Cijeli zivot gazim po trnju i borim se , nadam se boljem , padam i iznova se podizem i idem hrabro dalje , pa opet padam i opet se podizem i cijeli zivot tako. Naucila sam da se borim s losim udarcima i kako da se postavim i primim udarac a da me ne zaboli. Nekako zivot ide i relativno mogu reci da sam "zadovoljna". Ne dizem se previsoko jer ko visoko leti polomi se sav kad padne:mrgreen:
Iako sam ja vjesto sakrivala svoju bol i suze i stavljala milion maski na svoje lice , ljudi koji su mi bili bas bliski znali su svu moju bol i tugu procitati u mojim ocima i na mome licu , nije niko lud , ali su cutali i potajno mi pokusavali pomoci.
Medjutim od nedavno moj se zivot iz korijena promijenio... i ljudi su me u cudu poceli promatrati i misliti da sam nakon svega sto mi se u zivotu desilo konacno pukla i poludjela. Ja to nisam ni primjecivala dok mi drugi nisu poceli prilaziti i pitati me sta mi je , jesam li dobro itd. Nisam ni bila svjesna da se smijem , da mi oci sjaje...Smijem se i dok spavam i lebdim dok hodam.
Danas mi je dosla najbolja prijateljica koja je i pjevala i plakala sa mnom zajedno uvijek jer je osjetila na mome glasu da nesto ne stima. Napravila sam kafu i sjele smo da je pijemo i onda me ona upitala..Sta se desava danas s tobom? Gledala sam je zbunjeno pokusavajuci je prevariti , ali nekoga kao nju koja me zna u tancine nije bilo lako.Onda sam pustila suze da krenu bez zadrzavanja , pustila sam bolu da mi grudi probada i gusi me.
Nije joj bilo jasno , a ni meni iskreno zasto odjednom suze opet u mome zivotu , jer sve je super da ne moze bolje biti i mnogi bi pozeljeli ono sto ja danas imam.
Kada sam joj rekla da sam sretna i da zbog toga placem ona se zabuljila u mene od cuda i pocela da me psuje zar zato sto sam sretna tolika tuga u mojim ocima i bol koja bjesne iz mene?
Kada sam joj rekla da me strah srece ona se pocela smijati kao da sam joj najsmjesniji vic ispricala.
Ali uistinu ja se bojim srece..toliko me je strah da mi ne da da disem i gusi me.Zrela sam osoba i zivot me je mnogocemu naucio , citala sam mnogo o svemu pa i o tome , ali mi opet nesto mira ne da.
Jednostavno nisam navikla na srecu , nisam navikla na osmijeh i toliko me toga strah . Bojim se biti sretna i prepustiti se sreci: Zivim u grcu i tapsem kao po mraku. Kao da hodam mracnom ulicom i tu negdje iza ugla stoji mirno i nijemo sva bol i patnja i ceka me da naidjem da me zaskoci i srusi mi sve lijepo sto mi se desava. Bojim se mnogo da je sve ovo samo jedna prevara velika , jedno zatisje pred buru koja ce me pogoditi i iscupati me iz korijena i polomiti do kraja.
Mozda je cudno , ali ja se jednostavno bojim i strah me je ove srece i bilo koje druge. Strah me srece...