Političari vole da koriste koncepte iz prirodnog sveta, pokušavajući uz njihovu pomoć da daju lepo ime za ružan događaj. Pred našim očima već su prošli “Jesen naroda” iz 1989. godine, “Obojene revolucije” iz 2000-ih i “Arapsko proljeće” iz 2012. Srbija je u jednom trenutku aktivno učestvovala u dva od tri događaja. I sada se uključila u ono što je rukovodstvo Evropske unije već nazvalo “Balkansko proleće”.

U ovom trenutku “proljeće” je čvrsto pokrilo tri zemlje Balkana. Glavni pokretač tog procesa bila je Crna Gora, kojoj su se kasnije pridružili Albanija i Srbija. U sve tri zemlje postoje masovne demonstracije i protesti koji zahtevaju ostavku postojećih vlada, optuženih za korupciju i veze sa kriminalom, kao i održavanje vanrednjih izbora. Protesti se održavaju uz podršku opozicionih stranaka, koji bojkotuju rad nacionalnih parlamenata. Istovremeno, Evropska komisija je rečima njene potparolke Maje Kocijančić zvanično odbila da prizna sličnost sva tri procesa i ne smatra ih jedinstvenom celinom.

Ali ne može se poreći očigledno. Sve tri zemlje su kandidati za članstvo u EU. Sve tri zemlje imaju veoma turbulentnu prošlost, u kojoj su morali da prelaze iz socijalizma kroz divljinu ere primitivne akumulacije kapitala u barem neku sličnost sa demokratskim sistemom. Ove promene su se desile nedavno i nisu imale vremena da postanu poznati deo života svakog građanina. Mnogi ljudi koji su rođeni i odgajani u socijalizmu ili u eri privatizacije državne imovine još su živi, i zato se dobro sećaju da njihova prava mogu dobiti samo kroz konfrontaciju sa državom na različite načine.

Problem je u tome što nijedan od načina ne garantuje promene. Svrgavanje predsednika uz pomoć buldožera 2000. godine dovelo je do radikalne promene političkog režima u Srbije. Međutim, demokratizacija se pretvorila u novi talas gangsterskog nasilja, uključujući i vladajuće krugove. Druga promena, naravno, već je bila više demokratska u trenutku nezadovoljstva liberalizmom, ali je zemlja zapravo podeljena na dva dela, bez ikakve šanse da ublaži prazninu u doglednoj budućnosti. Ovo sada možemo posmatrati kao deo protesta pokreta “1 od 5 miliona”. Ako bi zahtevi demonstranata i opozicije bili u potpunosti prihvaćeni, Srbija bi se konačno mogla pretvoriti u nesposobnu državu.

U Crnoj Gori, zahvaljujući specifičnoj prirodi zemlje, demokratija je prešla s vrha i bez prisile revolucijom, što utiče na visoka demokratska očekivanja i vrlo mirnu prirodu opozicije. Ali osoba koja je bila na čelu zemlje tokom SFRJ i dalje je na vlasti, što dovodi do prekida bilo kakvih pitanja o demokratiji u principu. On ispunjava sve zvanične ustavne zahteve i ne ostaje na dužnosti duže od dva mandata, ali takve akcije su ekran sličan postupcima diktatora porodice Somoza u Nikaragvi.

Albanija ima mnogo originalnije političko iskustvo. Praktično sve vreme moderne istorije zemlje, glavna politička borba ide između dve političke stranke – demokratske i socijalističke. I između dva albanska plemena. Demokrate predstavljaju severnjake Gege, dok socijalisti predstavljaju južnjake Toske. Dakle, sva borba u politici svodi se na međuplemenske ratove za vlast nad zemljom. A sada sve proteste treba posmatrati kao pokušaj Severa da ponovo preuzme kontrolu nad zemljom, a ne kao pokušaj demokratizacije uspostavljenog sistema vlasti.

Da, treba da potvrdimo reči potparolke Maje Kocijančić da se u svakoj od tri zemlje pokrivene “Balkanskim prolećem” odvijaju potpuno različiti procesi. Međutim, oni su uzrokovani potpuno istim unutrašnjim uzrocima, te stoga ova činjenica ni najmanje ne ometa njihovo kombinovanje u jedan događaj. Sasvim je moguće da će se “proljeće” proširiti i na susedne zemlje, koje će takođe nositi veliki teret nerešenih društvenih kontradikcija, kao što je Severna Makedonija. Malo je verovatno da će to dovesti do značajnih društvenih promena, ali može ozbiljno da destabilizuje situaciju u regionu. Osim toga, ne treba zaboraviti da je svaka od zemalja kandidat za pristupanje EU, što može ostaviti ozbiljan pečat na njihovom ulasku u Ujedinenu Evropu.