Desanka Maksimović
Strana 1 od 7 123 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 96
  1. #1

    Desanka Maksimović

    Desanka Maksimovic
    1898.~1993.

    Poruku je izmenio yige_gui, 06.04.2006 u 06:35

  2. #2

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    Balkanac



    Ne stidim se sto sam-
    kako vi velite-
    varvarin sa Balkana
    tla prljavstine i bure.
    Cucete sad
    i kod nas ima neke
    vama nepoznate kulture.

    Vi prvo ispitujete i sumnjate
    daleki ste i od rodjenih sinova,
    za trpezu svoju ne posadite
    svakog tudjina.
    Vi mozete da pijete
    a da svakom ne pruzite
    case vina.

    A kod nas su jos obicaji grubi
    mi pustamo svakog pod svoje sleme,
    kod nas se jos i s namernikom ljubi,
    kod nas se podvizi zbog gostoljublja cine,
    kod nas svaki covjek ima
    citavo pleme
    prijatelja i rodbine.

    Vi,doista,imate
    nekoliko miliona Hristovih kipova
    na svakog covjeka po jednoga
    imaju ga drumovi i polja,apsane i skole,
    a kod nas,kad ljudi veruju u Boga
    u sebi ga nose
    i tiho mu se
    skoro u snu,mole.

    Vi,istina,za svaki kut zivota
    imate sprava i masina,
    sve ste sracunali i sve znate
    izumi vasi su za divljenje,
    a mi jos imamo starinske alate,
    ali sve je kod nas jos zdravo
    i prirodno ko glina
    i umiranje,i radjanj,i zivljenje.

    Vi imate citave zbirke
    pravila i nauka o slobodi
    o svemu se kod vas pise i pripoveda
    ali mi po nepisanim zakonima
    slobodno zivimo
    i nekog prirodnog drzimo se reda
    slicno ognju,vetru i vodi.

    Kod vas je zbilja sve tacno propisano
    kako se jede,govori i oblaci,
    a mi kad govorimo,vicemo
    i masemo rukama
    i corbu glasno srcemo
    i u rukavicama smo
    obucu nosimo od svinjske koze,
    puno je kod nas seljackih navika i stvari
    i kraljevski preci nasi
    doista su bili govedari.

    Narod nas,zbilja,u gnevu moze da kolje
    rusi i pali,
    ali mi nismo oni sto smisleno tlace
    mi ne smatramo da je svet celi nase polje
    mi ne bismo podneli
    ni urodjenik prasumski da zbog nas place.

    Dusa je nasa prostrana
    iako smo brojem mali.
    Poruku je izmenio yige_gui, 06.04.2006 u 06:31

  3. #3

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    Prolecna pesma


    Osecam veceras dok posmatram laste
    i pupoljke rane
    kao srce moje polagano raste
    k'o vidik u lepe, nasmejane dane;

    kako s mladim biljem postaje sve vece
    i lako k'o krilo,
    i kako mu celo jedno nebo srece
    i pakao bola ne bi dosta bilo;

    kako cezne za svim sto bi zivot mog'o
    lepog da mu dade,
    i da mu nicega ne bi bilo mnogo;
    tako su velike ceznje mu i nade.
    Osecam, da dosad sve je bilo sala
    moga srca vrela;
    da jos nikom nisam ljubav svoju dala
    koliko bih mogla i koliko htela.

    Da ima u meni cela nezna plima
    reci nereceni',
    da bih srce mogla poklanajti svima
    i da opet mnogo ostane ga meni.
    Poruku je izmenio yige_gui, 06.04.2006 u 06:31

  4. #4

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    Na buri

    Svu vecer na pustom bregu
    neko stoji.
    Pusti me, majko, da vidim
    da li je covek ili bor.
    Pusti me da vidim ko to
    svu vecer gleda
    u nas beli, skromni dvor.
    Pusti me, majko, nece me
    umoriti hod,
    breg je blizu naseg doma.
    O, ja osecam da mi je rod
    taj covek ili bor
    sto svu vecer blizu groma
    stoji i gleda u nas dvor.



    Vidis li oblak crn,
    ogroman, zlokoban brod
    nad njim plovi
    i smrt nosi?
    O, majko, idi,
    ti ga bar zovi
    neka se skloni u nas dom
    taj covek ili bor
    sto svu vecer stoji i gleda
    u nas beli skromni dvor.


    Na pustom bregu on je sam
    kao dete kad ruke skrsti
    nad bolom nekim prvi put.
    Pusti me da tanki moji prsti
    meta budu burama zlim.
    Pusti me, pusti, dobra majko,
    tako je potmuo
    i zao oblak
    sto vitla nad njim.
    Poruku je izmenio yige_gui, 06.04.2006 u 06:31

  5. #5

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    Opomena


    Cuj, recu cu ti svoju tajnu:
    ne ostavljaj me nikad samu
    kad neko svira.

    Mogu mi se uciniti
    duboke i meke
    oci neke
    sasvim obicne.

    Moze mi se uciniti
    da tonem u zvuke,
    pa cu ruke
    svakom pruziti.

    Moze mi se uciniti
    lepo i lako
    voleti kratko
    za jedan dan.

    Ili mogu kom reci u tome
    casu cudesno sjajnu
    predragu mi tajnu
    koliko te volim.

    O, ne ostavljaj me nikad samu
    kad neko svira.
    Ucinice mi se negde u sumi
    ponovo sve moje suze teku
    kroz samonikle neke cesme.

    Ucinice mi se crn leptir jedan
    po teskoj vodi krilom sara
    sto nekad neko reci mi ne sme.

    Ucinice mi se negde kroz tamu
    neko peva i gorkim cvetom
    u neprebolnu ranu srca dira.
    O, ne ostavljaj me nikad samu,
    nikad samu,
    kad neko svira.





  6. #6

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    Krvava bajka


    Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
    na brdovitom Balkanu,
    umrla je mučeničkom smrću
    četa đaka
    u jednom danu.

    Iste su godine
    svi bili rođeni
    isti su im tekli školski dani,
    na iste svečanosti
    zajedno su vođeni,
    od istih bolesti svi pelcovani,
    i svi umrli u istom danu.

    Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
    na brdovitom Balkanu,
    umrla je mučeničkom smrću
    četa đaka
    u jednom danu.

    A pedeset i pet minuta
    pre smrtnog trena
    sedela je u đačkoj klupi
    četa malena
    i iste zadatke teške
    rešavala: koliko može
    putnik ako ide peške...
    i tako redom.
    Misli su im bile pune
    istih brojki
    i po sveskama u školskoj torbi
    besmisleno ležalo je bezbroj
    petica i dvojki.

    Pregršt istih snova
    i istih tajni
    rodoljubivih i ljubavnih
    stiskalo se u dnu džepova.
    I činilo se svakom
    da će dugo,
    da će vrlo dugo
    trčati ispod svoda plava
    dok sve zadatke na svetu
    ne posvršava.

    Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
    na brdovitom Balkanu,
    umrla je mučeničkom smrću
    četa đaka
    u istom danu.

    Dečaka redovi celi
    uzeli su se za ruke
    i sa školskog zadnjeg časa
    na streljanje pošli mirno,
    kao da smrt nije ništa.
    Drugova redovi celi
    istog časa se uzneli
    do večnog boravišta.
    Poruku je izmenio yige_gui, 06.04.2006 u 06:31

  7. #7

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    U ropstvu




    Nekad smo svi znali jasno,
    od najnepismenijeg seljaka
    pa do gospode i dece njine,
    sta je rodoljubivo i casno,
    i sta treba da cine
    potomci negdanjih junaka.

    Ne mogu da poznam narod
    cije su pevali vrline
    pesnici od Branka do sada.
    Srpsko stado malo
    sve do poslednjeg runa
    razbilo se i osugalo.

    Postali smo zemlja
    robova i potkazivaca
    i stokatnih zelenasa.
    Pune su nam ulice sada
    postovanih zlikovaca,
    a zatvori nevinih robijasa.

    Na ledjima kao da grbu
    nosim od bola i stida,
    i ulicama kad idem,
    kao da mi blato baca
    pogled oholih stranaca
    u lice, i svakog dana
    veo mi se po veo skida
    sa rugoba nasih rana.

  8. #8

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    Obecala si da ces biti vecna



    Obecala si jednom u detinjstvu
    da ces biti vecna,
    otkle god se vracali da cemo te zateci,
    kao senku ispod kucne strehe,
    kao kucni prag.

    Nije bilo nijedne nase plovidbe
    da je nisi, kao ribarske zene,
    presedela na pucini gledajuci;
    nije bilo bure ni brodoloma
    da nismo posle njih
    pored neba ugledali i tvoje lice.

    Gde god bismo se probudili,
    bila si u prozoru ti i sunce;
    bila si nam uvek na dohvatu ruke
    kao voda,
    uvek kao vazduh
    prisutna i neophodna.

    Obecala si nam da ces biti vecna
    kao sve sto nas na svetu docekuje
    i ostaje posle nas.
    I kada si umirala,
    cinilo se da se osecas krivom
    sto nas napustas.

  9. #9

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    Mesečina



    Luta nam mesec oko sobe,
    kraj strehe plovi naše,
    srebrom nam napunio čaše,
    i staklene boce obe.

    Mesečinom sam se opila
    često, zbog sreće, zbog jada.
    Pijmo, prijatelju, i sada,
    prozorska otvori krila.
    Videćeš, manje je slatka
    čaša tvog starog vina
    nego kupa ova s visina.
    Pijmo je. Noć je kratka.

    Pijmo, prijatelju i sad skupa
    ovo ponoćno piće,
    sve moje znaćeš biće
    kad zadnja se isprazni kupa.

    Biće ti sasvim prozirna
    moja duša i oko;
    gledaćeš u srce duboko,
    do samog dna mu nemirna.

    Reči će poteći same
    obraz stati da se žari;
    a mesec, krčmar stari,
    iz šumske smejaće se tame.
    Poruku je izmenio Cecara, 20.03.2010 u 15:55

  10. #10

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    Neko se seca detinjstva


    Kaska sivaca masina
    preko debeloga platna
    za kosulje vojnika.
    Poznajem dobro taj kas
    zadihan kao kasalj
    plucnih bolesnika.

    Secam se detinjstva naseg
    kad je mati sva umorna i zuta
    vazdan sila:
    po osam haljina,
    osam kaputa,
    osam kratkih kosuljica,
    sve dok bi svetlost s brda
    kroz prozor lila.

    Nad masinom vecno nagnuta
    bila su joj pleca i glava:
    krpila je po sesnaest nogavica,
    po sesnaest rukava;
    povazdan zeljni smo bili
    njenog osmeha i lica.

    Zemlja bi se opasati mogla
    nizom dugih poruba
    sto ih je ispod igle izvukla
    njena ruka,
    okorela od rada gruba.

    Ucutkala se masina,
    digla se umorna svalja
    da svetlost upali;
    brdo vojnickih kosulja
    oko skuta joj se valja.

    Pa opet kaska igla
    potrci, potrci pa stane.
    Secam se detinjstva naseg,
    tog vremena i svetlog i tuznog,
    iz kog od igle majcine
    jos nosim ostre rane.

  11. #11

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    STREPNJA



    Ne, nemoj mi prići!Hoću izdaleka

    Da volim i želim oka tvoja dva.

    Jer sreća je lepa samo dok se čeka,

    Dok od sebe samo nagoveštaj da.



    Ne,nemoj mi prići!Ima više draži

    Ova slatka strepnja,čekanje i stra`.

    Sve je mnogo lepše donde dok se traži

    O čemu se samo tek po slutnji zna.



    Ne,nemoj mi prići!Našto to, i čemu?

    Iz daleka samo sve k`o zvezda sja;

    Iz daleka samo divimo se svemu.

    Ne,neka mi ne priđu oka tvoja dva.
    You're not your job. You're not how much money you have in the bank. You're not the car you drive. You're not your fucking khakis. You're the all-singing, all-dancing crap of the world.

  12. #12

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    SRBIJA JE VELIKA TAJNA



    Srbija je velika tajna:

    Ne zna dan šta noć kuva,

    Niti noć šta zora rađa,

    Ne zna grm šta susedni grm sanja

    Niti ptica šta se događa

    Između granja.



    Ne zna gušter šta puzi ispod kamenja,

    Niti kukuruz struk sluti

    Šta se u susednoj njivi sprema.

    Svakog časa sve se menja,

    Nijednog kuta ni lista nema

    Da nije tajna.
    You're not your job. You're not how much money you have in the bank. You're not the car you drive. You're not your fucking khakis. You're the all-singing, all-dancing crap of the world.

  13. #13

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    SMRT LIŠĆA



    Šta to, mama, tako tužno priča vetar
    kad od njegove priče
    lišće bledi i opada?

    Možda pričaju vetrovi da su selice
    pomrle od umora
    i podavile se u dalekom moru?

    Možda su doneli vetri
    na svom krilu
    uplašeni krik ždralova?

    Šta to, mama, tako tužno priča vetar
    kad od njegove priče
    lišće bledi i opada?

    Možda vetar priča da se sunce umorilo
    i palo u vodu
    i da nikad više neće doći?

    Ko bi mi mogao reći
    zašto lišće bledi i opada?
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #14

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    NEMAM VIŠE VREMENA



    Nemam više vremena za duge rečenice,
    nemam kad ne pregovaram,
    otkucavam poruke kao telegrame.
    Nemam vremena da raspirujem plamen,
    sad zaprećem šake zgorela žara.
    Nemam više vremena za hodočašća,
    naglo se smanjuje putanja do ušća,
    nemam kad da se osvrćem i vraćam.
    Nemam više vremena za sitnice,
    sad treba misliti na večno i neobuhvatno.
    Nemam kad da razmišljam na raskrsnici,
    mogu stići jedino kudgod u blizinu.
    Nemam vremena da išta izučavam,
    nemam vremena sad za analize,
    za mene je voda sada samo voda
    kao da sam je pila sa kladenca;
    nemam kad da razlažem na sastojke nebo,
    vidim ga onakvo kakvo ga vide deca.
    Nemam više vremena za bogove tuđe,
    ni svoga nisam dobro upoznala.
    Nemam kad da usvajam zapovesti nove,
    mnogo mi je i starih deset zapovesti.
    Nemam više kad da se pridružujem
    ni onima koji istinu dokazuju.
    Nemam kad da se borim protiv hajkača.
    Nemam kad da sanjam, da lagano koračam.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #15

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    APRILSKA VOŽNJA KROZ VOJVODINU



    Po Vojvodini se roje zelene pčele,
    ljubičasta zasipaju oranja,
    dave se u vodama Tamiša i Begeja
    i hvataju se o mostove i skele,
    grozde se poljem o šumarke i međe,
    uzleću s plota i točku sa paoca
    i kolovozu sa srebrnih leja.
    Nikad odjednom ne videh toliko pčela,
    na njive što su još sinoć bile smeđe
    pala su krilca crvena i bela,
    a iz slomljenoga u ogradi koca
    zeleni i modri rojevi se viju.
    Proturim li glavu na prolećni vetar,
    lice na njemu glogom mi procveta.
    Po Vojvodini se roje mlade pčele,
    kao deteline list su im krioca,
    uvlače mi se u nedra, u pazuha,
    i zuje oko snova i oko sluha.
    Nigde nema više grančice gole;
    pružim li ruku kroz prozor, istog trena
    roj prolećni sa zukom na nju seda
    i sva olista kao prut topole;
    nagnem li se iz zahuktala voza,
    kosa mi namah postane zelena,
    o trepavice se nahvata zelena rosa.
    Po Vojvodini se rasule svetle pčele,
    krioca su im sitna kao u prosa;
    dignem li oči nebu, tamo leži
    neskupljen beo otkos do otkosa.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Strana 1 od 7 123 ... PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •