Draga moja,
Da li je moguće da svijet stane... da se jeseni pretvore u proljeća, onako iznenada. Kad te zamišljam kako spavaš, naslonjena na jastuk, okupana svojim mirisima, s kosom na mjesečini, sve je moguće u tom azurnom prostoru kojim putujem do tebe.
Kako ljubav može sve, to sam ti rekao jednom.
Ima snagu koja se ne može usporediti s ničim.
Smiješiš se znam...
Imaš onaj osmijeh koji je negdje zatočen u galerijama slika, tajanstven i kako si samo došla do njega.
Bog je upleo tu svoje prste... ima on svoje miljenike pa im daruje ono što drugima neće.
Bila bi mu prvi anđeo da ne hodaš ovdje, ovom zemljom.
Koliko smo daleko, pitao sam te, mjereno kilometrima.
Koliko ima svjetlosti do tvojih očiju koje neumorno rasipaju ljepotu.
Hoću sve znati... kako hodaš, kako otvaraš vrata prstima punim ljubavi.
Kako kuhaš, kako se kupaš, prekrivena pjenom.
Kako dišeš, kako se ljutiš.
Sve hoću... spreman da sve dam.
Jutra su najteža, a kad bolje pomislim, ni noći ni dani nisu laki. Najlakše je kad si blizu pa zubi trnu pod usnama.
Pa se vulkani u venama bude, propinju.
Nad oceanima kažu, mjesec ima čudnu moć.
Diže ih i spušta. Odvodi i dovodi.
Onda si moja luna nad čelom užarenim koje hladni vjetar stišava u nedostatku tebe.
Samo prividnom nedostatku, jer tu si uvijek...
Omotana oko mene, čvrsta i nepopustljiva.
Naslonjena na svaku moju godinu. Na svaku riječ.
Kako mi je slatko podnositi tvoju ljubav, ne možeš ni zamisliti. Tko nije doživio pljusak zvijezda s otvorenog neba, ne može znati o čemu ti pišem.
Volim te uvijek... oduvijek i kad te nije bilo, ja sam te volio. Probio sam taj misteriozni kod i otkrio našu tajnu. Kad god budeš čitala ovo... zemlja će se zatresti od svakog tvog otkucaja srca, pa ću znati kako me voliš nepodnošljivo lako i jednostavno.
Samo tvoj...