Epitafi
Posmrtni epigram je antičko
sredstvo da se misli na život.
Preko zida prošlosti prenosi se
Poverenje i nada.
1
Dete bio sam dete
Igralo se ne razmišljajući nikad
O tamnim preokretima vremena
Večno se igralo da bi se smejalo
I čuvalo svoje proleće
Njegov potok bio je bujica
Ali moja veselost bilo je bunilo
I ja sam umro u devetoj godini
2
Patnja je kao dleto
Ona seče po živome mesu
I ja sam osetio užas
Kao ptica strelu
Biljka oganj pustinje
I voda led
Moje srce podnelo je uvrede
Nesreće i nepravde
Živeo sam u nečistom vremenu
Kada je nekima bila radost
Da zaborave svoju braću svoje sinove
Slučaj me je opasao ovim zidovima
Ali u svojim noćima snevao sam samo azur
*
Mogao sam sve i nisam mogao ništa
Mogao sve da volim ali ne dovoljno
*
Nebo more zemlja
Potopili su me
Čovek je učinio da se ponovo rodim
*
Ovde leži onaj koji je živeo ne sumnjajući
Da je zora lepa za sve godine života
Kad je umirao mislio je da se rađa
Jer je video da se sunce pojavljuje
*
Živeo sam umoran za sebe i za druge
Ali uvek sam hteo da rasteretim svoje rame
I pleća moje najsiromašnije braće
Od onog zajedničkog obramka koji nas odvlači
u grob
U ime moje nade stupio sam među borce protivu
mraka
*
Zaustavi se i podseti na šumu
Na najsvetlijoj livadi pod živim suncem
Seti se pogleda bez magle bez kajanja
Moj se izbrisao tvoj ga je zamenio
I pošto je živ mi nastavljamo
Mi krunišemo volju što postojimo i trajemo
3
One koji su me ubili
One koji su se samo brinuli
Da ne promaše moje srce
Ti si ih zaboravio
Ja sam u tvojoj sadašnjici
Kao što je svetlost
Kao živi čovek
Kome je toplo samo na zemlji
Jedino su moja nada
I moja hrabrost ostale
Ti izgovaraš moje ime
I dišeš bolje
Imao sam poverenja u tebe
Mi smo velikodušni
Mi stupamo napred
Sreća spaljuje prošlost
I naša snaga
Podmlađuje se u svima očima