Filip Petrović - pesme - Strana 2
Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 33
  1. #16

    Odgovor: Filip Petrović - pesme

    Krik u noći…

    Krik u noći; san u zoru presečen.
    Gladan pas tužno od zime jauče,
    dok vetar bičem po polju fijuče.
    Sa prozora pružila avet ruke,
    dohvata dušu i baca na muke.
    To mrak želi u pesnicu da zbije,
    pa snagom straha u podsvest zarije.
    I vatra nova u srcu da gori
    vulkan sećanja misli da razgori.
    Ka srcu, topla, bučna praskozorja,
    rana svitanja kad život buja,
    letnjeg dana dok zvezda se probija
    do očiju iznenađenog kraja.
    Suknu plamen i mraz beše utučen.



    Filip Petrović

  2. #17

    Odgovor: Filip Petrović - pesme

    Sanjam, na konju jašemo dolinom…

    Sanjam, na konju jašemo dolinom,
    sa polja pšeničnih, bulke u kasu
    berem da vencem ti okitim kosu.
    Zajedno dok lepršamo na suncu,
    nagi na sapima; polen po licu;
    rosnih tela i glava zabačenih
    duž potoka, duša srećom prepunih.
    Sa kladenca utoljujemo želje,
    žarom neba; strašću skidamo mrlje
    plavetnila iz očiju što sija.
    Taj san, što znak je koji se probija
    do zenica, bolnom lepotom dira
    dušu koja zaneseno pulsira.
    Bleskom sreća biva sa novim imenom.



    Filip Petrović

  3. #18

    Odgovor: Filip Petrović - pesme

    U nedogled njive…

    U nedogled njive, zlatna polja se njišu.
    Čarolije sunca što na njima se peni
    potezom gašenja oslikava nam dušu
    vreme pretvarajući u zanos požudni.
    Istina je tu gde java snove prikriva;
    bespomoćan od istih uvek posanica,
    prepun strepnje čekam, stegnut tremom okova.
    O beskrajna plaveti, a živih tesnaca.
    Čini se vrućina jenjava, cvrčci poju
    i dalje svoju zanosnu pesmu omame.
    Vetar počinje, piri, umoran na poju;
    bistrije oči žele veče da izmame.
    Kada smo našli deo izgubljenog raja
    iz prikrajka promatrajući molio sam te
    lepa poljupcima zakloniš me od sjaja.
    Nagu kad zatrovim oči, sanjarim te.



    Filip Petrović

  4. #19

    Odgovor: Filip Petrović - pesme

    U predvečerje sa tobom da krenem milom…

    U predvečerje sa tobom da krenem milom
    gde su kestenovi i breze zagrljeni
    kao tišina tankim i prozirnim velom.
    Mrse život šapatom sebi ostavljeni.
    Nagnuti nad nama, nad našom su sudbinom.
    I prolaznike drage oni ispraćaju,
    u zalog setu, žareći svojom vrelinom
    suze obraze, slivajući se u roju.
    Pokušaj da za tren sa slike zadržim sve,
    viziju kao podršku sećanju nemom.
    Kroz vreme nadom da u zamenu primiš sve
    što nudim za istinu, slobodnom let-pesmom.
    Sećaš li se one rane jutarnje šetnje
    kada smo zajedno sa suncem se rađali
    kejom u čulni čas, reke slušali vrenje;
    misao setnu ćutim; da, ona me boli.



    Filip Petrović

  5. #20

    Odgovor: Filip Petrović - pesme

    Duboko osećam miris rečnih tuga…

    Duboko osećam miris rečnih tuga.
    Reka protiče nudeći nam zaborav
    vremena davnog, preponog setnog blaga.
    Volim pojavom tvojom pogled mi garav
    kroz travu mladosti obasjam toplinom
    sećanja što plove obzorju rađanja.
    Na drugoj obali sa daljinom hladnom
    naslikan ti trag dodirom umiranja.
    Poznajem te po cveću nagih nedara
    žutom obrisu maslačkovog bremena
    sa dolaskom proleća, brigom vrtlara;
    nikada više možda k’o sjaj tih dana.



    Filip Petrović

  6. #21

    Odgovor: Filip Petrović - pesme

    Raspalio se plamen zorom pripaljen…

    Raspalio se plamen zorom pripaljen
    pa buknula daljinom zelena šuma.
    Znam da sada život bunca strahom smrvljen.
    Sunce u zenitu sveti se onima
    što objave noću misli nevernosti.
    Osvete nema na putanjama krivim.
    A kad tamno veče na park ruke spusti,
    svet cvrkuta u jaslama mesečevim,
    tražićemo pesmu usnulog slavuja
    u kutku tame iza nas što se skriva.
    Blesak očiju između dva treptaja
    kraljice koja glasom strah nam uliva.



    Filip Petrović

  7. #22

    Odgovor: Filip Petrović - pesme

    Ti, moja boginja presvetlih odora…

    Ti, moja boginja presvetlih odora,
    ti, od latica raznobojnih satkana;
    ti, od rosnih kapi što se diže para;
    činiš lepa jutra ovih vrelih dana.

    Ovde vreme stoji, uvek budno prati
    kada se probudiš da li bivaš setna;
    da li će želje uzvišenu moć dati.
    Sve te tajne su u vidu uspomena.

    Vrati mi, molim, sigurnost narušenu,
    priđem li ovakav ostaću bez reči;
    da dodir misli učini te zaslepljenu,
    taj dugin slap da na blesak zaliči.

    Pokušavam da kroz trepavice slasti
    uspem da uhvatim sjaj kad dodirne me;
    i prodrem daljinom verne prolaznosti
    u trenutku kada ti čula zaneme.



    Filip Petrović

  8. #23

    Odgovor: Filip Petrović - pesme

    Tada noć zalista…

    Tada noć zalista
    u mom imenu što spava.
    I taj bol kad se rodih,
    zgusnut; zaboravljam nerečenu reč.

    Ovde breme što krv mi pretvara u prah,
    ovde vetar očaju opeva smrt.
    I tu smo stali, tu u gorčini,
    tužna pesmo vanvremenska.

    Krvari teška ne znajući, da li
    rosa usana mojih za njom čezne, pati;
    povelja smrti u snu satkana.

    Zveri beznadežna sa ranom što plače
    na krilu skrhana bolom, suzama
    u ariji setnoj pijana.



    Filip Petrović

  9. #24

    Odgovor: Filip Petrović - pesme

    REQUIEM B.M.

    Večita senko noći,
    što obasja razmazane zvezde mog uma
    snom dužim od beskraja?
    Snuždilo se čelo svirajući mrak.

    Šumo, u ime tvoje istiskujem dah,
    s mojom smrću tvoj život se rađa.
    Omčom rešismo zagonetku tvoju,
    umorne oči traže dugi san.

    Kapljice neba spiraju bol,
    sazreh u pokoj, večiti mir.
    Iz zemlje procveta poezija smrti.

    Requiem ptici zaspaloj u letu,
    u tvome krilu, na oltaru;
    ekstazo sahranjena između pojmova.



    Filip Petrović

  10. #25

    Odgovor: Filip Petrović - pesme

    GITARA

    Moć gitare u trenucima bola
    izravnjava vijuge čela.
    Kao večita svetlost uspomena,
    izvire njen zvuk,
    jer ta lucidnost sahranjuje vreme.


    Filip Petrović



    Pored reke…

    Pored reke,
    i jedna žena.

    Skidoh je golu na kapima.


    Filip Petrović



    Zvezda na nebu…

    Zvezda na nabu
    tugom prikovana.

    Mnogo zvezda na nebu.


    Filip Petrović



    TIŠINA

    Srce ispred mene,
    zalutalo.

    Nikla tišti misao,
    zvoni u ušima.

    Zvezda severnjača
    mrsko nas pogledala,
    u meni sja.


    Filip Petrović

  11. #26

    Odgovor: Filip Petrović - pesme

    MAGLA

    Pokrivač sna se spušta
    u račvalo vreme uspomena.

    Rascvetali mozak
    skače po ogradi života.

    Vlažna duša sunca
    razjeda istrulelu pučinu odjeka.

    Iscureli vid
    pliva po večnosti;

    dok sećanja guta
    patetičnost bezumlja.


    Filip Petrović

  12. #27

    Odgovor: Filip Petrović - pesme

    PESMA RAZIGRANOG UMA

    Gluvo kamenje što dodirnu mi usta
    skoči ubojito; uvojita
    varnica poprskana snom.

    Vatromet čari raščupan mirosom,
    van domašaja sopstvene moći,
    smrznu noć tamom zagriženu.

    Duša nesnosna, ogrezla u smrti,
    titra rukama po nedodirljivim zvezdama,
    svojim svetim igračicama;

    kao da bi htela u krošnji da se svije,
    tamo u šumovitom da čuje
    šum kose svojih očiju.

    Neka, nek poražena lepota zri
    sjajem sjajnijim od vida,
    kad talas kitnjasti lišće zaleprša.


    Filip Petrović

  13. #28

    Odgovor: Filip Petrović - pesme

    ZVEZDANA PESMA

    Osećam te, dioptrio nedorečena.
    Biješ me zracima uspomena,
    sagorevaš simetrijom.

    Trepavicama udišem smrt
    vatrometino bola,
    sahranjuješ mi pojam u san.


    Filip Petrović

  14. #29

    Odgovor: Filip Petrović - pesme

    IZMEĐU VEČNOSTI I

    Ti, sa mnom razapeta
    između dva vremena
    na zvezdanoj platformi;
    ti, što tamne sene tvoje bizarnosti
    grle moć ekstaze;
    stežu me staklene ruke
    tvoga kosmosa.

    Dva hladna bezdana
    odslikavaju vreme i bol.
    I lepota se sjedinila s mrakom
    hraneći dušu tugom.
    To je novi svet bola,
    izgrađen u prostoru uspomena,
    širok i dubok,
    osvetljen kaminom beznađa.


    Filip Petrović

  15. #30

    Odgovor: Filip Petrović - pesme

    IZMEĐU VEČNOSTI II

    Gledamo se u slepilu sunca,
    u vremenu nedosežnom, potmulom.

    Taknula si rukom ugao vatre,
    tamo gde suton igra
    na usnama mraka,
    tamo gde su naši snovi
    sagradili prostor vremena,
    tamo gde izumire naša reč,
    tamo,
    u neispavanom…

    Dve se beskonačnosti
    grle u nedorečenosti.
    Između nas je večnost iscrpljena dodirom.


    Filip Petrović

Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Bezobrazne pesme
    Autor memento u forumu Humor i zabava
    Odgovora: 15
    Poslednja poruka: 10.08.2012, 17:57
  2. Filip Delavo (Philippe Delaveau)
    Autor zosim u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 24.12.2011, 19:12
  3. Filip David
    Autor tetkaD u forumu Književnost
    Odgovora: 5
    Poslednja poruka: 22.02.2011, 00:38
  4. Traži se prevod pesme...
    Autor 123Rich u forumu Poezija
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 06.03.2010, 17:37
  5. Pesme i priče za laku noć
    Autor NSdjanka u forumu Roditeljski kutak
    Odgovora: 13
    Poslednja poruka: 16.01.2010, 22:02

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •