Rade Drainac - Strana 2
Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 32

Tema: Rade Drainac

  1. #16

    Odgovor: Rade Drainac

    ODGOVOR NA MAJČINO PISMO

    Majko, ja nisam zaboravio kraj tvoje marame,
    natopljen suzama
    Ni stari klen uz vodenični jaz,
    Mada danas kao beskućnik lutam pustim ulicama;
    Majko, ja nisam zaboravio voštane tvoje obraze
    i blago krilo,
    Ni reči proste što mirišu na gorsku travu,
    I sve mi je jasno kao da je juče bilo.

    Još tebe jedino nisam oskrnavio u svom životu
    propadanja.

    Zato prostim jezikom tumačim sada
    Koliko te volim iako si rodila u meni
    Nenadmašnog pesnika i kralja stradanja.

    Nisam zaboravio, majko, dom i jasla u kojima sam
    se rodio,
    Ni kolevku punu slame u kojoj si me uspavljivala,
    Iako sam svoje srce u krčmi propio
    Dok si ti tamo, pod lozom i starim tremom, o mojoj
    sreći snivala.
    Nisam zaboravio, majko, ni kad su me pljuvali
    ni kad su me veličali,
    Iako su u gradu opoganili reči moje,
    Ja ljubim tvoje žuljevite dlanove koje imaju svi
    poniženi i mali,

    Pa ako sam sve prokockao
    Majko, sačuvao sam komadić neokaljanog srca
    za dlanove tvoje.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #17

    Odgovor: Rade Drainac

    OTROVAN SAN

    Bejah tada admiral
    Među katarkama na kojima bukti po jedan meteor,
    Imađah samo jedan šal,
    Cipele stare
    I pod skutom paket sanja,
    A južni vetrovi, ko španske gitare,
    Obmotavahu moja putovanja.

    O to čudno i ludo detinjstvo moje,
    I te neustrašive oči zanesene!
    Ta spazma i nadzemaljske boje,
    Što mi u svakoj luci, na krilu,
    Doneše žene!

    Često mislim na jedan balkon ispod tamarisa,
    Pod kojim se u fosfornom snu ljulja luka,
    Sa kog mi punu šaku mirisa
    I zvezda baci jedna bela ruka.

    Te ne znam da li je to java bila,
    Ili se pijanom morskom vuku
    Pričinilo da umoran albatros, opuštenih krila,
    Spava na mesečevom luku.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #18

    02 Odgovor: Rade Drainac

    "Ako preživiš nađi načina da predaš Lizi Bagrjani, da su moje poslednje misli bile upućene njoj."
    Rade Drainac



    Događa se u životu tako-nekakav iznenadni susret deli sve pređašnje od sadašnjeg, polovi čoveka...


    "...Bio je mlad, visok, ali imao je i ono, čisto srpsko - galantan, slobodan, kavaljer...
    Liza Bagrjani

    A onda su joj,posle vise od jedne decenije od njegove smrti, stigle njegove poslednje reci.
    Liza, kao uvek, ostade mirna, ćutljiva. Dugo je gledala u jednu tačku pred sobom, nekako neobično zbunjena.
    Nakon nekog vremena, pri jednom od retkih naleta intimnog poveravanja kod nje, ona reče:
    -Iznenadilo me je. Prihvatala sam njegova osećanja s nekom spontanom sumnjom: poetske egzaltacije... Otići će i zaboraviti te lične izmišljotine...


    __________

    Rade Drainac je došao u Sofiju tek otvorenom avionskom linijom Sofija-Beograd, kao dopisnik nekoliko srpskih listova. Upoznali smo se preko zajedničkih prijatelja - pisaca. Na mestu današnje kafane "Bambuka" (Bambus) bila je kafana "Sofija". Furnadžiev i Karalijčev su odlazili tamo. I oni nas upoznaše. Stolova je bilo i na trotoaru. On se često družio sa njima. Voleo je čašicu. Pre podne, uveče - po kafanama. Tanak, sam je govorio, poput hrta. I u bedrima je bio uzan. Nosila su se strukirana odela. Bio je mlad, visok, ali imao je i ono, čisto srpsko - galantan, slobodan, kavaljer.
    ...

    Sada je on pred njom i od njega dolaze ludi lirski, intelektualni i muški tonovi. Započeo je monolog o poeziji, čiji je početak propustila, skrenuvši na svoj puteljak.
    Njegov glas je ponovo tih, ali sa nekom unutrašnjom fleksibilnošću i voljom:
    -Priznajem, bio sam netolerantan prema poeziji, negirao sam je, omalovažavao. Poštovao sam više isprazne tlapnje nego sadržajnu liriku. Pokušao sam, možda i uspešno, da demaskiram staru poeziju, da je oslobodim gramatičkih zabluda i sintaksičkih bastilja. Njene tradicionalne okove i okvire zalio sam neograničenom slobodom-radi pobune, ratovanja, gorčine, egzaltacija i nestišljivih maštarija. Ne odvajajući je od života odveo sam je u košmare i prokletstva.
    Liza već nazire njegovu slabost prema reči "egzaltacija", njegovu težnju da dovede do kraja osećanje i misao. I to joj se sviđa. Ali ima kod njega bezmernosti, zaslepljenosti, preterane strasti, sa malom dozom samozaljubljenosti.





    Ona nije čula slična mišljenja, ne samo sa takvim ekstremizmom već i njihovim neočekivanim pravcem. A zanosni i pokoravajući glas pored nje odlučno nastavlja:
    - Konačno sam odbacio sve te verbalne dekore. Makar bio učenik Zapada, ja sam mu okrenuo leđa, kako nije uradio niko od mojih savremenika. Nisam mogao naći sebe u svoj toj literaturi - genijalna fabrika laži, izveštačenosti, stilizovane mudrosti. Morao sam u osami da potražim svoj lik, kako bih mogao da mu smaknem masku. Bilo je i nečeg tragičnog u tom lutanju za senkom sopstvenog života. No ipak sam uspeo naći jednu satisfakciju. Da se povežu život i literatura, da se napravi neraskidiva veza - u tome je misterija svakog unutrašnjeg stvaralaštva.
    Umoran od napora da iscedi baš te formule svoje poezije i svoga postojanja, Drainac zaćuti, podiže oči ka spokoju planine, tako blizu ovog prolećnog predvečerja i pruža ruku ka čaši. Lizi je takođe potrebna pauza - da obuhvati lavinu neočekivanih sudova. Oboje nastavljaju razgovor pogledima. Onako kako su sposobni samo ljudi posvećeni jednoj misli, jednom osećaju.
    On je nekoliko puta moli da mu čita svoje stihove, ali ona odlaže. Sada on odlučno pruža ruku prema knjizi, pritisnutoj njenim laktom. Liza shvata da je došao pravi trenutak. I ne oseća u sebi strah ili napetost od rivalstva. Pored nje je čovek otvorene duše koja žudi da sazna i razume.


    ***

    1995.godine u Beogradu je bugarski ambasador priredio koktel .Bio je tu i je profesor Dinekov. Prisao je ,kako kaze ,stariji čovek i predstavio se: Jakovljević.

    ...

    - Odavno tražim priliku da ispunim jedno obećanje, koje sam dao svom umirućem prijatelju. Ne znam da li ću nekada imati priliku da posetim Bugarsku i sretnem se sa njom, a treba da joj predam poslednje reči jednog pokojnika. Više od decenije me muči ova teška obaveza nemogućnošću realizacije. Bio sam veoma blizak sa pesnikom Radom Draincem. Godine 1943. bio je teško bolestan, polulegalan. Polako se gasio u jednoj bolnici razjedan tuberkulozom. Pred smrt mi je rekao:
    -Ako preživiš nađi načina da predaš Lizi Bagrjani, da su moje poslednje misli bile upućene njoj.


    ____________


    Izvor(i):
    Iz dokumentarne noveleSudbinski susret,
    Arhiva Glasa javnosti,Beo-Books...

    Sabrana dela:



    Tom I: Lirika - poezija
    Tom II: Buntovnik i apostol - poezija
    Tom III: Srce na Pazaru - poezija
    Tom IV: Silazak s Olimpa - eseji, kritike, clanci
    Tom V: Bez maske - polemike i pamfleti
    Tom VI: Putujem, putujem - putopisi
    Tom VII: Prizori i cari Pariza - putopisi
    Tom VIII: Izdajstvo intelektualaca - publicistika
    Tom IX: Cirkus Drainac
    Tom X: Kriticari o Draincu

  4. #19

    Odgovor: Rade Drainac

    MA BOHEME

    Ukorak! mesec, senka i ja, sa snom što na mansardi trune.
    O ulice, kafane, jesenji kišni bulevari!
    Male dragane za uglom u kvadratnoj senci fasade jedne banke,
    Dunje ranke, kruške karamanke!

    I štap težak, rođeni moj drug, niz dugi trotoar buni se u baritonu;
    Prezriva serenada bolešljivog kašljucanja ispod
    bogataških zastrtih prozora!
    A gore tri laka oblaka u zlatnom tonu
    Senkom paukove mreže krstare iznad rodnih gora.
    I sat kašlje sa tornja katedrale,
    O draga, oči moje nezaspane!

    Zadremao je stari svirač na bolesnoj violi i zadnji boem
    izašao iz kafane;
    Mračne su stepenice uz nebo ka sanjivoj mansardi.
    O tužni zidovi što opominju na ludo ubijane dane
    Sa beskućnim drugarima, šareni kao leopardi!
    To kandilo gori u vratarevoj sobi i dete jedno plače
    noć da rasani,
    Dani, moji dani, kao lišće razvejani!

    Mesec je na krovu na kome u molu cvile telegrafske žice;
    Na otvorenim prozorima dršću zvezdana kola,
    Čudno je, čudno, noćas bledo moje lice
    Izobličeno od potucanja i bola!
    A na stolu pesme, na žutim marginalijama novina rasturene stoje,
    Čežnje za daljinom,
    Romantične ljubavi moje!

    I kao jedini portre na zidu visi stari kaput i velurske pantalone;
    Divna garderoba vagabunde iz mladalačkih dana,
    Jeseni Pariza, noćiju Firence,
    Sa čudnim srcem gordog Peladana!
    A stara stričeva violina pokidanih struna
    Spava uz uzglavlje nemim zvukom mesečine sa dalekih straduna!

    I tu na podu kopne razbacane karte istočnog ostrvlja,
    Stari uput mornarske astronomije,
    Indeksi brodova što svake subote kišnoga novembra
    polaze iz Liverpula,
    Jedna ispijena boca rakije
    I beli kišobran moje odbegle drage što sada služi
    umesto abažura.
    A šta je najbolnije,
    Za vratima gde stoji lavor i slovenački krčag
    Trune mrtav moj lirski san na ostrvu Fidži i
    Melanezijski arhipelag!

    Kao u grobnici egipatskih kraljeva na plafonu u
    sanjarijama ispisan je životopis moj.
    O kada bi znao da čitaš sve ljubavi što su tu probdijene,
    Daktilografkinje, nervozne i male, kapriciozne žene;
    Sećanja na dom izgubljen u lirskoj bici kao Vaterlo,
    Kao čadsko jezero osećanja čista,
    Video bi da je tu godine proveo pesnik koji nije
    trebalo nikad ništa da napiše,
    U Adamovom kostimu bez smokvina lista.

    O ne! živelo se sa refrenom večnim iz nenadmašne poeme.
    Druže, Drainče! zatvori prozor na srcu i na mansardi,
    Veliko jutro što dolazi sa umrljanom zorom kao šifonsko platno
    Zateći će smrt tvoju kao mrlju prave linije
    Koju je podvuklo nadvremensko klatno.

    1927.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #20

    Odgovor: Rade Drainac

    TESTAMENT BLUDNOGA SINA

    Prijatelju, umesto pozdrava šaljem ti jednu svoju venu!
    Pogledaj u junsko nebo i veslom zaplovi po mojoj duši.
    Tu na obalama, gde se nižu arabeske ladova, mladost spava,
    Ogroman mesec mlad i u šumama tako žut.
    Tada, zaboravljajući me,
    Zapevaj za zorom drugom kad pođeš na novi put!
    Zapevaj, da se jedan meteor odroni nad selom
    Iz našeg kraja onom arijom neveselom,
    Kad poslednji zaškripi đeram!

    I petao će kriknuti uz vodenični jaz
    Sa osušene ive.
    Srce moje niz dve duge šine
    Sa zornjačom rastopiće se u varnici brzovozne lokomotive
    Kad niz daleke prerije mine.

    Kao da si dahom oprao rane onima što na
    kontinentima trpe,
    Zapevaj! dok čežnjivo pružam ruke
    Na neizmernim miljama gde je bol pocepao reči u krpe,
    Da već mrzim luke
    Gde odmaram telo.

    Ako sam skitnica, bar zbog moga pustolovnog srca
    Da mirno zaspim sa danima praznim kao dim!

    Jer bolno je, bolno, majčina kap krvi uz oblake sa Karpata
    Kanula na usne!
    O, poljubi mesečevu zlatnu ploču,
    Ćemane u selu i hajduka u gori!
    Kad jesen brezove naše šume obavija teškim snima
    Pomisli da sam nesrećni Ruđin
    Što osamljeno luta dalekim drumovima...

    O, ti što imaš ruke pune malja i južne
    sentimentalnosti
    Protumači moje snove!
    Potrebno je u budućnosti da me neko spase banalnosti,
    Danas kad pijem i menjam vozove,
    Sav predan ogromnoj slovenskoj fatalnosti.

    Proteraj čamac, niz krvotok moj pre no što mi kose osede,
    Biće kao da je petao sa bunjišta probudio moje detinjstvo
    Sa kljunom s one strane neba, zaboden u srce jedne zvezde
    Od jutra blede!
    Protumači moje ljubavi, bol i čudne dane
    Lutanja bratstvom s polova na meridijan, -
    Bog oči otvara onde gde prestaje moj san
    Iz ove noći nezaspane!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #21

    Odgovor: Rade Drainac

    PESMA POSLEDNJEG DEKADENTA

    Možda se sve preživelo od grada do rodnog doma
    U kolima na drumu
    Utonem u iscrpljenu dušu
    I kao dugokosi mladi svetac poljubim crvenu šumu.

    Ništa nije ostalo nevoljeno i nepokopano večernjom mišlju
    Nema traga gde nisu prošli bolni koraci
    Kad pomislim na sebe
    Žalosno mi u krvi usne njive i rodni šljivaci.

    Čini mi se da dim iz lokomotiva pada na ovaj um
    U kome žive mnogi sprudovi reke i pejsaži
    Dušu i zanos kao da pokriva pepeo siv
    Ja sam rekao sve i gotov sam da zaćutim
    Sve dok sam živ.

    ***

    Nisam toliko vedar u dobu vrtoglavih snova
    Bole me oči od mnogih mostova i šina
    Spreman sam raspadanje da proslavim u poslednjem ditirambu
    Za večni spas olovnih tišina.
    Spreman sam iskreno kao uvek da siđem na dno uma

    Da premažem crnim sva plava obzorja
    Da ubijem sve ideje revolta i grča
    Da počupam reči od zelenog borja
    I mrtav - bez duše - na rubu jednoga života

    Da umrem kao vagabunda
    U svitanju zore iza tuđeg plota.

    No nikad neću zažaliti prošlost i nešto što je bilo
    Ni za šta mi duše snovi ne vezuju

    Ja razumem vreme u dnu mladalačkih bora
    Pa perverzno se umire kad jutro digne sivo krilo
    Iznad raznjihanih rodnih gora.

    Pesma dekadentska tada struji kao skori crvi ispod kože
    Lutah i snivah: misao ubi sama sebe
    Detinje srce bacio bih na blede vatre
    Što se u oktobru modrim bregovima lože.

    Ej! da umrem obuzela me čežnja i želja
    Mlad i bolesno lep kao rujne šume
    Jer gadno beše krvlju pevati za svet
    koji ništa ne razume.

    Kafana Moskva
    1922. i 1923.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #22

    Odgovor: Rade Drainac

    KAFANSKO UMIRANJE


    Dr Konjeviću


    Ceo dan mi oko osta na jednoj ženskoj nozi
    i na jednom cvetu u vazi
    što je kroz san bledoga života
    umirao sa mnom u kafanskom uglu

    Samo je san u domu detinjstva
    i smeh neba na oknu sobe
    Ja sam davno zaboravio život
    pšenice zelene i seljanke bele

    Ovde smešno u srce mi ulaze
    mirisi pregorele kafe

    Prsti mi se kroz cipele smeju -
    to su tek beli zubi bogatih dama
    Ja znam da pijano veče
    u bolnicu me odnosi

    Gle! Jedna gospa vodi tankog kera
    ona je bleda a on kosturan
    čudna je na tigrovoj koži u plavom salonu
    ekscentrična ljubav

    Hej! Dečko... donesi tri deci vina
    Ovde je pio Dis i nesrećni Đura

    A posle sanjam večni put
    iz kafane šinama putujem
    bivam kelner na lađi
    i pesnik lakej
    u zelenom budoaru kontese Noaj

    I tiho u kafanskom uglu
    umirem sa šumskim cvećem
    iz rodnog kraja.


    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #23

    Odgovor: Rade Drainac

    VOZ ODLAZI


    Žene ove nose plavetnilo ljutog kamena u očima krupnim,
    Ubio me mesec samoće i balkanske šume
    Kad voz u vrbljak uđe na večernje oblake misli ostavljam
    O bulevari i na mansardi slatki košmari
    Žongleri iz zimskoga cirka i bedna balerina iz Šomijera
    Dajte mi da dišem na ovim vedrim drumovima:
    Ja sam brat fabrika, mostova
    I sarhasta iz latinskog kvarta.
    Boga mi, ako ovde ostanem
    Umreću još meseca marta
    Ili ću se ubiti na nekom sprudu kad vode promene lik.

    Da mahnem rukom na naše žute stranice
    I onako
    Ozdraviću kad vidim neko pikantno venecijansko lice.

    Tako mi Hrista, tužno u rodnom kraju
    Umreću kao pesimista!
    Nebo je naše lirsko kad oblaci dođu sa dalekih Karpata.
    Ni umorne žene u kišna jutra na pragu biroa
    Ni pesma pisaćih mašina
    Od neke neodređene tuge
    Meni se bolno u septembru pod mostom svira okarina.
    O mostovi što vezuju sa daljinom u ovoj ekstazi:
    Kao crnac na palubi broda za tugom gradova
    Umreću tragično u kafanskom kutu.

    Mrzim slovensku tugu kao na anzis kartama
    Dušu bih hteo da oslobodim od vinograda i zvezda
    Nebo je u bioskopu plavo kao likovi dece na keju
    Pijan bih u neku zoru da prođem pored Ajfelove kule
    Kad me duša boli da spustim glavu na dojke neke propale devojke

    I ceo život u mrki dimnjak gordo da odenem
    No čudno je samo to u mojoj mladosti:
    Uvek na stanicu prispem kad voz krene.

    ***

    Večernja razmišljanja dnevne svetiljke u dnu moje duše gase
    Ja nisam ono što sam hteo
    Večna grudobolja živi od mračnoga atavizma
    Ja bolujem od lirizma
    U paučinastom oblaku kad se na borovu granu
    Priljubi ceo.
    Nevinom usnom tražim obale detinjstva sa tužnoga nepovrata.
    Uho na srce i oko na lišće
    O ranjena jesen što na drumu drema!
    Postaću nem kao šine posle brzog voza
    I ćutljiv kao plavi most na sivom laktu brega.

    ***

    Ehej! Sa broda dole obmanuta dušo
    Kotvu u mozak kroz lišće i večernje magle
    Havana ili Taiti?
    I onako je sve žut sam jedne tamne mladosti
    O usamljene lokomotive iza mrtvih šuma.
    Ne znam da je nešto bilo od njih ili mene
    Kroz Lombardiju Srem
    Ili ovde gde mi se čini da večno lišće vene

    Stoga se zadovoljno s modrih visina u more skače
    Kada se razigrano mre:
    Bez tuge ni za čim i sa žeđu nepovrata
    U bespuće sve da skinem.
    Jednostavno pri padu gutajući nebo
    U zadnjem času kada nerazumno zinem.

    ***

    Iz zelenog sna niče borje u očima
    Sa dna brodoloma gde me melanholije detinjstva razbiše
    - Ne dragi oče ja ne uspeh da te nasledim
    Umesto da menjam dolare sa brega u reke gledam
    Sa bolesnim usnama bledim.
    Ništa nam u liku nema što bi potvrdilo veru u Boga
    Ti si građanin reakcije na trgu
    Ja bludno dete koje peva pesme i prolazi.

    Ja sam onaj koji prolazi i bunovno pljuje sa tribine.
    Ti pošteno misliš samo u vagonu restoranu
    Kad pod teretom dugih simplona pucaju letnje šine.

    ***

    O kafane ideja teleskopa varijetea i cirka!
    Rotonde, Moskve, Bele novosadske lađe
    Uvek po jedna tužna misao mora da me snađe
    U njima na detinjstvo.

    Mislio sam s proleća niz Moravu da putujem
    Ostao sam po stolovima da razlivam one reke
    I da slutim iz daljina šum plavoga lišća
    Kad umorno dotaknem njene ruke meke

    Ona se razvratno smeje kao žene iz javnih kuća
    Ima sivi trbuh kao oblak na vidiku
    Neiskrena je kao pseto i odvratno romantično glumi
    No ja ipak čudno živim u njenom mutnom liku.

    Mislio sam da otputujem i zadnje dane u Toplici da odbolujem
    Ja volim rodne reke na zidu sobe
    I uvek kad milujem ptice na tapetima
    Krvava tužna misao rodi se u kafanskim snima
    Na moje detinjstvo

    ***

    Da li ću zadovoljno zaspati u kupeu
    Na njenoj dojci?
    Kroz Besarabiju divno hukte noćni brzi vozovi.

    Da li ću stići da razderem ikone u Vatikanu
    Radi dve noge invalida sa Verdena
    Soluna Rige Dardanela
    I radi dva crnčeva oka
    Izvađena od engleskog šrapnela?

    Volga je novi hram od žutih kostiju barona...

    ***

    Sve sam svoje razneo u vodoskocima dinamita.
    Proživeh tako u fantazmagorijama gradskih kafana
    Celu jednu mladost atrofije i splina.

    O plavi signali na mostovima noćnim!
    Beskrajno je daleko stanica
    I restoran moje duše.

    ***

    Prokletstvo nemira sidro u dušu mi spusti
    Avet rodne tuge i na tuđe bulevare

    Svuda ću senku duše tiho da izgubim
    Kad se kao i tamo u plačno jutro probudim
    Što za mnom osta
    Negde u vrtu ili ispod luka kamenoga mosta

    ***

    O danas još jednom mora niz svemir da otplovi
    Široko jedro moje duše

    Voleo sam pod svim sezonama sa večernjim plavim maglama.
    Od Urala do Alaske ja prođoh bez maske.
    Na nekom predgrađu ubih Boga u sebi za sva vremena
    Kad noć vuče žuti leš na obali reke
    Za gradom daljine slutim u dnu bolesne duše.
    No sve to i onako nema smisla kad se strada
    Mrtvo jesenje sivo nebo
    U dnu mojih lirskih tirada!

    Niko nije ništio dušu radi jednog vernog stiha.
    Ko je ovako bunovno sa bregova pljuvao u lice?
    Ja mrzim sve što sramom pade od čoveka do neba
    Nemoćan krvarim od izliva krvi
    U sopstvenoj pesmi.

    ***

    O kako ću jednom od pesama da ozdravim?

    Ljubavi me mnoge s kišama ubiše
    Ludo sam se sunovratio u grad pod vodom
    Bolesno zidao oblake i nebo po sobama
    Nosio sunce u džepu mesto maramice za nos
    Buktinjama govore palio po trgovima
    I daljinom leteo kao kos
    Na plavim večernjim snima.

    Kada ću detinjim zanosima poentu da stavim
    I konačno od pesama da ozdravim?
    Negde sam strahovao za Rendez vous na rečnome mostu
    Bio senka ukletog pesnika iz snobovskih salona
    Umirao za malom plavom rukom na ivici lože
    Zbog prekomernog izliva krvi htedoh se ubiti u velikom postu
    Sunovraćene svesti sa jednog balkona.

    Teturao bih mrtav večerima ispod uličnih platana
    Umorne detinje duše sa bolešću žutog juga
    Epileptično padao na prag njenog stana
    I budio se sa ironijom crvljive septembarske zore
    Kad njen dragan ili muž
    Bunovno razvaljenih vilica otvara prozore.

    Stoga
    Sa visova bune nemoćan sam kad kafanski orkestri zaplaču.
    Ej! Moji sinovi za stolovima u zimske bele noći.
    Mutne ljubavi me iz daljina kroz slutnje popiše.
    Ja bolujem od zvuka sa starih violina
    Rođeni knez a pesnik baraba
    Kroz čežnje bledih karlovačkih vina.

    Ne buncam a nisam ni trezan.
    Pijan teturam uz lestvice uma za obalom saznanja
    A nikad iz sebe da izađem
    Ni put iz duševne tamnice da nađem.

    Ja sam nesvesni ubica sopstvenih osećanja
    Žalosni pingvin bez obala u srcu okeana
    Što večni bol s vetrom niše
    Na sivom dlanu oktobarskih dana.

    ***

    Opašće lišće po trgovima i novine će oglasiti jesen.
    Pored afiša ili u čađavom kafanskom kutu
    Gledaćeš moju dugu senku u blatu oktobarske tame
    I bolno ćeš stiskat male ruke u zimskom kaputu.

    Grad je krematorij za nevine duše.
    Fabrike mi mute san u svaki božji dan.
    Ja sam bolesnik koji s večeri na prag seda
    I svoje proleterske izgubljene ljubavi
    Kroz crna platna gleda.
    Ja sam samotni jelen s mesecom na rogu i zvezdama na bradi.
    O male detinje ruke s cigaretom u Siti baru!
    Nebo mi je mnogo puta mračilo platna duše
    Ja sam ekscentrik što kurtizanke
    U kišne večeri ljubi.

    Pogođen sam u mozak bolom obale havanske
    Kad se setim da arije rodne tužno
    Pevuše kroz gore.
    Tada:
    Ceo se mrtvo izdužim u senku koruškoga luga
    U nevine aprilske zore.
    S nebom se moja čežnja sliva u pomračne dane.
    Aj, uvek kasno u noć
    Oj moravo moje selo ravno
    Jeca tužni boem u dnu pijane kafane.

    ***

    Ma kuda pošao ili gledao jesenje vode
    Večno na stanicama čekam.

    Moje će ime na afišama mnoge gradove osmehnuti,
    Svet nije ništa kad čovek tako rano pljuje krv.

    Ovako:
    Mislim na Cunard Line i dve hotelske terase
    I s večeri najradije jedem salatu od bolesnih snova.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #24

    Odgovor: Rade Drainac

    LEPOTA

    Malo je stvari
    kojima nije potreban komentar i asistent,
    koje može samo da svari
    čelični lonac u gradu.
    Vidim,
    za mnom povorke prave paradu
    i u glas gomila viče: -
    "Dekadent!"

    Molim!
    Vi kažite: "Lepa su groblja, staro mesto
    i svih nokturna na svetu zvezdana svita";
    A ja velim:
    Pre no što se hleb ispeče, raste testo
    i preliva rubove korita.

    Zar nije lep seoski drvljanik,
    u kom miš svoj deo grize?
    Ako je za nirvanu merodavan Budin lik,
    a za neizvesnost oči Mona Lize,
    Danteovim paklom peva i gradski kanal!-
    Zašto onda čovek mesto paučine
    vatru ne bi izabrao za ideal?

    Lepota kao himera,
    to je ženka koja pauka ždere.
    Ako je bolnog Hristosa izmislio Ribera,
    a Fragonar lutke smeha, _
    zašto ne bi lepa bila testera
    što peva ispod prokislih streha?
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #25

    Odgovor: Rade Drainac

    POSMRTNI MARŠ

    Ti nisi sanjao: život je sa elisom huktao na tvojim
    pogrbljenim plećima.
    Šta si hteo u Amsterdamu?
    Gde se noć i dan dodiruju kada je pobegla tvoja senka?
    Ludače! što nisi ravnodušno pio aperitive uz okna
    kafanska
    I bacio srce prezrivo kao kraj dopušene cigarete!
    Čemu ti služe dirljive pričice Ninete iz Arla
    Dok je još bila poštena i dete?
    Ne misliš valjda Eskimima da prodaješ ideje
    kao pertle za cipele;
    O, ako si uobrazio da je jedini ozonski vrt
    tvoja poezija
    Bolje da se nikad nisi budio iz vinskog pijanstva!

    Grad je pun upaljenih lula od dimnjaka
    Razgovaraj sa pticama na žutim tapetima;
    Kraj ulice neka bude konac sveta.

    Bio sam admiral snova! ukleti mornar što u svakoj
    luci čezne!...
    Svirač na palubama pod senkama modrim
    aprilskoga neba,
    Okrećući halo meseca oko kažiprsta.
    Kad si jednom u Kongo polazio iz Trsta
    Na nož si kocku vukao za jednu prostitutku
    iz treće klase.
    Znaš već ekvatorske noći kao krošnje dozrelih limunova
    I srp meseca koji je jednim krajem ulazio
    kroz okno kabine.
    A kada bi pijan legao u nostalgičnim groznicama
    Glas ti je oporo zvonio kao venecijanske okarine.

    Dosta sa čitanjem statistika epidemija i zločina
    I sa gledanjem komada u tri čina!...

    Plav si, plav si, mili, od voda i pejzaža
    kao mornarska bluza.
    Ugasiće se i crveni lampion tvoga srca;
    Voz koji te poslednji ponese skinuće te pored groblja
    U kome i veći ljubavnici čovečanstva spavaju
    neprimećeni.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #26

    Odgovor: Rade Drainac

    ODLAZAK


    Milanu Dedincu, pesniku Javne Ptice


    Zornjača celu noć među živinom sada izleće iz
    kokošara;
    Kad dan natopi gore pogledaću na širok drum
    kroz prozore
    Bičem ću isterati iz krvotoka gnusan san što me za
    krajeve ove veže,
    Opraću oči i dlanove.
    Pa poći ću tamo gde noć uz pingvine zaljubljeno leže.

    Otrešću oči komike lirske
    Kad na tabanima putevi označe geografiju živu,
    Uzdahom jednim iz severnih mora pozdraviću obale
    irske
    Požutelog lika kao afiše po stanicama,
    Umesto pozdravnih reči
    Izleteće iz mojih usta 200 polarnih sunaca!

    Između košulja spavaće rodni pejzaž i plav
    kišobran neba
    Iščupaću jesenji jablan slovenske sentimentalnosti
    Na ekvatoru sveta:
    Pad njegov u okean otcepiće od kože moje 26
    sanjalačkih leta.
    Pa ipak! praznine života zasuo je san kao pesak.
    Znam, pesnik sam bio:
    Srce je moje bunar, namesti jedan đeram!
    Slovenska naša sela siva kao stepe...

    Pariz, 1926.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #27

    Odgovor: Rade Drainac

    UOBRAŽENJE

    Voleo sam nekad bez potrebe da zamrsim stvari,
    Kao što naopako u cirkusu klovnovi konje jašu,
    Ali u krčmi,gde kiseli duvanski dim zidove garavi,
    gde se čoveku svašta u glavi javi,
    - Zašto u životu nijednu ja ne razbih čašu?

    Mnoge sam noći u krčmi probdio,
    Kući da ne dospem,
    Često sam do zore pio
    Da iz čaše ni kap ne prospem.

    Vino za mene ne beše ko za ništariju drugu
    Pohlepna navika sebe da uništavam,
    U njemu sam mnogu svoju tugu
    Umeo tiho da uspavam.

    Samo mi jedno nikada ne uspe, makar i da se posrne,
    Alkoholom da izbrišem čudan lik jedne žene
    I oči njene crne,
    Nekom teškom tugom bolno ukočene.

    Na dnu čaše taj lik me je progonio,
    I sve je zalud bilo!
    Uzalud se ludo i krvnički pilo, -
    crn se pogled na dnu čaše krio!...

    Ako bi tada neko, ma i slučajno čašu razbio,
    U srcu bi mi grdnu otvorio ranu.
    Zbog toga zamalo jednom da nisam ubio
    Neku bitangu pijanu.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #28

    Odgovor: Rade Drainac

    KIŠNA PTICA

    Sve što se danima i noćima u me utkiva i slaže,
    Što košavom struji kroz krvotok i pore,
    Ne bi moglo ni onda da se iskaže,
    Taman da svu dušu iznesem iznad gore,
    Na sušenje...
    I tad bi neko vrenje,
    Možda vetrova ili svetlosti,
    Prostrujalo mnome kao žuborenje
    I jezivo bi,ogoljene,na zemlji zaškripale moje kosti.

    O kada bi bilo mogućno pokupiti sva komadanja
    Iza zaboravljenih koraka
    I do Sirijusa,visoko,napraviti čoveka od sanja,
    Bila bi to čudovišna kišna ptica
    Što leti ispred oblaka,
    Ukleta i sama.
    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


  14. #29

    Odgovor: Rade Drainac

    Koga ja ovde tražim,
    I zbog čega dodjoh ovamo?
    Vazda je čovek na svetu sam.
    Kao u kraju drevnih ruševina
    Detinjstvo mi blista kao hram.


    No i ono me danas vredja,
    Kada se ničemu ne nadam boljem
    Uprtio sam djavola na ledja,
    s kojim se neprestano koljem.


    Teško sam se umorio od života
    I klonuo od neke patnje iznenadne
    Kao suncokret iza plota.
    Ali svaka noć koja padne
    Iz neznanih daljina,
    Zasvetli na mojim dlanovima
    Kao lice harlekina.


    I sumnje me tad omame kao greh,
    Te poverujem da je na svetu i najveća zbilja
    Samo jedan prezrivi smeh.
    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


  15. #30

    Odgovor: Rade Drainac

    PUTOVANJE

    I katarka plovi kumovom slamom
    kao linija zlatna.
    Gde li je Toplica? i još koliko do Singapura?
    Šta li ćuti s one strane moga srca
    kao iza platna:
    Žene, grob ili noć od velura?
    To Jermenka oko nagih ramena uvija svileni veo
    Kao da od čaure horizonta otcepljuje
    plavetnilo
    U sumrak beo
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Sta vasi ukucani rade dok ste vi na netu?
    Autor diktatorka u forumu Porodica
    Odgovora: 130
    Poslednja poruka: 09.07.2015, 21:29
  2. Da li žene rade više od muškaraca?
    Autor lenjivica u forumu Pričaonica
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 01.06.2010, 01:43
  3. Prijatelju kočnice ti ne rade baš sve...
    Autor euridika u forumu Muzika
    Odgovora: 11
    Poslednja poruka: 14.03.2010, 14:43
  4. Rade Šerbedžija
    Autor blueella u forumu Jugoslovenska poezija
    Odgovora: 18
    Poslednja poruka: 27.02.2008, 22:42
  5. Rade Serbedzija
    Autor ZOE u forumu Film, pozorište i televizija
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 17.09.2007, 11:25

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •