Momo Kapor
Prikaz rezultata 1 do 4 od ukupno 4

Tema: Momo Kapor

  1. #1

    09 Momo Kapor

    Volim njegove pesme, a najviše kratke priče ...

    M.Kapor - Stanica gde se vozovi ne zaustavljaju

    - Muž me vara - rekla je sestra paleći sigaretu.
    - S kim?
    - Ne znam - kazala je mislim sa svojom lekarkom.
    Ćutale smo i pušile. Mi smo iz Hercegovine; odatle smo došle u ovaj grad kao vrlo, vrlo mlade devojke.
    Otac nam je bio železničar, majka, nepismena...
    On je bio naočit, stasit čovek, guste kovrdžave kose. Radio je na železničkoj stanici gde se nikada nisu zaustavljali vozovi. Stanica je bila niska žuta zgrada, nalik na karaulu, podignuta još za vreme Austrougarske, sa jednom jedinom prostorijom i sa stolom na kome se nalazio morzeov aparat koji je otkucavao i danju i noću. Iz njega je curila beskrajna papirnata traka na kojoj su bili ukucani neki znaci. Nije nam bilo dozvoljeno da ulazimo u očevu kancelariju, odakle bi nekoliko puta dnevno izlazio, stavljao na glavu crvenu kapu i pozdravljao ispruženim dlanom uz širit vozove koji su prolazili. Lokomotive su mu tuleći otpozdravljale. Verovale smo da nam je otac najvažniji čovek na svetu.
    Naša kamena kuća bila je na brdu iznad sela, u zelenoj udolini.
    Silazile smo svakoga dana da se igramo školice na malom peronu, jedinom komadu asfalta u čitavom tom kraju i gledamo vozove što prolaze. Išli su sa severa na jug i ponovo se vraćali na sever. Nismo mogle da vidimo putnike iza mutnih stakala prozora koji bi projurili pokraj nas ali bilo je uzbudljivo osetiti vetar na licu posle njihovog prolaska. Posle svega ostajala je tišina poput kamenog predela sa plavičastim brdima u daljini.
    Svi su nekuda putovali, osim nas.
    Majka nikada nije silazila na stanicu. Kad nije kuvala i prala, čuvala je četiri koze čije smo mleko pili. Predveče bi zahvatila kantu vode i u njoj razmutila so, pa bi granom prskala nisko šipražje iznad kuće, jer kozama je bila potrebna slana voda. Nikada je nismo videle ni u čem drugom sem u crnini koju je nosila za poginulim bratom.
    Otac je imao teške crne čizme . Majka je uglavnom išla bosa po stenju, za kozama. Uveče mu je prala noge u lavoru i brisala ih krpom, dok je on pušio zamišljeno gledajući kroz prozor prema stanici u kojoj je kucalo Morzeovo srce. Majčina kosa bila je prošarana sedima. Imala je najkrupnije crne oči koje sam ikada videla na licu neke žene. Nikad se nije smejala. Osećala se izgleda krivom, što našem ocu nije, umesto nas, rodila sina, koga je, kao i većina Hercegovaca, očekivao.
    Jednog leta, obile smo patike koje smo dugo priželjkivale. U njima smo mogle trčati po kamenju, a da nas ne peku tabani. To leto je bilo toliko vrelo da su seljaci pričali kako poskoci stoje na repovima jer je kamen bio užaren.
    Jedne večeri, spustile smo se na stanicu da vidimo voz koji je prolazio u šest prema jugu. U očevoj kancelariji se dešavalo nešto čudno; iz nje su, kroz otvorene prozore, dopirali dahtanje i kratki, isprekidani jecaji. Privukle smo stari sanduk, popele se na njega, i kad nam se oči privikoše na polutamu prostorije, videle smo oca kako svučenih pantalona, ali ne i čizama, leži na učiteljici koja je jedina u našem kraju nosila svilene čarape.
    Oko njihovih tela, zapetljala se traka iz morzeovog aparata.
    Otrčale smo kao bez duše uz brdo kući i pronašle majku koja je granom prskala slanu vodu po žbunju. Ispričasmo joj šta smo videle na stanici, našta ona poče da nas tuče mokrom granom kao luda.
    - Jeste li gladne?- vikala je ne prestajući da nas šiba.
    - Nismo!- odgovorismo kroz plač.
    - Jeste li žedne?
    - Nismo-rekle smo jecajući.
    - Imate li krov nad glavom?
    - Imamo.
    Listovi sa grane ostavljali su bolne tragove na našoj nežnoj koži jer su bili skoreni od soli.
    - Jeste li dobile patike?- vikala je ne prestajući da nas udara.
    - Jesmo - odgovorismo u glas.
    - Pa šta vas onda briga šta vam otac radi?- kazala je bacivši mokru granu u šiblje, a zatime je sela na kamen zagnjurivši glavu u dlanove.
    Sedele smo na kamenju i ćutale.
    U tom trenutku, čule smo pisak lokomotive koji je pozdravljao našeg oca.
    Taj prodorni zvuk, nalik na krik u kamenoj pustinji, odjekuje u mojoj glavi i večeras, posle trideset godina.
    - Imaš nove cipele - kazala sam sestri.
    - Da, lepe su ...reče ona pogledavši ih kao da ih prvi put vidi, a onda zaplaka.
    "Ukrašću srce od cigana da raskrstim sa brigama"!

  2. #2

    Odgovor: Momo Kapor

    Evo još jedna kratka,

    PAKAO

    Svi su u gradu spavali sa njom (mada to nije bio neki naročito veliki grad) i imali je kad god su hteli, samo njemu nije nikada dozvolila čak ni da je poljubi, jer je znala da je godinama slepo obožava i da misli da je mnogo bolja od onoga što se o njoj priča.


    Njegove priče možeš čitati ko zna koliko puta ali svaki put imaju drugačiji ukus...
    "Ukrašću srce od cigana da raskrstim sa brigama"!

  3. #3

    09 Odgovor: Momo Kapor

    "Svakog dana, kada se probudim, pokušavam da shvatim da je to veoma važan dan u mom životu. Neponovljiv. I da će on, ako nešto ne uradim sopstvenim rukama, zauvek propasti. Trudim se, dakle, da svaki dan nešto uradim: makar mali crtež, da započnem sliku, da otkucam jednu stranicu... Mislim da bi svaki čovek trebalo svakog dana da uradi nešto svojim rukama: da napravi stolicu, tronožac, da zasadi voćku ili da okreči kuću."
    Momo Kapor — Zadužbina Mome Kapora f.b.
    "Ukrašću srce od cigana da raskrstim sa brigama"!

  4. #4

    Odgovor: Momo Kapor

    SNEŽANA

    Jedne Nove godine, ne sećam se više koje, izađoh pred jutro na ulicu. Bilo je to u ono daleko vreme dok je još padao sneg i jelke bile prave, a ne plaštične.
    Ulica je bila zasuta slomljenim staklom i odbačenim šarenim kapama od kartona. Učini mi se da u snegu vidim jednu palu, izgubljenu zvezdu.
    Jesam li rekao da je ulica bila pusta, i duga, i bela, i bez zvuka?
    Tada je ugledah kako ide prema meni. Bila je ogrnuta belim kaputom ispod koga je svetlucala duga večernja haljina, tako nestvarno tanka, i tako pripijena uz njeno telo, kao da je sašivena od magle i paučine. Gazila je sneg u lakim sandalama, koje su uz nogu držala samo dva jedva vidljiva zlatna kaišića. Pa ipak, njene noge nisu bile mokre. Kao da nije dodirivala sneg. Jednom rukom pridržavala je ovratnik kaputa, a u drugoj nosila malu barsku torbicu od pletenog alpaka, istu onakvu kakve bake ostavljaju u nasledstvo najmilijim unukama.

    Jesam li rekao da je plakala i da su joj se suze ledile na licu, poput najfinijeg nakita?
    Prošla je pokraj mene ne primetivši me, kao u snu. U prolazu obuhvati me oblak nekog egzoticnog mirisa. Nikad ga posle nisam sreo. Nikada je posle nisam sreo. Da, bila je plava. Ne, crna. Ne, riđa! Imala je ogromne tamne oči; u to sam siguran.
    Zašto je napustila pre vremena novogodišnje slavlje? Da li je neko ko je te noći bio sa njom zaspao ili odbio da je prati? Da li se napio i bio prost?
    Da li je to, u stvari, bila Nova godina? Jesam li možda jedan od retkih noćnih šetača koji je imao sreću da je vidi lično?
    Ili je to bila Snežana kojoj su dojadili pijani patuljci?
    Ali, zašto je plakala?
    Jesam li već rekao da sam ovu priču napisao samo zbog toga da je ona možda pročita i javi mi se telefonom?
    Već više od petnaest godina razmišljam o tome zašto je plakala one noći.
    "Ukrašću srce od cigana da raskrstim sa brigama"!

Slične teme

  1. Momo Kapor - A Guide to the Serbian Mentality
    Autor vojvodjan u forumu Književnost
    Odgovora: 12
    Poslednja poruka: 01.06.2010, 02:29

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •