PAČON NAVARO - PTIČAR IZ OBLASTI NAVARO

Lovački pas ptičar iz oblasti Navara u Španiji smeštenoj u podnožju Pirinejskih planina. Rasa je poznata i pod nazivom stari španski ptičar (poenter) mada je to prastara rasa, danas izumrla, koja je bila osnov za stvaranje sledećih pasmina: Majorškog ptičara, Burgoškog ptičara i Galješkog ptičara. Od svih ovih rasa navarski pačon najviše podseća na prastarog pretka. U stvaranju rase učestvoali su verovatno i drugi lovački psi onog vremena, posebno krvoslednici a među njima najviše izumrli Talbotov gonič iz 12. veka. Rasa dostiže vrhunac popularnosti među španskim plemstvom krajem 18. i u 19. veku, a biva gotovo istrebljena nakon španskog građanskog rata. Nakon rata nekoliko entuzijasta sakuplja preostale pse i obnavlja rasu.

Osnovna odlika ove rase je rascepljen nos. Verovalo se da neobičan nos kod psa povlači za sobom i izvanredan njuh, najpotrebnije čulo lovačkog psa. Takođe se pretpostavljalo da su ovakav nos voleli lovci jer podseća na kraj lovačke dvocevke. Danas se zna da je ova osobina čisto kozmetičke prirode.

Duplonosi tigar psi sa Anda verovatno potiču od Pačo Navara koga su u Južnu Ameriku preneli konkvistadori. Nos kod pačo navara nije rascepljen kao kod duplonosog tigar psa sa Anda nego gotovo normalan samo podeljen na dva dela dlakavim kožnim naborom koji se pruža do pseće gornje usne i nema nikakvih smetnji po životne funkcije psa. Ne rađaju se uvek sa ovakvim nosem. Ipak pri uzgoju u čistoj krvi oko 10% se rađa sa teškim rascepljenjem nosa tako da mora da se izvrši eutanazija ili se rađaju mrtvi. Samo još kod dve rase je razdvojen nos rasna odlika: kod turskog Čatalburuna (turski ptičar) – koji po standardu mora imati baš rascepljen nos i kod pomenutog tigar psa sa Anda.

Današnji Pačon Navaro je brakoidni lovački pas koji poentira divljač. To je kratkodlaki pas braon-bele ili oranž-bele boje, obično sa oznakama prskanosti kao kod nemačkog ptičara. Boje na glavi i veće fleke po telu su u jednoj boji. Ovo je srednje velik pas, jake glave. Težina se kreće od 27-33kg a visina od 48-57cm. Uši su dosta duge.
Ova rasa još uvek nije priznata od strane FCI.
Danas se uglavnom koristi za lov na fazansku divljač i zečeve. Veoma su brzi i odlično rade u tandemu sa lovcem držeći najoptimalniju distancu od nišana. Lako se nauče na komande i odlično se slažu u radu sa drugim psima.




TURSKI PTIČAR ČATALBURUN



Poznat kao čatalburun u Turskoj. Ovo je retka rasa lovačkog psa nastala u okolini grada Mersina u Tarsus oblasti i malo poznata ostatku sveta. Nije poznato koje su rase učestvovale u stvaranju čatalburuna ali se pretpostavlja da su to bili razni evropski ptičari doneti u Tursku od strane plemstva dok drugi, pak, tvrde da je to autohtona prastara rasa. Dosta lovačkih pasa došlo je sa Grcima u ovaj region do 1922. Uzgojem ovih pasa u relativno maloj prostornoj oblasti i bez mešanja krvi sa strane pripadnici ove rase se veoma malo genetski razlikuju, ipak nisu zabeležene do sada nikakve genetske anomalije. Ovaj pas nije priznat ni od jedne zvanične kinološke organizacije niti ima standard. Ali i pored toga rasa je veoma ujednačena u tipu i cenjena od strane lokalnih lovaca na fazansku divljač.


U lovu se obično koristio jedan pas jer za čatalburuna važi da ne trpi druge pse, ipak, neki lovci ovog kraja Turske koriste male čopore ovih pasa za lov u teškim uslovima. U suštini ovi psi su staloženi ali nepoverljivi prema strancima sa izraženim teritorijalnim nagonom – tako da često služe i kao čuvari imanja. Nežni su sa decom i posvećeni vlasniku – gospodaru, turski ptičari su pokorni pratioci mada za ovo treba dosta vežbe a najsrećniji su kada rade u lovu.
Rasa je niža ali teža od evropskih pandama ipak dosta hitra i elastična.



Kod čatalburuna se ceni izdržljivost i inteligencija iz koje sledi posvećenost i samostalnost u radu. Telo je koščato i mišićavo, noge jake, blago proširen grudni koš i elegantna jaka glava sa moćnom njuškom. Boja nosne pečurke može biti crna, braon ili boja mesa. Nos je podeljen na sredini veoma sličan nosevima nekih portugalskih i španskih ptičara. Dlaka je kratka, glatka i ravna u raznim bojama ali najčešće bele osnove sa obojenim oznakama u vidu mrlja i prskanosti. Boja oznaka se kreće od žute, boje žita, narandžaste, crvene, braon ili crne. Takođe mogu biti trobojni. Prosečna visina do grebena je oko 50cm.



TIGAR PAS SA ANDA



Ova retka rasa potiče iz Bolivije. Prvi put o njima piše Persi Fosit 1913. godine. Kasnije se o njima van Bolivije čuje tek 2006. i 2007. Tri psa se nalaze na fotografijama koje obilaze svet: Bela – ženka i dve fotografije Ksingua – njenog sina.


Priča o posebnoj rasi tigar pas sa Anda zbog dvostrukog nosa se smatra malo preuranjenom. Ovakav nos može predstavljati genetsku anomaliju. Ipak BBC je snimio mnoštvo ovakvih pasa u Boliviji, Trinidadu, severozapadnom delu Santa Kruz de la Sijera – gde su ovakvi psi uobičajeni.
Rasa, naravno, nije priznata od strane kinoloških organizacija. Tigar u njenom nazivu u stvari predstavlja jaguara a ne tigra.
Ovi psi najverovatnije potiču od pačon navaro pasa donetih sa konkvistadorima u 16. veku. U poređenju sa ovim psima tigar pas sa Anda ima znatno rascepljeniji nos.