Citat drth09 kaže: Pogledaj poruku

.... Vozili smo se do nudističkog kampa, zapravo celog grada, Valalta koji se završava na ulazu u limski kanal. To je dosta zatvoren grad sa svim obeležjima koja čine da bude posve nalik raju...

...Posle svega, ipak se vraćam Rovinju...
Izbegavao sam, zaobilazio ovu temu. Kad vidite slike, biće vam jasno zašto.


1954. Tada smo kampovali u šumi blizu plaže Delfin, gde je kasnije izgradjen hotel Park. Tu nas je doveo predsednik opštine tada polupraznog grada (u vreme Tršćanske krize više od polovine Rovinjeza se iselilo u Italiju) jer smo se prvobitno namestili gde nije bilo u blizini pijaće vode.


I da ne idem dalje, sve do 1991.

Od prvog letovanja u Rovinju (prvo sa mojim roditeljima, pa samostalno i onda sa decom) svega tri puta smo imali 'izostanak'.

Sredinom 70-tih kupili smo kamp-prikolicu nadajući se da ćemo letovati u različitim mestima. Posle nekoliko godina shvatili smo da je svake godine vučemo do Rovinja i nazad, pa smo počeli da je tamo i ostavljamo. Zadnjih godina smo je ostavljali u dvorištu jedne porodice. Bez ikakve naknade.Kad je rat počeo, napisao sam dokument i overio ga u sudu kojim sam prikolicu poklonio toj porodici. Da ne bi imali problema što čuvaju imovinu vlasnika druge s strane fronta.

Pre dve godine ćerka sa porodicom je uspela da opet letuje u Rovinju. Otišli su i do porodice kod koje smo ostavili prikolicu. Bila je tamo, na istom mestu gde smo je ostavili 15 godina ranije, u istom stanju, samo sada neupotrebljiva bez ozbiljnijeg osvežavanja. Zamolila je porodicu da se prikolice reše, a pokupila je iz nje nekoliko stvari kao uspomene.

U Rovinju smo provodili od prvog do zadnjeg sata godišnjeg odmora. Kad bi stigli, narednog dana smo kretali u obilazak da vidimo čega novog ima; čega starog više nema.

U kampu smo se dogovarali sa komšijama ko će kome zauzeti mesto iduće godine. Sa nekim smo stvorili i duže i čvršće veće.

Gledao sam skoro 40 godina kako Rovinj od polupustog ribarskog gradića koji smrdi na ribu u dane kad 'Mirna' konzervira ulov postaje naš Saint Tropez.

Moze mi se pripisati da sam jugonostalgičar. S pravom.

Niko mi ne može oduzeti pravo da Rovinj ostane moj.