PRKOSNA PESMA

Ja, kći Božja
Srbija, s pognutom glavom
izjavljujem dragovoljno
kroz lance i žicu
pred svedocima
Silom, Mukom i Nepravdom
da sam kriva i da priznajem krivicu.

Kriva sam što jesam
a treba da nisam
Kriva odavno
što stojim uspravno
i gledam u nebo, umesto u travu
Kriva što se drznuh protiv krivde
kriva što opet slavim svoju krsnu slavu!

Kriva što čitam i pišem ćirilicom
Kriva što pevam, smejem se i psujem
a ponekad i lajem
Kriva, i da završim sa najvećom krivicom
(pre nego što se zacenim od smeha)

Kriva sam, tvrdoglavka,
što sam Pravoslavka
i Svetosavka
i što ne priznajem sveti zločin
ni oprost od greha!
Kriva sam i grešna, dakle, što postojim
i kad već postojim i tako drsko stojim
što bar ne priznam da ne postojim!

Ako to priznam da sačuvam glavu
izgubiću časni krst i krsnu slavu
Ako to ne priznam — crno mi se piše
ceo svet će na moju zemlju da kidiše
Rulje bivših ljudi, lopova i golja
čopori robota i drugih monstruma
kidisaće na moje voćnjake i polja
i na moje bele kuće pored druma
oko kojih, kao najlepše odive,
cvetaju trešnje, jabuke i šljive.

Ali priznajem i to
za spas svoga roda
Ja više ne postojim
skinite me s liste
Ja sam odsad samo
svetlost, vazduh, voda
tri elementa koja vam koriste.

A ono što pred vama govori i hoda
to je ono što vi od mene stvoriste.
Moja ružna slika
ozverena lika
koju umnožavate u večeri i jutra
to je slika vaše svesti i podsvesti
To nisam ja spolja
to ste vi — iznutra!

Moj dušmanine,
moj dušmanine s hiljadu ruku
s hiljadu slugu i sluškinja laži
ubr'o si mi sunce ko jabuku
i radost čistu k'o bulka u raži.
Moji će potomci piti jed i čemer
al' tvoji već piju gorku medovinu
za krvavi novac kojim puniš ćemer
rasprodajući moju đedovinu!

Usud će ti ludačku košulju navući
i tek će se onda malo razdaniti
ili će planeta od sramote pući
i sve nas u isti ambis sahraniti.

Mnogo smo važne
Zemljo moja mila
Mi i naše sestre
Istina i Pravda
čim se na nas digla ovolika sila
čim su na nas zinule
krivda i nepravda.

Rulje bivših ljudi
lopova i golja
čopori robota i drugih monstruma
palacaju na moje voćnjake i polja
i na moje bele kuće pored druma
oko kojih, kao najlepše odive,
cvetaju trešnje, jabuke i šljive.

Mora da su čule belosvetske bande
da imamo zlatna Srca
pa ih vade
da ih presade u sopstvene grudi
ne bi li tako i oni bili ljudi.

Ali uzalud!
Uzalud ćete linčovati
najgostoljubiviji narod na planeti
(zbog čega ćete goreti u paklu)
jer Ljudsko Srce
to čudo nad čudima
neće da se primi u vašim grudima!

Gospodo tužioci, suci i dželati
sve mi zabraniste u rođenoj kući
ali niko mi ne može zabraniti
da pevam i da se smejem, umirući
A to se vama više ne događa
ni kad svadbujete
ni kad vam se rađa!

Poštedite me koca i konopca
i razapnite me na vrhu planina
kao vaši praoci što su mog Praoca
Isusa Hrista Nazarećanina.

Ja ću da gledam
a vi zažmurite
jer će vam se oči rasprsnuti
od sjaja mog lica
Samo, požurite
što pre me razapnete
pre ću vaskrsnuti!

Dobrica Erić