ISTORIJAT
Ovakvi crno-beli psi zapaženi su pre oko 300 godina na ostrvu Njufaundlend od strane ribara iz Evrope. Zbog svoje impozantne pojave ove džinovske pse dopremaju u Englesku. Psi sa Njufaundlenda su bili poznati po tome što su pomagali ribarima u izvlačenju mreže sa ribom. Takođe su ih koristili kao pse spasioce davljenika. Veruje se da je 1770. godine veći broj ovakvih pasa dopremljen sa Njufaundlenda u Englesku. Ipak, beleške o ovakvim psima postoje znatno ranije. Poznato je platno na kom je predstavljen dečak po imenu Henri Sidni kasnije Erl od Romnija sa svojim crno-belim psom sa Njufaundlenda. Prva pisana dokumenta o „psu sa Njufaundlenda” datiraju iz 1732. u odeljku „Kvalitet osobe” knjige „Kovač gospodina”. Zatim sledi „Istorija planete zemlje i životinjske prirode” iz 1774. od Olivera Goldsmita. U njoj se nalazi veoma opširan i impresivan tekst koji opisuje „psa sa Njufaundlenda”. Godine 1778. „pas sa Njufaundlenda” po prvi put se predstavlja našem kontinentu od strane E.A. Cimermana. 1790. Tomas Bjuikovo kolosalno delo „Opšta istorija četvoronožaca” sadrži crtež ovakvog crno-belog psa.



Od tada pa negde do 1880. preko 60 knjiga ima crteže ovakvih velikih crno-belih pasa. Svakako najpopularniji portret ovakvog psa jeste slika „Uvaženi član ljudskog društva” Sir Edvina Lendsira, čuvenog slikara animaliste, iz 1838. godine. Zbog toga što su se na Sir Lendsirovim platnima često nalazili veliki crno-beli psi iste su često nazivali Lendsirovi psi – otuda ime ovoj rasi.


U Engleskoj se ovakvi psi regularno ukrštaju sa crnim njufaundlenderima, ali se ubrzo shvata da se ovi psi razlikuju u još detalja osim boje krzna. Najočitija razlika je da su crno-beli psi lakši i dosta aktivniji od crnih. Prvo čistokrvno leglo lendsira oštenjeno je najverovatnije u Holandiji 1893. Ipak, ovi psi ukrštani su sa crnim njufaundlenderima. Drugo leglo lendsira oštenjeno je u Švajcarskoj, 1902. i baš ovo leglo se smatra začetnicom lendsira kao rase na kontinentalnom delu Evrope. Ovakvi psi uzgajani su u čistoj krvi sve do priznanja lendsira evropskog kontinentalnog tipa (E.K.T.) kao posebne rase 1960. godine. Danas se ova rasa vodi pod FCI standardom broj 226. Njufaundlender ima varijetet u crno-beloj boji i on se zove lendsir boja ili obojenost. Lendsir obojenost Njufaundlendera u principu ima više crnog po telu i „crnju” glavu – obično bez lise - od lendsira koji po pravilu ima lisu.



Levo: njfaundlender lendsir boje; Desno: landsir
Lendsir E.K.T. je dosta aktivniji od njufaundlendera i ostaje „štene” celog života dok su njufaundlenderi dosta mirniji.

FCI KLASIFIKACIJA:

Broj standarda: 226
Važi od: 24.08.1960.
Originalni naziv pasmine: Landseer (European Continental Type (E.C.T.))
Zemlja koja propisuje standard: NEMAČKA/ŠVAJCARSKA
Grupa: 2 - PINČERI I ŠNAUCERI, MOLOSI I ŠVAJCARSKI PASTIRSKI PSI
Sekcija: 2 – Molosi
Podsekcija: 2.2 - Tip planinskih pasa



Opšti izgled:
Landsir treba da odaje utisak velikog, snažnog i dobro izbalansiranog psa. Noge su nešto duže nego kod njufaundlendera - naročito kod mužjaka. Kretanje na dobro mišićavim nogama treba da je slobodno, s dugim korakom, dobro osvaja prostor.

Dlaka i boja:
Gornja dlaka s izuzetkom glave i prednjih strana nogu treba da bude duga i ravna, gusta koliko je moguće, meka na dodir, s dobrom podlakom koja nije gusta kao kod njufaundlendera. Blago talasasta dlaka na zadnjem delu tela nije nepoželjna. Kada četkamo dlaku u suprotnom smeru, vraća se odmah u prirodni položaj. Osnovna boja krznenog pokrivača je jasno bela s jasnim crnim mrljama na glavi, zadnjem delu tela i sapima. Okovratnik, predprsje, trbuh, noge i rep moraju biti beli.

Crna glava s belom njuškom i belom simetričnom lisom - nikada previše uskom, ni previše širokom - pruža se od njuške, preko glave do belog okovratnika, što je karakteristična osobina rase.



Gore: lično simpatično, ali ne znam šta bi sudije rekle
Oznake u vidu pega i prskanosti koje se javljaju po belinama neće se kažnjavati, ali bi ih trebalo postepeno eliminisati iz rase.



Glava:
Glava je široka i masivna, s razvijenom potiljačnom kosti. Jasan stop, ali nije izrazito strm kao kod bernardinca. Dužina njuške je jednaka njenoj dubini, mereno ispod stopa. Usne jasne, gornja blago prelazi donju, zategnute koliko je moguće, bez balavljenja. Glava je upečatljivo oblikovana, plemenitog izraza. Obrazi umereno izraženi, postepeno se uklapaju u njušku. Nos i usne su crni. Lobanja treba da je bez nabora, pokrivena kratkom, finom dlakom. Ugriz je makazast.
Uši:
Srednje veličine. Pružaju se do unutrašnjeg očnog ugla kad ih povučemo. Trouglastog oblika s blago zaobljenim vrhovima. Postavljene visoko na glavi, ne previše pozadi, nošene zatvoreno i ravno postrance na glavi. Prekrivene su kratkom i finom dlakom. Kitnjasta, duža dlaka samo sa zadnje strane baze uveta.
Oči:
Srednje veličine, umereno duboko usađene, smeđe do tamno smeđe boje (svetlo smeđa se toleriše), prijateljskog izraza, bademastog oblika, treći očni kapak nije vidljiv. Izrazito svetle oči (boje sumpora ili sivo-žute) su greške, kao i oči postavljene previše blizu jedno drugom.



Vrat:
Vrat je mišićav i širok - ne bi trebao biti potpuno okrugao, bolje jajast u preseku, simetrično postavljen i dobro uklopljen u lopatice. Dužina vrata od potiljačne kosti do grebena treba da iznosi približno 3/4 do 4/5 dužine od potiljačne kosti do vrha nosa. Izražen podbradak (fanon) je nepoželjan.
Telo:
Telo mereno od grebena do korena repa treba da je duplo duže od dužine glave. Leđa treba da su snažna i ravna, široka i jaka od grebena do sapi. Vrlo mišićave lopatice. Grudni koš treba da je dubok i širok s odgovarajućim, vrlo elastičnim rebrima. Stomak blago uvučen. Jasno vidljivo ravno ulegnuće između stomaka i mišićavih butina. Sapi široke, dobro zaobljene sa strane, podignute i pune snage, podržane mišićima. Greška su slaba ili ulegnuta leđa, slabe butine, prekratka zadnja rebra koja povlače preveliku uvučenost stomaka.
Prednji deo:
Jaka muskulatura spušta se sa lopatica oko nadlaktica koje su s dobrim kostima, masivne i pod dobrim uglom. Prednje noge su potpuno ravne i mišićave. Laktovi su prljubljeni uz telo i nalaze se na najnižoj tački grudnog koša. Udaljenost od zemlje do laktova bolje da je viša, od nazad laktovi su jasni i pravi. Noge blago resaste do došaplja.
Zadnji deo:
Sve na zadnjem delu je vrlo jako. Zadnje noge u pokretu slobodne, treba da imaju jake kosti, učvršćene mišićima punim snage, preko širokih bedara. Zadnje noge imaju umerene rese. Kravlji skočni zglobovi ili nedovoljna uglovanost su greške. Zaperci su nepoželjni, njih treba po mogućnosti ukloniti ubrzo po rođenju.
Šape:
Velike, okrugle, mačje. Raširene i šape okrenute prema napolje su nepoželjne. Prsti povezani plovnim kožicama, koje treba da su jake i pružaju se skoro do vrhova prstiju.
Rep:
Jak, pruža se blago niže od skočnog zgloba, dobro odlakan gustom žbunastom dlakom, bez zastavica. Rep treba da je nošen opušteno, u stavu ili mirovanju, blaga krivina na kraju je dozvoljena. Rep može biti nošen i ravno gore s blagom krivinom na kraju u kretanju. Rep koji pravi petlju ili uvijen iznad leđa je krajnje nepoželjan.



Veličina:
Visina u grebenu za mužjake 72 - 80 cm, a za ženke 67 - 72 cm. Malo odstupanje od navedenog se toleriše. Iako težina nije propisana standardom mužjaci su teški od nešto preko 60kg pa čak do 80kg a ženke od 50kg do nekih 70kg.




Napomena: Mužjaci moraju imati dva normalno razvijena testisa, potpuno spuštena u skrotum.

POZNATI I LANDSIR/NJUFAUNDLENDER



Fotografija gen. Kastera u Poluostrvskoj Kampanji 1862. sa crno-belim njufaundlenderom. Ovaj pas pripadao je snagama konfederacije.


Američka pesnikinja Emili Dikinson (Emily Dickinson - gore na slici proba predstave u kojoj je glumi Mary Lane) je posedovala jednog ovakvog psa, braon (jetrene, „bronzane”) boje po imenu Karlo (Carlo).

Engleska kraljevska porodica je, takođe, posedovala jednog potpuno crnog njufaundlendera po imenu Neron (Nero). To je bio tip psa koji je postajao sve popularniji i u Evropi i u SAD. Postala je tendencija da se uzgajaju psi molosoidnijeg tipa pre nego flekavi, koji su dali landsira, i kao rezultat njufaundlender postaje neka vrsta mastif-retrivera, što je u osnovi bio i pre, samo sad sa malo više mastifske krvi u svojim venama i svom ponašanju.


Sir James Matthew Barrie- Autor čuvenog Petra Pana imao je landsira. Pas dadilja iz ovog dela, Nana je u stvari landsir a ne bernardinac kako se najčešće predstavlja ili pirinejski mastif koji glumi Barijevog psa uz Džoni Depa u filmu "U potrazi za nedođijom" iz 2004.


Bari sa svojim landsirom


Dep u ulozi Barija



I još mnogo drugih. Međutim najimpresivnija (lično) priča je o lordu Bajronu i njegovom njufaundlenderu Boatsvejnu.


Bajron i Boatsvejn

Lord Bajron (George Gordon Byron) čuveni engleski pesnik obožavao je životinje i imao mnoštvo od medveda, retkih ptica, orlova, majmuna, lisica do, naravno, pasa. Omiljeni ljubimac i prijatelj bio mu je njufaundlender po imenu Boatsvejn (Boatswain). Na nesreću ovaj pas se zarazio besnilom. Iako su ga savetovali da ne prilazi zaraženoj životinji Bajron je dogledao psa do smrti brižno ga negujući bez trunke straha da će ga njegov plemeniti prijatelj napasti. U njegovu čast Bajron je napisao poemu "Epitaf psu" i naredio da se Boatsvejnu napravi grobnica na Njusted Ebi imanju veća i raskošnija od porodične grobnice Bajronovih - što je izazvalo opšte negodovanje rođaka i plemstva onog vremena - i da se na spomeniku ukleše ova poema. Kasnije je, u testamentu, Bajron zavešta da ga sahrane pored svog vernog Boatsvejna kada umre. Tako je i učinjeno.


Bajronov i Boatsvejnov grob u Njusted Ebiju


NATPIS NA SPOMENIKU NJUFAUNDLENDSKOG PSA


Kad Ijudski stvor sa svijeta pođe tog,


Poznat ne slavom, već zbog roda svog,


Vajar se trudi prikazati bol svu


Pa se po urni zna ko leži tu;




Kad prođe sve, na grobu možeš čitati


Ne šta on beše, neg' što bi treb’o biti;


A jadni pas, najbolji drug tih dani,


Što dočeka te prvi, prvi brani,


Što srce gospodara u svom srcu krije,


Samo za nj živi, muči se i bije,


Sruši se prezren, jer dušu što ima


Tu je na zemlji, nebo mu ne prima,


Dok čovek za sebe, bedni insekt taj,


Uz oproštenje traži celokupni raj.




O, čoveče, kratkovečni stvore,


Izopačeni robe i još gore,


Ko zna te, prezre taj te istog maha,


Ti gnusna hrpo oživljenog praha!


Tvoje je prijateljstvo himba, žarka


Ljubav tek blud, tvoj smijeh laž, a reči varka!


Životinja bi svaka, kad bi tvoga


Imena bila, sramila se toga.


Ti, što sad gledaš urnu tu, što pre


Prođi - jer saučešće potrebno joj nije:


Mog prijatelja grob je ovo sveži;


Imao samo jednog - sam tu leži.


(L.Paljetak)