Izbegavao sam, zaobilazio ovu temu. Kad vidite slike, biće vam jasno zašto.
1954. Tada smo kampovali u šumi blizu plaže Delfin, gde je kasnije izgradjen hotel Park. Tu nas je doveo predsednik opštine tada polupraznog grada (u vreme Tršćanske krize više od polovine Rovinjeza se iselilo u Italiju) jer smo se prvobitno namestili gde nije bilo u blizini pijaće vode.
I da ne idem dalje, sve do 1991.
Od prvog letovanja u Rovinju (prvo sa mojim roditeljima, pa samostalno i onda sa decom) svega tri puta smo imali 'izostanak'.
Sredinom 70-tih kupili smo kamp-prikolicu nadajući se da ćemo letovati u različitim mestima. Posle nekoliko godina shvatili smo da je svake godine vučemo do Rovinja i nazad, pa smo počeli da je tamo i ostavljamo. Zadnjih godina smo je ostavljali u dvorištu jedne porodice. Bez ikakve naknade.Kad je rat počeo, napisao sam dokument i overio ga u sudu kojim sam prikolicu poklonio toj porodici. Da ne bi imali problema što čuvaju imovinu vlasnika druge s strane fronta.
Pre dve godine ćerka sa porodicom je uspela da opet letuje u Rovinju. Otišli su i do porodice kod koje smo ostavili prikolicu. Bila je tamo, na istom mestu gde smo je ostavili 15 godina ranije, u istom stanju, samo sada neupotrebljiva bez ozbiljnijeg osvežavanja. Zamolila je porodicu da se prikolice reše, a pokupila je iz nje nekoliko stvari kao uspomene.
U Rovinju smo provodili od prvog do zadnjeg sata godišnjeg odmora. Kad bi stigli, narednog dana smo kretali u obilazak da vidimo čega novog ima; čega starog više nema.
U kampu smo se dogovarali sa komšijama ko će kome zauzeti mesto iduće godine. Sa nekim smo stvorili i duže i čvršće veće.
Gledao sam skoro 40 godina kako Rovinj od polupustog ribarskog gradića koji smrdi na ribu u dane kad 'Mirna' konzervira ulov postaje naš Saint Tropez.
Moze mi se pripisati da sam jugonostalgičar. S pravom.
Niko mi ne može oduzeti pravo da Rovinj ostane moj.