Miroslav Antić
Strana 1 od 24 12311 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 348
  1. #1

    Miroslav Antić



    Miroslavu Antiću (Mokrin, 14.3.1932 - Novi Sad, 24.6.1986) ne treba nikakva lakirana biografija, lažna slava, unjkavi govor, prigodan tekst. Kao da je žurio da umre da bi ponovo živeo. Ni kod jednog drugog našeg mrtvog pesnika, grob nije počeo da uzdiže stvaralaštvo, koje je u svim žanrovima i oblastima iz jednog komada i antićevsko, pesničko u svom biću. U samrtnom času, preteći je digao glas nad svom mrtvačkom menažerijom, u kojoj amebe i paramecijumi traže svoj trenutak: "Niko ne sme da mi drži govor!". Vojvodina i ona stara Jugoslavija je zapamtila taj oproštaj, za koji je Antić sam napisao "Besmrtnu pesmu" i naručio Janikine tamburaše i "Pira manđe korkoro" ("Lutam sam po svetu").


    Iz Ulice Mihala Babinke broj 1, kome je kao pesniku i kolegi iz iste redakcije i rubrike izborio sokak, Antić se preselio u legendu. Još za života je bio mit, a njegova meteorska figura zaparala je panonsko nebo ostavljajući opus kome je teško sagledati kraj, samo u pisanom obliku. Pesnik koji je bio simbol slobode i nezavisnosti svake vrste, posejao je tragove svoje genijalnosti i u "pobočnim umetnostima": na filmu, u pozorištu, slikarstvu. Da ne govorimo o novinarstvu. Tu skoro objavljena Antićeva bibliografija sadrži 3225 bibliografskih jedinica, 152 izdanja Antićevih knjiga.
    U svemu što je takao, uradio svojom rukom, Antić je bio neponovljiv i postao, uistinu, kultna ličnost. Živeo je više života, najmanje osam, a svi detektivski napori da se oni rasvetle ostaju bez ikakvog rezultata. Oni koji su o Antiću "znali sve" iz kafanskih priča i naklapanja, hvalisanja onih koji ga možda nisu ni videli, tek iz njegovih sabranih dela su u prilici da dotaknu jednog autentičnog Miku. Onog koji nije mogao da se sakrije i kada je to žarko želeo. Jedna od tih dragih knjiga ima naslov "Rečnik Vojvodine". U njoj Antić nije čuo zvezde, razumevao ptice, mirisao trave, osećao moć zemlje. Više od knjiga čitao je ljude, savremenike koji su se uzdigli pedalj iznad razora i horizonta u kome se spajaju nebo i zemlja.
    Antić je voleo da parafrazira Kandinskog i kaže kako je "sve što umetnik izdahne umetnost" - činio je to sa prevelikom strašću. On je sve to zvao - pesma. I potpisivao kao Pesnik. Krećući se u svim vremenima i prostorima, zahvaljujući novinarstvu i mestu reportera u "Dnevniku", Antić je znao da kaže:
    - Sve je stvoreno iz kretanja, a ko se više kreće nego novinar. Zahvaljujući novinarstvu uspeo sam da obiđem ceo svet, sem Australije. Naravno da tamo nisam samo skupljao materijal za reportaže, nego se tu vrlo mnogo zalepilo za mene od drugih kultura.


    Pesnik koji je poslednje dane propatio kao Isus na krstu, iznedrio je biser čiji je sjaj teško gledati otvorenih očiju. Antić nije hteo u kalup, u biografiju, i onda kada je promišljeno pravio. Sa zlatnim prahom među prstima otišao je na onaj svet da nam sa nebeskih visina u zvedanom jatu pokatkad namigne. To je ta njegova trajna i tajna veza:
    LJubav je jedini vazduh
    koji sam udisao
    I osmeh jedini jezik
    koji na svetu razumem

    Na ovu zemlju sam svratio
    da ti namignem malo.
    Da za mnom ostane nešto
    kao lepršav trag
    Miroslav Antić živi svoj drugi život u bljesku kometa, a njegov duh je u svemu što je svojom rukom uradio.
    Tom Antiću vredi se vraćati. Uvek!


    prepisala sa neta
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Miroslav Antic

    IN MEMORIAM

    1.
    Postoji jedan neverovatan gad
    koji se zove Miroslav Antic.

    Zdere moj hleb.
    Pravi moju decu.
    Nosi moja odela.

    Sa mojom zenom redovno leze
    u krevet svake noci,
    jer zna da sam tog trenutka
    daleko negde, u Lenjingradu.

    I taj Antic,
    koji me upropastio i kao pisca
    i kao coveka,

    dakle, taj Antic,
    koji ce jednog dana vrlo spokojno
    leci i u moju sopstvenu grobnicu,

    pita me jednog jutra:
    sta vam je,
    bogamu,
    covece,
    izgledate mi nekako bolesni?

    A sta se,
    izvinite za izraz,
    bas njega tice kako je meni
    i dokle ja to mogu.

    O meni se najdivnije brinu
    oni koji me ostavljaju na miru.

    A on,
    Pere ruke mojom rakijom,
    ima kljuc od mog ateljea,
    petlja sa mojim plavusama.

    Ljudi,
    taj me tera da citam knjige,
    ogovara me u rodjenoj kuci.
    Svasta laze.

    Mojoj deci,
    zamislite svinjariju:
    mojoj deci kupuje sladoled
    i podmicuje ih.



    2.
    Bio sam mornar,
    bezao sam.

    Ili odem,
    na primer,
    u Pariz.
    Pokrijem se cebetom preko glave.
    Pustim brkove.
    A on me i tu pronadje,
    u nekoj bednoj ulici Zolive,
    u nekom bednom hotelu,
    i vrati kuci,
    i rasplace me.

    Mati moja Melanija,
    koja i ne zna da je rodila mene,
    a ne njega,
    vise ga voli,
    vise mu veruje,
    i on to jos kako koristi.

    A on je ta upeglana stoka
    kojoj ja pisem biografiju.
    On je ta uvazena zivotinja
    uveravam vas,
    on je ta uvazena zivotinja
    kojoj ja dizem spomenik,
    ovako popljuvan i sam
    i do krajnosti zgadjen
    sto moram dam u javno pozajmim oci i dusu
    i ono malo para koje sam jedva pozajmio.



    3.
    Kad sam ja,
    na primer,
    skakao sa Petrovaradinske tvrdjave,
    on je uskakao u djacke citanke.

    Kad me je doktor Savic lecio
    od alkohola,
    on se pravio kao da ima neke veze
    s filmom.

    Gde god se pojavim,
    gurao me je da ga ne obrukam.

    Mesao se u moje snove.
    Primao je moje nagrade.
    Cerekao se na prijemima.

    Jedan licemer.
    Jedan stvarni licemer.
    Jedan provincijalac.

    Jedan koji je trpeo
    sve ono sto ja nisam mogao da istrpim.

    i koji sada tako divno zuri
    da crkne sto pre umesto mene,
    da bi umesto mene,
    djubre jedno,
    da bi umesto mene
    sto pre jedini ziveo.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Miroslav Antic

    BESMRTNA PESMA

    1.

    Ako ti jave: umro sam,
    a bio sam ti drag,
    mozda ce u tebi
    odjednom nesto posiveti.


    Na trepavicama magla,
    Na usni pepeljast trag.
    Da li ikad razmisljao
    o tome sta znaci ziveti?


    Ko sneg na toplom danu
    u tebi detinjstvo kopni.
    Brige...
    Zar tu ima briga?
    Tuge...
    Zar ima tuga?


    Po merdevinama maste
    u mladost hrabro se popni.
    Tamo te ceka ona
    lepa, al` lukava duga


    I zivi!
    Sasvim zivi!
    Ne grickaj kao mis dane.
    Siroko zvaci vazduh,
    Prestizi vetar i ptice.


    Jer svaka vecnost je kratka.


    Odjednom: nasmejani
    u ogledalu nekom
    dobiju zborano lice.


    Odjednom: na ponekom uglu
    vreba poneka suza.


    Nevolje na prstima stignu.
    Godine postanu sivlje.


    Odjednom svet, dok hodas
    sve vise ti je uzan
    i osmeh sve tisi
    i tisi
    i nekako iskrivljen.


    Zato zivi, al sasvim!
    I ja sam ziveo tako,
    Za pola veka samo
    stoleca sam obisao.


    Priznajem: pomalo luckast.
    Ponekad naopako.
    Al nikad nisam stajao.
    Vecno sam isao.

    Isao...


    Ispredi iz svoje aorte
    pozlaceni novac trajanja
    i zasij naprsla mesta
    iz kojih drhte cudjenja.


    I nikad ne zamisljaj zivot
    kao uplaseni oprostaj,
    vec kao stalni docek
    i stalni pocetak budjenja.



    2.

    Ako ti jave: umro sam,
    ne brini. U svakom stolecu
    neko me slucajno pobrka
    sa umornima i starima.


    Nigde toliko ljudi
    kao u jednom coveku.


    Nigde toliko drukcijeg
    kao u istim stvarima.


    Proceprkas li prostore,
    iskopaces me iz vetra.
    Ima me u vodi,
    U kamenju.
    U svakom sutonu i zori.


    Biti ljudski visestruk,
    ne znaci biti razcovecen.


    Ja jesam deljiv sa svacim,
    ali ne i razoriv.


    A sva ta cudesna stanja
    i obnavljanja mene
    i nisu drugo do vrtlog
    jednolik,
    uporan,
    dug.


    Znas li sta su prorocanstva?
    Kalupi ranijih zbivanja
    i zadihanost istog
    sto vija sebe ukrug.


    Pa sto bismo se oprastali?
    Cega da nam je zao?
    Ako ti jave: umro sam,
    ti znas - ja to ne umem.


    Ljubav je jedini vazduh
    koji sam udisao.
    I osmeh jedini jezik
    koji na svetu razumem.


    Na ovu zemlju sam svratio
    da ti namignem malo.
    Da za mnom ostane nesto
    kao leprsav trag.


    Nemoj da budes tuzan
    toliko mi je stalo da ostanem u tebi
    budalast, cudno drag.


    Nocu kad gledas u nebo,
    i ti namigni meni.


    To neka bude tajna.


    Uprkos danima sivim
    kad vidis neku kometu
    da vidik zarumeni,
    upamti - to ja jos uvek
    sasav letim i zivim.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Miroslav Antic

    KAD SAM BIO GARAV


    U ona davna i daleka vremena, kad sam bio dečak, imao sam u osnovnoj školi druga Mileta Petrovića, malog buljookog Ciganina, koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaže: Mile Dileja. Mnogi Cigani zovu se Nikolići, Petrovići ili Jovanovići, mnogi se i danas zovu Mile, ali onaj moj drug, onakav Mile Dileja, bio je ipak, i ostao, nešto drukčije od svih ostalih.

    Ubili su ga fašisti 1942. godine u drugom svetskom ratu. Sahranjen je negdje ka selu Jabuci, kod Pančeva, u veliku zajedničku grobnicu bezimenih žrtava. Dve humke u ravnici, na dnu negdašnjeg Panonskog mora, liče na dva ostrva koje zapljuskuje veliko nisko nebo južnog Banata. Ponekad tamo odem, zapalim sveću i plačem. A meni se još i sad učini da Mileta ponekad sretnem. U gradskoj vrevi. U metežu autobuskih stanica ili aerodroma. Na obalama reka kraj kojih me nose brodovi. Na pustim poljanama u predvečerja, kad provirim kroz okno voza. Kroz vazduh, blag i pepeljast kao svila, ide čerga. A za njom, na pedeset koraka, providan kao staklo: Mile. Kad voze zađe za okuku, a on, kao da nadrasta krošnje, rasplinjuje se i pretvara u veliki beli oblak. I tako usamljen, dugo još lebdi na južnom nebu.

    Iako najmanji u razredu, Mile je uvek sedeo u poslednjoj klupi kao da nekom smeta, kao da je nešto drugo nego ostala deca. Tukli su ga svi redom, bez razloga, prosto zato što je Ciganin. Kad god neko nešto ukrade, Mile je dobijao batine ni kriv ni dužan. A vladalo je verovanje da je urokljiv, zbog zrikavih očiju, i da se noću druži s đavolima.

    Jednog dana, kad je sve to prevršilo meru, premestio sam Mileta kod sebe u prvu klupu i potukao se zbog njega do krvi. Proglasio sam ga za svog druga. Pravio sam se da sam i ja razrok kad smo plašili drugu decu. Naučio me je ciganski, pa smo nas dvojica govorili nešto što niko ne razume, i bili važni i tajanstveni.

    Bio sam dosta nežan dečak, plavokos i kukavica, ali odjednom se u meni probudio neki vrag i ja sam tukao sve redom, čak i one najjače. Danima sam dolazio kući raskrvavljen i pocepan. Šutirali su mi torbu po blatu. Napadala su me ponekad i petorica. Ali izdržao sam.

    Mile me je obožavao. Počeo je da krade zbog mene gumice, boljice, užine, olovke i donosio mi sa nekom čudnom psećom vernošću. Imao sam zbog toga mnogo neprilika, jer morao sam sve te stvari posle krišom da vraćam, da ga ne uvredim. A vraćati je ponekad mnogo teže nego krasti. Mile Dileja je bio najveći pesnik koga sam poznavao u detinjstvu. Izmišljao je za mene ciganske pesme na već poznate melodije, prerađivao one stare koje je slušao od mame i bake, i dugo smo, danima, pamtim to kao iz neke čudne magle, dugo smo govorili o neobičnim svetovima bilja i životinja, o zlom duhu Čohana što jede decu, o snovima i kletvama, o čergama i skitnjama, i gorko, i šeretski, i tužno, i bezobrazno. Jednog dana rekao mi je svoju tajnu: loš đak je zato što ne može da misli, a da ne peva. Kad bi mogao, rekao je, da otpeva sve svoje lekcije, i zemljopis, i poznavanje prirode, i tablicu množenja, ali da sve to izvrne kako se njemu čini da je lepše, bio bi najbolji đak u razredu.
    Onda je došao rat. Došlo je strašno Čohano, koga se plaše i deca i odrasli Cigani. Probajte ako ne verujete: to je nešto u krvi. Čudno. Idite u neku cigansku kuću i, kad dete u kolevci plače, dete koje još ne zna ni da govori, plašite ga đavolom, vilenjacima, vešticama, plašite ga babarogom, čime god hoćete vrištaće i dalje. Ali ako mu kažete, gledajući ga u oči: mir, ide Čohano dete će okrenuti glavu, naježiti se i zaspati.

    U kućama Garavog sokaka tih prvih ratnih noći stalno su gorele sveće. Kažu da se Čohano boji svetlosti, jer je duh mraka i smrti. Čohano jede sveće, govorili su. Palite zato jednu na drugu da se produži svetlost. Moj Mile je morao da nosi na ruci žutu traku. Tako su okupatori odredili. Žuta traka je značila da on nije čovek, nego Ciganin, i da svako može da ga ubije kad hoće.

    Bio je nasmrt preplašen. Vodio sam ga kući iz škole, uzimao od njega traku i stavljao na svoj rukav. Dogodilo se da smo jednom, vraćajući se tako, sreli nemačkog vojnika. Jednog od ovih naših, domaćih, regrutovanih u diviziju Princ Eugen. Bio je u šlemu, pod oružjem, a jedva šest ili sedam godina stariji od nas dvojice. Imao je dva plava oka, okruglo rumeno lice, u prvi mah činilo mi se čak dobroćudno. Uperio mi je pušku u grudi. U vilici mu se caklio zlatan zub. Čega se to vas dvojica igrate? Ničega, rekao sam. On se boji, a ja mu čuvam strah. A šta je on tebi, kad mu čuvaš strah? Brat, rekao sam. I dalje se smeškao. Isukao je bajonet i stavio mi vrh u nozdrvu. Digao ga je tek toliko, koliko mogu da se uspnem na prste. A koga se to bojiš?, upitao je Mileta. Mile je ćutao i gledao u zemlju. Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojniče, kazao sam dižući se i dalje na prste kao da ću poleteti. Osetio sam da mi nozdrva polako puca i krvari. A ti se ne bojiš? Svako ko je mali mora da ima starijega brata koji će ga čuvati, rekao sam. A gdje je tvoj stariji brat? Nemam ga, gospodine vojniče, kazao sam. Zato se i ja bojim kad sam sam. Ali pred ovim dečakom ne smem.

    Ne prestajući da se smeška, vojnik me je poveo ulicom. Išao sam tako na prstima, sa bajonetom u pokidanoj nozdrvi i ljudi su nam se sklanjali s puta. Vojnika je sve to veoma zabavljalo. Očekivao je, valjda, da ću zaplakati. A ja, od silnog straha i bola, ništa drugo nisam umeo da mislim, nego sam stalno ponavljao u sebi: nemoj se saplesti, ostaćeš bez nosa.

    Mileta su jedne noći odveli s grupom Cigana i streljali. Ja sam ostao živ. I kad god vidim nekog Ciganina da mu treba pomoć, stanem uz njega da mu sačuvam strah.

    Jedno vrijeme odlazio sam u kafane gde sviraju najbolje ciganske družine. Oni to zovu: muzička kapela. Družim se s njima i plačem. Teram ih da mi sviraju Miletove pesme. Oni kažu da to ne postoji. Da reči tako ne idu. A ja znam da idu baš tako, i još ponešto izmišljam i sad već, polako, neki dobri orkestri kao što je Tugomirov ili Janike Balaža, Žarkova banda, Džanetova ili Miloša Nikolića iz Deronja, pevaju te pesme. Iz poštovanja, kaže mi basista Steva iz Silbaša. Žao nam kad plačete. Ako ne postoje pesme, izmislićemo ih za vas.

    I ja, evo, već godinama lutam i izmišljam pesme Roma. Romi to je isto što i Cigani, samo što na ciganskom Romalen znači i: ljudi. I uvek se piše velikim slovom.

    A Mile Dileja?
    Ja u boga ne verujem. Ni u strašno Čohano. Ali ako ga negde ima, onda ga molim da tamo, u onom svetu mraka, korenja i tišine, kupi mom Miletu Dileji plišan šešir.
    Uvek ga je tako mnogo želeo.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Miroslav Antic

    BEOGRAD

    1.
    Necu da studiram pravo, jer nikad ne bih mogao svetu da dokazem
    da je pravo sto si bacila svoje belo dete pod voz onog proleca.

    2.
    Ni medicinu, jer nikad ne bih mogao da izlecim male bolesne jagode,
    koje su sasvim sazrele na tvom nekada tako tvrdom trbuhu.

    3.
    A pesme cu uvek pisati ovako istinite i ruzne, kao sto je ova dimljiva
    restoracija i nase vecerasnje poznanstvo, ponovo posle deset godina.

    4.
    Bili smo zaljubljeni u tebe svi iz susedstva. Stampedo pubertetlija. Kako bi me
    i prepoznala u tom mnostvu? Guraj me nogom ispod stola, jer svi se mi,
    najzad, na ovom svetu guramo onako kako umemo.

    5.
    Posle tebe ce ostati iste ulice, i deca sto uce u skoli da crtaju prolece, i
    raznosaci novina, i niko nece za tobom posuti kosu pepelom i poludelo
    kukati prema mesecu, mada si u sivim ocima nosila svet koji je vredeo
    vise nego svi ratovi, hidrocentrale i zgodici na berzi i ruletu.

    6.
    A tako bih voleo, ja koji sam mrzeo sve kraljeve, da postanes nocas kraljica,
    da te nose po gradskim trgovima, klanjaju ti se, klicu i pisu stihove o tvojim ocima i tvojoj kosi.

    7.
    Naterali bismo i lisce, i balerine u prestonickoj operi i vasarske vrteske,
    i svetlosne reklame da se vrte ukrug kao milioni trunja u tvojoj krvi.

    8.
    Uzmi svoj prtljag. Voz krece minut posle ponoci. Nisam ja ni Arhangel Gavrilo,
    ni milicionar koji se brine o putnicima. Samo sam pijani pesnik i mahacu dugo
    za vozom, jer oboje smo iz iste porodice: iz covecanstva.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: Miroslav Antic

    PSOVKE NEZNOSTI


    I

    Najveca slova ljubavi:
    jedan novembar kad nikog nisam voleo,
    ni sanjao.

    Najveca slova nemira:
    jedan novembar kad sam se nad samim sobom
    smeskao vrlo mirno.

    Moj buduci gospodin spomenik
    tih noci me je proganjao, proganjao,
    duz praznih bulevara,
    pod maglom neprozirnom.

    Taj ludak je nekim bronzanim culom shvatio
    to sto se od mene taji jos od kamenog doba.

    Dokazao mi je takve stvari
    od kojih bi se i bog prorocanstva zadivio.

    Kopao mi je javno raku
    i sekao mi vene,
    a sav je izgledao detinjast,
    sav je izgledao dobar.

    Vadio mi je prstom oci,
    a mlakim glasom neprestano me umirivao,
    umirivao.

    Najveca slova zivota:
    kad sam u sirokom luku zivot obisao.

    Najveca slova neznosti:
    kad sam rikao kao krdo bizona
    i sa asfalta pasao travu.

    A onaj premudri od bronze
    kao avet je za mnom isao, isao,
    i na nos mi izisao,
    uceci me da letim korenjem zakovan u zemlju,

    i milovao me po kosi,
    i razbijao mi glavu.


    II

    Nije mi zao
    sto sam ispao naivan
    kao dimnjak sanjalica,
    koji za zivota ceka da ga proglase za vulkan,
    iako nisam bljuvao ni pepeo ni zar
    put oblaka i ptica.

    Ja sam vecito cvetao plavo,
    i to bez razloga plavo,
    kao jorgovan,
    u blatu ispred kasapnica.

    Ja sam mislio: u redu,
    razmrskajmo usijane celenke o zid,
    mozda ce se iz toga izleci nekakvi dani.

    Ja sam mislio: u redu,
    sve grobare na bastovanski kurs,
    mozda cemo nauciti
    na kosti da kalemimo cvet.

    Sad mi zaista vise nicega nije zao,
    i necu urlati,
    ni sliniti u rukav ako sutra neko,
    ko bude pozvan da nisani,
    na mene prstom ne nanisani.

    Pljujem ja pomalo na vas,
    nadmeni buduci.

    Da se nismo ovakvi prljavi
    grizli i parili,

    da nismo ovakvi nakazni
    pre vas krvarili
    i sanjarili,

    voleo bih da vidim na sta bi licio
    vas okupani,
    puderom posuti
    zaglusujuci svet.

    Najveca slova sramote:
    kad sam bez stida presvlacio,
    svojerucno,
    do gola,
    toliko mamurne usedelicke noci.

    Najveca slova ozbiljnosti:
    kad sam se strasno segacio
    dok sam terao ceo svet oko sebe
    da sa mnom hoda na rukama,
    naglavce.

    Najveca slova vojevanja:
    kad sam u svojoj brzopletoj samoci
    mimoisao metkom jedino cello koje imam,
    pobrkavsi sve pravce.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #7

    Odgovor: Miroslav Antic

    NAJDIVNIJI GRAD

    Nije to nikakva bajka.
    Neka bezazleni zato
    zapuse svoje rumene usi i cute.

    Zavoleli smo se,
    ponesto pseci i svetacki.
    zakovali se jedno u drugo klanfama zuba.

    Imala je u oku elektricnu centralu,
    a ja neke bandere sasvim crvene i zute.

    Ispricali smo ramenima i rukama nesto
    sto u prevodu na disanje znaci: ljubav.

    A detinjstvo je te noci otislo
    iz njenih cipela.

    Mahalo je sarenim kockama.
    Knjigama punim slika,
    igrackama
    i snovima.

    Otisli su konvejeri masnica
    i odleteli listici presovanog staniola.

    Svet je odjednom postao visi
    za jednu neznanu zvezdu,
    tamo negde nad glavama,
    nad krosnjama,
    nad krovovima.

    I samo malo dublji,
    za krisku naprslog bola.

    Neznost je bila lepljivo hranljiva
    kao zelatin,
    dok je s mirisom znoja
    tekla niz njeno rame.

    Odjednom smo imali i suvise ruku
    vezanih u sulude cvorove.

    Paralisana noc na podu
    uvlacila je vunastu njusku
    u rukave pidzame.

    A zidovi su neprestano rasli,
    rasli,
    i obrasli u paprat i u borove.

    Nije to nikakva bajka.
    Samo,
    secam se
    ona se nesto prvo malo izgubila.

    Posle je bila sasvim ja,
    tako da je nisam ni prepoznavao vise.

    Potonuli smo kao grumen mlevenog koljiva
    u smolu,
    u krv,
    i u mleko.

    U mraku izmisljenih suma,
    u mraku zelenom od kise,
    ruke su dobile krila i odletele nekud
    do bolesti daleko,
    do slepila daleko,
    da nam se ne vrate vise.

    Posle je zaspala.

    Bio sam u njoj budan,
    sav loman,
    i sav ranjav.

    Spavala je kao moja pripitomljena koza.
    Kao moji rskavicavi laktovi.
    Moje poderane nozdrve.
    I oprane zile na rukama.

    Spavala je kao cuperci trske u mocvari.
    I kapilari granja.

    Kao tkivo algi i sluzokoze okeana.
    Kao utrnuli umor trabakula u lukama.

    I detinjstvo je sasvim otislo
    iz njenih cipela.

    Bez nje su sklopile oci
    sve lepe lutke na svetu.

    Bez nje su plisani medvedi
    savili male ruke
    cicanim musavim pajacima oko vrata.

    Price su iz sarenih knjiga
    pobegle sasvim necujno
    na neku dobru planetu,
    da sutra drugom kanu u oci mrvu zlata.

    Nije to nikakva bajka.

    Sklupcana kao narandza,
    sva meka,
    sva sitna,
    sva mlaka,
    ona je spavala u mom izgladnelom uhu
    i crepovima saka.

    Ljubav,
    koja se prvi put usnama kopa i sise,
    ima neslucenu vrednost neke dragocene rude.

    Ima male razdresene pertle nespretnosti,
    i ruzicaste okuke tek otkrivenog stida,
    i glecere kristala neke predugo cekane
    stidljive terevenke.

    Ona je,
    kad se prodje,
    to lekovito disanje pozajmljeno od kise.
    I bedra sto ce sutra gumeno da se probude.
    I grudi sto ce u zoru biti laste i evenke.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #8

    Odgovor: Miroslav Antic

    VUK



    I

    Kao da ce kraj agusta. Nebo se kruni i odranja zute mirise mraka. Zatrpava me zvezdama.

    Umotavam se u lisce. Tako smo blizi vetru. Osecam ga u kicmi i u dubinama ociju. To je moj skroviti nacin vajanja ovog sveta.

    Dobro je u gorskom kraju sto, i kad nema pljuskova, leto mirise na plodnost, na hleb i materinstvo.
    Nesto sveze i hranljivo useljava se u mozak i pomaze mi da mislim.

    Kroz nebruseno staklo naprsle mesecine lepo mogu da cujem zelene dozive trava, koji do mene dopiru iz sanjive daljine, a ipak tu su, bliski, kao da rastu pod uhom.

    To ne oticu doba. To misli postaju bistrije.

    II

    Disu uz mene zvuci drukcije zivi, a stvarni. I u svemu sam prisutan.
    To priroda pokusava sapatom da mi objasni na svom nemustom jeziku kako se biva sebi, sam sobom, jasan i dovoljan u svetovima bez ivica koji se zovu: samoca.

    Grom u tisini neba jasna je poruka kosmosa. U oluji je deo grmljavine, tek mrmljanje.
    U samoci smo ljudi. U covecanstvu smo metez.

    Moja je misao gore, u samom podnozju neba. Tri dana i tri noci odande dopire urlik. To ne prskaju planine, ne raspadaju se oblaci i ne bude se vulkani.
    To place najveci vuk koji je ikada vidjen u ovim krajevima.

    Rekli su mi pastiri, gonici karavana i hajkaci sa jezera da je to cudan vuk, drukciji od svih vukova. Nikada ne napada stada. Tamani samo pse.
    Valjda je to njegov nacin vajanja ovog sveta.

    III

    I rekli su mi, bezeci, da je sad sulud i opasan: nespretno su ga ranili, pucali su iz potaje, a nisu ga dotukli.

    U ovoj zabiti svemira, kojoj pogresno dajemo svetlece ime: zemlja zvezda zivota i razuma, vecito se ubijaju.
    Hrane se mesom bilja. Hrane se mesom zivotinja. Pa sto ne vriste dok zvacu? Zar misle da je bol nesto sto samo njima pripada?

    Samrtni urlik vuka neprekidno se pali i gasi u tami avgusta. Opomena ili putokaz? Svetionik u pustosi? Ili vapaj za pomoc?

    Ne, moje doba, izgleda, jos nije spremno za zvezde.

    IV

    Ovde se smatra cascu i viteskom vrlinom kad ponizis do samrti sve sto te nadvisuje spretnoscu, snagom, lukavstvom i umom.
    A kako ti se tek dive, kako ti zavide smrtnici kad im prineses dokaze da si ubio boga.

    Usi sam zalepio liscem.

    Jesam li dovoljno slobodan da sebe mogu smatrati postenim, valjanim i smirenim? Naslanjam glavu na kamen i tonem u njegovo narucje. Drvece krosnjama njuski brsti zalutala jata.
    Dusa vecernje rose postaje moja dusa. Telo vecernjeg umora postaje moje telo.

    Ne, ovo doba jos nije spremno cak ni za zemlju.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #9

    Odgovor: Miroslav Antic

    V

    Boli me pod ljuskom lobanje dok slusam kako vuk urla, osakacen i zedan, gore na visoravni, i kolje copore pasa koji ga zlurado prate kao pogrebna svita.

    Niz kanjon protice reka.

    Znao sam: kad iskrvari, obnevidi od slabosti i zgadi se na sve, on mora ovamo sici, bar da se pre smrti okupa.
    Hteo sam da ga vidim.

    Prepoznao sam nesto u tom njegovom raspuklom i usijanom ropcu. Bio je cudesno nalik na moj plac u detinjstvu.
    Ti pamtis, trsava glavo, namirisana vetrom i smolom planinskog mraka, da smo se i mi nekada isto ovako mucili da razmrskanog sebe sakupimo na gomilu.

    Potpuno isti jecaj, samo sad suplje izoblicen i umnozen kroz odjeke.

    VI

    Ne, nisam ga se bojao. Znao sam da se muci. Naleteo je na zasedu, a nesto nije dovrsio, nesto vazno i veliko, shvatljivo samo njemu.

    I ostao je zagrcnut, sa vrelim parcetom zelje, pregrizenim i presnim, zaglavljenim u grlu. Tako ne umiru oni koji su zadovoljni sobom u ovom svetu i ovim svetom u sebi.

    Presvlacio je zivot da ga ne vuce na ledjima, izguzvan i u ritama.

    Postoji umesnost nadmoci. To je isprika prirode. Postoji kultura gladi. Na glad je bivao primoran. Postoji vestina opreza. Mozda je taj vuk sanjar?
    Postoji kultura venjenja. Jos je imao vremena. Postoji kultura poraza. Ni to nije iskusio. Postoji umetnost smrti, ali ko bi se spremao, kad se smrt dogadja drugima.

    VII

    Zasto sam se usudio da pokusam da shvatim nekog ranjenog vuka koji se muci da ne umre?

    Izuvijas li metal, on pamti i vratice se u prvobitni oblik makar kroz hiljadu godina. Ako je pravi metal.

    Odrezi glavu drvetu. Ono pamti i listace i dalje u pravcu svetlosti istrajnoscu i zanosom svoje zelene namere. Ako je pravo drvo.

    Ma kakvo nasilje vrsio nad vodom koja se obnavlja, bilo da zatomis izvor ili zajazis potok, bilo da zadavis reku nasipima i branama, tokovi pamte pravac i izdubice korito tamo gde su i poceli. Ako su prava voda.

    I vuk je nesto pamtio u svojoj zdrobljenoj glavi.

    VIII

    U sebi sam ponavljao:

    Ta pokipela vatra sto mu je nacela lobanju i oprala misao i okrunila svest, samo je nacas pobrkala redosled slika i zbivanja. Ali sve ce se vratiti, mirno, na svoje mesto.

    To sam ja tesio sebe, a ne njega u planini. Verovao sam, zaista, iskreno i bezazleno, da vuk ne moze umreti.
    Kao sto ne moze umreti stenje, vazduh i voda. Kao sto ne moze umreti grimizni tocak promene, koji nema pocetka i ne znas gde se zavrsava.

    Kako mu izgleda dan? Na sta mu lice noci? Jer strasno je i gresno je kad te neuko odstrele u necem gde si pravedan, pa ti se zamrse zile u cicak, trnje i korenje, a ti si pravi vuk. I jos vise od vuka.

    Ko je taj sto je pucao? Cime je vukao oroz: mrznjom, strascu ili zaviscu?

    IX

    Da nema takvih u planini, i kamen bi se smeksao. Da nema takvih u planini, i izvori bi ogluveli.
    Da nema takvih u planini, i noci bi se uspavale. Da nema takvih u planini, ni dan se ne bi osvestio.

    Veliki vladaru zverinja, velicanstvena nakazo, osakacena lepoto i prelomljena vitkosti, cekam vas u kanjonu i pratim odjek te rike sto vise nikada nece zarasti u ovom vazduhu.

    Ostace ranjiva obzorja. Ostace zauvek zive duboke naprsline u naborima neba.
    Ostace gorcina sto kljuje ne samo iz vaseg mesa, nego sad i iz moga.
    I ja ricem sa vama. I krzam se. I krunim.

    Znam, sici cete ovamo. Mi se moramo sresti.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #10

    Odgovor: Miroslav Antic

    X

    Neka beze pastiri, gonici karavana i zbunjeni hajkaci. I ja sam vucjeg soja. Ako vas sad izneverim, zar to ne bi izgledalo da zazirem od sebe i svoje iskonske prirode?

    Otkako postoji svet, kaznjavaju nas i tamane sto nismo kao ostali. Rugaju name se, smeju, proganjaju nas i zigosu.

    Vuce, oni se boje, jer nisu nam dorasli ni slobodom ni bolom. Nas san je: nemoguce, a nepoznato nas zavicaj.

    Opasnost i radost su blizanci. Sav sam svecano najezen i razdragano krilat, kao kad zaklopim oci i zamisljam da lebdim. Stvarno vas duboko postujem. Evo me u klisuri. Cekam vas.

    XI

    Poznao me je odmah. Vukovi se prepoznaju.

    Od rodjenja se mucimo sa istim pretesnim svetom, pa su nam nevidljiva krila jednako iskrzana i svima nam se lome na jednom istom mestu: tu gde pocinje zagrljaj.

    I neki nevidljiv osmeh vecito nam se guzva na onim najmeksim mestima gde zapocinje cudjenje.

    Bio je opkoljen psima. Nijedan nije smeo da mu skoci u lice. Nijedan nije smeo da mu skoci za vrat.
    Pratili su ga rezeci. I kadgod podigne njusku, usrce nebo i rikne, kevtali su uz njega, zamisljajuci tako da su i sami vukovi.

    Nismo se pozdravili. Ni jedan drugom poklonili. Nastavili smo razgovor bez jedne jedine reci, kao da smo se sretali u zardjaloj proslosti na ovom istom mestu gde smo sad prvi put.

    XII

    Vuk je mahao glavom kao da nesto otresa.

    Hteo je da kaze: Sreca je u samrtnom casu sresti u ovom bespucu nekoga ko je u sebi sacuvao pra-govor. Ja u snu redovno govorim sve te pradavne jezike, ko zna kad izumrle. Mislim da me razume jedino mozda jos vazduh, jer je u sebi sacuvao mladost i svetlucanje pamcenja. Zemlja se skamenila. Ogrezla je u gips. U krecnjak, krv i salitru.

    I hteo je da kaze: U ponekom jos potoku prepoznam svoju poruku. To me prevodi voda.
    Ili se ponekad ogledam u zenicama ptica. Hvala sto ste razumeli moj neobicni govor, videli mojim vidom i culi mojim sluhom.

    I hvala sto ste shvatili svetinju moga greha: moj prezir prema nistavnom.

    XIII

    Jos uvek na sebi osecam taj pogled vucji, uporan, opor, tezak i istinit. Kao da mi preneo u bore svoj namucen lik.

    Hteo je da mi kaze: Necu izdrzati dan. Molim vas ubijte me. Ne ostavljajte me psima da me razvuku i pojedu.

    Hteo sam da mu kazem: Psi su razroke pameti, sujeverni i priglupi. Ne mrze oni vas, nego je velika tuga sto misle da, ako odgrizu i komad vaseg mesa, mogu postati vukovi. Moj vuce, psi su sekta.

    Vec to, kad uzdisu vazduh koji vi udisete, cini ih uzvisenima. Vec to, sto idu pravcem kojima se vi batrgate, cini im cast i slavu. Psi nisu cak ni copor. Oni su menazerija.

    XIV

    I hteo sam da kazem: Vidite kako bi zeleli da vam polocu mozak i isisaju srce, da dosegnu vas um, vasu snagu i gordost.
    Zamislite tu nesrecu kad neko ne ume da bude ono sto zaista jeste, i da u tome sto jeste bude i svecan i uspravan, nego vam stalno zavidi sto ne zna da bude: vi.

    Hteo je, valjda, da kaze: Ne laju oni na mene, nego se uporno trude da sirom otvore vilice i otpevaju himnu za koju nemaju sluha.

    I hteo je da kaze: Molim vas, ubijte me, samo me ne dajte njima. Polozite me u vodu, neka me brzaci razbiju o stene u kanjonu i nek se u more ulijem lisen sramote i cist.

    XV

    Hteo sam da mu kazem: Ne mogu ja vas ubiti. Nisam ni lovac ni pravednik. Ja sam nesto sa strane, nesto cime se staklo umotava da ne prsne.
    I najzad, ja sam jedini koji u planini veruje da ste vi, vuce, besmrtni.
    Pustite me da verujem i odem odavde zmureci. Umrite mimo mene.

    Hteo sam da mu kazem, a nista nisam rekao. Hteo je da mi kaze da me je sasvim razumeo.

    I kad sam pomislio da ce ziveti zato sto je bog neunistiv, on je tako odjednom, tako strasno odjednom, skocio usred vira.

    Stajao sam izbezumljen. Umro je najveci vuk koji je ikada ziveo na ovom najmanjem svetu.
    Kako je, onako ogroman, stao u tesnu smrt?
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #11

    Odgovor: Miroslav Antic

    XVI

    Spustio sam se, zadihan, na kamen u plicaku.

    Bio sam uzasno sam, ne samo svojom samocom, vec i samocom vuka, koju sam na sebe primio kao zig zavestanja.
    Kao cast i prokletstvo. Kao teret i slavu. I ropstvo, i slobodu.

    Stvarno i dalje verujem da ono, sto je vucje, ne moze u nama umreti. Jer vuk se na vuka nastavlja.

    Nije mi preneo poruku, ali ja sam je primio.

    Poznaje se na meni. Vidim u psecim ocima. Vidim kako me vide. Vec ulaze u mene. Vec lutaju po meni, kidaju bele komade mojih beskrajnih prostora, ujedaju se i kolju za svaki zalogaj duse.
    Gladni su vucjeg u meni. Muci ih da shvate sta nosim, cime mislim i volim, sanjam, cekam i nalazim.

    XVII

    Ko god srlja u mene, dobro mora da upamti: jedno je biti otvoren, a drugo biti prohodan.

    Prate me kao i vuka. Opkoljavaju svitanje i zovu druge pse. Misle da cuvam tajnu kako se biva nad drugima visi snagom i umom.

    Lako je meni sa psima.

    Ali naslednik vuka i sam je divljac van zakona. Dizu na mene potere i cekaju me u zasedi isti oni pastiri, gonici karavana i hajkaci sa jezera koji pucaju nespretno i ubijaju dopola. Sad sam ja na nisanu.

    Neko ce ovde ostati. Ili ja, ili psi. Ili ja, ili lovci. Svraticu da vidim ko ce.
    Svraticu, sem ako, mozda, namerno ne zaboravim, da sam ikada ovuda prolazio i sanjao.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #12

    Odgovor: Miroslav Antic

    PESMA ZA NAS DVOJE



    Znam, mora biti da je tako:

    nikad se nismo sreli nas dvoje,
    mada se tražimo podjednako
    zbog sreće njene
    i sreće moje.

    Po obrazima vetar me mlati.
    Čupa drveću žutu kosu.
    U koji deo grada da svratim?

    Dan je niz mutne ulice prosut.

    Vucaram okolo dva prazna oka,
    gledam u lica prolaznika.

    Koga da pitam,
    smešan i mokar,
    zašto je nisam sreo nikad?

    Il' je već bilo?
    Trebalo korak?

    Možda je sasvim do mene došla,
    al' ja: za ugao skrenuo,
    gorak,
    a ona: ne znajući prošla.

    Možda smo celu jesen obišli
    u žudnji ludoj, podjednakoj,
    a za korak se mimoišli?

    Da. Mora biti da je tako.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #13

    Odgovor: Miroslav Antic

    DRHTAVA PESMA



    Osećam: nešto u meni raste
    pomalo bolno - pomalo belo,
    kao da nekakve zbunjene laste
    lete kroz moju glavu i telo.
    Vrte se.
    Prestižu.
    Nešto traže.
    Od njih se na usni dah užari.
    Ja ne znam šta ću,
    a mama kaže:
    još si ti balava za takve stvari.

    Osećam: nešto u meni prska
    kao kad pupoljak zenice širi.
    Zašumi nekakva zlatna trska
    i neće pod čelom da se smiri.
    Tu oblog ne pomaže.
    Duša se kikoće i krvari.
    Nešto me muči,
    a mama kaže:
    još si ti balava za takve stvari.

    Onda me zakiti prezrelo leto:
    dva grozda - kao dve tople tačke.
    Sve mi u rebrima razapeto.
    Sve okrenuto naglavačke.
    A sve je ipak luđe i draže.
    Srce bi prostranstva da ozari.
    Plačem od sreće,
    a mama kaže:
    još si ti balava za takve stvari.

    Prirodo, čuj me:
    laganja nema!
    Ti bujaj - ja ću od tebe više!
    I neka široko u nama dvema
    ogroman ružičast vetar diše.
    I luduj, prirodo!
    Zri naopako!
    Samo mi nemir ne pokvari.
    Volim te što si zaista tako
    k'o i ja balava za divne stvari.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #14

    Odgovor: Miroslav Antic

    PLAVI ČUPERAK



    Čuperak kose obično nose
    neko na oku,
    neko do nosa,
    al' ima jedan čuperak plavi
    zamisli gde?
    U mojoj glavi.

    Kako u glavi da bude kosa?

    Lepo.
    U glavi.

    To nije moj čuperak plavi
    već jedne Sanje iz šestog 'a'.

    Pa šta?

    Videćeš šta kad jednog dana
    čuperak nečije kose tuđe
    malo u tvoju glavu uđe,
    pa se umudriš,
    udrveniš,
    pa malo - malo pa... pocrveniš,
    pa grickaš nokte
    i kriješ lice,
    pa šalješ tajne ceduljice,
    pa nešto kunjaš,
    pa se mučiš,
    pa učiš - a sve koješta učiš.

    Izmešaš rotkve i romboide.
    Izmešaš note i piramide.
    Izmešaš leptire i gradove.
    I sportove i ručne radove.
    I tropsko bilje. I stare Grke.
    I lepo ne znaš šta ćeš od muke.

    Sad vidiš šta je čuperak plavi
    kad ti se danima mota po glavi,
    pa od dečaka - pravog junaka
    napravi tunjavka i nespretnjaka.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #15

    Odgovor: Miroslav Antic

    ČAROBNA PESMA


    1.

    Često te tako vidim.

    Istina, kao u nekoj
    dalekoj srebrnoj magli.
    Ali divno te vidim.

    Na nogama ti čizme
    od sedam svetlosnih milja.

    U ruci ona lampa
    u koju, posle Aladina,
    umesto duha zatvaraš
    obrise večitog vremena.

    I čujem šapućeš: sezame.
    I svet se pred tobom rasklapa.

    2.

    Dodirom tvojih misli
    prostori sebe otkrivaju.

    Dužina tvoga vida
    tinja i pokreće krvotok
    još nenačetih svetova.

    Letiš na čarobnom ćilimu
    i dižeš se za pticama
    tamo gde je sve prozirno.
    Sve u jednoj dimenziji
    kao na dečjem crtežu,
    al ima nečeg ljudskog,
    dubljeg od čovečanstva.

    Tamo te čekam budan
    u svom kosmičkom snu.

    3.

    Nikad ti nisam rekao
    koliko do suza volim
    tvoju tršavu glavu
    koja u sumrak miriše
    na sapun i jesenji vetar.

    Glavu u kojoj stanuju
    samo visoke boje,
    ogromne, nedostižne,

    sposobne da razume
    spirale nebeskih ognjeva,
    geometriju sna
    i hrabrost novih Ikara
    koji će krenuti sutra
    ka nepoznatim suncima
    brzinom prema kojoj je
    svetlost obično puzanje.

    4.

    Sine moj, i ja letim.

    Kao što ptica ne ostavlja
    otiske krila u vazduhu,
    tako se i ja krećem
    verujući u ono
    što bih hteo da vidim,
    a ne što stvarno vidim.

    Možda to znači ući
    u unutrašnjost tišine.

    Možda to znači postići
    ono što ne može svako:

    da život ne bira nas,
    već mi njega biramo.

    5.

    Ja sam sva svoja najčudnija,
    najlepša putovanja,
    prevalio kroz pustoš
    ove vetrovite glave.

    I tu su stali beskraji
    o kojima i ne slutiš.

    Biti putnik kroz mudrost,
    to znači: baviti se
    vratolomijom bezumlja.

    Ne srljajući, već - drhtavo,
    dostojanstvenom nežnošću
    jedne predivne lude.

    6.

    Zato bežim od kuće.

    Nađeš me kako sedim
    u restoranu kraj reke
    i mučim se da oljuštim
    sa čela misli
    zemljinu težu čamotinje,
    jednolikost života
    i otupelost zanosa.

    U bestežinskom stanju
    vina i tihe muzike,
    odlepim se i lebdim.

    Lebdim nad samim sobom.
    Tako zamišljam nebo.

    7.

    Onda priđeš i kažeš mi:
    tata, idemo kući.

    Ostavljam na stolu osmeh
    i prepunu pepeljaru
    malih dogorelih krila.

    Otvaram vrata i ulazim.
    Ne u svet, već u sebe.

    I ne prolazim dalje,
    nego u sebi ostajem.

    8.

    Kažu: još ništa ne shvataš
    sa tvojih trinaest godina.

    Oslonjen o zid kiše,
    sisam koštice vazduha
    i smeškam se u sebi.

    Znam mnoge roditelje,
    potpuno lišene one
    izuzetne ozbiljnosti
    kojom se svome sinu
    može postati sin.

    Ne boj se. Ja te poštujem.

    Evo ti ruka i vodi me,
    pažljivo, da se ne uplaše
    pegave oči lišća
    u baricama oktobra.

    9.

    I dok hodamo tako,
    hteo bih da te zamolim:
    preleti beskonačnost,
    prestigni vreme i maštu,

    al nikad ne zaboravi
    kako se korača po zemlji.

    Dodirni rukama grive
    dalekih dvojnih zvezda,
    nek ti se damari usklade
    sa eksplozijom pulsara,

    al nikad ne zaboravi
    kako se korača po zemlji.

    Početak početka je svuda.
    Kraj kraja je u nama.

    10.

    Posle zvezdanih letova
    valja imati mesto
    gde možeš da se spustiš.

    Jer ljudska srca su niska,
    zasađena kao jagode.

    U redu, idemo kući,
    gde su svici komete
    našeg malenog kosmosa,

    gde smo načinili sebi
    milimetarske beskraje,
    a ipak dovoljno glomazne
    da se u njima, nepažnjom,
    jedan od drugoga, zauvek,
    otkinemo i skliznemo
    svako u svome pravcu.

    Ja daleko od tebe
    kao Alfa Kentaura.
    Ti daleko od mene
    kao sazvežđe Vlašića.

    11.

    Pronađi nove svetove
    i izatkaj im nebo.
    I podari im vazduh
    da žive i da dišu.

    Al nikad ne zaboravi
    kako se korača po zemlji.

    Samo se tako možemo
    jedan drugom približiti.

    Četiri ulice tamo,
    i tri ulice ovamo,
    i jedva primetan osmeh,
    i čiste, iskrene oči,

    to je prostranstvo bezdana
    koje bih hteo da premostim
    od moje zvezde do tvoje.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Strana 1 od 24 12311 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Aleksa Šantić
    Autor swba u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 54
    Poslednja poruka: 30.01.2014, 22:45
  2. Miroslav Mandić
    Autor alpinista u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 16
    Poslednja poruka: 21.08.2011, 13:22
  3. Miroslav Krleža
    Autor Bazarov u forumu Književnost
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 03.01.2010, 11:11
  4. Antička Grčka o vladajućim sistemima
    Autor Carski u forumu Politika
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 09.04.2009, 22:41
  5. Anti Horoskop
    Autor principessa u forumu Astrologija
    Odgovora: 8
    Poslednja poruka: 13.03.2008, 22:29

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •