nas se ide do propala puka.
Pravda nam tvorca višnjega potace;
božanska svemoc, mudrost, što sve znade,
i prva ljubav graditi nas zace.
Što god stvorenja prije nas imade,
vjecno je, pa smo i mi vjecna vijeka;
tko ue, nek se kani svake nade.
Ovakva vidjeh mrka slova prijeka
vrh jednih vrata, pa cu tad ovako:
Tvrd mi je, voo, smiso tih izreka.
A on, što svemu domišlja se lako,
ree: Sad ne daj, da te sumnja svlada,
malodušje nek ovdje umre svako.
Sad stigosmo do mjesta teških jada,
ko što ti rekoh, gdje se svijet jati,
što blagodati uma lišen strada.
I nato rukom moju ruku hvati
i vedrim licem, što me osokoli,
u tajno carstvo poe da me prati.
Tu uzdisanje, plac i jauk boli
sa sviju strana zrak bez zvijezda para,
te sprve suza obraze mi poli.
Raznolik govor, rijeci boli, kara,
uzvici gnjeva, oštra mukla glasa,
uz pljesak ruku sve to buku stvara,
što svuda kruži ne stajuci casa
u zraku, gdje je bezvremena sjena,
ko pijesak, kad ga vjetar ustalasa.
A ja, kom glava bijaše smetena,
rekoh: Moj meštre, što cujem otale?
Tko je ta celjad bolom utucena?
A on ce: Na taj bijedni nacin žale
žalosne duše svih, što svoje dane
proživješe bez pogrde i hvale.
S anela zlim su zborom pomiješane,
što nit su bogu vjerni ostat htjeli
nit bunit se, vec stajahu sa strane.
Progna ih raj, jer lijep ostat želi,
al' niti dublje ne prima ih pako,
da ne bi grešne na obijest zaveli.
A ja cu: Voo, što ih tišti tako,
da takvim placem nadimlje im grudi?
Odgovori mi: Kazat cu ti lako.
Bez nade u smrt svi su ovi ljudi;
slijepa im žica svak se tako stidi,
da svac'ji udes u njih zavist budi.
Svijet ne ce da se spomen na njih vidi;
Milost i Pravda od njih lice krije.
O njima dosta: pogledaj i idi.
I motrec vidjeh barjak gdje se vije
i juri krugom tako brza leta,
kao da nikad sklon pocinku nije.
A za njim tol'ko natislo se ceta,
da ne bih nikad vjerovo ni znao,
da smrt toliko pokosi vec svijeta.
I kad sam neke prepoznavat stao,
sjen onog vidjeh, što ko slabic znani
iz svojih ruku visok cin je dao.
Razabrah odmah, da se u toj strani
rod onih sinjih kukavica krio,
što bog ih mrzi i njegvi dušmani.
Taj jad, što nikad ni živ nije bio,
sav gol od mnoštva osa, što tu vrvi,
i obada je ljute suze lio.
Ovi im lice šarahu do krvi,
a krv i suze kaplju im do nogu,
gdje sve to beru neki gadni crvi.
I motrec dalje, vidjeh celjad mnogu
gdje se na brijegu silne rijeke sliva,
pa rekoh: Voo, daj da znati mogu,
tko su i po kom obicaju biva,
da svi su tako željni prijeci vodu,
koliko vidim kraj tog svijetla siva.
Razumjet rece, tu ceš cijelu zgodu,
kad Aherontu vrh obala pustih
u našemu se ustavimo hodu.
Tad, pošto oci zastiene spustih,
da dodijo mu ne bih besjedama,
do rijeke više rijeci ne izustih.
Kad eno gdje ce laom prema nama
zbog stare kose bijel starac poci,
vicuci: Jao, grešne duše, vama!
Nikad se u raj ne nadajte doci!
Na drugi brijeg ce svatko sa mnom sade,
u oganj i led i do vjecne noci.
A ti, što amo, živa dušo, pade,
dalje od ovih pokojnih se smjesti!
A kada ostah, dalje zborit stade:
Kroz druge luke i po drugoj cesti
prijeko ceš ti, tu nisu za te puti;
laganija te ima splav prenesti!
A vo ce: Ti se, Haronte, ne ljuti,
jer tako hoce ondje, gdje se može
što god se hoce; zato odsad šuti!
Obrasla tad se lica mirno slože
brodaru sive bare, cije zjene
u obrucima plamnim još su strože.
A one gole, izmorene sjene,
kad osjetiše krutih rijeci breme,
poblijede zubma cvokocuc strvene,
i proklinjahu boga, ljudsko pleme,
i kraj i cas i roditelje svoje,
i roda svog i svog zaceca sjeme.